Ljubav ne pobeđuje, al je zato nepobediva....

Godišnji odmor je prošao brzinom svjetlosti. Neko u Pariz, neko na sjever, neko nigdje...
S godinama sam naučila... ma nema to veze sa godinama, tačnije. Iskustvo i život te uče mnogo čemu, i najvažnije lekcije se obično kriju u nekim sitnim stvarima. Za 10 dana odmora sam naučila dovoljno... I desilo se možda nekih sitnih stvari ali opet krupnih...
To su one lekcije koje naučiš u poslednjim dvadesetim godinama, prije nego zakoračiš u tridesete i počnu ti tražiti muža po proslavama maturskih večeri...

Lekcija br. 1
Ono što ti porodica može biti niko ne može. Ma koliko bila loša, ili dobra, puna trnja i zlata, svejedno, opet je to tvoj kutak neba, to je nešto tvoje što voliš i za koje gineš ako treba. Moja politika je "svakom po zasluzi"... čak i kad su u pitanju neki mnogo bliski i dragi ljudi. jer postoje one kočnice u nama, one granice koje postaviš kad prođeš neke stvari koje sam ja prošla rano. Krv nije nikad bila voda, niti može ma koliko da je razrijediš, uvijek će ti ostati genetska struktura i od tebe zavisi način n akoji ćeš se izboriti sa tim. Možeš da prihvatiš gene i budeš kopija svojih roditeolja, ili da iskoristiš najbolje od svega toga i stvoriš neku svoju ličnost. Ono što je jako važno, bar meni jeste, da ne smiješ da se bojiš da kažeš ono što osjećaš, ma koliko to ponekad bilo teško, ma koliko to znalo da povrijedi, i posebno kad su roditelji u pitanju - uvijek im reci kako se sodjećaš zbog onog što (ni)su učinili. Nikad nemoj da nosiš teret prećutanog na leđima jer to zna da slomi kad tad... kao čačkalica se prelomiš... i to ona Samurai, japanska...

Lekcija br 2.
Bila sam par puta u situaciji tokom godina da sa najboljim drugom kojeg znam 15 godina i koji mi je spasio život, da ne razgovaramo zbog mog momka... Tačnije dva puta mi se to desilo i rekla sam da se to više nikad ne smije dogoditi. Onaj sa kim trebaš da budeš mora da te prihvati takvu... Ovo se posebno odnosi na nas žene, jer mi smo mnogo više sklone zanemarivanju prijatelja zbog momaka. Ljudi sa kojima si prijatelj su ono što jesi, zbog njih si to što jesi, zbog onog što ste prošli zajedno si se izgradila u takvu osobu, i nije u redu da ti prihvatiš njegove prijatelje, a da on ne želi biti u društvu tvojih. Tvoji prijatelji su ti... i nikad ne treba pristati na manje, na odlamanje srca zbog nekog muškog ega, ili neke nebulozne ljubomore, nesigurnosti... Dragi moj, ako budeš siguran u moju ljubav vjeruj mi, neće ti smetati moji prijatelji, kad u mojim zenicama možeš samo sebe da vidiš.

Lekcija br 3.
Nemoj da odustaješ od ljubavi... nemoj da budeš sa nekim zato jer te komšiluk i rodbina pitaju kad ćeš se udati/oženiti (jer vrijeme ti je, jel, ulaziš u te trideseste)... Lijepo i kulturno im odgovoriš nešto onako sočno, i detaljno i malo iritirajuće, dvosmisleno... Ma pusti ih, nije te majka rodila za njih, već za onog nekog posebnog. Onog koji će znati da te cijeni takvu, da te želi u svakom trenutku, da mu nikad nije dosta tebe... za onog koji će te gledati kao cijeli svijet, i zbog kog će ti srce silaziti u pete svaki put kad te pogleda... Vrijedi ga čekati. Na kraju, ako ne nađeš takvu ljubav, ako se odrekneš ljubavi bar danas nije sramota roditi dijete, ili pak usvojiti... Zašto da ne? Zar samo zbog komšiluka, ili nekog reda, radi jednog komada mesa da trpiš nekog ko te ne poštuje i ko neće razumjeti ni djelić tvoje ličnosti? Ma zajebi bre... Neću, ne mogu da se udam bez ljubavi, ne zato jer se to očekuje od mene, ne mogu... Ja sam neko ko diše za ljubav... I vrijedi je čekati, vrijedi čekati taj zagrljaj moje rijeke snova...

