Čemu suze lepa ženo?

Juce je zvanično potvrđeno... I pismeni dokaz ostavljen... da nemam suza. Kako nema suza? Pa tako, lijepo, nemam suza... Tražili smo i mjerili, ali zalud... Suve oči kao pustinja usred mora. Isplakane, presušile, kako god želiš... Ali ih nema...

A i za kim bi tekle? Za mnom, za tobom, za državom, svijetom? Ne, nije to pravo oličenje emocija. Suze su postale varljive, svako ih može kao bisere prosuti pod tvoje noge i ti ćeš  misliti da tu ima srca. A ono prazne školjke sa obale mora koje je presušilo, kojeg nema. Nisu to mali autići kojima smo se igrali kad smo bili djeca pa ih ostavljali gdje stignemo... Ne, nije to ni behar koji miriše proljećem ranim, i onda ga vjetar razveje na sve strane svijeta... Ne, to su suze, to su tvoje oči, to je tvoje srce...

Moje suze već odavno su isplakane za Nezasluženim srcima. Za nekim noćima kad mi je falio neko da ih skupi i naniže kao bisere oko vrata... neko ko bi ih usnama popio... Možda se i otrovao mojom dušom tako. Nema ih... Ostala je samo prašina i moja so. Da peče... Da se ponovo izlije u bujicu riječi oivičenu koricama, da srce istresem u njih kao pocijepane džepove... Jer moje srce odavnio već nije moje, moje srce već odavno je svuda rasuto.. Svima podijeljeno... Da ga što manje za mene ima a opet da ga bude i previše za dlanove u kojima se so neće istopiti nakon prve kapi kiše.

Možda ću u nekom skrivenom zdencu uspjeti da sakrijem po neku kap vode, soli imam dovoljno da od nje napravim suzu... I više nije tajna - do srac se ne stiže preko vatre... Do srca se samo morem može doći. Morem kojeg nema. A i ne vrijedi, čemu suze na ovom svijetu punom nemira i smrti...? Hoće li one pobijediti vatre divlje, i oluje koje su glasnije od mača...? Od jecaja u svitanje? Hoće li suze moži da operu stopala svih onih kojima srce dajem kroz svaku svoju riječ? Čemu suze...?

So je mnogo manje strašna od vodopada i potopa sopstvenih emocija...

Ja nisam cedo proseka mene ne vuce oseka....

Ja sam patriota. Volim moju zemlju krševitu, moj mali rodni gradić ušuškan na sjeveru, okupan u maglama i ušuškanu samo nama poznatu svilu. I ti si, samo je ti voliš nekako izdaleka, sa nekog drugog kraja planete. Onako kako ja volim Grčku, i Škotsku, i Irsku... Rođen si na ovom kamenjaru od duše, ali si otišao. Nisi otišao, pobjegao si... Otrčao, da se ne osvrneš. Osim na najmilije, s vremena na vrijeme. A jesi li ponio u džepu grumen zemlje da ga čuvaš? Da u njemu srce posadiš, čežnjom da ga zalivaš i nostalgijom da ga hraniš? Jesi li ponio u dlanovima suze majke dok te ispraćala nadajući se da ideš u neko bolje sutra, jer šta ćeš ovde, u svojoj zemlji? S njima da se umivaš svake zore da nikad ne zaboravš gdje pripadaš?

Volim ovu zemlju, a ne mogu reći da je poznajem. Nisam obišla pola planina i jezera, horizont sam vidjela samo sa par tačaka a toliko ih ima, more poljubila samo na jednoj obali. Suncu sam pjevala svakog jutra kad sam se budila, a nisam se ni jednom ispela tamo na vrhove gdje su bivši vladari tijelo odmarali. Nije to jedino što moram uraditi. Volim ovu zemlju iako te u njoj ne prihvataju, iako u njoj ne možeš ništa da postigneš osim da preživiš. A i to je uspjeh. Veći nego tvoj što si otišao. Pobjegao... I ja bih. Pa dobro, morao si. Ovde nema mjesta za sve, Prežive samo oni koje si ostavio.

