Plišano srce

Još uvijek bježim od tebe.

Okrećem stopala naopako, na rukama hodam,

idem ka zalasku sunca samo da se od tebe sakrijem,

da ne mislim na život u venama,

na srce koje se otima ludački u grudima

da ka tebi pohrli po ko zna koji put.

Nikom te ne spominjem.

Prećutkujem da svi moji šavovi tvojim ivicama pristaju,

da mi oči uvijek gledaju u tvoje prozore

kad slučajno zalutam na adresi s brojem četrdeset.

Prećutkujem da svi oko mene spominju tvoje ime,

slučajno sasvim kao da si sinonim za muški rod.

Prećutim da si mi ti prva misao kad neko spomene ljubav

jer nije te niko mogao voljeti tako.

Prećutim da su ruke ostale prazne

i kažem da nisam spremna za sreću,

da želim biti svoja.

I od sebe te krijem,

i od sebe ti trag zatirem samo da ne krenem,

da budem jača od sebe.

Znam da su tvoji dlanovi otrovni,

da na njima nema ni pedalj mjesta za mene.

Ograđen svojim strahovima i svojim demonima

kriješ se po mračnim klubovima

željan pažnje, željan pogleda, željan mladosti.

Bojiš se priznati da si željan ljubavi,

da je nikad nisi ni osjetio u pravoj mjeri.

Znam ti strahove, u mom imenu se nalaze.

Znam da zadrhtiš kad se sjetiš.

Znaš da to nije bilo slučajno.

Da smo mi prevazišli slučajnosti u koje drugi vjeruju.

Možda samo nije pravo vrijeme bilo.

Možda nije još uvijek.

Možda ću ti stotinu ovakvih stihova napisati,

knjigu posvetiti, ko zna.

Ali znam,

zauvijek će u mojim skivenim pretincima Nostalgije

biti sakrivena tuga za tobom.

Jer ispod tvojih trnjem okovanih zenica

kuca plišano srce dječaka, vidjela sam ga.

Uzalud se trudiš od mene da ga sakriješ, ja ću ga uvijek pronaći.

Možda ću biti srećna pored nekog drugog,

možda ćeš se nekad kajati.

Možda ćemo se sresti i opet u vazduhu razbuktati plamen želje

koja se nikako ne može ugasiti.

Možda.

Ali sigurna sam da, i kada budem sijeda starica,

odgovor na pitanje "Za čim najviše žališ?"

biće isti kao i danas.

Odgovor ćeš biti ti.

Pricace ti o plovidbi ti sto nisu sidro digli....

Umoriš li se nekad od snažnih talasa svoje usamljenosti dok te zapljuskuju i ljuljuškaju... Dok te bacaju po beskrajnom moru kao malenu igračku...Umoriš li se biti stijena, satkana od padova i promašaja, satkana od svih pogrešnih skretanja... Na tvojoj koži je mapa za svaki tajni gaz u koji si svratio, za svaku Čarobnu šumu kojom si hodao tražeći rasprsnute kapljice svoje ličnosti... Umoriš li se ponekad od lutanja?

Poželiš li mirno more, mirnu luku, jedan kutak samo za sebe, samo za svoje stakleno srce... Poželiš li ispuniti neke svoje snove, davne želje koje si sanjao i zamišljao svaki put kad oduvaš svjećice na torti? Jesi li ikad imao svjećice na torti? Jesi li imao tortu? Jesi li ikad mogao da ispuniš svoje ambicije, umjesto roditeljskih? Umoriš li se od jurnjave za tuđim snovima dok svoje spakuješ u izbucane džepove i usput ih još i izgubiš... Poispadaju kao obične drangulije, i nakon nekog vremena postane ti svejedno šta si želio, šta si sanjao?

Baš danas sam se sjetila mojih želja, i mojih snova, svih onih koje možda i danas krijući sanjam... Onih mojih snova koje neću ostvariti jer sam zakasnila... Možda i nisam, ali vrijeme te pregazi, neke druge stvari postanu prioriteti i snovi ostanu kao napušteni siročići pokraj pepela ugašenih nada da se griju.., da čekaju da zapalim vatru ponovo i da se ugriju, mali, crni, ostavljeni... Bijelih zuba i toplih očiju... Snovi moji, želje moje usahle...

