Obeć'o sam al jebeš ga...

Ponovo iste oluje... Te oluje koje su se dizale u mojim zenicama svaki put kad bih zoru čekala na broju 40... Te oluje koje su mi znale napraviti stazu od oblaka da nikad zemllju ne dodirnem. Te oluje koje su znale da me potope na dno mojih očekivanja i sruše sve kule od karata kojjima sam gradila dvorac na bespuću. Dvorac za koji sam znala da će biti srušen... 

Jer MrRight ne umije da voli. 

Jer je moja rijeka snova daleko od mene a nedostaje do bola... 

Jer je moje malo zrno graška daleko od mene a ruke su prazne... 

Jer su prijatelji skinuli svoje maske i pokazali svoje krezubo lice prepuno bora iza... 

I nije bilo lako...

I opet isti miris u zoru... Isti bršljan oko mojih nogu, uvijen oko mog struka i preko ramena, grije me mrakom, i steže... I ja... Nemoćna da se oduprem toj snazi, tom otrovnom listu koji miriše bolje nego svi moji suncokreti. Jača sam... Jača nego ranije kad sam iste otrove u kožu upila, nadajući se da znam način kako da zaustavim zoru da nikad ne dođe. Jača sam, ali opet slaba za milion osmijeha koji me dočekaju na vratima od snova na broju 40. Na oblaku istog broja... 

Obećala sam... Obećala sam srce držati u okovima kao ranjenu zver, obećala sam dušu zatvoriti u mračnu škrinju da svjetlost sreće ne vidi. Obećala sam da će svaki osmijeh biti sirova iskrenost i da će svaki pogled biti samo bezobrazni smiješak moje tamne strane. Mog mraka... Obećala sam da će sve zore biti samo blagi odsjaj mraka, da neću udisati mirise kao nekad, da neću čekati kao nekad i da neću raspojasati srce... Obećala sam...

Kupiću crnu farbu i prefarbati sve moje odaje, cijelo srce u crno obojiti, da ga tako sačuvam od svega što je nkad moglo da bude. Od svega što još uvijek može da bude. Oduzeću mu mogućnost vida, i sluha, sva čula mu zapaliti samo da obećanje ispunim, dato na postelji od vatre... Sve ću učiniti da sačuvam sebe za moje zelene rijeke, za moja zelena mora, za mojih 6h unazad. Sve ću učiniti da moje podne bude zelena zora, pa makar i miljama daleko od mene. Moje srce će ostati netaknuta tvrđava, zarasla u inje i rastinje samo da obećanje ispunim. 

Ponovo stojim ispred iste vatre kao nekad. Taj ogromni požar opet isto miriše, isto osjeća, isto izgleda... Taj požar i dalje isto mami... Još nosim opekotine od poslednjeg kupanja u plamenovima, još nosim sjećanja na strah i bol... I bojim se, opet ću zakoračiti u isti plamen, opet ću se u njemu kupati, na njega mirisati, na oblaku sa brojem 40 spavati... I opet se bojim da će me bršljan na tijelu vezati, da ne umijem iz plamena izaći... Obećala sam da ću samo ples oko vatre igrati. Obećala sam... 

Čudo je navike moć...

Kad snovi dostignu vrhunce planina i počnu se sa oblacima družiti... I kad ti sunce bije direktno u oči, lukavo i inadžijski, kao malo dijete... I vjetrovi te golicaju pa misliš imaš krila, kao zmaj od papira želiš slobodu... Stani... Sačekaj... Ostani čvrsto na zemlji. Nije lako biti ptica, i nije lako sačuvati sebe u svakom trenutku. Dozvolila bih i ja luksuz da budem zvijezda, ali kad te ljdui surovo sunovrate u svakom letu, shvatiš - bolje je i po zemlji koračati sa očima dignutih put neba... Napraviti sopstveni svemir u srcu, naseliti ga dušom i biti nepopravljivo zaljubljen u život i ljubav... U sunce... Možda zato na proljeće sadim suncokrete...