Ti si uspio i srećna sam zbog tebe. Imaš stan, dobar posao, auto, zimovanje i ljetovanje, porodicu. Onu filmsku... i psa. Ma sigurno ga imaš. Lijepo je to. Srećna sam zbog svih... Ja imam srce. Imam kamen pod nogama i more Jadransko u grudima. Imam posao, da, ni blizu dobro plaćen kao tvoj, ali imam ga. I imam mogućnost da moje voljene vidim kad poželim. Ne moram da čekam godišnji odmor kao ti. I borim se. Ne odustajem. Ne mogu da odustanem. Otišla bih i ja kao ti. Izvadila srce, preparirala ga i ostavila u staklenom zvonu da me podsjeća da sam nekad bila živa. I bila bih patriota baš kao ti.

Ne brini, ne osuđujem te. Podržavam svaku tvoju odluku, i znam da ćeš možda kad zaradiš penziju u toj zemlji poželjeti da kraj svojih dana provedeš ovde, na svom tlu, da napuniš dušu šumama durmitorskim, da ugušiš u sebi sve one godine kad te nostalgija pritiskala, kad su ruke bile pune a dlanovi prazni... Znam... Srećan si... Kao i ja. Mala je razlika između nas, prijatelju moj. Veoma mala. Samo par kilometara, eto toliko... Onih koje ti nećeš preći, a ja ne mogu.

I opet bi otišao. Opet bi isto uradio. Da li bih ja ostala? Možda ne bih, ali onda sigurno ne bih bila ovo što sam danas, A ja znam ko sam... Znaš li ti?

Nedostajanje III

Nedostaješ mi,

u grudima,

u duši,

svuda po tijelu,

mirišem izblijedjele mirise koji podjsećaju

na nešto što je zvučalo kako ti.

udišem vazduh što dublje

ne bi li negdje na ivici osjetila tvoje tragove,

ali zalud.

Znam, nema tvojih koraka koji vode ka mojim očima.

A nedostaješ mi.

Kao ludaku košulja.

Da se stope u jedno,

da me obgrliš rukama divlje i nikad ne pustiš.

Nedostaješ,

da, već sam ti rekla to.

Ali ostajem nedorečena svaki put.

Malo mi i to što kažem,

malo mi je da napišem i na nebu ti okačim

veliki grafit krvlju suza ispisan.

Malo mi je da te još ovoliko hiljadu puta volim.

Malo mi je i svijet za tebe.

Znam da osjetiš to svaki put kad zaćutim u mraku.

Znam da osjetiš svaki putkad te pogledam

ispod trepavica okupanih željama.

A samo bih tebe gledala,

ti bi jedino mogao biti kompas moje lude sujete,

moje nestvarne oluje u kojoj sam potonula,

bez pustog ostrva.

Ne treba mi,

ne želim nikad izroniti iz tih pećina koje si sakrio

a znaš da sam ih pronašla.

Znaš da bi minirao sve puteve da nikad iz tebe ne odem.

Znam.

Znaš,

nedostaješ mi.

Znam, ispričala sam ti koliko,

ali to nije ni djelić koliko bi tek mogla da ti pričam.

Umjela bih ti svaki dan na zidovma zgrada pisati stihove

i čak i kad bi se svijet srušio ti zidovi bi ostali da stoje,

toliko bi jaki bili da bi za tebe i i svijet na leđima nosili,

moji tužni slonovi emotivnosti prepuni stihova.

Obećala sam - nećeš me povrijediti.

Nećeš mi srce žrtvovati na ognju srama.

Obećala sam ti snagu, i osmijeh,

bezrazložnu sreću i dlanove prepune kiše.

Obećala sam.

I neću ti reći više nikad koliko mi nedostaješ.

Nije to kao ljeto što mi nedostaje,

nije to ni kao da ti vid nedostaje,

ovo je nekako drugačije.

Ovo je kao da ja nedostajem sama sebi,

a znam i tebi, samo što nikad nećeš priznati.

Ćutanjem ćeš mi odati i najveće tajne od kojih bježiš,

ali ih nećeš reći.

Nema veze.

Ja sam ionako naučila nemušti jezik tvojih vena,

ne trebaju meni riječi, ko još danas u njih vjeruje.

One su samo blato naspram uzdaha koji mi položiš na dlan.