Možda ja moje ambicije nisam mogla da ispunim, možda nije imao ko da me podrži, da me usmjeri, da mi pomogne da raširim krila... Možda, da je vrijeme bilo malo drugačije... Možda... Neko prokleto možda... Ali ti još imaš vremena... Ja sam svoje prioritete postavila, organizovala svoj život najbolje što znam, i možda ponekad poželim umjesto stijene da budem samo mekano paperje maslačka... Ali ti još uvijek možeš... Ne daj da te drugi oblikuju, ne daj da ti drugi govore šta možeš a šta ne... Budi hrabriji od mene, budi jači od mojih kamenih litica... I izbori se...

Nemoj da se plašiš, vjeruj u sebe i znam - uspjećeš... Nemoj da dozvoliš da oni koji nisu vidjeli dalje od svog nosa pričaju kako je život surov i kako treba samo da se boriš da preživiš... Ne daj da te otruju svojim otrovom svakodnevnice, ne daj da u tebi ubiju želje pesticidima svog ogorčenja... Podigni glavu i otvori srce... I vini svoja krila, raširi ih i leti... Budi slobodan onako kako ja nikad nisam bila...

Mjesečar tvojih snova

Nisam to ja po tvojim snovima,

to moj korak mjesečara bludni, ne zna šta bi od sebe,

ne zna šta će bez tebe, pa lunja.

Zavlači se svuda po širokom sokaku tvoje duše

tražeći pravu priliku da ti naruši mir

tamnim uzdahom koji se lijepi za vrat,

za mokru kožu leđa dok pokušavaš da me sačuvaš u zagrljaju,

a ja, kao tamna sjena, kao pramen magle

izmičem ti ispod prstiju

srećna što me tvoj dodir bar okrznuo po bedrima.

Bježim od tebe a tako želim da ti pripadam,

da se od mraka u zvijezdu pretvorim,

da od sunca zasijam jače, sjajnije,

da se i ono postidi pred mojim osmijehom.

Bježim kao što ti od sebe se skrivaš,

kao lopov koji ukrade poljubac i nestane u mrak.

Znam, ne krivim te zbog toga, ne osjećam tugu.

Naprotiv, srećna sam što su nam se koraci ukrstili,

što znam da postojiš tako zbunjen, plašljiv i snažan.

Ranjivi dječak u tijelu muškarca

od kojeg me hvata šašava jeza

koja se kao lijana uz kičmu penje do vrha usana.

Srećna sam jer znam da korčaš ulicama ovog prodanog grada,

uživaš u mladosti drugih i to te ispunjava,

a svjestan si da ti srce ostaje prazna školjka na kraju noći.

Svjestan si da je taj krevet od bijelog pamuka

koji na mene miriše u snovima,

da je veliki za broj, za dva broja čak,

ma ko prespavao pored tebe.

Svjestan si da samo ja osjećam

košavu u tvojim grudima kad uzdahneš u sred noći

i kad se priviješ uz mene kao korov tražeći sigurnost.

Ti i ne znaš da ja pohodim tvoje snove, tvoje noći,

da bojim tamnu stranu tebe u radost, u sreću,

u hiljadu boja kojima hraniš druge,

samo zato jer mi je važno da budeš srećan, iako znam da nisi.

Ja sam tvoja Pandorina kutija sa mastilom želja

u kojoj se nalaze tvoji skriveni strahovi.

Tvoje snove sam upila u sebe

da ih ti ne okaljaš svojim grijesma,

da ih sačuvam čiste za tebe

i kad budeš najsrećniji da ti ih vratim,

da ih živiš, da budeš ono što ti sad nedostaje.

Ne brini, ja sam obećala da o tebi neću pisati, i ćutim.

Uhvati me ponekad da mjesečarim po stihovima

i slovima izvezem tanku paučinu od poezije na tvom dlanu

znajući da će se to raspršiti čim tuđu kožu dodirneš.

Ne brini, ja sam srećna sa svojim obećanjem,

znajući da je to jedan djelić tvoje slagalice za sreću.

