Nedostajanje IV

Nedostaješ mi, priznajem.

Više nego što bih smjela priznati.

Više nego što želim prihvatiti.

Više nego što mi smiješ nedostajati.

Već danima.

Od poslednjeg poziva i onog blesavog smijeha u ponoć

koji je odzvanjao u sobi koja je još pamtila vrisak.

I tvoje prijateljstvo koje si mi potvrdio.

I prigušenu želju koju sam osjetila.

Poželim se kao nekad zavući u tvoja ramena,

skupiti se uz tvoja leđa kao uz spas,

udahnuti te u krvotok i disati te

dok mi život ne iscuri kroz dlanove.

Poželim ponovo da budem zaljubljena u tebe preko glave,

iako možda nisam ni prestala biti.

Poželim da mi nedostaješ pa ti pišem,

Ćutim dok sričem slova,

dok ih krijem od tebe da ih ne nađeš, da te ne uplaše,

Uvijek ćeš mi mirisati na avgust,

na ljeto, na so u trepavicama.

Uvijek će mi nedostajati prvi poljubac sa rukom oko vrata

i drugom oko struka, filmski nestvaran,

Uvijek će mi nedostajati zore,

i ono što sam vidjela u tvojim zenicama

svaki put kad su ti oči gubile sjaj.

Ranjivi dječak željan zagrljaja, željan ljubavi, željan života.

Ja sam to umjela da vidim u tebi, a znaju li drugi?

Znaju li one kojima noćima plćaš račune?

Znaju li da osjete potrese kroz tvoju kožu

dok ti se muti vid od zagrljaja?

Znaju li da ćute kad treba da pustiš srce da trči?

Znaju li te čekati kao ja?

Biti glina koju vaješ svojim prstima,

dok ostavljaš otiske zuba na leđima,

Zna li iko biti ovako ludački zanesem tvojim uzdahom,

tvojim glasom, tvojim mirisom,

Ne mirisom parfema kojeg držiš kod ulaznih vrata.

Ne mirisom šampona koji stoji na trećoj polici.

Za mirisom muškarca koji jesi.

Ne brini, ne pišem o tebi.

Ne brini, tvoj mir je siguran u mojim redovima.

Tvoj led je okovan u mojim rukama.

Ne brini, ne pišem nikad o tebi.

Ne razmišljam o tebi.

Ne nedostaješ mi.

Zaista, samo mi je važno da budeš srećan,

da budeš potpun, da budeš živ, istinski živ.

Važno mi je da znam da si voljen,

više nego što bih ja mogla da te volim.

Ako te neko može voljeti tako.

Važno mi je, pa nema veze ako mi nedostaješ.

Uvijek ćeš. Ali to je moja stvar.

Život baš i nije bog zna šta, al za svaki slučaj navek uzmem šta mi da....

NAPOMENA: Tekst je subjektivan... u svim nijansama subjektivnosti... Sve kritike i neslaganja okačite prvoj mački na rep.

Svako jutro na poslu, nakon završenih obavezica, navika mi je da prelistam stranice koje volim na fb, da pronjuskam po mailu, i malo po forumu koji pratim. I svako jutro vidim, osim par zaista zanimljivih članaka, i gomilu (čitaj Mt.Everest) sranja. Od nebuloznih fotografija koje meni lično nemaju smisla, preko savjeta za "zdravlje iz prirode", gomile "zdravih recepata za kućnu upotrebu", "čudesnih" dijeta za mršavljenje i još toliko citata o srećnom životu... I sve to, a opet smo nekako najbolesniji... Opet nikako da smršamo... Opet smo najnesrećniji... Opet više gledamo tuđa posla nego svoja... Opet više kritikujemo nego što nasmijavamo... I opet sam izgubila 2,5h svog života u nepovrat.

Šta bi se desilo kad bi sve te savjete sa Fb, koji je očigledno postao svjetski psihijatar i još uz to besplatan, primjenili u stvarnom životu? Da li bi zaista bili srećniji kad bi izvukli nos iz tuđe guzice, i posvetili vrijeme svojoj porodici, baštovanstvu, ili čak treningu? Da, gospođe sa viškom kilograma koje konzumirate neku od kratkotrajnih dijeta za ljenčuge... Da li bi zaista bili srećniji kad bi voljeli sebe i druge, i kad bi svima željeli samo najbolje, kad nas ne bi zanimala politika, i kad bi zaista svaki dan popili čašu mlake limunade, i pred spavanje šolju sode bikarbone (uz obavezno podrigivanje)...

