Život je more...

Probudiše me gromovi jutros... Na tren sam pomislila da mi je srce negdje u snu prepuklo, pa to odjek od miniranja se čuje... I kiša... Jedna teška, tužna kiša poput vriska... Ne nije me strah gromova, nije me strah oluja, spremna sam uvijek za njih... Strah me mirnog mora, jer ono sluti na tišinu, sluti na umiranje svih osjećanja, na crnu površinu vodde moje duše... Bojim se takvih noći, kad samoća odzvanja pregalasno u tišini, kad počne stezati u grudima i srce na usta hoće da iskoči... Misli da je ptica jadno, vinulo bi se u tamno nebo...

I onda, nenadano kao što je počelo... Gromovi zašutješe, nebeske suze presušiše... Vodopad tuge nestade pod jastukom... Kao i sve u životu što ima svoj početak i kraj, svoju tamu i svoje jutro... I uvijek vjeruj u to jutro, ma koliko ti besmisleno bilo... Ono mora doći, uvijek dođe... Nauči da ploviš u tami, nauči da raspoznaješ obrise mraka, i crna lica sjenki... Krpi i pokrivaj naprsline na duši, ušivaj pocijepana jedra, od kože ih svoje sastavi, ali ne odustaj... Nikad ne spuštaj sidro u tami, nemoj da se zaustaviš, jer vjeruj, baš tad si na korak od zore...

Život je previše kratak da bi se bojao, ali previše dug kad bi odustajao. Borba je ponekad preteška, ponekad ti se čini ii uzaludna jer talasi znaju biti preveliki, struje prejake... Znam ja to vrlo dobro. Znam i kad galije počnu da tonu, kad nemaš snage za vesla sa svojim robovima. Znam, ali sve oluje prolaze, ništa ne traje toliko dugo da ne može proći... Loša su vrmena, znam i to. Prijateljski vjetrovi su tako rijetki, sunce sve češće krije u oblacima, a ajkule vrebaju sa svih strana samo na jedan tvoj pogrešan korak. Znam kako je kad ti otkinu dio srca, pregrizu te na pola i ostave da krvariš, mučeći te tako što te ostavljaju u životu, da krvariš, da dišeš...

Sačekaj i tada, sačekaj i skupi snagu, zaliječi svoje rane i ustani, zalij ih usijanim čelikom svog krvotoka, svoje snage... Obriši suze i ustani, nikad nemoj ostati a ležiš na vlažnom tlu, na daskama koje bi posustale od tvoje težine bola. Ustani i preuzmi kontrolu nad svojim brodom, jer samo ti to možeš, samo ti znaš kuda trebaš poći. Nemoj da se bojiš, otvori srce i vjeruj... Vjeruj da među morskim nemanima postoje dobra stvorenja, vjeruj da među svim tim olujama ima i neka mirna luka, neki kutak za tebe... Vjeruj, i diši. Svoje rane nosi sa ponosom, nemoj da se stidiš da si nekad bio slab i ranjen. Tvoja snaga je u tome koliko možeš da budeš ponosan na svoje greške, na svoje padove, da budeš svjestan svojih slabosti, ali i svojih kvaliteta. Ti treba da budeš svoj najveći uzor...

Udahni sunce i okreni se uvijek ka novom horizontu...

Ja nisam luzer, ne naprotiv...

I ponovo neki novi početak... Stare navike, novi stil, malo drugog ritma. Ono vrijeme samo za tebe, samo kad si svoj... Kad imaš svoj mir u kom možeš da vježbaš ustajanje, disanje i plakanje. Kad se ne stidiš suza i bola i psovke... Kad skupljaš hrabrost da pustiš neke nove ljude u svoj svijet uz dozu rizika i straha da će te povrijediti, ali moraš da učiš da vjeeruješ... Jer šta bih ja bila kad ne bih vjerovala u dobro u ljudima...?

