...al' uspevam da jos jednom odolim da prosapucem da te nocas ruski volim...

Izgoriš na zgarištu svojih nadanja... Napraviš prekrivač od pepela i jastuk od žara, udahneš sivilo i nastaviš dalje otrovan do korijena... Crne krvi i crvenih usana, izgriženih do krvi... Samo nastaviš, koračaš po  staklu, ne osjećaš ništa, utrneš od krvi i stegneš srce. Ono ostane zgrčeno, neodraslo, kao suva pomorandža... Bez ukusa...

I ponovo... Ostane negdje žar... Negdje na samom dnu... Jedno zrnce... I nađeš se opet u požaru strasti, u požaru iz kojeg još nosiš ožiljke svud po tijelu. Svud po srcu... Dišeš... Ne osjećaš da si živ, ali dišeš... I raduješ se... Ne osjetiš kako počneš... Ozdraviš... Osjetiš... Želiš... I voliš... Život je opet šaren... Smiješan... Koračaš... I opet se nađeš u istom zagrljaju lijane, bršljan ti oko vrata, i ruke svuda po koži... I sve peče od ludila... Od otrova... Istog crnog mastila od kojeg si se jedva oporavio prvi put...

I tada si znao da je to jastuk za tvoje uglavlje, al crne leptire je teško sačuvati na dlanu... Teško im je čuvati bezbojna krila prepuna mraka... Al pustiš ga... nek leti, nek traži... Možda, ali samo možda se nekad opet vrati na tvoj dlan... I kad se vrati znaćeš kako da čuvaš svilu pod prstima... Znaćeš kako da napraviš porcelansku suzu na obrazu i da je sačuvaš kao unikat za sve slomljene... Znaćeš da je možda tvoj dlan siguran... Oživiš... Srce neko novo izraste u grudima... Ćutiš... Čekaš... Dišeš...

Nisu sve smrti teške i crne... Iz nekih se moraš opet roditi... Naučiti kako da drugi put ne udahneš previše... Da nekad ne zagrliš prejako... Da ne zaspiš prerano... Naučićeš da voliš, i da gledaš u svoj jastuk sa očima punim ljubavi a da se ništa osim mraka ne vidi... Da se ništa osim mirisa kože ne osjeti... Samo pusti, upleti se u bršljan svojih oluja, pusti da mrak odjekuje tvojim kricima, i voli... Voli i čekaj... Jer nećeš svaki put u zoru umrijeti...

...kada pletes svoj oreol za to i nema boljeg mesta nego mrak...

Umire jedan grad. Umiru ulice i drveće... Malo tuge u zrnu soli... Kopne djetinjstva, a mladosti već sa prvim borama... Prije nego su i kročili u ozbiljne teme. Šteta... Ni jedan grad ne treba da umire... Ni jedno mjesto ne treba biti zaboravljeno. Pa čak ni moje...

Pamtim tamo ljepše dane... Pamtim zelene zore, proljeće i zimu.. Pamtim djetinjstvo, i pamtim suze... Bilo ih je... Nisu mi bile važne mnoge stvari koje danas predstavljaju suštinu... Nisam znala koliko su sitnice velike u životu... Nisam znala mnoge stvari... Ali znala sam da pružim ruku kad je bilo potrebno... I kad nije... Izgleda da sam se rodila sa tim. Znala sam da moje ulice i nisu najzdravije ali to parče vazduha je bilo sve što sam imala.

Danas, moj grad nema ni to. Ovih dana čitam svuda o sivilu mog grada. Čitam i komentare, zanima me šta ljudi misle, zanima me koliko homo sapiensi mogu biti sebični, i koliko mogu biti saosjećajni sa onima koji za doručak piju mlijeko sa drugačijom vrstom čokolade... One crne... One gorke koja ti razara svaku venu u tijelu... Čitam i ma koliko da vjerujem da ima dobrih ljudi, ono što vidim me pokoleba, natjera me da se zamislim... Nije tajna da se u mom gradu sve okrenulo naopako... Odavno je tako... Tako smo valjda pustili... Nije tajna da je tamo već odavno posmrtni marš... Tišina Silent Hill-a... Ali ima osmijeha... Ima djece... Ima radosti...

