Lepo sanjaj mišu nabareni...

Neki snovi jednostavno postoje da bi se odsanjali.. Da bi se ostvarili... Pa kad nekad negdje jednom se sjetiš sebe od prije, moraš se sjetiti i onih neostvarenih snova... I to su snovi koje nisi umio ostvariti jer ti niko nije rekao da treba da nešto želiš dovoljno jako.. Niko ti nije rekao da treba da uložiš sebe x 100 da bi uspio. I vrijedi... To zaista vrijedi doživjeti... da svoj san držiš u rukama.

Ja sam na ivici ostvarenja, još samo krila da mi porastu pa da mogu da poletim. Ja, ovakva kakva jesam, ponosna i samostalna, stidljiva i tvrdoglava... Mogu da prestanem da zovem sebe piscem u pokušaju. Ono na čemu sam godinama radila, odlamala od srca komade i utkala ih u riječi, prošila ih suzama i polirala tugom... Kaljenje u smijehu i ljubavi... Moje kreature, moji heroji... Biće ozvaničeni u štampanom izdanju. Ona ja od prije godinu dana ne bi nikad povjerovala u to. Ona ja od prije godinu dana ne bi bila ni ponosna na sve to. Bio bi to još jedan maleni pehar uspjeha u vitrini skromnosti. Pustila bih prašinu da napravi pokrivač na njoj i zaboravila bih. Ćutala bih, to sam tako dobro znala. Dok mi nisu rekli da skromnost ne postoji i da nije hvaljenje ono što je istina.

Ali ova ja od danas... Više se ne bojim, više ne strepim, više se ne krijem u sopstvenim sjenama. Izašla na svjetlost okupana ljubavlju i snagom dragih ljudi, sa njihovom vjerom u mene, samouvjerena i puna želje... Moje nebo, veće za broj... Moje nebo ljepše za paletu osmijeha tih dragih ljudi, tih boraca mojih prostora. Ja koja se igram riječima, i koja ih nižem kao bisere na vlat trave, vjerujem da postoji neka riječ veća od Hvala, neka riječ kojom se može opisati ono što ja osjećam prema tim ljudima koji su vjerovali u mene. Više nego što sam ja sama vjerovala. Zbog takvih ljudi vrijedi se smijati svakom novom danu... Zbog takvih ljudi znam da vrijedi pisati... Nadam se samo da ih neću iznevjeriti.

MrRight mi je rekao sinoć da sam se promijenila. Da nisam ista kao kad me sreo prošlog ljeta, na nekoj obali. Kaže da sam postala bolja. I puno mi je srce kad znam da je sve ono što sam ulagala u sebe stvorilo od mene jaču i sigurniju osobu. I to nije arogancija. Moj let do zvijezda je tek počeo. krila pravim od paperja ljudi koji znaju koliko mi njihovo prisustvo u životu znači, bojim ih u boju mojih snova koje sanjam možda i predugo. Ali znam da vrijedi boriti se... Znam da vrijedi čekati. Znam da vrijedi voljeti. Jer bez toga nema smisla.

Jer snovi najčešće vrijede tek kad s tobom osijede, kad s tobom ostare....

...i naprosto se tuga desi, jer naprosto si tu gde jesi i naprosto je trista cuda sad izmedju nas...

Sretneš se na granici sna... Namjerno, slučajno... MrRight, posle toliko vremena. Za istim stolom... Borba pogleda... Ne znam zašto, ali bilo mi je drago vidjeti čovjeka koji je odlomio parčence mog sna i ponio ga sa sobom. Iste sanjive oči prepune zvijezda i zdenci beskrajne toplote, isti šarmerski osmijeh... Ja imuna na vazduh. Na virus emocija koji se pronio u etar. Imuna na sreću koja je zaspala.