Moja interesovanja su poput mozaika... Od zaista zdrave ishrane koju praktikujem, preko zaista efektivnih treninga kojima održavam svoju liniju na koju sam svakog dana ponosna jer znam koliko sam znoja prolila zbog nje, preko zaista dobrih kolumnista koje sa uživanjem čitam, preko zaista sjajnih knjiga koje mene lično oduševljavaju, i dobrih filmova koje volim da odgledam... Usavršavam svoje skromne vještine u kuhinji i ponosna sam i na to. Ne pratim tuđe statuse, ali zaista nemam vremena za to. Ne lakiram nokte i ne idem kod manikira jer mislim da nema tog gela ili laka koji se ne bi izlizao nakon dva dana koja ja provedem u pranju posuđa... Dobro je da još imam bilo kakve nokte. Ono što pročitam o životu a što je napisao neko sigurno pametniji od mene, zaista i primjenjujem. Ne zanima me komšijina krava, ni ljubavnica, ne zanima me zašto neko nosi roze košulje, firmirane cipele ili je neko bio u Hard Rock Cafe pa hamburger platio 9e (Fb je strašna mahaluša, neke stvari je nemoguće da ne saznaš). Zanimaju me srećni momenti mojih prijatelja pa da mogu tu njihovu radost da osjetim... Zanimaju me njihovi uspjesi pa da uz njih i ja budem uspješnija... Zanimaju me oni kojima nije žao da se odreknu jedne dojč kafe zarad pomoći bolesnom djetetu...

Mislim da nikad nije bilo više sranja na internetu kao danas, a sigrno ih ima manje nego sutra. Zabavni su mi sklopovi koji citiraju pisce koji nisu napisali citirano, koji su od svih knjiga pročitali samo onu "Copy-paste uputstvo" i poseban krug pakla postoji za one koji nemaju pametnija posla nego vise na chatu i smaraju ljude koji su zauzeti možda nekim drugim stvarima. Šta bi se desilo kad bi Facebook "otišao na bolovanje"? Da li bi nastala opšta svjetska katastrofa? Ili bi se možda ljudi vratili jedni drugima...? Naravno, ima on svoju dobru stranu, nije sve 50 nijansi sjebano, ali šta bi ljudi danas radili kad ga ne bi bilo?

Priznajem, internet koristim više kao neophodnu literaturu za sva moja interesovanja, ali i to samo kad nisam zauzeta stvarnim ljudima, pisanjem, treningom ili kuhinjom (što mi zaista uzima dosta vremena)... Naučila sam mnogo, upoznala zaista divnih ljudi, ali ne gubim vrijeme na nebulozne viceve, fotografije kafe i crtaća, maca i kuca, ne gubim vrijeme na čarobne dijete od kojih samo možeš da se razboliš, i definitivno ne slušam savjete o "zdravom" psihičkom životu. Sve savjete koje sam prihvatila bili su od moje mame i mog psihologa, i to mi je sasvim dovoljno za srećan život. Mnogo toga sam naučila sama živeći stvarni život, stvarajući uspomene i prijatelje umjesto još jednog nepotrebnog para cipela, ili nove torbe po zadnjoj podgoričkoj modi. Možda nisam u trendu jer se ne čekiram u Brajeru i Velvetu, ali zato nemam celulut, grip ni višak kilograma, a u svakom gradu imam nekog kome se mogu javiti da popijemo kaficu i ispričamo se van chata... Ne zavisim od roditelja, svoje račune i stan plaćam od svoje plate, istina, mnogo puta prekrajam mjesec, i možda jedino što  mi ponekad nedostaje u odnosu na ove lakirane princeze sa Fb jeste da nekad dođem s posla a da ne moram da spremam klopu... :) Što je još jedan od razloga zašto nemam vremena da se dopisujem, da "visim" na fb i što me apsolutno ne zanima koliko je Marović sklonio miliona na račun svoje supruge.

Suština svega... Vjerujem da bi Fb i internet bili zaista sjajna stvar kad bi ih koristili u prave svrhe. Jer stvarni život je neprocjenjiv. Zagrljaj i poljubac nemaju binarni kod niti će nekad moći da se dočaraju riječima ma koliko stihoklepaca postojalo... Život i ljubav se osjećaju, doživljavaju... Ne kucaju se na tastaturi...

Otišla sam da radim sad...

Da su se žene više dogovarale, možda danas u ovoj zemlji ne bi svaki drugi-treći most pretendovao da bude granica....

Nikako ne znam kako da počnem ovaj post. Želim ga posvetiti današnjem prazniku, ali ne smatram sebe feministkinjom. Jer mene jesu izgradile jake žene - moja mama, i moja baka, i moja tetka, moja sestra, ali isto tako su me izgradili i dobri i loši muškarci. Ne znam ni da li želim da čestitam 8.Mart svim ženama... Iskreno, ne zaslužuju ga sve žene. 