Tamo je sve moje što imam, tamo je sve što sam nekad bila... Tamo je dio mene ostao zauvijek i nikad neće moći da izblijedi, ni da uvene, ni da izgubi sjaj usled pepela koji pokriva ulice... Tamo je i tvoje srce... Znam... Nije bilo ni malo lako spakovati srce u kofer i otići jer meni parče vazduha nije dovoljno za doručak... Primjesa tuge koja se vidi na zidovima nije moja boja... Ja vjerujem u sunce, i u ljeto.... I u ljubav... I u prijateljstva... Vjerujem u dobru stranu planete...

To što sam otišla ne znači da manje volim te zelene divljine koje je moj grad sakrio u svojim njedrima... Ne znači da sam digla ruke od onih koji su tamo ostali... Ne znači da manje volim blato kojim su ga posuli... Zato i pišem o njemu... Zato jer drugi ćute, i čitaju komentare... Zato jer moj grad umire... Davi se u svom pepelu i niko ništa neće uraditi po tom pitanju... Ljudi su mutirali, imuni na globalnu tišinu i crne pahulje koje lebde iznad njih... Oni i dalje žive svoje živote znajući rizi, znajući da su im djeca ugrožena, da im je zdravlje narušeno i prije nego se rode.., Oni i dalje žive, i herojski se bore sa tugom, sa tišinom... Sa izgubljenom mladošću... sa sivom budućnošću... Heroji mog grada, svi koji su ostali...

Umire jedan grad... Moj grad... Vezane su mi ruke, ali srce nikad... Riječi mi još nisu umrle na usnama... I dok je tako taj grad će biti živ...

Spusti svetla... Oduzmi gas...Smešnih stvari se bojimo...

U vrijeme mog djetinjstva Decembar je bio mnogo hladniji. Stari čiča sa dugom bijelom bradom, klecavim koljenima i hladnim dahom. Radovali smo se snijegu i pahuljama, klizanju i sankanju, radovali smo se toj magiji koja se krila u njegovom kaputu, Dok nismo saznali da Deda Mraz ne postoji radovali smo se i njemu, i Novim godinama, jelci i svom onom sjaju koji je čiča krio u svojim džepovima. Nekako je i vazduh mirisao na sreću. Ili je možda to tako bilo u mojoj mašti...

Danas, prvog dana, čiča se isplaka kao šašav, gromovi pucaju na sve strane, munje... Moj mali Grof drhti od straha, i gleda me svojim očima punim zahvalnosti jer se sklonio sa kiše. Gleda me očima koje me podsjećaju na moje dječije danas u izlogu... Prozujaše misli na neke davne uspomene, na djetinjstvo i bombone koje su visile sa jelke. I to je samo izmaglica u sjećanju. No, ne mari...

Život postoji da bi se pravile nove uspomene, da bi se radovalo novim danima. Praznici ne mirišu u vazduhu, snijega nema, ne škripi pod nogama... Po malo tužno reklo bi se, izgleda da je čiča Decembar baš ostario. Ali znam da još uvijek krije malo magije ispod kaputa. Po neku neostvarenu želju. Po neku sjajnu zvijezdicu... Možda ti godina i nije donijela baš ništa lijepo, ali ja ipak mislim da jeste... Mislim da samo nisi dovoljno zagrebao po površini... Sjeti se samo svih osmijeha kojih je sigurno bilo, sjeti se samo svih šetnji... I plaže i jeseni... Ma ima razloga da se veseliš čiči klecavih koljena. Možda Deda Mraz postoji, ali pusti dijete u sebi da vjeruje.