Ne želim da budem samo klovn i zabavljač na pozornici života od trošnih daski... da budem samo žongler sa hiljadu maski u kolekciji... "Eh, danas ćemo ovu sa širokim osmijehom... a sutra možda ovu sa malo sarkazma..." Ne želim da budem učesnik u maskenbalu ovog grada gdje se maske ne kupuju, već se rađaš sa njima... Od malih nogu te uče da ne pokazuješ emocije, da ne pokazuješ strah, da je sramota za muškarca da voli, da je sramota za ženu da plače... Ne želim biti ni publika u toj predstavi.

Ja svoje predstave pravim sma... One su stvarne, bez vještačke glume i lažnih suza... Svoje srce nosim na dlanu, široko otvoreno, jer ne želim više da ga krijem u sopstvenom mraku, iz straha da će ga neko opet pregaziti, slomiti... Jako je to srce, izdržaće znam... Nosim ga sa vjerom u sebi da postoje oni koji nisu rođeni ljudožderi da ga na živo kidaju... Nosim ga na dlanu sa vjerom da u svima postoji čovjek... Ali ne, nisam naivna ni glupa... Školovali su me mnogo gori od tebe...

Znam ja kao je nositi sve te kostime na periferiji i glumiti sporedne uloge, kriti se iza zavese, i šepuriti se gradom... I znam da posle nekog vremena i sam postaneš dim, maska, samo sopstvena iluzija... I znam da zaboraviš da osjećaš, da ne prepoznaješ sreću, ni radost, ni ljubav, ni tugu... Suze su ti nepoznata stvar, ali ne brini od njih se ne umire. one ne pokazuju da si slab, već naprotiv da si toliko jak da se ne bojiš sebe i svojih osjećanja. Da si zreo i da si čovjek...

Znaš, ja ne pristajem više na smijeh pun suza, na smijeh radi onih lažnih ljudi koji bi uživali u tvom bolu... Ne...! Jer nema ništa draže od sopstvene slobode srca da se smiješ kad to ti želiš, i da plačeš ako ti se plače... Samo kad budeš bio spreman da svoje srce izložiš i pokažeš ono što osjećaš moći ćeš da kažeš da si slobodan, da si oslobođen stega i okova društva današnjice... Ne plaši se bola, on je znak da osjećaš, da si živ... Ne plaši se ni suza, one ti peru prašinu da duše... Ne plaši se svog srca, jer ono je odraz tebe... A duštveni kompleksi u koje se tako očajnički želiš uklopiti... Pa, ja ih ne primjećujem, jer u gužvi uvijek vidiš one koji se izdvajaju... Koji se ne uklapaju... To su ljudi kao ja... Takav možeš biti i ti...

Srećan ti rođendan zlatokosi dođošu....

Bas negdje prije 10 godina sam je upoznala. Malu mršavicu plave kose i najšireg osmijeha koji sam ikada vidjela. Ali onog toplog, iskrenog... Onog kojeg nikad više nisam srela. Ona je bila moje zlatno, bila je moj oslonac u preteskim danima... Bila je moj osmijeh koji nikad ne mogu zaboraviti.

Znale smo sve, znale smo više nego što je trbalo riječima reći. Njena želja i volja za životom, i njena duša su mi davale snagu... Ona, moje Jare... Da, smiješno kako smo zvale jedna drugu, a i to je sasvim slučajno bilo. Ali nama je ostalo slatko i jedinstveno, onako kakvo je naše prijateljstvo bilo... Ona je znala moje strahove, moje komplekse, moje ljutnje i moje ljubavi... Znala sam i ja, i nikad nikom nisam rekla sva ona šaputanja koja smo dijelile. Bila je moje sve u tuđem gradu.

Al život je takav, mnoge stvari ne mogu da budu onakve kakve želimo, trnovit je to put, ali na neko trnje se navikneš, naučiš hodati po njemu... Ja sam se vratila mom gradu, ona je ostala. Naravno, takve prijatelje nikad ne možeš da ostaviš, nikad da zaboraviš, čak i da tunel kroz okean prokopaš i negdje u Kinu izađeš... Svaki susret je bio naš, uvijek prekratak, i uvijek nasmijan.