Lekcija br 4.
Nemoj da odustaješ nikad, ni u kojim snovima, ni pod kakavim uslovima, ne odustaj,.. Nikad ne odustaj od sebe i svojih želja... Onog što želiš da budeš... Profesije će se mijenjati, ljudi u tvom životu, ali ne odustaj od svoje ličnosti... Jer važno je da budeš svoj, jak i samostalan... da znaš ustati, da znaš pasti, da znaš za šta se vrijedi boriti... A to se uči cijeli život, ali nemoj da se plašiš... U svakom danu izvuci nešto pametno, nešto lijepo, neku sitnicu i neki razlog... Vidjećeš, sve će dobiti smisao jednom i biće ti drago zbog toga...

Eto, ja sam opet na pragu nekih promjena, i još uvijek učim da ostanem dosledna sebi, i da gradim svoj živit na najbolji mogući način, neki svoj mir u kojem mogu da uživam, ali ipak da unjemu zadržim one ljude koji su vrijedni mog vremena i mog žrtvovanja. Znam da će mem oja ljubav čekati, znam da će mi srce tada biti potpuno, osjetiću to... To prirastanje i spajanje kao kad sklapaš lego kockice... Jednostavno će to biti baš TO... Ne želim prestati da vjerujem da t aljubav postoji... Ta ljubav koja ruši prepreke i koja je nepobjediva, ona zbog koje se i okeani preplivaju na samo jednom uzdahu...

...jedne noci ko ova znace Bog, doslikacu portret zivota svog...

Nije mi baš biilo svejedno sresti MrRight posle pet mjeseci izolacije...Izbjegavanja... I to baš na isti dan kao i prije godinu, kako i prvi put... Slučajnost... Da... Vjerovatno...

I odjednom sve slike pred očima, svi susreti, sve filmski nestvarne stvari i sve ono što sam osjećala i što sam željela... I osjetih tugu u srcu, žal za nečim što je moglo biti svo bogatstvo svijeta i više... Žal što nije uspjelo i po prvi put znam da nisam kriva, da sam dala sve od sebe, da sam bila najbolja što sam mogla biti... Ali jednostavno nekim ljudima nije dovoljno ni da im pružiš svijet na dlanu.

Osjetila sam drhtaj ruke u zagrljaju, i vidjela sam taj uzdah koji se oteo, i sjaj u očima, i opet osjetih sve ono što tako vješto skriva pod maskama svoje svakodnevnosti... Osjetih opet onog čovjeka u kojeg sam bila zaljubljena, onu dušu koja me vezala... Srce se ritnu kao divlji vranac, pojuri opet galopom, ali već trenutak kasnije sjetih se i onog dana kad sam saznala koliko nisko čovjek može pasti i koliko prašine može progutati i vrano moje stade... Opet ista bol preko srca presječe, i osmijeh se zaledi na usnama. Ostao je i dalje moja velika tuga, jer znam ...svijet je mogao biti mali za nas...

Ja sam izgradila opet svoj mir, posle njega sam konačno shvatila šta želim, uz njega sam naučila šta neću i ne pristajem na manje... Posle njega, po prvi put u mom životu me niko ne boli... Po prvi put u grudima kuca jedno zdravo srce, zaliječeno i bez posjekotina... Po prvi put znam ko sam... I ponosna sam na to!!! Voljela bih da je srećan, da ima sve ono što potajno želi a što ne smije naglas da izgovorii... Voljela bih da ponovo vidim onaj život u njegovim očima i onaj žarjer uprkos svemu on to zaslužuje... On koji mi je krila dao i pokazao mi kakvog je dodira sreća... On, veselo majmunče mojih dana...

Nadam se da ću ubrzo moći sa njim sjesti za isti sto, pogledati ga u oči i pričati o nekim običnim stvarima, bez drhtaja u stomaku, bez klecanja u koljenima... Nadam se da ipak, posle svega mogu da mu budem prijatelj jer šta bih ja bila ako mu ne bih željela sreću... Tom čovjeku kojeg sam mogla voljeti više nego što će ga ikad iko voljeti... U to sam ubijeđena... On,koji je bio MrRight u svemu, osim u srcu... On koji je prepun straha i ja ga razumijem... Ili sam bar pokušala...