Ne brini, ćutaću,

srce ću progutati prije nego ti opet kažem

Nedostaješ mi.

uz tvoj korak okretni taj karneval pokretni citav svet je mazoret....

- Kako si?
- Svejedno sam....
- Pa sta ti je?
- Svejedno mi je...

I tako dođu dani... Sjetim se sebe od neku godinu ranije kad su crne horde Mordora pustošile moje zemlje, moju dušu... Kad se crna rupa u mojim grudima širila kao naftna mrlja i ubijala sve što je lijepo, uništavala moj sjaj, gasila moje zvijezde... Sjećam se tog tužnog osjećaja - kad ne osjećaš ništa... A ne možeš da ne osjećaš... Osjeća ti se nešto, a mrtav si... Dišeš, a vazduh samo prolazi...

Znam ja dobro kako je to kad ti je svejedno gdje si, i sa kim, kad te nije briga dal nosiš glavu na ramenima, ili u torbi... Da li ti je svanuo dan, ili se prethodni nije nikako završio. Znam kako to ide, kad ti nije stalo, kad si okovan i ne možeš da isplivaš iz okeana, daviš se a ne osjećaš... Ne, jer već si mrtav.

Pamtim sebe od neku godinu ranije, iz vremena mračnih sila... Iz vremena kad sam zaboravila ko sam, kad nisam imala sa čim da osjećam. I samo pamtim... Ne želim nikad više ponovo da pustim da se moja crna rupa u grudima ponovo raširi toliko da me proguta. Sreću tražim u malim stvarima, u dječijim osmijesima... Krpim i stavljam zakrpe psvuda po mojim bušotinama, prespajam neke pokidane konce i rite koje se otcijepe od trošnih jedara moje duše. Ponovo osjećam... Možda ne kao nekad, možda ne cijelim srcem, ali osjećam... Dišem i živa sam... I nije mi svejedno. Ne više...

Svejedno mi je možda hoćeš i me ujesti za ruku, ili mi otkinuti nogu, možeš i vid da mi oduzmeš, ali samo mi nemoj srce amputirati, jer bez njega, bez emocija - umirem. Meni se osjeća, meni se voli, meni se daje, diše i trči... Život mi je u krvotoku, sreća na usnama... Nekad bez razloga. To me pokreće, to me gura naprijed... Rupa se smanjila, još je ima, još ima vjetrova koji biju i odnose, ali ne dam se... Liječim svoje demone, i nije mi svejedno... Jer laže ko kaže da jeste. To su tužni usamljeni ljudi. To su plašljivi ljudi, koji su se zatvorili u svoje školjke čekajući neku novu zoru, a tako zatvoreni ne znaju da je ta zora davno došla. Boje se, razumijem ih. Sigurni su u svom mraku. Ali još je ljepše biti na suncu u zoru, gutati sunčeve zrake, disati morsku pjenu... Još je ljepše biti živ.

I nemoj, ne može da ti bude svejedno. Otvori se... Otvori srce... Osjećaj... Pa bar i bol, plači, pogledaj kako život može biti jednostavan u svojoj ljepoti. Pa na kraju krajeva ako se i bojiš ljubavi - rizikuj. Zaljubi se. Osjeti život.

..

Meni već odavno smeta što godine prolaze....

Nije još mnogo ostalo... Sledeće nedelje u ovo vrijeme pripremaćemo se za doček Nove godine, birati haljine i košulje, frizure i naravno crvani ruž za usne... Neizostavno... I onda je vrijem da se svedu računi, da neko plati šta je dužan... Vrijeme je pogledati iza sebe i analizirati, fluorescentnom linijom napraviti rez, ispostaviti sebi račun, opaliti neki šamar, i tako... Nisu godine lako breme... Nije ni život toliko lak...

Godina... Prozujala je kao dosadni bumbar, a ni osjetila nisam... A bila je... Pa kao i svaka, prepuna svega i svačega... Od vrha do dna, seće i dtuge, smijeha i suza... Bila je... Velika... Šašava... Plačljiva... Po negdje slomljena... Bila je... Kakva takva - moja je... 

Pamticu je...

- Pocela je zaista uzasno, i sigurno mi je vec januar koju godinu ukrao kad mi je Dule imao udes... Mislim da ni on ne zna koliko sam se isplakala za njim, a nemocna da bilo sta ucinim... Hvala Bogu, jak je on, izgurao je, i ne mogu opisati koliko mi znači u životu... 