Budi dječije zanesen i zaljubljen u neku svoju ideju o praznicima, nem aveze što svi razmišlajju o toaletama, i sakoima, što će sve da ih uhvati neko kolektivno ludilo za dobrim provodom, žurkama, gostovanjima.... I ako ti se ne ide ni sa kim, pođi negdje sam, otputuj negdje ako ti finansije dozvole, zašto da ne ugodiš sebi? Pa možda baš tu sretneš nekog, možda se negdje usput zemlja malo pomjeri.. I ako nisi bio lud cijele godine, Decembar je pravi mjesec za to... Otkkopčaj svoju ludačku košulju i budi divlje zanesen snovima i osmijehom... Budi svoj, budi šašav, budi srećan, jer ionako ne možeš mnogo promijeniti namrgođenom facom... Zapravo možeš... Dobiće samo bore... I ostaćeš tako neki namrgođeni dosadnjaković koji nije umio da uživa u životu... 

Možda ranije nisam voljela Decembar, ali... odlučila sam da ga volim od danas... Pomoći ću čiči da ovaj mjesec bar bude srećan ako ništa drugo... Zašto da ne... Jer želim nove uspomene, želim srećne uspomene.... Želim biti ono što sam oduvijek trebala... Biti srećna... A ti? 

Sve Prave ljubavi su tužne... Ma ne, otkud ti to...?

Kažu da onog Pravog prepoznaš po udaru srca. Kažu to se osjeti negdje u nekoj žili, nekom krvnom sudu, i znaš. Ja mislim da je to neko izmislio usled napada Romantike. I to je garant bila žena, samo smo mi sklone takvim naletima Emotivnosti, da možemo da lupimo svaku glupost. Kako možeš znati da je nego pravi ili pogrešan za tebe ako se ne usudiš rizikovati da budeš slomljen, pregažen, rastavljen na dijelove... Upustiš se u to, i svaka zaljubljenost je baš ona prava, to je baš ono što čekaš. Sve ljubavi su prave, samo su neke srećne ili tužne. 

Ja vjerujem u čuda. Vjerujem u nemoguće. Vjerujem da sve ima svoje razloge i antitalente. Vjerujem da se ljudi sretnu zato jer su potrebni jedni drugima. I svi su važne životne Lekcije. Neko će te povrijediti do uništenja, ali ćeš naučiti da se izdigneš iznad tog bola. Neko će te voljeti do zvijezda, tebi možda neće biti dovoljno, ali hej - bar si jednom bio voljen. Naučila sam da ljude ne treba zadržavati u životu, jer oni vrijedni tvog srca će se vratiti, ostaće. Možda će odlaziti više puta zbog svoje nesigurnosti, ali ako vrijede, ako su Pravi, vratiće se. Ima onih koji se nikad ne vrate. Zapamtiš ih, čuvaš ih u Uglu Napuštenih Nada, i pamtiš. 

Čak i ako voliš nekog, voli ga cijelim svojim bićem, nemoj polovično, jer to je kao kad ti fali djelić u slagalici. Ne možeš biti kompletan. Nikako... Nemoj da voliš u dijelovima... I kad voliš nekog, daj mu slobodu da može da ode... Ne možeš nikog vezati za sebe, jer upravo ta Prava ljubav je slobodna, jer znaš da će ti se uvijek vratiti, da je srce samo tvoje... Jer srca se prepoznaju, nema to veze sa leptirima i insektima u stomaku... Srca se broje! 

Ko zna zašto se moji koraci ponovo sa istim oblacima nalaze... Možda da bi osmijeh blistao, možda da ponovim lekciju koju sam trebala naučiti ranije... Možda ću opet ostati pregažena hordama bijesnih vukova gladnih mojih emocija... Ali neka... Vjerujem u nemoguće... Vjerujem u Čuda... Vjerujem da ova godina još nije završila sa mnom... Možda neko zadnje čudo čuva baš za kraj... 

