uz tvoj korak okretni taj karneval pokretni citav svet je mazoret....

- Kako si?
- Svejedno sam....
- Pa sta ti je?
- Svejedno mi je...

I tako dođu dani... Sjetim se sebe od neku godinu ranije kad su crne horde Mordora pustošile moje zemlje, moju dušu... Kad se crna rupa u mojim grudima širila kao naftna mrlja i ubijala sve što je lijepo, uništavala moj sjaj, gasila moje zvijezde... Sjećam se tog tužnog osjećaja - kad ne osjećaš ništa... A ne možeš da ne osjećaš... Osjeća ti se nešto, a mrtav si... Dišeš, a vazduh samo prolazi...

Znam ja dobro kako je to kad ti je svejedno gdje si, i sa kim, kad te nije briga dal nosiš glavu na ramenima, ili u torbi... Da li ti je svanuo dan, ili se prethodni nije nikako završio. Znam kako to ide, kad ti nije stalo, kad si okovan i ne možeš da isplivaš iz okeana, daviš se a ne osjećaš... Ne, jer već si mrtav.

Pamtim sebe od neku godinu ranije, iz vremena mračnih sila... Iz vremena kad sam zaboravila ko sam, kad nisam imala sa čim da osjećam. I samo pamtim... Ne želim nikad više ponovo da pustim da se moja crna rupa u grudima ponovo raširi toliko da me proguta. Sreću tražim u malim stvarima, u dječijim osmijesima... Krpim i stavljam zakrpe psvuda po mojim bušotinama, prespajam neke pokidane konce i rite koje se otcijepe od trošnih jedara moje duše. Ponovo osjećam... Možda ne kao nekad, možda ne cijelim srcem, ali osjećam... Dišem i živa sam... I nije mi svejedno. Ne više...

Svejedno mi je možda hoćeš i me ujesti za ruku, ili mi otkinuti nogu, možeš i vid da mi oduzmeš, ali samo mi nemoj srce amputirati, jer bez njega, bez emocija - umirem. Meni se osjeća, meni se voli, meni se daje, diše i trči... Život mi je u krvotoku, sreća na usnama... Nekad bez razloga. To me pokreće, to me gura naprijed... Rupa se smanjila, još je ima, još ima vjetrova koji biju i odnose, ali ne dam se... Liječim svoje demone, i nije mi svejedno... Jer laže ko kaže da jeste. To su tužni usamljeni ljudi. To su plašljivi ljudi, koji su se zatvorili u svoje školjke čekajući neku novu zoru, a tako zatvoreni ne znaju da je ta zora davno došla. Boje se, razumijem ih. Sigurni su u svom mraku. Ali još je ljepše biti na suncu u zoru, gutati sunčeve zrake, disati morsku pjenu... Još je ljepše biti živ.

I nemoj, ne može da ti bude svejedno. Otvori se... Otvori srce... Osjećaj... Pa bar i bol, plači, pogledaj kako život može biti jednostavan u svojoj ljepoti. Pa na kraju krajeva ako se i bojiš ljubavi - rizikuj. Zaljubi se. Osjeti život.

..

Meni već odavno smeta što godine prolaze....

Nije još mnogo ostalo... Sledeće nedelje u ovo vrijeme pripremaćemo se za doček Nove godine, birati haljine i košulje, frizure i naravno crvani ruž za usne... Neizostavno... I onda je vrijem da se svedu računi, da neko plati šta je dužan... Vrijeme je pogledati iza sebe i analizirati, fluorescentnom linijom napraviti rez, ispostaviti sebi račun, opaliti neki šamar, i tako... Nisu godine lako breme... Nije ni život toliko lak...

Godina... Prozujala je kao dosadni bumbar, a ni osjetila nisam... A bila je... Pa kao i svaka, prepuna svega i svačega... Od vrha do dna, seće i dtuge, smijeha i suza... Bila je... Velika... Šašava... Plačljiva... Po negdje slomljena... Bila je... Kakva takva - moja je... 

Pamticu je...

- Pocela je zaista uzasno, i sigurno mi je vec januar koju godinu ukrao kad mi je Dule imao udes... Mislim da ni on ne zna koliko sam se isplakala za njim, a nemocna da bilo sta ucinim... Hvala Bogu, jak je on, izgurao je, i ne mogu opisati koliko mi znači u životu... 