Bilo je toliko trenutaka u prethodnim godinama kad sam mislila da ništa više ne može boljeti od raskomadanog srca i izgrižene duše...
Ali rane zacijele... Ožiljci ostanu kao uspomena, ali rane zacijele... Bol nestane...

Bilo je trenutaka kad sam mislila da je najteže kad spoznaš izdaju dragih ljudi...
Ali vrijeme te prelije, bol izblijedi... I nadaš se da ćeš nekad oprostiti...

Bilo je trenutaka kad sam mislila da ništa više ne može da boli od samoće, napuštenosti..,
Ali zbog toga ojačaš i izrasteš u nekog ko zna da voli... I bol popusti...

Bilo je trenutaka kad sam mislila da su suze izvor bola, da niko ne treba da ih vidi, da niko ne smije da zna...
Ali sve suze svijeta kad isplačeš, ostane samo so... Bol presuši...

Bilo je trenutaka, i možda su to danas za mene najteži trenuci... Kad si srećan... Kad bi da poletiš do zvijezda... Okreneš se oko sebe, i jedino što možeš je da okreneš broj telefona, i niko se s druge strane ne javi... I ta bol prođe, možda brže nego i jedna druga, ali je najoštrija. Najsurovija... Jer znaš da ne smiješ da letiš. Znaš da moraš ostati prikovan za zemlju, i baš kao suncokret, vječno gledati ka nebu a nikad ne poljubiti sunce...

Lepo sanjaj mišu nabareni...

Neki snovi jednostavno postoje da bi se odsanjali.. Da bi se ostvarili... Pa kad nekad negdje jednom se sjetiš sebe od prije, moraš se sjetiti i onih neostvarenih snova... I to su snovi koje nisi umio ostvariti jer ti niko nije rekao da treba da nešto želiš dovoljno jako.. Niko ti nije rekao da treba da uložiš sebe x 100 da bi uspio. I vrijedi... To zaista vrijedi doživjeti... da svoj san držiš u rukama.

Ja sam na ivici ostvarenja, još samo krila da mi porastu pa da mogu da poletim. Ja, ovakva kakva jesam, ponosna i samostalna, stidljiva i tvrdoglava... Mogu da prestanem da zovem sebe piscem u pokušaju. Ono na čemu sam godinama radila, odlamala od srca komade i utkala ih u riječi, prošila ih suzama i polirala tugom... Kaljenje u smijehu i ljubavi... Moje kreature, moji heroji... Biće ozvaničeni u štampanom izdanju. Ona ja od prije godinu dana ne bi nikad povjerovala u to. Ona ja od prije godinu dana ne bi bila ni ponosna na sve to. Bio bi to još jedan maleni pehar uspjeha u vitrini skromnosti. Pustila bih prašinu da napravi pokrivač na njoj i zaboravila bih. Ćutala bih, to sam tako dobro znala. Dok mi nisu rekli da skromnost ne postoji i da nije hvaljenje ono što je istina.

Ali ova ja od danas... Više se ne bojim, više ne strepim, više se ne krijem u sopstvenim sjenama. Izašla na svjetlost okupana ljubavlju i snagom dragih ljudi, sa njihovom vjerom u mene, samouvjerena i puna želje... Moje nebo, veće za broj... Moje nebo ljepše za paletu osmijeha tih dragih ljudi, tih boraca mojih prostora. Ja koja se igram riječima, i koja ih nižem kao bisere na vlat trave, vjerujem da postoji neka riječ veća od Hvala, neka riječ kojom se može opisati ono što ja osjećam prema tim ljudima koji su vjerovali u mene. Više nego što sam ja sama vjerovala. Zbog takvih ljudi vrijedi se smijati svakom novom danu... Zbog takvih ljudi znam da vrijedi pisati... Nadam se samo da ih neću iznevjeriti.