Kako dosad nisi naučila da sam ja momak kog svako može lagati, ali ga niko ne može slagati?

Život je veliki blef. Igraonica za djecu. Partija pokera. Kako god...
Kažu mi da imam tople oči i osmijeh djeteta. Smijem se srcem, onako cijelim usnama... I glasno... Oduvijek je moj smijeh bio najglasnija muzika...
Ponekad ličim na dijete. Ostalo je toliko toga dječijeg u meni, neodraslog, minijaturnog... Neće musavica da odraste.
O sebi ne pričam, o onom što sam prošla. To zna mali broj ljudi, a ni oni ne znaju baš sve. To je lična agenda.
Ne znam mnoge stvari u životu kako izgledaju, kako mirišu, zvuče... Ali znam ukus laži.
Znam i te kako dobro.

Možda zbog mog naivnog dječijeg lica, ili sanjalačke prirode... Oduzeto mi je najljepše vrijeme zbog laži. Neka propala ljubav zbog istog. Prijateljstva srušena...
Neću reći da je bilo lako, nije. Nema toga što može da boli kao što je saznanje da te neko laže, neko koga znaš cijeli život, pola života, ili dva dana. Nema toga što može da nadomijesti istinu...
Istina - to je sloboda srca!

Ja i dalje vjerujem ljudima. Vjerujem u ljude. U ljubav. Vjerujem da ima iskrenih bar djelimično kao što sam ja. Vjerujem da ima onih koji su sposobni da vole van četiri zida. Vjerujem da ima tamo negdje neko čiji je dlan stvoren za mene. Ako i nema, pa šta da se radi... A šta tjera ljude u laž? Nesigurnost u sebe? Nesigurnost u svoje emocije? Ljubomora? Zavist? Đavo? Dobro, hajde, okriviću ovo zadnje...

Laž - mnogo zajebana stvar. Mač sa tri oštrice. Bumerang koji će se uvijek vratiti i tresnuti te pravo u glavu. Znam. Nisam ni ja bez grijeha. Znam kako je slagati, i znam kako je to nositi na savjesti i - ja ipak volim mirno da spavam. Svoje sam priznala, kaznu odlsužila i sa te droge se skinula. I nikad više. Ali toliko je zavisnika oko mene, toliko je onih koji mi pokušavaju servirati taj slatki okus otrova... I da sam još samo za nijansu djetinjastija možda bih i progutala. Već odavno me ne mogu slagati. Na njihovu žalost.

Iskren dok se ne dokaže suprotno. I baš uvijek nekako meni pred očima zasija hiljadu zvijezda istine, optužnicu srce digne istog trena, i uvijek ista reakcija. Još nisam naučila da ne zaboli taj rez preko srca, trenutna paraliza i nedostatak kiseonika. Svaki put isto... Ali, udahnem silom, prelijepim flaster preko reza, nasmijem se malo sebi malo izdaji, i nastavim dalje sa svojim djetetom da se radujem lijepim stvarima. Odahnem jer znam da jedino mogu vjerovati sebi i već dokazanim ljudima, nebu i mojim psima.

Odahnem jer znam da će istina uvijek naći put do mene, do mojih zenica. I zato se nemoj čuditi ako ti nekad, jednom okrenem leđa, ili osjetiš Sibir među mojim riječima. Ti možda nećeš ni znati da je tvoja laž otkrivena. Ja neću galamiti ni histerisati, niti ću te optužiti. Jer moje srce te već ampturialo i na prognantvo osudilo.

Mi smo bar imali neke veze s planetom i sa ljudima...

Sutra je Tvoj dan Grade moj... Svi ti čestitaju, šalju želje ispisane u koverti, utrkuju se ko će ljepše nešto da ti poželi... Ja neću biti jedna od njih... Ja ću uraditi ono što najbolje znam - napisaću ti nešto... Tebi koji si iznjedrio moje srce... Tebi koji si rasuo toliko ljubavi svuda po svijetu, da nema grada gdje te neko ne spominje... Ti si voljen, u to budi siguran... 