Ja još uvijek imam privilegiju da mjesečarim po tvojim snovima,

da budem bludni maštaroš po tvojim nemirima,

da se zavučem u svaku poru tvoje kože

i da ne osjetiš kad počneš da mirišeš na mene.

Meni je dovoljno.

Ja svoju sreću tražim u drugim stvarima,

u tuđim očima koje još nisam srela,

a za tebe čuvam svoj mir,

svoju tamnu stranu koja tvoje divlje dlanove izaziva

da sruši sve zidove oko mene.

Da me od svih sakriješ, tijelom pokriješ,

i drugome hladno bez riječi prepustiš.

Ne brini, ja svoja obećanja ispunjavam.

...ja sam te cekao, moj crni labude jos od ko zna kad, podjimo sad

Kiša neprestano pada... Spira nesreću sa lica zemlje, ispira tugu sa ulica i odnosi je u jezgro zemlje, da tamo sagori, da je nema... Da proljeće dočekamo srećni, nasmijani, vedri, ponovo rođeni... Da oživimo zajedno s nebom kad se okrije od oblačnog jorgana i protegne soju ljepotu pred mojim očima...

Hoće li sa nebom se pojaviti i pravi ljudi? Pravi muškarci koji su negdje nestali? Oni snažni, sa odlučnim očima koje ti ne daju da progutaš lnedlu u grlu...ili to srce samo hoće da iskoči? Oni pravi koji znaju ženu držati na dlanu, koji znaju brinuti o njoj i kojima to nije "ispod časti"... Koji se ne stide biti djetinjasti sa njom, koji se ne boje reći one dvije riječi i još to pokazati u hiljadu skokova do neba... Oni koji znaju voljeti ženu bez šminke, i kad je razdražljiva u PMS-u, i kad joj se ćuti (ako takva žena ima)... Oni kojima neće biti nastrane fantazije i koji se ne boje prepustiti se sa njom... Jednom...Jedinom... Oni koji znaju imati jedinu... 

Hoće li se sa nebom pojaviti čovjek koji zna za dobra djela i humanost, kojem nije srce u džepu od papira, koji zna šta je pomoć drugom biću? Neki novi genetski lanac Balkanca koji zna za iskrenost i koji se ne stidi svog srca plašljivog... Čovjek koji svoje srce ne krije iza sedam brava i čeličnih zidova osuđeno na osamu i tamu, na prognanstvo i samoću, okovano i nijemo... Taj čovjek koji podržava, koji voli i  koji poštuje... Da li se takvi rađaju poslije kiše, kao pečurke, iz nekog tamnog mjesta... Hoće li kiša sprati strahove sa njih i osloboditi ih samoće na koju su se osudili, zadovoljavajući samo svoj muški životinjski nagon, bez srca u grudima...

Znam vas takve, znam vaše čelične zamke za dinosauruse u grudima što popunjavaju mjesto, hladne i surove... Znam vas preplašene ptice rugalice, znam tog  musavog dječaka kojeg krijete u sebi, zabranjujući mu da voli, da bude voljen. Znam za taj strah od emocija, mogućeg bola, strah od neiskrenih žena, od laži, prevara... Znam... Znam i da strah parališe, epiduralna anestezija osjećanja... Samovoljno izvršena giljotina... 

Pusti nek te kiša okupa svojom hladnoćom, nek sa njom sav strah istoči kroz tvoja umorna stopala i u cru zemlju se upije... Pusti nek vjetar zbaci taj poderani kaput ironije sa tvojih leđa, koji si danima i noćima krpio alkoholom u nekom zadimljenom klubu, tražeći žrtvu za to veče, neku koja će ti dati svoje tijelo kao igračku, bez duše... Pusti nek te prvo sunce obasja nečijim očima od kojih okrećeš glavu, ne želeći još jedan promašaj. Vjeruj u sebe... Vjeruj da je tvoje malo dijete u tebi sposobno da voli bez straha, vjeruj da ljubav nije zmija sa devet glava.... I vidjećeš kako kiše prestaju... Vidjećeš kako se svijet  mijenja... OSjetićeš da cvjetaš i ti sa proljećem... Osjetićeš esenciju života kako struji venama i bićeš srećan - živ si! Razuzdaj te bijesne plamenove starsti i prepusti se... Jer samo tako možeš dodirnuti zvijezde.,,

In memoriam - Kemal Monteno

Mi ga nismo poznavali, mi ljudi sa običnog asfalta... Ali uprkos tome, ništa nam nije manje žao.
Juče su ga sahranili, i oprostili se. Danas, opraštam se i ja. Ma lažem, neću da se oprostim.