Na tren samo se vratila sjećanja na mjesece obojene u more, na snove koje sam mislila da umijem zadržati, ali pijesak uvijek iscuri kroz prste ma koliko da ga čuvaš. Ne mogu da budem zlobna i da ga mrzim jer nije umio da bude srećan, jer ni svih ovih mjeseci nije srećan. Zbog paralisanih emocija kojih se boji, jer još uvijek nije spoznao sebe. Ja, sa druge strane, ja sam otkrila šta želim od života, ja sam obojila svoj svijet u okean zelenih želja... Ja znam ko sam, po prvi put u životu, i prvi put snažno vjerujem u sebe, u svoje snove i želje... Borim se za njih. A on, on ni sam ne zna čega se boji.

Vazduh je mirisao na parfem i sjetu. U očima se vidjela tuga, on nije ni bio svjestan da ja primjećujem sve, pa čak i način kako udiše. Meni je on uvijek drag prijatelj, bez obzira na sve, jer ja ne umijem da mrzim. Ali umijem da praštam. I to od srca. Zaista, kako možeš da mrziš nekog sa kim si dijelio jutra, i smijeh? Kako možeš da se probudiš, znajući da mrziš nekog ko je bio dio tvojih sumraka? I mržnja je osjećanje... I mržnja je emocija. Šta to onda govori o tebi? 

Znaš ono kad je nos uz nos i udišeš izdisaje, i kad sav treperiš od ludila, a znaš da ne smiješ ni milimetar da se pomjeriš naprijed... Taj mali tren kojim govoriš sve, a ćutiš do neba. Ne, MrRight je ipak moja lijepa uspomena, i sjetni osmijeh na licu, jer znam šta smo mogli biti, znam koliko je on mogao da se samo manje plašio sopstvenog srca. Ako zna kako njegovo srce izgleda... Ta priča, će ostati nedovršena i neispričana. Sad mogu bez drhtaja da sjedim sa njim, i pričam o svemu... Iako oči pričaju nešto drugo, iako znam da se uzdržava da ne popusti, da ne zaluta opet poljem divljih makova... Znam da se kaje. Znam da se pita... Ja mu svejedno želim sreću. Jer ne bih mogla biti ja, ako bi bilo drugačije.

Rekli su mi da je došla iz Provincije...

U jednom skrovitom senjaku, na ivici irazuma i mašte, na granici nekih svijetova gdje je s jedne strane pucalo od ratova, a s druge strane letjele bombe... Ima jedno mjesto koje spava snom nepoznatih junaka. Spava, i jedva kao da diše. Znam to mjesto, rođena sam tamo. U jednoj ulici staroj vijekovima, prepunoj koraka, i smijeha komšija, neke brigade tamo iz propale države. Kažu da sam bila jako mirna i tiha beba. Možda... Ja se ne sjećam. Ali se sjećam mirisa domaćeg hljeba svuda u ulici kad sam bila mala. I sjećam se nekih lijepih trenutaka mog odrastanja... Razbijenih koljena u parku jer sam bila "mirna" curica... Jesam, nisu me mogli zaustaviti kad počnem da pričam, toliko sam bila tiha.

Tamo će sad zima. možda i snijeg je pao. Majka sad sigurno sjedi kod Smederevca, pije kafu, a babo se sigurno šeta po kući i gleda Tv gunđajući kako mu je dosadno... Sigurno je tako. A tamo, van te kuće cijeli jedan svemir se odigrava, daleko od mene i svih onih koji su morali da odu. Mnogi bi se vratili, možda bih i ja. Svi mi koji smo otišli sigurno svako jutro uzdahnemo misleći na te ulice kojima smo prošli milion puta, misleći na jesen u parku pokraj ribnjaka, misleći na beskrajne zime u minusu... I ja se sjećam takvih zima. I sankanja u nekom sokaku... I grudvanja... I radosti kad ujutru ustaneš u toplu kuhinju i tamo čaj i prženice zamirišu... Bilo je to neko lijepo vrijeme... Jedva uspiješ da se obučeš koliko trčiš da se baciš u snijeg... Znam, takvih djetinjstava je bilo mnogo...