Danas, opet živimo u istom gradu ali se ne viđamo često, ne onoliko koliko bi željele. Tako je s obavezama u životu, nameću ti neka svoja pravila. Ona je danas mama dvoje predivne djece, predivna žena i i dalje je moje Jare sa najširim osmijehom na svijetu. Ona danas slavi rođendan, i umjesto poklona ja joj poklanjam ovaj tekst... Da zna da, ma gdje bila, ma kojim morem plovila, ona će uvijek biti moje Jare, uvijek će imati posebno mjesto u mom životu zbog svih trenutaka kad sam plakala sa njom i smijala se sa njom... I uvijek ću je voljeti kao da je od mog srca parče...

Srećan rođendan :)

Sav taj mali, sitan, običan svet...

Ustaneš, kao po navici. Spremanje, miris prve jutarnje kafe... Preskačeš doručak jer nemaš naviku. Na putu do posla toneš u misli kako ćeš danas pregurati dan, koliko kafa možeš da popiješ, a ako si žena šta ćeš da kupiš u Voliju za već gotov ručak. Ili možda da djecu pošalješ na hamburger ili pizzu, dobro je to za njih, baš su napredna djeca, u širinu... Toneš i dalje u razmišljanje... Sa kim popodne popiti kafu? Da li i večeras odglumiti umor i glavobolju da ne bi vodili ljubav...? Toneš i ne primjećuješ...

Ne vidiš ljude oko sebe, ne vidiš onek oji ti svakodnevni život čine lakim, jednostavnim. Ne vidiš one ljude koji nose narandžasto i koji ti možda nevaspitano dobacuju kada ideš ulicom, ali ti ljudi su razlog pa su tvoje ulice čiste, pa nemaš smeća oko kuće... Ti ljudi koji rade posao koji tvoj muž ne bi... I ti ih prezrivo pogledaš, opsuješ u sebi, nekad i naglas zavisi koliko jako udara PMS, i produžiš dalje. Ali hej, tako je to... Mi ne primjećujemo onu ženu u tržnom centru koja drži čiste podove, i zbog koje se sve sija... Ali sjaj vidimo. I mislimo da je to tako, jednostavno... Sve sjajno, kao čarolija...

Misliš da se tebi nikad to neće desiti, da jednog dana nemaš... Bacaš ostatke hljeba i ručka jer ne daj Bože da jedeš nešto sto je prenoćilo. Bacaš, i prolaziš pored one žene na ulici koja svaki dan na istom ćošku traži milostinju drugih. Ne, ti ne možeš tako nisko pasti... A ipak, ta žena ima više obraza od tebe. Kupuješ skupe magazine, i vjerovatno planiraš neko ljetovanje u Budvi, možda na Zlatiboru... A i ne sjećaš se one djece napuštene u domu, koji nisu željni ni ljetovanja ni novca, već onog što ni ti nemaš u srcu... Željni ljubavi, a ti nisi hraniteljska porodica. Ti si neko ko svaki dan baca hljeb, i prolazi pored gladnih pasa na ulicama. Ne, tvogh malog bišona ili maltezera ne bi dala ni za koje novce... Taj svoj mali izlog, tu paradu... Ne treba tebi pas, ni ljubav... Samo izlog za komšiluk, samo farsa za tvoj srednje staležni svijet... Da te vide kako si uspješna, porodična slika iz magazina koje kupuješ...

Bacaš cipele kad ti se potroše potpetice jer ti je prljavo ući u radnju obućara koji pošteno zarađuje svoj hljeb svojim rukama. Okrećeš glavu od djece Roma jer znaš da su to mali prevaranti koji su prisiljeni na takav život... Jer nisu ga ni birali. Misliš da se tebi ne može desiti ništa loše, jer tvoj život je skladan, jer imaš odgovarajuće veze na nekim položajima, imaš onog doktora koji će te uvijek uvesti preko reda... Tebe, lutku bez srca, i krvotoka...Šta tebe može da zaboli?