- Definitivno moje zore koje sam najviše voljela... Zore zbog kojih sam na posao odlazila neispavana, ali presrećna... Njih nikako ne mogu zaboraviti, na skretanju 40. 

- Saznanje da imaš oko sebe lažne ljude je jedno od teih saznanja, posebno za nekog ko je imao previše bolna iskustva sa lažima. Imati lažne i negativne ljude oko sebe je još gore, posebno za nekog ko uvijek pazi da ne povrijedi tuđa osjećanja. Ali prelomi se to, i onda počneš da brineš o sebi, nekako im okreneš leđa, ne vidiš i ne čuješ...

- Projekat "Godinu dana zahvalnosti..." koji nisam odmah počela, ali ipak sam ga dovela do 330 dana... Da li je moguće biti zahvalan svaki dan nečemu/nekome...? Moguće je, kad malo boje pogledaš oko sebe... Nikad se nisi zahvalio ljudima koji čine da su nam ulice čiste, i koji odvoze naše smeže, niti smo nekad bili zahvalni onim ženama koje održavaju hodnike Delte... Ja sam naučila mnogo kroz ovo... Naučila sam da primjećujem sitnice, da mi male stvari uljepšaju dan, naučila sam biti zahvalna za sve ono što imam i što nemam, na onom što jesam, ali i na onom što nisam, naučila sam koliko je malo čovjeku potrebno da bude srećan, i da nvac zaista ne znači ništa u životu...

- MrRight... Nezaobilazan ove godine kao moja najdraža unikatna dragocjenost koju mogu da stavim na policu u vitrini sa ostalim porecelanskim ukrasima... On koji mi je srce oslobodio da diše, koji mi je pokazao polje crvenih makova, u kojem izgleda još po nekad odsanjam... On koji me slomio... On, sa kim sada mogu da razgovaram, da se smijem opet onako iskreno kao nekada, da dišem i... Obilježio je '13tu, a evo i ovu... Obilježava je, gle čuda, na iste datume kao i tada.... Nadam se da sledeća ima neki konkretniji plan... :) 

- Prekinute niti jednog prijateljstva... Nije bilo lako gledati kako se kidaju strune ali moralo je tako... Ljudi se mijenjaju i to je nešto što moraš da prihvatiš kao prirodnu pojavu, kao kišu... Samo pažljivo treba birati kome smiješ vjerovati. 

- Užasna tragedija koja je odnijela toliko života u svojim bujicama... Toliko djetinjstava ostalo potopljeno, domovi raznešeni, uništeni... Ni malo lijepa uspomena, ali je ipak uspomena... 

- 10 godina mature... I ponovni susret sa tim dragim ljudima sa kojima se i nisam baš družila u srednjoj školi... Ali vrijeme i godine klešu i kamen i čovjeka jednako... I tako, bilo je to prelijepo veče (mislim zaista prelijepo), neke sam ljude vidjela prvi put posle i više od 10 godina... :) 

- Sergejov nastup na Evroviziji je bio definitivno osjećaj patriotizma... Navala i bujica gora od onih poplava... Ponosna na njega zaista... :) 

- Predivni koncerti Tonija i C.Jabuke koji su samo donijeli jedno lijepo ljeto u kosi... 

- Naravno, ono što je bio događaj godine u mom životu, iako slomljena, iako u ludačkoj borbi sa sopstvenim demonima... Moje pače malo, lavče moje... Moj sestrić, zrno graška... Taj osjećaj kad sam ga prvi put uzela u ruke je bio... Nezamjenljiv... Držati u rukama 3,5kg čiste sreće i esencije života... Neizrecivo...

- Najveća pobjeda ove godine... porazila sam svoje aveti, naučila da kažem Ne, naučila d kažem ono što osjećam, iskreno i direktno... Naučila da se svojih poraza ne smijem stidjeti, i da moji padovi nisu moji porazi... Sve svoje komplekse i neriješene probleme sam konačn spalila na svjetlosti sunca kao pokvarenu dušu nekog ukletog vampira... Konačno mogu reći da sam slobodna... Znam šta želim, i smatram to najvećim uspjehom... 