Ova današnja djeca modernizma i tehnologije ne mogu znati šta si ti nekad bio Grade, i kako su tvoje ulice mirisale lipom, i kako se svakog prvog maja palila vatra... Ne mogu oni znati da si ti bio grad prepun vojnika, ponosnih majčinih sinova koji su u tebi postali muškarci... Ne mogu znati da je tvoja čaršija bila svedok svih tajnih ljubavi i pogleda, tvoje su ulice slušale otkucaje zaljubljenih srca... Danas nema takve ljubavi, znam... 

Ne mogu oni znati kako je bilo odrastati u ulici brigade gdje smo se igrali žmurke svaku noć dok su nas majke tražile i dozivale na večeru i čašu vrućeg mlijeka prije spavanja. Ni kako je bilo ušunjati se u komšijinu baštu, ubrati najljepšu jabuku i pobjeći iza ćoška sav umazan od njenog soka... Niti znaju kako je nekad izgledalo ašikovanje, ostavljanje pisama kod prozora, kuckanje na staklo samo na blic da vidiš voljene oči... Ne znaju ni kakav je miris ruža iz komšiluka krijući ubranih, a kasnije i presovane u nekom spomenaru... Da se sačuva uspomena... 

Moj Grade, za tebe se ginulo, za tebe se disalo, tebi se uvijek vraćalo... Tvoje mirise jorgovana smo svi ponijeli u srcu... Nedostaje mi taj miris ovde u ovom betonskom sivilu gdje su i ljudi okamenili... Nedostaju mi Bajrami i miris halve, nedostaju mi i Božići koje smo zajedno slavili u Bumerangu... U onom improvizovanom podrumu koji se zvao diskoteka, ali je tamo sakriveno brdo prvih ljubavi i poljubaca... Moj Grade, iznjedrio si toliko ljubavi da bi cijela planeta mogla živjeti u blaženstvu i miru... Ti, koji nisi sada ni sjenka onog što ja pamtim... Onog što svi pamte... ne znaju današnji klinci, oprosti im... Ne znaju oni šta je gurabija, niti znaju ukus tvog kolača kod Darka... 

Kad sam bila mala, moja najveća želja je bila da porastem da se mogu popeti da sjedim na srnama... 

Odrasla sam gledjaući preparirane vukove i trčeći oko spomenika, odrasla sam igrajući se klikera, i praveći sneška... Odrasla sam u tebi Grade i znam da ćeš oprostiti svima nama koji smo morali da odemo... Svima koji smo morali da napustimo ono ognjište gdje smo dobili prve ćuteke, gdje smo se prvi put zaljubili, poderali koljena... Pamtim one Đurđevdane kad bi me babo isprskao vodom jer "valja se..." I pamtim one derneke kad je majka govorila "Idi uberi prut..." a ti odeš i ne smiješ da doneseš tanak prut, a bgm ne bere ti se ni onaj debeli... Kako god nadrljao si... Pamtim i odlaske na spavanje u 8h, a subotom je moglo i u 9h, gledali smo svi Bolji život i Srećne ljude, Nestašne godine i palili se na Michael Jackson-a i Nanu... Grade moj, pamtiš li i ti one ljetnje šetnje po tvom beskrajnom parku, po svim šumama koje smo neizmjerno voljeli... Znam, nema nas tamo više da raspalimo roštilj, nema nas na kupanju u Crni i Zeleni vir... nema ni rijeke, a ne nas... 