MrRight mi je rekao sinoć da sam se promijenila. Da nisam ista kao kad me sreo prošlog ljeta, na nekoj obali. Kaže da sam postala bolja. I puno mi je srce kad znam da je sve ono što sam ulagala u sebe stvorilo od mene jaču i sigurniju osobu. I to nije arogancija. Moj let do zvijezda je tek počeo. krila pravim od paperja ljudi koji znaju koliko mi njihovo prisustvo u životu znači, bojim ih u boju mojih snova koje sanjam možda i predugo. Ali znam da vrijedi boriti se... Znam da vrijedi čekati. Znam da vrijedi voljeti. Jer bez toga nema smisla.

Jer snovi najčešće vrijede tek kad s tobom osijede, kad s tobom ostare....

...i naprosto se tuga desi, jer naprosto si tu gde jesi i naprosto je trista cuda sad izmedju nas...

Sretneš se na granici sna... Namjerno, slučajno... MrRight, posle toliko vremena. Za istim stolom... Borba pogleda... Ne znam zašto, ali bilo mi je drago vidjeti čovjeka koji je odlomio parčence mog sna i ponio ga sa sobom. Iste sanjive oči prepune zvijezda i zdenci beskrajne toplote, isti šarmerski osmijeh... Ja imuna na vazduh. Na virus emocija koji se pronio u etar. Imuna na sreću koja je zaspala.

Na tren samo se vratila sjećanja na mjesece obojene u more, na snove koje sam mislila da umijem zadržati, ali pijesak uvijek iscuri kroz prste ma koliko da ga čuvaš. Ne mogu da budem zlobna i da ga mrzim jer nije umio da bude srećan, jer ni svih ovih mjeseci nije srećan. Zbog paralisanih emocija kojih se boji, jer još uvijek nije spoznao sebe. Ja, sa druge strane, ja sam otkrila šta želim od života, ja sam obojila svoj svijet u okean zelenih želja... Ja znam ko sam, po prvi put u životu, i prvi put snažno vjerujem u sebe, u svoje snove i želje... Borim se za njih. A on, on ni sam ne zna čega se boji.

Vazduh je mirisao na parfem i sjetu. U očima se vidjela tuga, on nije ni bio svjestan da ja primjećujem sve, pa čak i način kako udiše. Meni je on uvijek drag prijatelj, bez obzira na sve, jer ja ne umijem da mrzim. Ali umijem da praštam. I to od srca. Zaista, kako možeš da mrziš nekog sa kim si dijelio jutra, i smijeh? Kako možeš da se probudiš, znajući da mrziš nekog ko je bio dio tvojih sumraka? I mržnja je osjećanje... I mržnja je emocija. Šta to onda govori o tebi? 

Znaš ono kad je nos uz nos i udišeš izdisaje, i kad sav treperiš od ludila, a znaš da ne smiješ ni milimetar da se pomjeriš naprijed... Taj mali tren kojim govoriš sve, a ćutiš do neba. Ne, MrRight je ipak moja lijepa uspomena, i sjetni osmijeh na licu, jer znam šta smo mogli biti, znam koliko je on mogao da se samo manje plašio sopstvenog srca. Ako zna kako njegovo srce izgleda... Ta priča, će ostati nedovršena i neispričana. Sad mogu bez drhtaja da sjedim sa njim, i pričam o svemu... Iako oči pričaju nešto drugo, iako znam da se uzdržava da ne popusti, da ne zaluta opet poljem divljih makova... Znam da se kaje. Znam da se pita... Ja mu svejedno želim sreću. Jer ne bih mogla biti ja, ako bi bilo drugačije.

Rekli su mi da je došla iz Provincije...