- Za kraj, ono što je najslađe na kraju - knjiga Deseto nebo, je dobila svoj izgled, korice, papir i samo još vazduh da joj udahnem i biće živa... Moje Deseto nebo, priznato... Moje čedo... I ne bih uspjela da nije bilo pravih ljudi, onih sa velikim srcem, znaš... Onih što im srce ne kuca u grudima nego i na dlanovima... Znaš već... To su ti oni ljudi koji svoju dobrotu dijele svima... Smijem li reći da je i MrRight među njima? Da je i on zapleo svoje ime među te listove... Ne bi bilo potpuno bez njega sigurno... 

Bilo je tu svega i svačega... Moj Grof šašavi koji se grli kao čovjek... ma on i nije pas... Izgurala sam godinu dana uspješnog treninga, otkrila da mi je zdravlje malo pobrkano, ali i to će se srediti... Bila je to jedna lijepa godina, jedna predivna godina, i sledeća može samo da bude bolja i ljepša... Radosnija... Sa onim pravim osmijehom... Sa iskrenim srcem, sa puno moje ljubavi ka drugima i ka... Ma o tome će se čitati drugi dan... :)

A odluke... Pa i nema ih mnogo... Nastaviti trening... Biti bolja nego što sam do sad... Davati gomilu ljubavi svima... Biti nasmijana, i vesela... Pomoći koliko god mogu, i više od toga. Pisati više i ljepše... Pripremiti još jednu zbirku... Ne znam, nisam ih još sve donijela...

Do tada, želim vam svima prelijep doček, predivne snove, ljubav i želje... Neću još pisati o mojim planovima, biće vjerovatno još neki post do tada, ali..

Sretni su ljudi ratari, njima su neki atari nebo i svet...

Kad shvatiš da moraš da promijeniš svoj način "modernog" samoubilačkog života? Kad ti se naruši zdravlje? Kad primjetiš promjene na tijelu i u ponašanju? Kako uopšte promijeniti sve loše navike koje imaš? 

Živiš u modernom dobu... Savremenom... Punom novih dostignuća, tehnologije, lakšeg života... Imamo manje finansija, ali srećni smo... Jesmo li? 

Imamo manje ljubavi ali ispunjeni smo... Čime?

Pored prijatelja u hiljadama, samo smo... Često i više nego što bi priznali. 

Zatvoreni u svoje prostore, trepćemo ka ekranu, čekamo neko čudo da se desi, čekamo nove ljude, slike, komentare... Prolaze dani, noći... I pretvaramo se u prašinu...

Nemamo naviku da živimo zdravo, padamo često u depresiju, razdražljivi smo, ne dozvoljavamo nikom da nam "soli pamet", mi smo jaki, snažni, savremeni ljudi, pametni, samostalni... Jadni... Mali... Manji od makovog zrna... Sve znaš, a u stvari samo na ramenima nosiš praznu školjku... I onda kad ti se zdravlje naruši, kad vidiš koliko u stvari papir u novčaniku ne znači ništa... 

Ja sam svoje navike promijenila... Cijele godine sam radila hrabro na sebi, mmijenjala sve što sam primjetila da ne valja... Nadograđivala i ulagala koliko sam imala... nekad i više od toga... Pametna stvar kod današnje tehnologije - možeš svašta da naučiš ako umiješ... I tako se lako moj život okrenuo za cijelih 180°, do 360 nisam jos stigla... Moj projekat zahvalnosti je skoro pri kraju, al vec planiram neki novi, jer to predstavlja izazov... 

Kad sam shvatila da je moje zdravlje i pored zdravog nacina zivota i dosta sna i dalje ugroženo, da još uvijek nisam uspjela da se izborim sa greškama ljekara, neznanjem i možda i pogrešnim načinom života shvatila sam da i dalje moram da učim, da i dalje moram da ulažem u promjene svoje ličnosti.. Zrelija sam, zdravija nego prošle godine (ove god sam samo jednom imala napad bubrega što je sjajno u odnosu na nekadasnjih 5+), ali nije dovoljno... Neko će reći da previše čitam o zdravom načinu života i da sam možda "opterećena" sa tim... Moja tetka kaže da ne treba da namećem drugima takve stavove... moj način života i moju "opsednutost" hranom koju jedem... Pa dobro, ako je hrana koja se ne bazira na ulju, hljebu, tjestenini i domacoj piti losa, onda da, jesam opsednuta... Čokoholičar sam, zavisnik od slatkiša i kolača.. Ali, došlo je vrijeme da se i sa tim izborim... Jer moje zdravlje e može da podnese više ni to... 