Tamo je sad po malo sivo, nekako tužno bez svih nas. Znam da se negdje čuje pjesma, pije se prva kafa u kafićima, čitaju se dnevne novine, i obavezno se traži šifra za internet... Ne pričaju ljudi mnogo jedni sa drugima ni ovde. A meni eto nedostaje ta zima tamo, snijeg i miris leda u vazduhu. Nedostaje mi da se nabundam kao sibirski medo i da koračam kao robot od silne garderobe... Čarape, pa pidžama, pa trenerka, pa skafander... I još jakna i šal i kapa... Kako je to sve moglo da stane na nas? Čudnovata generacija... :)

I tako, jutros me nije probudio miris majkine kuhinje, i nije me probudio ni baba koji čisti snijeg ispred kuće... Oštri sivi hladni sjever koji zavija kao avet oko mojih prozora... Nema snijega... Nema ribnjaka.. Zima je došla, a moje srce sigurno nije ovde... A znam ni tvoje, iako se moraš obući i otići na posao, i juriti za dnevnim obavezama, za porodicom, djecom, I znam, kad na kraju noć obavije sve te tuđe ulice, i kad legneš u svoju bajku, pomisliš na svoju ulicu, sokak, na onaj mali grad na granici svijetova... Na smederevac i miris toplog mlijeka... I utoneš u san sjećajući se tog malog oblaka zvanog Pljevlja...

Al još se ne dam i još me ima...

Nije zima još došla na moja vrata, ni pod moje prozore iako je svaka zora hladnija od prethodne... Iako svaka noć zamiriše čudno na kasnu jesen... I bundeve... I karanfilić...

Ja i dalje prkosim zimi, i dalje se šetam po stanu u mom omiljenom plavom džemperu, u vešu, i getama, sa šoljom čaja od lavande... Sjedim pored otvorene terase i udišem zoru svako jutro prije odlaska na posao... I dalje svako veče kad mrak navuče svoj crni jorgan na sebe, ja sebi šapnem nije hladno... Osjetim vjetar kako kroz sve moje praznine provlači svoje pramenova kao konac kad provlačiš kroz onu sitnu rupicu na igli... Osjetim kako me zagolica na svim pukotinama... Znam, ličim na vaznu od porcelana hiljadu puta krpljenu...

Sva ispucala sam sitnim pukotinama svuda po svom finom porecelanu, ali i dalje je unikatna... I dalje strpljivo stoji u uglu i čeka najljepši buket suncokreta... Ponekad u mraku mi zasijaju oči, sjetivši se svega... I možda jedino pametno što čovjek može da uradi za sebe je da ostavi prošlost na miru da počiva... Ne buditi sjećanjima ono što je boljelo i ono zbog čega je srce kucalo... jer doći će nekji novi dani, ljepši i bolniji, sjajniji i prepuni života... Kako ćeš znati da ih osjetiš ako si još uvijek zatvorena konzerva čuvajući u sebi samo ono što je nekad bilo...? Kako misliš živjeti ako ne oprostiš za sve što je bilo...?

Neke rane još uvijek krvare kad zagrebeš, znam... Ali zašto grebeš? Oprosti i kao papirni brod niz rijeku, smao pusti... Pusti nek oteče... Otvori  svoje srce za nove dane, otvori ruke da na njih slete ptice, napravi gnijezdo u kosi i nosi ga svuda... Budi sretan jer imaš to nebo iznad sebe, budi sretan jer si živ, jer dišeš, jer nisi samo kip u nečijoj bašti...

I ako napolju pada kiša, ti u svoj stan pusti sunce, i sijaj zajedno sa njim... Jer loših stvari je tako mnogo, lako je pasti pod njihov uticaj... Biti sam je teško, ali biti sam i srećan - to mogu veliki ljudi. To mogu oni lavljeg srca koji znaju šta je bol, ali znaju i šta je sreća. A to je stotinu onih malih sitnica koje ne primjetiš... Otvori srce, i jesen nikad neće doći...