Al vidiš, neko to odgore vidi sve, povlači te konce, igra se....

NAPOMENA: Ovaj tekst posvećujem onima koji su izgubili najvažnije, jer biti sam ne znači biti slab, već koliko si jak... 

Kad izgubiš drage ljude, bitne ljude iz svog života... Da li tad možeš reći za sebe da si sam? Da nemaš ništa? Kako se nositi sa bolom, sa nostalgijom, sa tim mučnim osjećajem da je život stao... Gdje naći izvor snage, volju i želju da nastaviš dalje u toj besvijesti...? Prekriti lice maskama svakodnevnice, a uveče, kad ostaneš go utapaš li se u svom bolu, jadu i suzama... Uspavljuješ li sebe jecajima...?

Oni najvažniji u mom životu su još uvijek tu... ali postoji toliko njih koje sam izgubila. Na ovaj ili onaj način. Bila sam sama, bila sam usamljena, bila sam ostavljena a i ja sam ostavljala. Zaboravljala... Padala i ustajala... I naučila... Naučila sam da ti nije najteže prihvatiti činjenicu da nekog više nema u tvom životu... Oni koje volimo nikad ne umiru, oni su uvijek živi u nama i kroz nas... Oni koji su otišli iz našeg života ostavili su tragove i sjećanja, ostavili su nas bogatijim za jedno iskustvo, za jedno sjećanje... Lako je raditi svakodnevne stvari, smijati se uprkos bolu... Najteže - izboriti se sa sobom... Pobijediti sebe u trenucima osame, pobijediti svoje sopstvene demone koji će uvijek prijetiti da te progutaju pred spavanje... Možeš izbjegavati da se boriš s njima, ali ta bitka te uvijek čeka, svako veče pred spavanje ti objavljuju novi rat... I ti imaš samo jedan izbor....

Izaći na bojno polje, boriti se svim svojim željama, ili se povlačiti svako veče i puštati bujicu suza preko tijela, spavati na vodenom krevetu u sopstvenim suzama. Teško je... Najteže... Znam... Možda će neko reći da ne znam osjećaj, ali nemoj suditi o meni jer nisi išao mojim stazama, nisi bio u mojim cipelama. Ne boli te sazanje da tog nekog važnog nema, jer je uvijek duboko urezan u tebi, živi kroz tebe i tvoja djela. Ne boli te ni bol... Boli te činjenica da si izgubio oslonac, da si izgubio nekog uz koga si bio jak... Pretoči tu bol u svoju snagu, izdigni se iznad sebe. Nije lako, niko nije ni rekao da će biti lako. Niko nije rekao da ćeš tu bitku dobiti za jedan dan.... jednu noć...

I još nešto... Sam si onoliko koliko dozvoliš ljudima da budu uz tebe. Sam si onoliko koliko želiš. Postoje ljudi koji imaju sve na svijetu, a tako su prokleto sami da nemaju sa kim podijeliti ni vic... Znam da je preteško izgubiti onog nekog bitnog, ali u znak sjećanja izgradi sebe onim što si naučio/la uz njega/nju... Izgradi svoju snagu i svoju veličinu od svih onih srećnih trenutaka, i učini ono što nisi imao/la prilke dok je taj neko bio uz tebe... I tako mnogi nastavljaju da budu uz tebe, da budu tu, kroz tvoja djela... Roditelji tako nastavljaju da žive kroz svoju djecu, ponosni na to kakve su ljude stvorili, ponosni na to što su uspjeli... 

Kad razmišljaš o svom bolu uvijek se sjeti da postoji i gora vrsta, da postoje oni koji žive u ratovima, u strahovima, u prašini i blatu, dok granate sijevaju oko njihovih glava... Uvijek se sjeti da postoje uništena djetinjstva, da postoje zemljotresi koji cijeli grad odnesu sa sobom... Sjeti se da je tvoja snaga u sposobnosti da pobijediš strah i bol... Jer život je tek pred tobom, toliko toga lijepog i neproživljenog, tamo negdje tvoja djeca čekaju da se rode, i uprkos bolu koji nikad možda neće potpuno proći, bićeš srećan opet...