Sutra je tvoj dan Grade moj... i dok čestitke pljušte sa svih strana, ja ću ti poželjeti i obećati samo jedno... Želim da te nikad ne zaborave oni koji su napustili tvoje ulice tražeći bolje sutra... Obećavam ti da te ja nikad neću zaboraviti, bar ono što si bio meni... Odrasla i ponikla na tvojim ulicama, na tvojoj čaršiji, uvijek ćeš biti ponos mog djetinjstva i mojih tinejdžerskih dana... Obećavam ti da ću uvijek pisati o tebi, o onom što si bio, jer želim da tu uspomenu na tebe sačuvam kao sliku u ledu... zauvijek ukradenu od vremena... Znam, mnogima nedostaješ, i mi tebi sigurno falimo... srešćemo se opet Grade moj... Srešćemo se... Na kraju krajeva, ti si moj temelj, moj Rim... Od tebe ne mogu okrenuti leđa,,, 

Srećan ti tvoj dan Grade moj...

Obeć'o sam al jebeš ga...

Ponovo iste oluje... Te oluje koje su se dizale u mojim zenicama svaki put kad bih zoru čekala na broju 40... Te oluje koje su mi znale napraviti stazu od oblaka da nikad zemllju ne dodirnem. Te oluje koje su znale da me potope na dno mojih očekivanja i sruše sve kule od karata kojjima sam gradila dvorac na bespuću. Dvorac za koji sam znala da će biti srušen... 

Jer MrRight ne umije da voli. 

Jer je moja rijeka snova daleko od mene a nedostaje do bola... 

Jer je moje malo zrno graška daleko od mene a ruke su prazne... 

Jer su prijatelji skinuli svoje maske i pokazali svoje krezubo lice prepuno bora iza... 

I nije bilo lako...

I opet isti miris u zoru... Isti bršljan oko mojih nogu, uvijen oko mog struka i preko ramena, grije me mrakom, i steže... I ja... Nemoćna da se oduprem toj snazi, tom otrovnom listu koji miriše bolje nego svi moji suncokreti. Jača sam... Jača nego ranije kad sam iste otrove u kožu upila, nadajući se da znam način kako da zaustavim zoru da nikad ne dođe. Jača sam, ali opet slaba za milion osmijeha koji me dočekaju na vratima od snova na broju 40. Na oblaku istog broja... 

Obećala sam... Obećala sam srce držati u okovima kao ranjenu zver, obećala sam dušu zatvoriti u mračnu škrinju da svjetlost sreće ne vidi. Obećala sam da će svaki osmijeh biti sirova iskrenost i da će svaki pogled biti samo bezobrazni smiješak moje tamne strane. Mog mraka... Obećala sam da će sve zore biti samo blagi odsjaj mraka, da neću udisati mirise kao nekad, da neću čekati kao nekad i da neću raspojasati srce... Obećala sam...

Kupiću crnu farbu i prefarbati sve moje odaje, cijelo srce u crno obojiti, da ga tako sačuvam od svega što je nkad moglo da bude. Od svega što još uvijek može da bude. Oduzeću mu mogućnost vida, i sluha, sva čula mu zapaliti samo da obećanje ispunim, dato na postelji od vatre... Sve ću učiniti da sačuvam sebe za moje zelene rijeke, za moja zelena mora, za mojih 6h unazad. Sve ću učiniti da moje podne bude zelena zora, pa makar i miljama daleko od mene. Moje srce će ostati netaknuta tvrđava, zarasla u inje i rastinje samo da obećanje ispunim. 

Ponovo stojim ispred iste vatre kao nekad. Taj ogromni požar opet isto miriše, isto osjeća, isto izgleda... Taj požar i dalje isto mami... Još nosim opekotine od poslednjeg kupanja u plamenovima, još nosim sjećanja na strah i bol... I bojim se, opet ću zakoračiti u isti plamen, opet ću se u njemu kupati, na njega mirisati, na oblaku sa brojem 40 spavati... I opet se bojim da će me bršljan na tijelu vezati, da ne umijem iz plamena izaći... Obećala sam da ću samo ples oko vatre igrati. Obećala sam...