Nekad tišina zna prepasti džina kad ispusti krik....

Optužnica:

Optužuje se jedna vlast da je ubila Mladost nemilosrdno i surovo.
Kidala je dio po dio njene ličnosti, kao mravi Vremena, raznijela je u sitne dijelove da se ne sastavi.
Ubili su Mladost na svirep način.
Prvo su joj uskratili sposobnost kretanja, da ne može nigdje da ode, da bude tu kao kamen prikovana na jedno mjesto.
Zatim su joj zarili samurajski mač pravo u srce...
Oduzeli joj sposobnost da voli, da diše, da živi. Jel umire Mladost kad ne može da voli?
Ne, jer je ova Mladost ipak bila živa, gicala se i pokušavala da nastavi da živi...
Disala je sve dok joj nisu i vazduh oduzeli.
Boljelo je, ali Mladost je ipak bila jača.
Šta se dalje desilo? Hoćete da znate?
Pa ništa strašno... Uzeli su žar prepun ucjene i strepnje i sipali Mladosti niz grlo...
Oduzeli su joj sposobnost da govori, ali ona je i dalje imala oči, vidjela je namjere vlasti... Ona je i dalje osjećala na koži bičeve ropstva, okove na rukama...
Nije ni to bilo dovoljno.
Na kraju su joj u mozak ubrizgali kiselinu i oduzeli joj mogućnost da slobodno misli.
Oduzeli su joj sve - SLOBODU, RAZUM, EMOCIJE.
Jel umire Mladost kad joj oduzmeš slobodu????
Ubili su je polako, dio po dio.
Osakatili je i uskratili joj svaku šansu da bude živo biće, da preraste u Porodicu. Napravili su od nje dresiranu Zver, svog ličnog Franlještajna, svoju Nakazu...
Osudite tu vlast koja je ubila sve šanse za jednu Mladost.

A Mladost...
I ona i dalje ćuti...
Ona ne zna da joj mogu uzeti sve, ali dušu nikad... Ona ne zna da je rođena slobodna, i da duša ne pripada tijelu!
Ona ne zna da može i dalje da govori... da vrišti, najglasnije... Da kliče u ime slobode i pravde... Da se čuje glas jedne iskidane rijeke...
Ona ne zna da nema čega da se boji...
Ona ne zna da je najsnažnija ovakva, da ima najveću snagu sada...

Jer ona može da vaskrsne... 

Gedo Gluperdo, svu si zemlju proćerdo...

Kad bi me neko pitao koji grad u mojoj državi je najtužniji, ne bih umjela dati pravi odgovor...
Da li je to moj rodni grad gjde se djeca rađaju sa sistemom za disanje otpornim na zagađenja, i gdje su ideali davno potrošena roba... ili je to možda ovaj centar, glavni grad gdje ljudi leže na ulici u svojoj krvi dok vlast  gazi po njima bez milosti... ili je to grad na primorju, opustošen i proždran od onih gladnih političara kojima nikad nije dosta tuđe muke... Ponekad imam utisak da se političari u stvari samo igraju Monopola u stvarnoj verziiji, samo što s ulozi sada i naši životi... "Nije problem gospodine", kaže bankar, "samo recite koliko duša vam treba, sve je na prodaju"...

Kad bi me neko pitao koja je najljepša država na svijetu, ja bih ipak rekla ova moja... Puna ponosa i puna radosti, znam da nigdje na svijetu baklava ne miriše kao ovde, i znam sigurno da Badnjak nigdje ne gori sa više žara kao ovde... Sigurna sam da nigdje nećeš naći ovoliko različitosti na jednoj malo teritoriji, u jednom predgrađu svijeta. I sigurna sam da nigdje nećeš naći više topline nego kod žene koja diže svoje sinove jer je rano ostala bez muške ruke... I nigdje nećeš naći veću pomoć i podršku nego kod muškarca koji je spreman boriti se za svoje do zadnje kapi krvi... Nigdje toliko topline, a opet nigdje toliko tuge i toliko laži na jednom mjestu.