Ne brini, kad isplivaš iz rijeke koja te kida kao najoštrije sječivo, vidjećeš da su neki drugi ljudi bili tu čekajući te da završiš najveću bitku svog života... Vidjećeš da možeš i na krov svijeta da poletiš svojim krilima... Samo nikad ne odustaj... Samo se nikad ne predaj... 

 

Ne volem.. Izbore..Televizor..Plakate.. Dosta, ako boga znate..

Pamtim moje djetinjstvo ko da je juče bilo. Donese mi sunce neke mirise, i vjetar mi zamrski kosu, baš kao onda kad bi ujak došao u goste pa ti protrlja glavu ko Aladinovu lampu... U to vrijeme, kad smo ličili na male mehaničare u kombinezonima i gumenjacima, kad su nas šišali na tutu i "talijanku", kad smo pravili Sneška i igrali se žmurke i one čuvene Između dvije vatre... U to vrijeme kad je inflacija bila takva da smo samo mi između 4 zida znali šta je za ručak... Raslo se, poštovalo se, spavalo se u pola 8, odmah posle crtaća... Nedeljom je bilo dozvoljeno gledanje Boljeg života i dogodovštine Gige moravca su bile prepričavane sutradan u školi.

I kad smo odrastali, kad smo bili tinejdžeri sa podivljalim hormonima, znali smo gdje ćemo se sresti - park kod fontane je bio glavno sastajalište, tu se muvalo, tu se upoznavalo, plakalo i raskidalo, ljubilo i svađalo... Tu, u samom centru mog malog grada...

A onda je došao internet... I svjetska kataklizma je počela...

Nisam obožavalac interneta, telefona, drustvenih mreža i Vibera... Nisam, neću nikad ni biti. Sve što su takve stvari mogle da mi donesu je - nevolja. U stvari oduzeli su mi mnogo vise. Otkako se pojavio, svi se liječe preko interneta i svi imaju rak (daleko bilo) ili neko oboljenje iz Malezije... Otkako se pojavio, prestali smo kupovati CD-ove i knjige, prestali smo učiti i pisati. Kuckanje, tipkanje, tastatura i skraćenice.
Prestali smo se smijati... Šalju se smajlići, tužići i kojekakva iscrtana lica... Copy - paste je postala nezamjenljiva opcija u svakom segmentu života. Prestali smo slati pisma i razglednice sa mora, prestali smo raditi fotografije i ljubomorno ih čuvati u albumima. Ja doduše, te stvari nikad neću prestati da radim... Ja i dalje pišem pisma, i razglednice, i dalje lijepim slike u album i svuda ga nosim sa sobom... I dalje pišem poeziju u rokovnik... Omiljenom olovkom koja onako tanko crta slova... Ona iz pjesme "Vera lepo piše"...

A onda se pojavio Facebook... i Viber... I usraše nam se u život i ljubav (da prostite na rečniku)...

Koliko je samo veza i brakova Facebook razorio, jer su neki sujetni ljudi tražili svoje bivše ljubavi, upoznavali neke nove... Koliko je samo riječi progutano sličicama na Viber-u... pa zar zaista misliš da iscrtane usne, napućene u poljubac mogu da zamijene ono pravo? I da jedan obični smajli može da mi popravi dan umjesto tvog osmiejha od pola km? Priznaću - pronašli ste prijatelje iz vojske, i izgubljenu familiju, ali iskreno - smijem da se kladim - sa tom silnom dragom familijom jedina komunikacija je preko zahtijeva za igrice... Ispravi me ako griješim, u ovom slučaju bih voljela da nisam u pravu. Pronašao si stare frendove iz škole... I sa njima se čuješ od praznika do praznika, možda ni tada. Ljudi su postali brojevne imenice... Prijatelj br taj i taj...

Ja sam sakupljala modrice i posjekotine u djetinjstvu, školjke i po neku slomljenu kost, mirišljave bločiće i salvete... A današnje klinke sakupljaju recke iznad kreveta, lajkove i selfije... I tako sigurnim putem u propast. A ljubav i prijateljstvo, poštovanje i moral... sakrili se u nekim kineskim kolačićima sudbine, i kao Gremlini, ne smiju na svijetlost... Ono vampirsko drevno u njima ih čuva od umiranja.