Ne, nisam ga poznavala, ali ga jesam voljela. Mi pisci imamo jednu malu deformaciju, manu srca ili nazovi to kako hoćeš, ali prepoznamo se među redovima. Prepoznamo emociju onog drugog u svakom slovu. I zato, mogu da kažem da nisam znala Kema, ali mu jesam znala dušu.

Ne može svako da bude pjevač i umjetnik, i još i čovjek pored toga. Da sija sjajem zvijezde, a da pri tom bude tijelo u kojem se nalazila duša cijele jedne zemlje.. Ma kakvi jedne, bar šest... I nije imala granica. E takav ne može biti svako. A vidiš, nisam ga poznavala, ali to se osjeti u glasu koji drhti dok pjeva. u glasu koji plače dok pjeva, u glasu koji cijelo svoje biće pretoči u pjesmu... Takav je bio. Nije on bio samo Čolin brat, i Dinov drug, i Brenin kućni prijatelj...On je svima dao srce na dlanu, svima je dao parčence duše, u svakoj pjesmi je ostavio sebe cijelog... I on živi i dalje...

Zato kažem, neću da se oprostim. Neću da kažem da ga više nema. On je u svakoj strofi, u svakom stihu. Neću da plačem, a mogla bih iako kažu da nemam suza. Mogla bih jer te pjesme izazivaju, i ta povorka od hiljadu ljudi koji su došli da spuste pogled pred njim, da im srce zadrhti... Izazivaju na suze i Radetove riječi koje ja nikad ne bih umjela napisati, i  njegove suze u kojima su stale suze svih nas... I mi smo izgubili, ja sam izgubila pjesnika koji je umio da ljubav iskaže riječima... Koji je suzu umio da opjeva, koji je znao da probudi i najsakriveniju emociju zaspalu u tamnim kutovima duše.

Svi smo mi izgubili čovjeka sa čijim pjesmama smo rasli, uz čije pjesme smo se zaljubljivali... Te pjesme su i dalje ostale, ostao je i on sa njima da kroz vijekove besmrtan bude... Na nama je ostao amanet nikad izrečen jer njegova skromnost to ne bi umjela reći... Ali ostao je... Amanet da ne dozvolimo da pjesme postanu samo istorija... Da ne dozvolimo da nove generacije odrastu a da nisu čuli za Kemala Montena, za tu dušu Sarajevsku, za te snove... Jer on je nama dušu dao odavno na čuvanje, sa prvom pjesmom ikad ispjevanom...

I možda ga nisam znala, ali sam srce poznavala...
Počivaj u miru, u srcima širom zemlje ti imaš dom...

Ne znaš ti šta znači ubiti grad...

Obrisah suze koje su pošle niz lice... Obrisah so, i ostade samo ponos. Ostade želja i volja... Ostadoše riječi u grlu... Srce zapelo u trku da iskoči...
Zbog istorije... Zbog filma... Zbog mog imena... Istog kao grad, istog kao istorija...

Jer ništa bolja nije ni sadašnjost ovde kod nas. Možda nas ne dijele po boji kože, ali nas dijele po imenima, po partijskoj pripadnosti... Dijele nas po kumovima, i očevima. Dijele nas po zdravim i bolesnim. Dijele nas na bogate i siromašne. A svi imamo jedno zajedničko sa tim ljudima koji su marširali u jednom gradu u Americi... Svima nam je oduzeto pravo da biramo, pravo da kažemo, pravo da hodamo, pravo da mislimo, pravo da živimo... Oduzeta nam je sloboda... A šta je onda čovjek? Rob, kao što su bili preci ovih istih ljudi o kojima film govori. Sluga sistema, eto šta je.