Ovaj veliki svijet počiva na leđima nas, običnih smrtnika, koji ćutimo i radimo, ćutimo i radimo, ćutimo i ćutimo i ćutimo i... Mi koji nemamo političke veze, kumovske veze ili pak tako uticajne prijatelje, koji ne dugujemo usluge i rate za kredit, i koji smo svoje sami stekli... Ova država počiva na leđima jednog takvog naroda koji spava začaranim snom, kao iz bajke, i ne primjećujući svijet koji ga krade, i koji ga gleda sa visine... Ne primjećuje jer ne gleda u nebo, jer zna da sve što poleti mora i da padne. Taj svijet mojih ljudi za koje pišem ove redove... I nek se stidi svak ko sa visine pročita ovo, jer nema hrabrosti u oči da me gleda.

I treba da se stidiš...

Ponekad se stvarno pitam dal je ovaj moj crnogorski narod normalan? Ne pratim vijesti, politiku, tračeve, skandal, ne čitam Gloriu u kojoj opisuju poznate i njihove vile i kule, i njihove svadbe, ko je s kim, ko se razveo... Da, ljudi svuda u svijetu uživaju da čitaju o tome i da zavide takvim ljudima na njihovom bogatstvu i slavi. Djevojčice reckaju te iste novine i lijepe ih u spomenare maštajući da će jednog dana i one tako da postignu, da se udaju za bogatog muža i da rode djecu i da imaju dadilju, i da žive srećno do kraja života.

Mislim, koja logika? Koji uzor? Koja bajka u napaćenoj Crnoj Gori? Ili možda nije tako... Možda je ovde baš toliko dobro i svi imaju posao, toliko dobar posao da su svaki dan lokali puni do iznemoglosti, da se voze auta čije se godište poklapa sa nekom klinkom iz gimnazije... Sipa se gorivo za 2e, nabaci se neki Iphone 5,6,7,8... (neki na taj način naučiše brojati do 5) i to na otplatu na par godina, pijucka se dojč 3h u fensi lokalu... Fuj, koja gluma. Nanaslovnim stranama novina svakodnevno piše kako je neki političar ojadio narodza neki miliončić... Ma šta je to za nas? Imamo mi, možemo mi... MI smo tegleće mazge za njih, žigosani vječnim siromaštvom, robovlasnička roba 21.vijeka.

Mi smo ti koji su dozvolili da se privatnici ophode prema radnicima kako im je volja, mi smo ti koji smo dozvolili da nam se taksisti obraćaju drsko i sa nepoštovanjem, mi smo ti koji su dozvolili da nas u hitnoj pregledaju ljudi bez iskustva, da nam postavljaju slijepe dijagnoze bez nalaza, i pretraga. Mi smo ti koji su dozvolili da naša djeca plaćaju ispite, da budu lijenčuge bez grama mozga, jer mama i tata mogu sve. Važno da imaju tablet, i PC, telefon na dodir i da ostaju posle ponoći na ulici. Mi smo ti koji su dozvolili da nam se sinovi sa 16 vraćaju kući pijani, nadrogirani, da nam se po primorskim gradovima klanovi bore za prevlast na ulicama, mi smo ti čije su oči slijepe i zamazane "ludim provodom" i "elitnim turizmom" dok nam se u najljepše more izlivaju fekalije, i sezona propada. Nema pas za šta da nas ujede.

Naši mladi ne mogu da dobiju stambeni kredit, ne mogu da dobiju posao, ne mogu da dobiju znanje, ne mogu da imaju slobodu govora, jer ne daj bože da neko progovori protiv... Ne, neka ih, neka ćute, bolje nisu ni zaslužili. Dok nam korupcija, mito i šverc cvjetaju kao kukuruz, ljudi jedva sastavljaju iskrzane krajeve, jedu jedan obrok bez mesa da bi djeci mogli kupiti knjige za školu, toj djeci koja ne znaju šta je skromnost i moral i poštovanje jer vide od drugih... uče od starijih, gledaju televiziju i igraju ratne igrice... Ta djeca koja ne znaju šta je rat u Gazi, ni šta je glad u Africi... Ta djeca koja nikad neće vidjeti Rim, ni Škotsku, ni Australiju jer će morati da rade dok im privatnici gule kožu sa leđa, i moliće za još, za bijednu platu kojom neće moći dap okriju osnovne troškove.