Vagam na tasovima - slatkiši ili zdravlje... Red crne čokolade ili zdravlje... Banane ili zdravlje... Jer nikakva vrsta šećera više ne dolazi u obzir... Znam da će moje zdravlje da prevagne, znam da ću i to malo loših navika iskorijeniti tokom godine... Znam da ću moći da pobijedim sve jer svjesna sam svoje snage... I pitam se često - kada nas je savremeni život toliko zarazio da više ne vodimo računa šta jedemo? Šta udišemo? Šta pijemo? Da li je vrijedno? Znam da se mnogi neće složiti sa mnom, znam da je mnogima draža pizza od brokolija i pomfrit od spanaća... I možda zato ne umijem pričati o noćnim klubovima, i o najnovijoj modi... Ali znaću da sam uložila u sebe, u svoje zdravlje, u svoju malu organsku baštu koju planiram na proljeće... Jer ipak... Meni je stalo...

Možda Nova godina donosi spas...

Decembar je mjesec svođenja računa i podvlačenja onih zamišljenih crta preko kojih nećemo preći, a ipak nekako uvijek pređemo.

Mozak radi ubrzano i srce kuca pojačano... To je jedini mjesec kad se baviš matematikom, i kad jednostavno moraš da budeš objektivan... Iskreno, poslednjih dana mi često padne prošla godina i Decembar... I neki trenuci kad sam isto tako donosila odluke... jedna od težih je sigurno bila otići od MrRight-a... Otići onda kad ti sve govori da ostaneš...

Otišla a u mjestu ostala, i na tom mjestu ga sačekala da uhvati jedan krug oko planete i ponovo se zaustavi ispred mene... Čudno, baš sad kad sam pomislila da napišem nešto još o tom čovjeku koji je u par trenutaka učinio da se osjećam više živom nego iko - zvoni tel...

Telepatija? Privlačenje? Slučajnost? Čudo?

Nekako se čudno srce osmijehuje kad je on u pitanju, valjda zato što mi je ostao više nego drag nakon svega. Možda zato jer i dalje razumije neke moje male aždaje sa kojima se borim, a pojma nema o nemanima sa kojim sam ratovala... Da li bi nešto promijenilo kada bi znao? Da li bi tada umio ostati? Možda, ali nje u njegovoj prirodi da stane... On je neko kome treba nebo za let... Njemu trebaju ulice i okus slobode u venama... Treba mu sigurno more i jedna luka u koju se može zasustaviti svaki put kad obiđe planetu... Srce da voli, oči da gledaju, ruke da slušaju i usne da grle... Znam... Poznajem ga, bolje nego što misli... Ni svoje džepove ne znam tako dobro. Prihvatila sam sve njegove mane zbog kojih je MrRight... Da je drugačiji, ne bi bio

Sinoć sam se sjetila i tog avgusta, i treme pred prvi sastanak u životu (da da, u životu)... Nije mi žao... Nikad mi neće biti žao što sam poklonila ispisane stihove na raskršću 40, niti mi može biti žao što mi je srce tamo ostavilo svoje ugrize... Žao mi je što nije trajalo, i ako i za čim žalim ove godine onda je to TO. No, nikad se ne zna... Možda Nova godina donosi spas... Ne očekujem ništa, imam svoj put, promijenila sam se, ali njega čuvam kao dragocjenost u pepelu, kao moje tajno skrovište... Njegovo prijateljstvo mi znači do neba, moj smijeh sa njim vrijedi svog bogatstva, jer znam da je iz srca... Iz svih slomljenih djelića... Ona još kucaju istim ritmom, iako sam obećala... Obećanja nikad ne dajem, jer onda znam da ih moram ispuniti makar me koštalo...

Obećala sam... A mislim da sam slagala... Samo psssttt, ne mora da zna... Pokvarilo bi sve...

...al' uspevam da jos jednom odolim da prosapucem da te nocas ruski volim...

Izgoriš na zgarištu svojih nadanja... Napraviš prekrivač od pepela i jastuk od žara, udahneš sivilo i nastaviš dalje otrovan do korijena... Crne krvi i crvenih usana, izgriženih do krvi... Samo nastaviš, koračaš po  staklu, ne osjećaš ništa, utrneš od krvi i stegneš srce. Ono ostane zgrčeno, neodraslo, kao suva pomorandža... Bez ukusa...