Ja nisam neko ko će da prećuti nepravdu i nisam hejter, ne... Ne mrzim nikog, ali imam ono što mnogi nemaju ili su zaboravili da koriste a to je zdrav razum. Imam srce u grudima, veliko kao kuća da znam kako je djeci koja liježu u prazan krevet grleći lutku koja nema jedno oko i ruku... Znam kako je samohranim majkama, i znam kako je ženama koje trpe nasilje u kući... Znamkako je djeci koja žele da napreduju, i koja su inteligentna ali nemaju podršku sredine jer nisu bliski vlasti... Znam kako je kad ne možeš da se školuješ jer je tamo nečiji kum progurao neznalicu da živi tvoj san... Znam i da u mojoj državi postoje svi oni osramoćeni ljudi čije su fabrike zatvorili, ostavili porodice da žive na ivici egzistencije... Znam da se ova moja omladina previše zanosi brzom lovom, dobrim autom i dobrim provodom, kao da su to neke vrijednosti koje se cijene,.. Jadne su to vrijednosti jedne države...

Moja ponosna Crna Gora je uvijek bila zemlja poštenja i časti.. Zemlja hrabrosti i zemlja istine... Moja Crna Gora ima te vrijednosti usađene u ovoj crnoj zemlji, i u ovom plavom nebu, u svakom zrnu soli ovog mora mediteranskog... Te iste vrijednosti su usađene duboko u mom srcu, duboko u mojoj svijesti da bih pristala da ih mijenjam. I ne želim se baviti politikom koja će da daje lažna obećanja i da otima i ono zadnje morala od mog naroda, Ne želim se baviti politikom koja će da kupuje ljudske duše od izbora do izbora, i nikad neću plaćati mlade da mašu zastavama i neću da kupujem ljude sa džakom krompira i brašna da bi bili uz mene. Nikad neću zvati ljude stanu iza mene, jer nisam ja ništa bolja od njih, niti ću ih zvati da stanu ispred mene jer meni ne treba živi zid nijemih ljudi. Ali ću zvati ljude da stanu pored mene, da stanu uz mene zajedno sa ljudima koji imaju iste ove vrijednosti u sebi. Zvaću one kojima je muka od laži i kojima je dosadilo da im djeca spavaju gladna, one kojima je dosadilo da svoje dostojanstvo gube u bolničkim hodnicima čekajući ljekare i sestre sa kutijom Pralina i 200 grama kafe, nek se zaslade da ih ne otruje ljudska tuga. Zvaću one kojima je muka od toga da su na evidenciji biroa koji služi samo za to odvoji one sa kumovskim vezama od nas običnih smrtnika, Zvaću one koji su noći provodili budni uz flašu vrele vode jer nemaju grijanje u studentskoj sobi, spremajući ispit jer nemaju 100e da plate ispit.

Moja država je ponsona država... I malo koja joj može parirati po tome, jer moja država jeste najljepša, ali je pogrešni ljudi vode u propast... Ljudi kojima je malo i da im zlato iz Ali babine pećine staviš na dlan. Ljudi kojima je lična korist iznad onih koji su ih birali, ljudi koji svoje bogatstvo gomilaju a naše buduće generacije i našu djecu ostavljaju sa planinama duga na leđima a ni rođeni nisu. I moj narod sramno ćuti na sve to, ćuti jer nema snage, nema krvi u venama, nema hrabrosti da sjedi sa onima koji već danima ostavljaju svoj život na pločniku boreći se zdravljem i svojim životom za svoje krvavo zarađene plate... Moj narod je negdje izgubio svoje moralne vrijednosti, i dozvolio da im se unište gradovi prd nosom. Razumijem ja to, morali ste... Ali ne više... Jer više moj narod nije sam, i ne mora da se krije u mišjim rupama, da šapuće ono što misli i osjeća. Jer ne mora više da ćuti i prodaje sebe i svoje pravo izbora, da bira i bude izabran. I zato ne zovem nikog da ćuti sa mnom... Zovem moj narod da stane uz mene, da bude iskren i da razbije okove straha od prava na slobodu govora... Jer ti si slobodan narod, slobodan da braniš svoje, da biraš, slobodan da budeš ono što jesi, slobodan da za svoje želiš najbolje.