I moja omladina i dalje ćuti jer im je dobro. Jer im je neko iz neke partije obećao posao kad se domognu kolača vlasti, jer im je neki prijatelj tatinog kuma obećao da će da im završi te ispite... Moje cure i dalje ćute jer dizanje glasa nije za žene, jer je bojlei mati bogatog dečka koji ubija boga u tebi batinama, nego dići glas. Ćute jer im je bolje raširiti noge nekom direktoru nego se zaljubiti, imati gram poštovanaja prema sebi i svom tijelu... Ne,njih troše neki dripci iz Čorbine pjesme, neki starci i oni isti s početka priče... I nije ni čudo što mi je muka, nemam više antitijela za ovu državu, za ovo društvo. Nisam imuna više na to kad čujem kako se poslovi završavaju, kako se doktori kupuju, kako se ljudi prodaju.

Umjestnost je osuđena na izumiranje, ako imaš novca možeš i da se proguraš, eto iz zabave da izdaš knjigu, dok oni koji imaju talenta za to, ne mogu da nađu sponzore ni pomoć jer neće niko da uloži novac u knjigu poezije. Ne, jer ko to još danas čita... Važno je da se čitaju nijanse sive i da se klinke obrazuju o sado-mazo sexu. Ko još čita poeziju? Još gore, zar to još neko piše u Crnoj Gori? Da, pišu političari i direktori jer oniimaju novca da plate izdavanje, pa se izdavačka kuća ne stidi kvaliteta, važno je uvrstiti ime u svoje klijente, važno je zaraditi koju kintu, jer znate, u Crnoj Gori se teško živi.

Sramota. Crna Goro, narode Crne ore, stidi se i sram da te bude zbog svog ćutanja. Sram da te bude od svoje djece, i još više od samoga sebe!

Srce na svim jezicima znači isto...

Znaš, život ti je sličan jabukama... Onim zelenim, sočnim... Bez brašna. Bez gorčine. I kad je gledaš onako zelenu, reklo bi se savršenu i ne pomisliš da s njom nešto nije u redu. I ne pomisliš da možda neki vrtlog nemira spava u njenom srcu... Da možda neki crvić rovari kroz njen centar kidajući vlakna dio po dio... Gubeći svoju ljepotu... Ukus... smisao...

I ja imam mog crvića... Ovaj grad u kom sam. Ove ulice kojima trčim i svjetla koja gledam... Ovde su svi više toliko truli da se to počelo primjećivati na spoljašnjosti. Zalud redovno pranje i dezinfekcija, zalud pesticidi i prskanje protiv mrava. Već se osjeća ta trulež ljudskosti... Laž, zavist, ljubomora... Pa još ako neka bude veća od ostalih, malo više ponosno zelena... Zalud, i ona bude pojedena ovim gradom. Postane samo ljuštura od onoe ljepote nekad...

Još uvijek se borim. Još uvijek ubijam larve koje se sakupljaju oko mene, ne dam im da se razviju u napad na moje srce, ne dam im da mi se previše približe. Moje srce će ostati za onu vrstu zbog koje samo možeš biti bolji, za onu vrstu koja te hrani svojim nagrizanjem... To ti je nešto kao steroidi, al od ljubavi... Još uvijek odolijevam svim nalickanim izgledima, i slatkim riječima gradeći što jaču koru, što jači oklop, i sakupljajući onu slatkoću unutar vlakana...