I ponovo... Ostane negdje žar... Negdje na samom dnu... Jedno zrnce... I nađeš se opet u požaru strasti, u požaru iz kojeg još nosiš ožiljke svud po tijelu. Svud po srcu... Dišeš... Ne osjećaš da si živ, ali dišeš... I raduješ se... Ne osjetiš kako počneš... Ozdraviš... Osjetiš... Želiš... I voliš... Život je opet šaren... Smiješan... Koračaš... I opet se nađeš u istom zagrljaju lijane, bršljan ti oko vrata, i ruke svuda po koži... I sve peče od ludila... Od otrova... Istog crnog mastila od kojeg si se jedva oporavio prvi put...

I tada si znao da je to jastuk za tvoje uglavlje, al crne leptire je teško sačuvati na dlanu... Teško im je čuvati bezbojna krila prepuna mraka... Al pustiš ga... nek leti, nek traži... Možda, ali samo možda se nekad opet vrati na tvoj dlan... I kad se vrati znaćeš kako da čuvaš svilu pod prstima... Znaćeš kako da napraviš porcelansku suzu na obrazu i da je sačuvaš kao unikat za sve slomljene... Znaćeš da je možda tvoj dlan siguran... Oživiš... Srce neko novo izraste u grudima... Ćutiš... Čekaš... Dišeš...

Nisu sve smrti teške i crne... Iz nekih se moraš opet roditi... Naučiti kako da drugi put ne udahneš previše... Da nekad ne zagrliš prejako... Da ne zaspiš prerano... Naučićeš da voliš, i da gledaš u svoj jastuk sa očima punim ljubavi a da se ništa osim mraka ne vidi... Da se ništa osim mirisa kože ne osjeti... Samo pusti, upleti se u bršljan svojih oluja, pusti da mrak odjekuje tvojim kricima, i voli... Voli i čekaj... Jer nećeš svaki put u zoru umrijeti...

...kada pletes svoj oreol za to i nema boljeg mesta nego mrak...

Umire jedan grad. Umiru ulice i drveće... Malo tuge u zrnu soli... Kopne djetinjstva, a mladosti već sa prvim borama... Prije nego su i kročili u ozbiljne teme. Šteta... Ni jedan grad ne treba da umire... Ni jedno mjesto ne treba biti zaboravljeno. Pa čak ni moje...

Pamtim tamo ljepše dane... Pamtim zelene zore, proljeće i zimu.. Pamtim djetinjstvo, i pamtim suze... Bilo ih je... Nisu mi bile važne mnoge stvari koje danas predstavljaju suštinu... Nisam znala koliko su sitnice velike u životu... Nisam znala mnoge stvari... Ali znala sam da pružim ruku kad je bilo potrebno... I kad nije... Izgleda da sam se rodila sa tim. Znala sam da moje ulice i nisu najzdravije ali to parče vazduha je bilo sve što sam imala.

Danas, moj grad nema ni to. Ovih dana čitam svuda o sivilu mog grada. Čitam i komentare, zanima me šta ljudi misle, zanima me koliko homo sapiensi mogu biti sebični, i koliko mogu biti saosjećajni sa onima koji za doručak piju mlijeko sa drugačijom vrstom čokolade... One crne... One gorke koja ti razara svaku venu u tijelu... Čitam i ma koliko da vjerujem da ima dobrih ljudi, ono što vidim me pokoleba, natjera me da se zamislim... Nije tajna da se u mom gradu sve okrenulo naopako... Odavno je tako... Tako smo valjda pustili... Nije tajna da je tamo već odavno posmrtni marš... Tišina Silent Hill-a... Ali ima osmijeha... Ima djece... Ima radosti...

Tamo je sve moje što imam, tamo je sve što sam nekad bila... Tamo je dio mene ostao zauvijek i nikad neće moći da izblijedi, ni da uvene, ni da izgubi sjaj usled pepela koji pokriva ulice... Tamo je i tvoje srce... Znam... Nije bilo ni malo lako spakovati srce u kofer i otići jer meni parče vazduha nije dovoljno za doručak... Primjesa tuge koja se vidi na zidovima nije moja boja... Ja vjerujem u sunce, i u ljeto.... I u ljubav... I u prijateljstva... Vjerujem u dobru stranu planete...