- Definitivno moje zore koje sam najviše voljela... Zore zbog kojih sam na posao odlazila neispavana, ali presrećna... Njih nikako ne mogu zaboraviti, na skretanju 40. 

- Saznanje da imaš oko sebe lažne ljude je jedno od teih saznanja, posebno za nekog ko je imao previše bolna iskustva sa lažima. Imati lažne i negativne ljude oko sebe je još gore, posebno za nekog ko uvijek pazi da ne povrijedi tuđa osjećanja. Ali prelomi se to, i onda počneš da brineš o sebi, nekako im okreneš leđa, ne vidiš i ne čuješ...

- Projekat "Godinu dana zahvalnosti..." koji nisam odmah počela, ali ipak sam ga dovela do 330 dana... Da li je moguće biti zahvalan svaki dan nečemu/nekome...? Moguće je, kad malo boje pogledaš oko sebe... Nikad se nisi zahvalio ljudima koji čine da su nam ulice čiste, i koji odvoze naše smeže, niti smo nekad bili zahvalni onim ženama koje održavaju hodnike Delte... Ja sam naučila mnogo kroz ovo... Naučila sam da primjećujem sitnice, da mi male stvari uljepšaju dan, naučila sam biti zahvalna za sve ono što imam i što nemam, na onom što jesam, ali i na onom što nisam, naučila sam koliko je malo čovjeku potrebno da bude srećan, i da nvac zaista ne znači ništa u životu...

- MrRight... Nezaobilazan ove godine kao moja najdraža unikatna dragocjenost koju mogu da stavim na policu u vitrini sa ostalim porecelanskim ukrasima... On koji mi je srce oslobodio da diše, koji mi je pokazao polje crvenih makova, u kojem izgleda još po nekad odsanjam... On koji me slomio... On, sa kim sada mogu da razgovaram, da se smijem opet onako iskreno kao nekada, da dišem i... Obilježio je '13tu, a evo i ovu... Obilježava je, gle čuda, na iste datume kao i tada.... Nadam se da sledeća ima neki konkretniji plan... :) 

- Prekinute niti jednog prijateljstva... Nije bilo lako gledati kako se kidaju strune ali moralo je tako... Ljudi se mijenjaju i to je nešto što moraš da prihvatiš kao prirodnu pojavu, kao kišu... Samo pažljivo treba birati kome smiješ vjerovati. 

- Užasna tragedija koja je odnijela toliko života u svojim bujicama... Toliko djetinjstava ostalo potopljeno, domovi raznešeni, uništeni... Ni malo lijepa uspomena, ali je ipak uspomena... 

- 10 godina mature... I ponovni susret sa tim dragim ljudima sa kojima se i nisam baš družila u srednjoj školi... Ali vrijeme i godine klešu i kamen i čovjeka jednako... I tako, bilo je to prelijepo veče (mislim zaista prelijepo), neke sam ljude vidjela prvi put posle i više od 10 godina... :) 

- Sergejov nastup na Evroviziji je bio definitivno osjećaj patriotizma... Navala i bujica gora od onih poplava... Ponosna na njega zaista... :) 

- Predivni koncerti Tonija i C.Jabuke koji su samo donijeli jedno lijepo ljeto u kosi... 

- Naravno, ono što je bio događaj godine u mom životu, iako slomljena, iako u ludačkoj borbi sa sopstvenim demonima... Moje pače malo, lavče moje... Moj sestrić, zrno graška... Taj osjećaj kad sam ga prvi put uzela u ruke je bio... Nezamjenljiv... Držati u rukama 3,5kg čiste sreće i esencije života... Neizrecivo...

- Najveća pobjeda ove godine... porazila sam svoje aveti, naučila da kažem Ne, naučila d kažem ono što osjećam, iskreno i direktno... Naučila da se svojih poraza ne smijem stidjeti, i da moji padovi nisu moji porazi... Sve svoje komplekse i neriješene probleme sam konačn spalila na svjetlosti sunca kao pokvarenu dušu nekog ukletog vampira... Konačno mogu reći da sam slobodna... Znam šta želim, i smatram to najvećim uspjehom... 