I ma koliko dobrih stvari da mi je donijela nova era elektronske komunikacije, mnogo više mi je oduzela... One za mene nezamjenljive stvari. One bez kojih ne mogu biti potpuna ni srećna... I neću se nikad uklopiti u taj napredni svijet jer ja sam neko ko voli miris knjige i drveta, neko ko voli poštara i uspomene, zagrljaje i ruže, ko cijeni prijateljstva i emocije... neko kome ne možeš poslati srce i ružu Viber-om, jer meni to ne znači ništa... Želim mnogo više od toga. Možda sam zato čudak, ali sam dosledna sebi...

Na kraju, umjesto post skriptuma onom vanzemaljcu iz baba Vanginog proročanstva... Vrati se lepo na svoju planetu i molim te odnesi internet sa sobom. Pusti da se grlimo i volimo ljudski, kao u dobra stara vremena Juga... Pusti da se volimo kao nekad kad su koljena klecala od pogleda... Idi bre i nosi sa sobom svu tehnologiju, jer mi smo nekad bili srećan narod...
Tako... Na Balkanu ništa novo...
Šlaufijada u Beranama, Severina u Top Hillu, Stiven Sigal u Budvi...
Nezaposlenih sve više, zaljubljenih sve manje... Zadovoljnih - najmanje...

....i kleće se u pretpostavke kljuckajući kao čavke moje loše prepričane reči...

Na svu sreću  ja nisam neko ko voli da kritkuje i ko voli da osuđuje. Ja sam neko ko svoje mišljenje i svoje stavove bazira na sopstvenom iskustvu, nikako na govorkanjima, pričama i zabludama. Tako i ovaj tekst - stvar ličnog mišljenja. I ne mora niko da se složi sa mnom, ja ću idalje da stojim ispred ovog teksta...

Voljela bih da se i profesionalno bavim pisanjem... Voljela bih da od te profesije živim, da tobudem oj životni poziv... To su vrata koja se za mene još uvijek nisu otvorila, eto tek se malo otškrinula i ja tako kao miš virkam sa druge strane. I pokušavam da pronađem malecnu rupicu, da nađem način da progrizem zid, ili da otvorim ta vrata. To jako teško ide, priznajem, ali ne odustajem.
Razgovarala sam sa direktorom/urednikom naših dnevnih novina... Hajd da ne navodim ko je on, ni koje su novine u pitanju. Jasno mi je da je politika aktuelna, ali mislim da se nigdje u svijetu ne piše o tome kao kod nas. Mediji su napravili od naših političara zvijezdde i previše poznate ličnosti. Iskreno, bojim se da ako otvorim frižider tammo ne nađem Ranka i Mićka. Toltalno ludilo, ako mene pitate. Ta prepucavanja ko je s kim, zašto sporazumi nisu postignuti, priča o izborima, ko je koga podmitiko, ko koga izj****ao, ko je koga ubio, koji vuk je zaklao koju ovcu... Da li imaju išta ljepše da pišu???? Da li postoji nešto drugačije što može da se napiše... Zašto se ne piše o onima koji jedva žive?? Zašto, kao pokojni čika Dragan Radulović ne pišete o djeci koja su ostavljena? Zašto ne podstičete hraniteljstvo i kulturu, i umjetnost??? Zašto ne pišete stvarne priče iz stvarnog života? Zašto se nigdje ne pojavi kolumna iz stvarnog života, sa stvarnim temama i poteškoćama????

Dnevne novine - sredstvo za zaglupljivanje većih narodnih masa!!!! Da, jasno mi je... Ispirate već ionako ispran mozak i stomak izgladnjelom narodu... jasno mi je....

Da se vratim na direktora/urednika... U mom mailu je lijepo s poštovanjem pisalo da želim da pišem kolumnu iz stvarnog života... Da tražim šansu, da želim da pokušam, da se ne bojim kritike ili neuspjeha, da se ne bojim reakcija... Da želim da jednom nedeljno možda nekom uljepšam dan ili ga nasmijem, da izazovem neku reakciju... Dotični gdin. kaže da su moji tekstovi jako dobri, vidi se da imam talenta (?) ali da su oni moj lični stav i mišljenje i da kao takvi nisu za dnevnu štampu. WTF??? A čije stavove i mišljenja trebam da opisujem? Komšijine? Njegove? Tvoje? Nije mi jasan... Ja ostajem uporna, pokušavam mu objasniti da kolumna u stvari znači lični stav, ali on eto kaže da ne odustajem, jako lijepo pišem, ali nisam za njih... I dan danas mi nije jasno ko je njemu dao da uređuje novine... Ne osuđujem ga i ne kritikujem. Nije on kriv što mu niko nije objasnio šta znači kolumna...