Istorija je čudna, i možda po malo okrutna prema ženama. Žena je uvijek djelovala iz sjenke, ona je bila ta koja je mogla da utiče na muškarca, koja je donosila novi život na svijet, žene su bile vladarke, bile su vještice, bile su kraljice, bile su kurve, bile su majke, bile su supruge, bile su partizanke, špijuni, bile su voljene i bile su kažnjavane, bile su sluškinje i bile su gospodarice. Imale su one svoja prava još od Eve... Možda ne ista kao muškarci, ali iskreno... Žena ne može da može da bude ravnopravna sa muškarcem. Nikada!

I dok mi muškarci kliču, a žene me psuju, moram stati iza svojih riječi. Žena i muškarac nisu nikad ni bili ravnopravni. Žena je, moramo priznati, superiornija. Ona je ta koja devet mjeseci nosi novi život ispod svog srca, i dok joj se tijelo razdvaja u nemogućim bolovima, ona je ta koja donosi taj život na svijet. Ona je ta koja ustaje noću i brine o tom malom životu, ona je ta koja razmišlja o hrani, ona je ta koja danas trči na posao, i sve postiže. Ženama su danas nametnute super moći, ona je uvijek uspješna majka, žena, poslovni partner, supruga, ljubavnica... Ona za sve ima vremena, i ona sve može. Ma malo sutra može. To što se žena danas idealizuje to je samo dobar marketing. Žena je krhko biće, staklenog srca, i lako je može razbiti najmanji ton. Ali ona to neće pokazati. I to je ono što je čini super ženom. 

Složiću se sa današnjim stavovima svih feministkinja, složiću se da muškarac i žena trebaju biti jednako tretirani na poslu, da trebaju imati mogućnost jednake zarade, da trebaju imati jednako radno vrijeme, jednake uslove, jednake šanse, da trebaju imati mogućnost da oboje bez stida ispolje svoje emocije i stavove. Borba za rodnu ravnopravnost nikad nije bila jača, ali nisam sigurna koliko je ispravna. Kad sam vidjela MrRight-a da plače, on koji je u mojim očima bio do tog trena stijena, oličenje muškosti i snage, odjednom je postao ranjivi dječak, neko jednak meni, neko sasvim normalan, i običan, čovjek sa dušom. I zbog toga je porastao u mojim očima još više, a u srcu... Bio je na tronu. Nije to za mene trenutak slabosti, nije bio manje muškarac u mojim očima. Tu vrstu ravnopravnosti, emotivnu jednakost među ta dva svijeta svim srcem ću da podržim, jer mi nismo skrojeni od kamena i blata, već od srca i emocija. Ali nisam za ravnopravnost kad su u pitanju mnoge stvari. Žena je zbog jurnjave za karijerom, zbog opravdane borbe za opstanak u ovom ludom svijetu izgubila niti sa tradicionalnom ženom koja je imala najteži posao, a to je biti majka, biti žena, biti ljubavnica, biti ona spona što drži porodicu na okupu. 

Svako vrijeme ima svoje prednosti i mane. Za mene ovaj praznik ne pripada meni, ni djevojčicama koje se trude biti odrasle, ni djevojkama kojima je glavni problem u  životu šta će kupiti, gdje izaći, i koliko novca na računu ima novi dečko. Ne! Ovo je praznik za sve one žene heroje koje su samohrane majke i koje znaju šta je borba. Ovo je praznik za sve one žene koje su bile žrtve nasilja i koje su imale hrabrosti da progovore i da se izbore sa tim. Ovo je praznik za sve one žene koje su pobijedile svoje demone, i koje su se izvukle iz tabu tema o kojima svi pričaju po ćosškovima. Ovo je praznik za one žene koje su se nekad porađale u njivama, i odmah potom nastavljale da rade, koje su rublje prale u hladnim rijekama a ipak su bile uspješne majke i poštovane žene. Takve žene, i priče o njima su mene gradile. Te žene, tihi borci i veliki heroji... Za njih je ovaj praznik. Za one koje se svakodnevno bore za bolji položaj žene u društvu, koje se bore za školovanje djevojčica u Africi, za svih onih 280 djevojčica koje su otete u Nigeriji i za njihove majke... Za takve je ovaj praznik, za te žene heroje... Njima ga čestitam. Jer takve žene su oličenje onih istih koje su i stvorile ovaj dan. 

Ponekad je najteže uraditi nešto Lako, i najkomplikovanije shvatiti nešto Jednostavno.....