Nemoj mi reći da to nije isto jer znaš dobro da jeste. Ulizuješ se tamo nekom kumovom kumu, tražiš veze i potežeš bilo kakva ponzanstva ne bi li svojoj djeci obezbijedio malo bolja novčana primanja, neki sigurniji posao, ljubiš ko zna čiju guzicu, a nije ti palo na pamet da izgovoriš samo jednu riječ - Dosta je! Da izgovoriš da si slobodan čovjek, onaj koji ima pravo da bira, da odlučuje šta će da radi sa svojim životom. Ne prodaje se ime za 50e, ni za posao na tri mjeseca. Ne prodaje se čast za džak brašna, ni za položen ispit. Ne prodaje se ličnost... Nisi na prodaju. Ne mogu te kupiti, jer ti nisi na prodaju. Tvoja djeca nisu na prodaju. Tvoji roditelji nisu na prodaju. Tvoje srce...

Oni su hodali tražeći pravo glasa, tražeći pravo da biraju i budu izabrani. Tukli su ih, ubijali ali nisu odustali, jer su znali da sistem mora da popusti, Oni su bili spremni da umru za one koje vole i u ime onog u šta vjeruju. Jesi li ti? Tvoji stavovi su tvoja ličnost, to je tvoje ogledalo, i ako nisi dovoljno čovjek da ih odbraniš, da staneš iza svojih riječi, onda možeš reći i da si rob tuđe sujete, marioneta sistema koja te gazi kad hoće, diže kad hoće i ubije kad hoće. A ti si rođen kao slobodan čovjek, Niko te ne posjeduje, Niko nema pravo da ti oduzme slobodu misli, slobodu govora, i slobodu izbora.

Moj izbor je da budem srećna. Ja biram... Ja i samo ja odlučujem kako će moj dan početi, i kako će završiti, kome ću vjerovati, i gdje ću biti, sa kim ću biti... Ja  i samo ja imam pravo da odlučujem o svom životu. Ti i samo ti - biraš za sebe. Ne dozvoli više nikad da te kupe drugi, da tvoju djecu kupuju. Ne dozvoli nikad više nikom da ti oduzme pravo da misliš. Jer to je isto kao da si mrtav. Samo pokretna lutka na baterije. A zar tvoj život vrijedi tako malo? Tvoja budućnost unaprijed prodata, unaprijed zgažena... Vrijediš više i možeš više. Ja to znam. I ti to znaš samo se bojiš da izgovoriš to naglas. Bojiš se da ćeš vidjeti svoju grešku. Pa neka, griješi, ljudi smo, svi griješe. Ne postoji niko savršen.

Ja više ne dam nikom da mi nameće stavove. I braniću ono u šta vjerujem svojjim venama. Boriću se za sebe i za svoja uvjerenja. Jer to sam ja! Jer to je moje pravo. Ja znam šta želim. Znaš li ti? Smiješ li pogledati sebe u ogledalu i reći da zaslužuješ bolje, da možeš bolje... Smiješ li vjerovati u to? Želiš li?

Moje ime nema cijenu. Jer to bi značilo prodati sebe, i istoriju. To bi značilo prodati ono što sam. A ja sam živa, ooohhh tako sam živa... I srećna...Jer mogu da kažem NE... Možeš li ti?

Derane... Drz' se tvoga babe... Nisi ti za taj jad I pokor, ej...

Moj mali stan, za tri srca veći... Kišna nedelja, i tuga svuda preko neba iscrtana. I misli koje su uvijek u galopu... Zaustavim  na tren muziku, samo da bih pokušala da oslušnem tišinu i kišu koja u svom ritmu parira mom srcu... I odjekne... Već toliko noći redom. Glas tog malog bića, plač tog srca koje kuca na spratu niže. I čujem taj grubi očev glas, za hiljadu gromova jači od mog srca... I prestanem da dišem.