Jer više nije pitanje šta će država tebi da da, njoj su sve oteli... Pitanje je šta možeš ti svojoj zemlji da pružiš da ustane ponovo iz kala i drača... Pitanje je da li želiš zaista da promijeniš nešto? Kreni od sebe...i stani uz mene... Stani uz nas!!!

Ti budi daleko ti samo budi daleko zelena rijeko davnih momackih snova

Imala sam neke snove... Zelene... Moje, i tople... Strogo zaštićene kao najveću svjetsku tajnu. Čuvala sam ih tako dobro, krila ih ponekad i od same sebe, jer su bili jedino iskreno i čisto u mom turbulentnom vremenu. Moji zeleni snovi, sa usnama od stakla... Godinama sam ih čuvala, i sanjala, i u tome je bila njihova čar... Ta činjenica da se oni nikad neće ostvariti, zato sam ih i voljela jer me nikad nisu okrznuli ni povrijedili... Nikad me nisu izdali, a bili su moja snaga u dugim noćima kad nigdje izlaza nije bilo... Moje zeleno svjetlo spasa...

Kad je trenutak da se drekneš tih svojih snova? Da ih prefarbaš u neku tamnu boju i da ih se odrekneš zauvijek... Je li to trenutak kad ti neko šapne da će se svi ti snovi ostvariti, da ćeš biti dio zelene rijeke, da češ plivati u njenim dubinama i nikad ne ugledati dno? Ili je to trenutak kad povjeruješ, i zaplivaš i odjednom počneš da toneš... Uhvati te strah, panika, i toneš... Grabiš ka vazduhu a njega nema... kad je pravi trenutak odreći se svojih snova u koje vjeruješ? Kad ti ti isti snovi počnu nanositi bol jer želiš svim srcem da ih ostvariš?

Tražiš hiljadu razloga da i dalje vjeruješ u njihovo ostavrenje, tražiš hiljadu načina da se ne odrekneš svojih emocija, ali oni ti klize između prstiju poput pijeska vremena, klize i izmiču... Pokušavaš da ih zadržiš što duže, boriš se kao ranjena lavica kad štiti svoje malde, boriš se i kidaš sopstveno meso samo da zadržiš jednu kap u dlanu... Jednu kap samo... Ali ne ide... Tvoji snovi više nikad ne mogu biti tvoji kad pokupaj da ih ostvariš propadne... Nikad više neće biti ona ista tajna, i ista želja, biće samo bol...Pretvoriće se u prah i bolnu uspomenu i više nikad ne mogu biti tvoje svjetlo u tami... Biće otvorena rana na koju se svakim podsjećanjem sipa so...

Kad je ono pravi trenutak da se odrekneš svojih zelenih snova? kad i svaka kap isklizne iz tvojih zenica, ili kad shvatiš da neki ljudi jednostavno nikad neće imati hrabrosti da posegnu za svojom srećom?

Ja znam da se moram odreći, i da moram pustiti rijeku da teče, jer više ne može biti moja strogo čuvana tajna koja nosi u sebi eliksir radosti... Jer to više nije moj san... Neki snovi trebaju ostati samo to što jesu - snovi... Neki ljudi trebaju ostati samo želja... Jer neki ljudi nikad neće moći da se oslobode straha od ljubavi...