To što sam otišla ne znači da manje volim te zelene divljine koje je moj grad sakrio u svojim njedrima... Ne znači da sam digla ruke od onih koji su tamo ostali... Ne znači da manje volim blato kojim su ga posuli... Zato i pišem o njemu... Zato jer drugi ćute, i čitaju komentare... Zato jer moj grad umire... Davi se u svom pepelu i niko ništa neće uraditi po tom pitanju... Ljudi su mutirali, imuni na globalnu tišinu i crne pahulje koje lebde iznad njih... Oni i dalje žive svoje živote znajući rizi, znajući da su im djeca ugrožena, da im je zdravlje narušeno i prije nego se rode.., Oni i dalje žive, i herojski se bore sa tugom, sa tišinom... Sa izgubljenom mladošću... sa sivom budućnošću... Heroji mog grada, svi koji su ostali...

Umire jedan grad... Moj grad... Vezane su mi ruke, ali srce nikad... Riječi mi još nisu umrle na usnama... I dok je tako taj grad će biti živ...

Spusti svetla... Oduzmi gas...Smešnih stvari se bojimo...

U vrijeme mog djetinjstva Decembar je bio mnogo hladniji. Stari čiča sa dugom bijelom bradom, klecavim koljenima i hladnim dahom. Radovali smo se snijegu i pahuljama, klizanju i sankanju, radovali smo se toj magiji koja se krila u njegovom kaputu, Dok nismo saznali da Deda Mraz ne postoji radovali smo se i njemu, i Novim godinama, jelci i svom onom sjaju koji je čiča krio u svojim džepovima. Nekako je i vazduh mirisao na sreću. Ili je možda to tako bilo u mojoj mašti...

Danas, prvog dana, čiča se isplaka kao šašav, gromovi pucaju na sve strane, munje... Moj mali Grof drhti od straha, i gleda me svojim očima punim zahvalnosti jer se sklonio sa kiše. Gleda me očima koje me podsjećaju na moje dječije danas u izlogu... Prozujaše misli na neke davne uspomene, na djetinjstvo i bombone koje su visile sa jelke. I to je samo izmaglica u sjećanju. No, ne mari...

Život postoji da bi se pravile nove uspomene, da bi se radovalo novim danima. Praznici ne mirišu u vazduhu, snijega nema, ne škripi pod nogama... Po malo tužno reklo bi se, izgleda da je čiča Decembar baš ostario. Ali znam da još uvijek krije malo magije ispod kaputa. Po neku neostvarenu želju. Po neku sjajnu zvijezdicu... Možda ti godina i nije donijela baš ništa lijepo, ali ja ipak mislim da jeste... Mislim da samo nisi dovoljno zagrebao po površini... Sjeti se samo svih osmijeha kojih je sigurno bilo, sjeti se samo svih šetnji... I plaže i jeseni... Ma ima razloga da se veseliš čiči klecavih koljena. Možda Deda Mraz postoji, ali pusti dijete u sebi da vjeruje.

Budi dječije zanesen i zaljubljen u neku svoju ideju o praznicima, nem aveze što svi razmišlajju o toaletama, i sakoima, što će sve da ih uhvati neko kolektivno ludilo za dobrim provodom, žurkama, gostovanjima.... I ako ti se ne ide ni sa kim, pođi negdje sam, otputuj negdje ako ti finansije dozvole, zašto da ne ugodiš sebi? Pa možda baš tu sretneš nekog, možda se negdje usput zemlja malo pomjeri.. I ako nisi bio lud cijele godine, Decembar je pravi mjesec za to... Otkkopčaj svoju ludačku košulju i budi divlje zanesen snovima i osmijehom... Budi svoj, budi šašav, budi srećan, jer ionako ne možeš mnogo promijeniti namrgođenom facom... Zapravo možeš... Dobiće samo bore... I ostaćeš tako neki namrgođeni dosadnjaković koji nije umio da uživa u životu... 

Možda ranije nisam voljela Decembar, ali... odlučila sam da ga volim od danas... Pomoći ću čiči da ovaj mjesec bar bude srećan ako ništa drugo... Zašto da ne... Jer želim nove uspomene, želim srećne uspomene.... Želim biti ono što sam oduvijek trebala... Biti srećna... A ti?