Takva je scenografija na Balkanu. Predstava je odavno reprizirana nebrojeno puta, uloge se znaju unaprijed, scenario se ne mijenja već decenijama. Otac, klasični Balkanac, sirov i surov, suvo drvo kameno. Majka, Balkanka, sa kompleksom protkanim strahom. Dvoje male djece, nesvjesni svijeta, nesvjesni života, nisu birali da se tu rode. Njih dvoje, nesrećni jedno sa drugim. Podstanari... Sa paštetom i parčetom hljeba za doručak. Te dvije mrve zlata koje rastu u blatu, rastu da budu puni straha, rastu slušajući svađe to dvoje ljudi koje je neko nazvao roditeljima... Rastu misleći da je nasilje sastavni dio jedne porodice. Dok ne odrastu. Dok ne počnu da mrze oca, i preziru majku,..

Dok im jedini san ne bude da odu od njih, da odu iz države, da ne znaju... Ako uspiju da pobijede svoje demone koji se hrane kroz njihove oči... Koji rastu zajedno sa njima.

A njih dvoje, dva balkanca, dvije budale... Postoje ljudi koji se cijeli život mole za tu svoju čupavu grudvu gena u kojima će moći da zasade cijelu poljanu ljubavi, da se u njoj kupaju, da vole i da budu voljeni... Mole se ali - dlanovi ostaju prazni, a srce još za broj veće... I postoje ljudi koji smatraju da je imati dijete jednostavno, jer tim ljudima su dupe i obraz jedno te isto. Njih dvoje, koji ne razumiju da su privilegovani time što imaju te dvije minijaturne kopije o kojima ne vode računa. Njih dvoje - dvije budale balkanske.

Znaš kako se zove babaroga koja se krije u ormaru? Zove se roditelj... Zove se strah od nasilja. Zove se "slušati cijeli život svađu"... Zove se "Roditelji koji se mrze".... Šta ja mogu da uradim? Ja koja svako veče slušam plač malene Hane i koja vidi tog preplašenog dječaka u dvorištu punog želje za pažnjom... Šta ja mogu da uradim ako će žena na svaki odgovor policije ili socijalne službe poreći bilo kakvu svađu? Šta ja mogu da kažem ženi koja mi se pojavi na vratima da me pita da li mi smeta plač djeteta? "Ne, draga, ne smetaju meni djeca, ali mi smetate vas dvoje koji me svađom budite iza ponoći...". Šta ja mogu da uradim kad ni jastuk preko ušiju ne može da pomogne da ne čujem, da ne osjetim, da se ne zapitam... Šta ja mogu da uradim da poštedim to dvoje malih pilića svih kompleksa i strahova koji ih čekaju, svih teških trenutaka kad neće moći više da podnesu, kad će bijeg na ulicu biti jedini spas... Šta ja da uradim kad čujem te dvije budaletine koje svoj život i svoj brak shvataju tako površno, a djecu kao iznajmljeni film... teret koji se tu našao na putu... nekoga ko im samo kvari jutra i nemaju dan mira... Šta ja da uradim a da ne budem jedna od onih "Google" komšinica... Šta bi ti uradio?

Oduzeti djeci pravo na roditelje koji to nisu... Rizikovati svoju sigurnost i bezbjednost radi njihovog mirnog sna... Vrijedi li? Ne poznajem ih.., Ali sva djeca su ista, nevina i čista poput rose... mirišu na sveže ruže posle kiše... Ta djeca su novi ljudi, treba me zanimati njihovo odrastanje... Treba da mi je stalo... I tebi... Ta djeca su naše sutra... Možda nikad neće izmisliti lijek za rak, možda neće nikad objaviti knjigu, ali ko zna, možda će baš mala Hana biti premijerka... ili doktorka...

Čujem kišu. Tišinu... Malo je mirnije večeras. A umjesto post skriptuma nekom ko će sutra biti roditelj... Pruži svom djetetu onoliko ljubavi koliko tebi tvoji nikad nisu. Ako možeš... Ali ne donosi na svijet novi život ako si spreman da ga uništiš svojim lošim izborom...Jer dijete nije novi izum tehnologije, to nije trend, i nije tetrapak koji ćeš baciti kad se mlijeko pokvari... To si ti.. To je on/ona... To ste vi,,,
A ja znam šta ću...