- Za kraj, ono što je najslađe na kraju - knjiga Deseto nebo, je dobila svoj izgled, korice, papir i samo još vazduh da joj udahnem i biće živa... Moje Deseto nebo, priznato... Moje čedo... I ne bih uspjela da nije bilo pravih ljudi, onih sa velikim srcem, znaš... Onih što im srce ne kuca u grudima nego i na dlanovima... Znaš već... To su ti oni ljudi koji svoju dobrotu dijele svima... Smijem li reći da je i MrRight među njima? Da je i on zapleo svoje ime među te listove... Ne bi bilo potpuno bez njega sigurno... 

Bilo je tu svega i svačega... Moj Grof šašavi koji se grli kao čovjek... ma on i nije pas... Izgurala sam godinu dana uspješnog treninga, otkrila da mi je zdravlje malo pobrkano, ali i to će se srediti... Bila je to jedna lijepa godina, jedna predivna godina, i sledeća može samo da bude bolja i ljepša... Radosnija... Sa onim pravim osmijehom... Sa iskrenim srcem, sa puno moje ljubavi ka drugima i ka... Ma o tome će se čitati drugi dan... :)

A odluke... Pa i nema ih mnogo... Nastaviti trening... Biti bolja nego što sam do sad... Davati gomilu ljubavi svima... Biti nasmijana, i vesela... Pomoći koliko god mogu, i više od toga. Pisati više i ljepše... Pripremiti još jednu zbirku... Ne znam, nisam ih još sve donijela...

Do tada, želim vam svima prelijep doček, predivne snove, ljubav i želje... Neću još pisati o mojim planovima, biće vjerovatno još neki post do tada, ali..

Sretni su ljudi ratari, njima su neki atari nebo i svet...

Kad shvatiš da moraš da promijeniš svoj način "modernog" samoubilačkog života? Kad ti se naruši zdravlje? Kad primjetiš promjene na tijelu i u ponašanju? Kako uopšte promijeniti sve loše navike koje imaš? 

Živiš u modernom dobu... Savremenom... Punom novih dostignuća, tehnologije, lakšeg života... Imamo manje finansija, ali srećni smo... Jesmo li? 

Imamo manje ljubavi ali ispunjeni smo... Čime?

Pored prijatelja u hiljadama, samo smo... Često i više nego što bi priznali. 

Zatvoreni u svoje prostore, trepćemo ka ekranu, čekamo neko čudo da se desi, čekamo nove ljude, slike, komentare... Prolaze dani, noći... I pretvaramo se u prašinu...

Nemamo naviku da živimo zdravo, padamo često u depresiju, razdražljivi smo, ne dozvoljavamo nikom da nam "soli pamet", mi smo jaki, snažni, savremeni ljudi, pametni, samostalni... Jadni... Mali... Manji od makovog zrna... Sve znaš, a u stvari samo na ramenima nosiš praznu školjku... I onda kad ti se zdravlje naruši, kad vidiš koliko u stvari papir u novčaniku ne znači ništa... 

Ja sam svoje navike promijenila... Cijele godine sam radila hrabro na sebi, mmijenjala sve što sam primjetila da ne valja... Nadograđivala i ulagala koliko sam imala... nekad i više od toga... Pametna stvar kod današnje tehnologije - možeš svašta da naučiš ako umiješ... I tako se lako moj život okrenuo za cijelih 180°, do 360 nisam jos stigla... Moj projekat zahvalnosti je skoro pri kraju, al vec planiram neki novi, jer to predstavlja izazov... 

Kad sam shvatila da je moje zdravlje i pored zdravog nacina zivota i dosta sna i dalje ugroženo, da još uvijek nisam uspjela da se izborim sa greškama ljekara, neznanjem i možda i pogrešnim načinom života shvatila sam da i dalje moram da učim, da i dalje moram da ulažem u promjene svoje ličnosti.. Zrelija sam, zdravija nego prošle godine (ove god sam samo jednom imala napad bubrega što je sjajno u odnosu na nekadasnjih 5+), ali nije dovoljno... Neko će reći da previše čitam o zdravom načinu života i da sam možda "opterećena" sa tim... Moja tetka kaže da ne treba da namećem drugima takve stavove... moj način života i moju "opsednutost" hranom koju jedem... Pa dobro, ako je hrana koja se ne bazira na ulju, hljebu, tjestenini i domacoj piti losa, onda da, jesam opsednuta... Čokoholičar sam, zavisnik od slatkiša i kolača.. Ali, došlo je vrijeme da se i sa tim izborim... Jer moje zdravlje e može da podnese više ni to... 