Ja neću pisati političke tekstove, i neću pisati ekonomske tekstove i neću pisati o crnoj hronici... Ja mogu prozvati cijeli sistem, i mogu rafal ispaliti riječima na sve one koji svojim zmijskim jezicima zavađaju i diejle ovaj jadni narod... Ja ću pisati i dalje o ljubavi, o životnim situacijama, osudiću javno svaku nepravdu, svaku nerealnost, podržaću svakog kome to treba i uvijek ću biti na strani slabijih... Moje srce nosiću i dalje na dlanu, otvoreno i puno ljubavi... Neću da odustanem jer šta bih bila ja ako bih odustala od sebe, od svojih snova... Od onog što jesam... Bila bih kao i velika većina naroda Crne Gore - marioneta u rukama političara, prazna školjka bez ičeg svog.

A to nikako ne mogu! Jer moje srce je ono što sam ja.... Jer moje srce će biti i na tvojoj strani... Jer ono ne umije da ćuti!!!!

Putuj Evropo i pošalji nam malo peciva. Nama je dobro - sreća jedna neizreciva. Putuj planeto, ovde se vrag priziva. Nama je lepo. Slika jedna neopisiva.

:) Još samo jedan mjesec kalendarskog ljeta... A ono kao da nije ove godine ni postojalo. Nekako se zavuklo, isprepadano, posramljeno, skrilo se među krošnjama drveća kao dijete koje je razbilo majkin najdraži porcelanski tanjir... Kao ono kad se ukaki u gaće i zna da će da dobije batine...

Ovo ljeto u mojoj maloj kamenitoj državici se nije osjetilo. Političari nas sankcionišu sa Rusima, sezona je nalik na Petak 13, a gostovanja u Top Hilu se usled obilnih padavina redovno pomjeraju... Ovo ljeto su obilježili Sea dance, Exit, tradicionalni Lake fest, uskoro i Cucka jeka, bile su tu i Sunčane skale, Grad teatar Budva, uskoro je Bokeška noć... sve sami festivali, muzičari i muzika, alkohol i ludilo za napaćenu mladost naivici egzistencije. Bespolena omladina nema prčeg posla nego obilaziti festivale, piti do zore, povraćati, i ujutro se boriti sa mamurlukom, svečano obećavajući "Nikad više neću da pijem" i onda sledeće veče repriza "Boljeg života"... I tako u krug... Posmatram i ćutim... Nigdje nema najave o nekim velikim pjesničkim večerima, vrata su zatvorena za nova lica i nova imena. U ovom dijelu svijeta u kom još uvijek vlada nacionalziam, priitivizam, a na čelu su ljudi koji imaju toliko kulturne širine koliko urođenik iz nekog plemena na kraju svijeta, ljudi koji nisu odmakli dalje od koride, Grand parade i Pink televizije.

A ni mi nismo odmakli daleko, bar ne dalje od nijemih filmova Čarli Čaplina. Izlizane crnobijele fotogradije i lutkarske predstave. Ćutimo i dobro nam je. Ne, ovde se nikad neće desiti revolucija pa sve i da se popenje neko na vrh Lovćena i da odatle kliče "Buđenje, predstava gotova, uloga završena...Buđenje, ustajte, progovorite...". Dugo sam se pitala kako je moguće da na samom rubu egzistencije vlada masovni gubitak glasa i razuma. A onda shvatiš. Jedan dio njih ćuti iz straha, ćuti radi egzistencije svoje porodice, ucijenjeni, poniženi, dužni još od antičke Grčke, ćute spuštenih glava, sa amovima i svezanim rukama. Mnogo podsjeća na robovlasništvo, smo malo modernije, sa nevidljivim okovima... Jer najlakše je kontrolisati gladan narod,  njih je najlakše ućutkati. Drugio dio nijeme publike je toliko zaokpljen svojom egzistencijom i mučenjem da pregrmi dan, da jednostavno nema vremena dizati bune i tražiti nove načite, boriti se u ratovima u kojima samo može još više da izgubi. Tako da, ma koliko bih voljela da nije tako, ipak na neki način razumijem. Ono što nikako ne mogu da razumijem, to je ovo gromoglasno ćutanje mladih koje odjekuje kao eho. Oni koji su u cijelom svijetu pokretači svih buntova, oni koji treba da ustaju i da traže bolje za svoju budućnost su u stvari glavne uloge na pozornici ulice Slobode  i Hercegovačke, ponosno svakodnevno ispijajući kafe i alkohol, slikajući se za fejs, dok im je glavno zanimanje sakupljanje lajkova iko će koga više da osramoti. Njima je dovoljno samo kafana i piva...