Nije lako odoljeti tom sjaju, i onima koji ti pružaju na dlanu kamenje u zamjenu za bisere, maskirane u neke omote šarenih boja... Sa raznim vrpcama, mirisima... Nije lako prozreti kroz sve te folije, pazeći se da ne zagrizeš, da srce ne slomiš od takve... Jer pozlata je laž, ma kako je ljudi zvali... To nije ono pravo, nikad ne može biti isto... Pazi se... Takve ćeš poznati po mirisu... Previše dobro mirišu dabi zamaskirali svoj smrad... Bajke iz filmova i knjiga koje si čitao ne postoje... Realnost je drugačija... Nikad nećeš porasti toliko da se probiješ kroz oblake kao čarobni pasulj, ali nikad ne možeš biti toliko otrovan kao ona crvena jabuka iz bajke o Snežani...

Samo pazi koga puštaš u svoje srce...

Biti isti, slobodan, biti samo svoj...

Kad u stoplaima imaš koraka koliko ja, i kad ti zvijezde na nebu izgledaju smiješno shvatićeš... Shvatićeš da u životu  postoje prioriteti, trenuci kad moraš da kažeš NE, trenuci kad moraš da priznaš grešku, i oni trenuci kad moraš biti iskren prema sebi. Ovo poslednje je najteže. U raznim situacijama pokušavaš ubijediti ljude oko sebe da si dobro, pokušavaš odglumiti da ti je dan dobar, brak savršen, glumiš sreću i prijateljstvo, orgazme i strast, odglumiš i uvjeravaš sve oko sebe da si zadovoljan svojim životom. Sve osim sebe... Lažeš svoju ličnost konstantno, samo da ne bi priznao da si u stvari nezadovoljan, da nisi srećan, da ti nedostaje nešto/neko... I proći će godine prije nego shvatiš da si u stvari rob svoje zablude, da si glumacu sopstvenoj tragediji, lažirana predstava za narodne mase...

Dugo mi je trebalo da razumijem, i još duže da prihvatim... Teško mi je i sad da priznam sebi svoje strahove, znajući da nikad u potpunosti neću moći da ih pobijedim. Ukroijenili su se duboko, pustili korijenje i ne umijem ga sasjeći. Ponekad se ne umijem odbraniti. Možda ću jednom samo povećati vojsku protiv njih, možda će nekad neko uspjeti da razumije... Da mi bude snaga... Da bude moja potpora... Možda tad neću osjećati sve ono što lijepim po zidovima ovog surovog grada prepunog primitivizma, zabluda i tuge. Nikad ovaj grad neće biti  moj sjaj. Jer ja ne umijem biti lažna zvijezda.

Odavno već stoji pedometar mog srca, ne broji korake jer nema te ulice kojom nisam prošla. Kad te ostave važni ljudi, i odgurnu oni još bitniji, kad nema radosti tamo gdje je oduvijek trebala biti, ni jedne kapi želje i nostalgije tamo gdje su ti prve suze pale... Tada ćeš znati... Ja ti želim da nikad ne osjetiš sumornu stranu samostalnosti i da nikad ne kreneš u potragu za svojim parčetom neba znajući da ga tu gdje tražiš - nećeš naći. Nije taj dio horizonta za tebe, znaš to, i ipak i dalje tražiš... Vjeruješ i nadaš se.

Ja sam stvorila svoj mir. Trčim da sačuvam zdrav razum, da ne utonem u ove jednolične ljude, da se ne povežu moji atomi sa njihovim zlobnim dušama. Jer danas nikom ništa nije sveto... Ni prijateljstvo, ni ljubav, ni porodica... Sve se svodi na trku za vremenom, dokazivanjem, jurnjavu da ti godine ne izmaknu... A u svemu tome jedino ti nestaješ... Rastapaš se kao karamela na prejakom suncu...

Jedina razlika između mene i ostatka ovog sumornog neba jeste što ja znam da priznam sebi da moje mjesto nije ovde... Znam da prigrlim svoju raznolikost i da je nosim kao najveći prden za hrabrost. Znam da biti sam ije slabost, i znam priznati sebi kad sam umorna... Kad me snaga izdaje... Lijek? Ono malo prijatelja koje čuvam kao bisere na dnu okeana, moje more široko, trening koji je nezaobilazni dio mog dana i očuvanja zdravog razuma... I onaj Neko... kog još nisam srela a u kog vjerujem... Al o Njemu neki drugi put...