Vagam na tasovima - slatkiši ili zdravlje... Red crne čokolade ili zdravlje... Banane ili zdravlje... Jer nikakva vrsta šećera više ne dolazi u obzir... Znam da će moje zdravlje da prevagne, znam da ću i to malo loših navika iskorijeniti tokom godine... Znam da ću moći da pobijedim sve jer svjesna sam svoje snage... I pitam se često - kada nas je savremeni život toliko zarazio da više ne vodimo računa šta jedemo? Šta udišemo? Šta pijemo? Da li je vrijedno? Znam da se mnogi neće složiti sa mnom, znam da je mnogima draža pizza od brokolija i pomfrit od spanaća... I možda zato ne umijem pričati o noćnim klubovima, i o najnovijoj modi... Ali znaću da sam uložila u sebe, u svoje zdravlje, u svoju malu organsku baštu koju planiram na proljeće... Jer ipak... Meni je stalo...

Možda Nova godina donosi spas...

Decembar je mjesec svođenja računa i podvlačenja onih zamišljenih crta preko kojih nećemo preći, a ipak nekako uvijek pređemo.

Mozak radi ubrzano i srce kuca pojačano... To je jedini mjesec kad se baviš matematikom, i kad jednostavno moraš da budeš objektivan... Iskreno, poslednjih dana mi često padne prošla godina i Decembar... I neki trenuci kad sam isto tako donosila odluke... jedna od težih je sigurno bila otići od MrRight-a... Otići onda kad ti sve govori da ostaneš...

Otišla a u mjestu ostala, i na tom mjestu ga sačekala da uhvati jedan krug oko planete i ponovo se zaustavi ispred mene... Čudno, baš sad kad sam pomislila da napišem nešto još o tom čovjeku koji je u par trenutaka učinio da se osjećam više živom nego iko - zvoni tel...

Telepatija? Privlačenje? Slučajnost? Čudo?

Nekako se čudno srce osmijehuje kad je on u pitanju, valjda zato što mi je ostao više nego drag nakon svega. Možda zato jer i dalje razumije neke moje male aždaje sa kojima se borim, a pojma nema o nemanima sa kojim sam ratovala... Da li bi nešto promijenilo kada bi znao? Da li bi tada umio ostati? Možda, ali nje u njegovoj prirodi da stane... On je neko kome treba nebo za let... Njemu trebaju ulice i okus slobode u venama... Treba mu sigurno more i jedna luka u koju se može zasustaviti svaki put kad obiđe planetu... Srce da voli, oči da gledaju, ruke da slušaju i usne da grle... Znam... Poznajem ga, bolje nego što misli... Ni svoje džepove ne znam tako dobro. Prihvatila sam sve njegove mane zbog kojih je MrRight... Da je drugačiji, ne bi bio

Sinoć sam se sjetila i tog avgusta, i treme pred prvi sastanak u životu (da da, u životu)... Nije mi žao... Nikad mi neće biti žao što sam poklonila ispisane stihove na raskršću 40, niti mi može biti žao što mi je srce tamo ostavilo svoje ugrize... Žao mi je što nije trajalo, i ako i za čim žalim ove godine onda je to TO. No, nikad se ne zna... Možda Nova godina donosi spas... Ne očekujem ništa, imam svoj put, promijenila sam se, ali njega čuvam kao dragocjenost u pepelu, kao moje tajno skrovište... Njegovo prijateljstvo mi znači do neba, moj smijeh sa njim vrijedi svog bogatstva, jer znam da je iz srca... Iz svih slomljenih djelića... Ona još kucaju istim ritmom, iako sam obećala... Obećanja nikad ne dajem, jer onda znam da ih moram ispuniti makar me koštalo...

Obećala sam... A mislim da sam slagala... Samo psssttt, ne mora da zna... Pokvarilo bi sve...