U jednom skrovitom senjaku, na ivici irazuma i mašte, na granici nekih svijetova gdje je s jedne strane pucalo od ratova, a s druge strane letjele bombe... Ima jedno mjesto koje spava snom nepoznatih junaka. Spava, i jedva kao da diše. Znam to mjesto, rođena sam tamo. U jednoj ulici staroj vijekovima, prepunoj koraka, i smijeha komšija, neke brigade tamo iz propale države. Kažu da sam bila jako mirna i tiha beba. Možda... Ja se ne sjećam. Ali se sjećam mirisa domaćeg hljeba svuda u ulici kad sam bila mala. I sjećam se nekih lijepih trenutaka mog odrastanja... Razbijenih koljena u parku jer sam bila "mirna" curica... Jesam, nisu me mogli zaustaviti kad počnem da pričam, toliko sam bila tiha.

Tamo će sad zima. možda i snijeg je pao. Majka sad sigurno sjedi kod Smederevca, pije kafu, a babo se sigurno šeta po kući i gleda Tv gunđajući kako mu je dosadno... Sigurno je tako. A tamo, van te kuće cijeli jedan svemir se odigrava, daleko od mene i svih onih koji su morali da odu. Mnogi bi se vratili, možda bih i ja. Svi mi koji smo otišli sigurno svako jutro uzdahnemo misleći na te ulice kojima smo prošli milion puta, misleći na jesen u parku pokraj ribnjaka, misleći na beskrajne zime u minusu... I ja se sjećam takvih zima. I sankanja u nekom sokaku... I grudvanja... I radosti kad ujutru ustaneš u toplu kuhinju i tamo čaj i prženice zamirišu... Bilo je to neko lijepo vrijeme... Jedva uspiješ da se obučeš koliko trčiš da se baciš u snijeg... Znam, takvih djetinjstava je bilo mnogo...

Tamo je sad po malo sivo, nekako tužno bez svih nas. Znam da se negdje čuje pjesma, pije se prva kafa u kafićima, čitaju se dnevne novine, i obavezno se traži šifra za internet... Ne pričaju ljudi mnogo jedni sa drugima ni ovde. A meni eto nedostaje ta zima tamo, snijeg i miris leda u vazduhu. Nedostaje mi da se nabundam kao sibirski medo i da koračam kao robot od silne garderobe... Čarape, pa pidžama, pa trenerka, pa skafander... I još jakna i šal i kapa... Kako je to sve moglo da stane na nas? Čudnovata generacija... :)

I tako, jutros me nije probudio miris majkine kuhinje, i nije me probudio ni baba koji čisti snijeg ispred kuće... Oštri sivi hladni sjever koji zavija kao avet oko mojih prozora... Nema snijega... Nema ribnjaka.. Zima je došla, a moje srce sigurno nije ovde... A znam ni tvoje, iako se moraš obući i otići na posao, i juriti za dnevnim obavezama, za porodicom, djecom, I znam, kad na kraju noć obavije sve te tuđe ulice, i kad legneš u svoju bajku, pomisliš na svoju ulicu, sokak, na onaj mali grad na granici svijetova... Na smederevac i miris toplog mlijeka... I utoneš u san sjećajući se tog malog oblaka zvanog Pljevlja...

Al još se ne dam i još me ima...

Nije zima još došla na moja vrata, ni pod moje prozore iako je svaka zora hladnija od prethodne... Iako svaka noć zamiriše čudno na kasnu jesen... I bundeve... I karanfilić...

Ja i dalje prkosim zimi, i dalje se šetam po stanu u mom omiljenom plavom džemperu, u vešu, i getama, sa šoljom čaja od lavande... Sjedim pored otvorene terase i udišem zoru svako jutro prije odlaska na posao... I dalje svako veče kad mrak navuče svoj crni jorgan na sebe, ja sebi šapnem nije hladno... Osjetim vjetar kako kroz sve moje praznine provlači svoje pramenova kao konac kad provlačiš kroz onu sitnu rupicu na igli... Osjetim kako me zagolica na svim pukotinama... Znam, ličim na vaznu od porcelana hiljadu puta krpljenu...