Na stranicama novina sve što može da se pročita su novosti o formiranj vlasti, ko je koga ubio, ko je koga ucijenio, ko kome duguje, koga je Šarić optužio, ko je uhapšen... Nigdje poezije, nigdje pozorišta, nigdje izložbi, i ako ih ima posjećuje ih odabrana grupa ljudi koji ćute o tome... Naši su mladi spremni srozati bilo kakvog umjetnika, okarakterisati ga ludakom, obući mu ludačku košulju i nasrnuti na njegov rad... Medije nam vode političari, programi su strogo birani prema političkoj pripadnosti, kolumne su pune prozivanja jer nisi pisac ako ne prozivaš nekog i ako ne pišeš o ekonomiji, usranoj politici koja nam je svima j****a sve po spisku ili ako ne ogovaraš neku kafansku ličnost. Važno je da znamo kako Seke, Jelene, Marine i Cece žive, kakve su im vile. Udarna vijest da je Brena zapela, pala i slomila ruku... Hajde sad nacijo, masovno svi da plačete, šaljite telegrame za brzo ozdravljenje, ruže i dijelite vijet. A onaj dječak od 5 godina koji će večeras leći na hladan beton, bez roditelja, smještemn tamo u domu za NAPUŠTENU djecu... Koga još briga za to. A ona majka koja radi dva posla, i otac koji se s mukom bori da od mizerne plate opremi dijete za školu, krvavo zarađuje čarape i nove farmerice djetetu... Ma koga još briga za to?! Važno je da je exit donio budvi 6 miliona koji će završiti naof shore računu nekog gramzivog masnog političara...

I ma koliko otrcano zvučalo, ja i dalje vjerujem u ovu državu, vjerujem da bi jednog dana mogla sa pravim ljudima da bude sjaj i ponos. Zadojena sam ovim kršom, napojena Tarom, i okupana morem Jadranskim, kroz krv mi teče crnogorski ponos. Vjerujem da ova država može da nadživi kretenizam koji je vodi u propast, vjerujem da može da se izbori sa parazitima koji su joj zaposjeli krvotok poslednjih 20 godina i koji kao pohlepni razbojnici u džepove spakovaše sve kao da će to na onaj svijet da ponesu...

Ja i dalje vjerujem u nju, ma gdje da odem, u bilo koji grad da pođem. I biću i dalje ponosna na predjele koji još nisu bagerima razrušeni, biću ponosna i dalje na ljepotu i tradiciju moje države, ali ću uvijek biti protivnik laži i obmana kojima nas hrane, protivnik slektivnih manifestacija kojima se mladima ispira mozak i krvotok alkoholom. Šteta je samo što nemam sa kim da radim, što ne postoje ljudi koji dijele moju ideju i moju strast za nekim drugim vidom kulture, za jednim pravcem za koji sam sigurna da bi mogao da odjekne glasnije od ćutanja... Šteta je samo što niko ne želi da ti otvori vrata jer se, kao bubašvabe, boje svjetlosti.

...ti si bio svugde u mom' svemu pile moje, pace moje malo lavce moje...

Moj mali balon od sapunice... Teži za 600gr, i veći za cijelih 3,5cm...
Moje lavče malo...