Sva ispucala sam sitnim pukotinama svuda po svom finom porecelanu, ali i dalje je unikatna... I dalje strpljivo stoji u uglu i čeka najljepši buket suncokreta... Ponekad u mraku mi zasijaju oči, sjetivši se svega... I možda jedino pametno što čovjek može da uradi za sebe je da ostavi prošlost na miru da počiva... Ne buditi sjećanjima ono što je boljelo i ono zbog čega je srce kucalo... jer doći će nekji novi dani, ljepši i bolniji, sjajniji i prepuni života... Kako ćeš znati da ih osjetiš ako si još uvijek zatvorena konzerva čuvajući u sebi samo ono što je nekad bilo...? Kako misliš živjeti ako ne oprostiš za sve što je bilo...?

Neke rane još uvijek krvare kad zagrebeš, znam... Ali zašto grebeš? Oprosti i kao papirni brod niz rijeku, smao pusti... Pusti nek oteče... Otvori  svoje srce za nove dane, otvori ruke da na njih slete ptice, napravi gnijezdo u kosi i nosi ga svuda... Budi sretan jer imaš to nebo iznad sebe, budi sretan jer si živ, jer dišeš, jer nisi samo kip u nečijoj bašti...

I ako napolju pada kiša, ti u svoj stan pusti sunce, i sijaj zajedno sa njim... Jer loših stvari je tako mnogo, lako je pasti pod njihov uticaj... Biti sam je teško, ali biti sam i srećan - to mogu veliki ljudi. To mogu oni lavljeg srca koji znaju šta je bol, ali znaju i šta je sreća. A to je stotinu onih malih sitnica koje ne primjetiš... Otvori srce, i jesen nikad neće doći...

Nekad tišina zna prepasti džina kad ispusti krik....

Optužnica:

Optužuje se jedna vlast da je ubila Mladost nemilosrdno i surovo.
Kidala je dio po dio njene ličnosti, kao mravi Vremena, raznijela je u sitne dijelove da se ne sastavi.
Ubili su Mladost na svirep način.
Prvo su joj uskratili sposobnost kretanja, da ne može nigdje da ode, da bude tu kao kamen prikovana na jedno mjesto.
Zatim su joj zarili samurajski mač pravo u srce...
Oduzeli joj sposobnost da voli, da diše, da živi. Jel umire Mladost kad ne može da voli?
Ne, jer je ova Mladost ipak bila živa, gicala se i pokušavala da nastavi da živi...
Disala je sve dok joj nisu i vazduh oduzeli.
Boljelo je, ali Mladost je ipak bila jača.
Šta se dalje desilo? Hoćete da znate?
Pa ništa strašno... Uzeli su žar prepun ucjene i strepnje i sipali Mladosti niz grlo...
Oduzeli su joj sposobnost da govori, ali ona je i dalje imala oči, vidjela je namjere vlasti... Ona je i dalje osjećala na koži bičeve ropstva, okove na rukama...
Nije ni to bilo dovoljno.
Na kraju su joj u mozak ubrizgali kiselinu i oduzeli joj mogućnost da slobodno misli.
Oduzeli su joj sve - SLOBODU, RAZUM, EMOCIJE.
Jel umire Mladost kad joj oduzmeš slobodu????
Ubili su je polako, dio po dio.
Osakatili je i uskratili joj svaku šansu da bude živo biće, da preraste u Porodicu. Napravili su od nje dresiranu Zver, svog ličnog Franlještajna, svoju Nakazu...
Osudite tu vlast koja je ubila sve šanse za jednu Mladost.

A Mladost...
I ona i dalje ćuti...
Ona ne zna da joj mogu uzeti sve, ali dušu nikad... Ona ne zna da je rođena slobodna, i da duša ne pripada tijelu!
Ona ne zna da može i dalje da govori... da vrišti, najglasnije... Da kliče u ime slobode i pravde... Da se čuje glas jedne iskidane rijeke...
Ona ne zna da nema čega da se boji...
Ona ne zna da je najsnažnija ovakva, da ima najveću snagu sada...

Jer ona može da vaskrsne...