"Došao sam ti, konačno... Znam dugo mi je trebalo, zadržao sam se malo... Nije bilo još moje vrijeme. ALi sam milsio na vas... Zamišljao vas... I čekao. Znao sam odmah da ću biti voljen, da ću imati najboljeg babu na svijetu. I najbolju mamu. Jest, najbolju. Sve mame su najbolje, ali ova moje je baš posebna. Znam koliko me dugo čekala, sanjala, zvala... I znam koliko je puta držala ruku na stomaku kad sam rastao. Šaputala mi neke bajke izmišljene, maštala i planirala, smijala se. Ma ne pokazuje ona mnogo vama svoje emocije, ali je ti Tetka najbolje znaš. Jeste, znam da si ti moja najbolja tetka na svijetku, i šire sigurno. Čuo sam te ja kad si mi pričala da sam sve tvoje... Vidiš, mene je vrijedilo čekati.

Ih, nije bilo jednostavno roditi se u toj bolnici, gdje nema ni vode, ni ttoalet papira, gdje se majke bore sa puno težim stanjima da izdrže, gdje se moraš dodvoravati sestricama i gdje kad se rodiš niko neće majki da kaže šta treba da radi. Ali moja mama je bila hrabra, i jaka. Neću nikome reći da je bilo sza, neću, jer nije. Pa ko bi lud plakao kad sam ja došao? Mogao sam se roditi kod bilo koga, ali je meni nebo odabralo najbolje. Samo zbog njene snage, i zato što je najbolja... I zato što mi je Tetka šapnula da moja mama najbolje zna da voli. Pa hej, jesam li ti rekao da imam najpozitivnijeg babu sa kojim ću igrati fudbal, i ići na pecanje, i voziti bicikl... Sve će da me nauči.

Ja sam ti došao... I zovem se pola kao babo, pola kao mama... ElMir... I nek sam baš njen, samo da nemam njena stopala... Ona velika, broj 41, jedva broj cipela nađe. Al hajd možda meni bude lakše jer sam dečak. I imam njene duuuuge prste na ručicama. Jesi vidjela Tetka kako znam jako da stisnem. Nikad te neću pustiti rekla si. NIsu te oni čuli, ali ja jesam. I znam da se svako veče pomoliš za mene, i da se umotavaš u moj miris dok mi opet ne dođeš, da mi puštaš uspavanke, i pjevaš, i pričaš... Samo dok malo porastem, skrckaću te kad te zagrlim - toliko te već volim.

Nego, čekaj... Još nešto hoću da ti kažem. Znaš, moja mama je hrabra. Znam da je navikla da radi kao zmaj, njoj ni oluje ništa nisu mogle, ona je eto tako jaka... I znam da joj je bilo teško ležati mjesec dana u bolnici čuvajući me, nije pokazala da se boji ni malo... Najhrabrija mama... Čekala me strpljivo, ponekad malo tužno, ali sam joj čuo svaki otkucaj srca koje je kucalo samo za mene... I ja sam nju pazio i čuvao. Smijao sam se i pričao joj viceve, pa sam i igrao i glupirao se, samo da joj ne bude dosadno... Samo da prekratimo vrijeme čekanja kad ćemo se zagrliti da se nikad ne pustimo...

Moja Tetka i Amidža ne žive sa nama, ali stalno zovu telefonom. Znam koliko je Tetka bila tužna kad nije mogla da me vidi prvi put, ali je bila jaka i nije plakala. Amidža me čuvao dok ona nije došla. Ljubav je to, to se ne opisuje riječima. To svako dijete treba osjeti. Ja već jesam... SIguran sam da sam najvoljenije dijete u ovom gradu koji niko ne voli. Tetka mi je šapnula da će da me nauči kako se voli iz malog prsta na nozi pa sve do vrha svijeta. Ona je pjesnik, znate, sanjar... Ona priča najljepše bajke... Ljepše od maminih, ali zato mama pravi bolji sladoled...

I eto... Već imam sve na svijetu. Igračke, i robicu koju mi svi donose, i imam majku i babu, i imam porodicu, i čistu dekicu... Porastao sam 3,5cm i dobio sam 600gr, stalno bih nešto jeo baš kao babo. Moram da budem jak i da rastem brzo da bi mogli da idemo na utakmice, i da pratim svjetsko prvenstvo... Lijepo je roditi se za njih. Trebalo je da se rodim, da upotpunim svijet mojoj mami, da nikad ne bude sama, da Tetka nikad ne bude tužna... Trebalo je... I tako, ja sam ti došao, konačno..."

Jer jedino riječima vammogu reći koliko vas volim...