Sasvim slučajno jutros, dok se borim sa počecima prehlade, i pod potpunim uticajem Punog mjeseca naiđoh na pjesmu...

The house that built me

Preplavi me nostalgija, neki čudan nemir, i srce se steže kao da se zgrčilo malo, za pola broja... A veliko je. veće od moje kuće u kojoj sam rođena i u kojoj sam odrasla. Ta kuća iz ko zna koje godine... Sjećanja sama od sebe kao mlijeko kad prekipi pa se rasipa... Navriješe, bez odobrenja...

Kako olako prihvatamo taj dom, taj korijen... Kako olako prihvatamo sve uspomene koje imamo iz tih par kvadrata, posebno mi djeca radničke klase. Kad odemo, ne osvrćemo se više na taj prag na kom su roditelji ostali, rijetko pišemo, rijetko zovemo, i nikad nemamo vremena da dođemo... Budemo željni velikog ora, plaža, provoda, umjesto majčinog krila, i očevog strogog pogleda. Budemo željni novog auta i novih krpica, ne razmišljajući možda da postoje neke važnije stvari u životu.

I onda kad je najteže, znamo put do tih iskrzanih zidova gdje u tvojoj dječijoj sobi i dalje sve miriše na uspomenu... Na tinejdžerske probleme, na školske dane... Na mom zidu i dalje izblijedjelim slovima piše moja pjesma koju sam napisala noć uoči mog polaska za Podgoricu. I dalje stoje sve moje plišane igračke koje sam godinama dobijala od nekih meni dragih osoba. I dalje stoji zdjelica sa pijeskom iz Tare koju sam ponijela kao uspomenu na jedan predivan dan sa, sada već bivšim momkom. I dalje stoje sva pisma koja sam razmjenjivala sa mojom predivnom drugaricom iz Novog Sada... Vojničko pismo druga koji više nije živ... Ja, i sve moje... Još uvijek leži tamo u krevetu za jedno...

Previše brzo žurimo da pobjegnemo iz zidova u kojima smo bili najsigurniji, u kojima smo bili najvoljeniji. Ne postoji ljepše mjesto na planeti, ma koliko ga tražili... Taj ćošak u kom sa majkom sjediš zimi ispred šporeta i uz kafu čavrljaš o životu i o momcima... Onaj trpezarijski sto za kojim sa ocem piješ pivo i pričaš o svemu. Taj isti sto ispod kojeg si pravio šator kad si bio klinac... Bar ja jesam. Moje malo utočište.

Otišla sam i ja kao mnogi. I nisam znala šta sam ostavila iza sebe. Nisam znala da je dio mene zauvijek ostao prikovan tamo u toj slici na zidu na kojoj smo ja i sestra za njen deveti rođendan. Nisam shvatala jačinu te fotografije i koliko je ona velika... Nisam shvatala koliko je mene otišlo sa mnom, a koliko je ostalo u tim hladnim zidovima mog djetinjstva. Nisam uvijek išla tamo sa osmijehom, priznajem. Ali sve bih dala da mi nekad u nedelju ujutru zamirišu majkine palačinke, ili pak uštipci sa maslacem i medom... Da tako nekad, kad je pun mjesec kao ovaj danas, da se mogu zavući u majčino krilo i zaboraviti na stvarnost i na borbu za život koja se svakim danom odvija u svijetu odraslih... Ponekad mi nedostaje i ta kuća u kojoj su moji prvi koraci... Ta kuća u kojoj su moji promašaji... Moje suze i osmijesi... Moji temelji...

Previše je jednostavno okrenuti leđa i prekinuti veze sa tim parčetom starudije... Ali znamo da je najteže uraditi te jednostavne svari. Najteže je prekinuti veze sa sobom... Ja to više i ne želim. Jer ta kuća u ulici neke brigade je ono što sam ja... To je moja kkućica od čokolade...

...kad me otmu magle jedne jeseni....

"Dok postoji život, postoji nada..."

Postoje trenuci koji ti obilježe život za sva vrmena. Lijepi ili loši, svejedno je, važno je da ostaneš nekako čudno označen. Isto tako, postoje knjige koje nas usmjeravaju, zbog kojih se zaljubimo u čitanje, u pisanje ili u život onakav kakav jeste... Postoje i filmovi koji ti prirastu srcu nekako drugačije, na poseban način...
Mislim da sam rođena sa ljubavlju prema knjigama, a ova druga se nekako sama rodila...
Za mene, film nije samo film, gomila talentovanih glumaca, statista, kostima i slicnih likova koji tu kao nešto glumataju da bi nama prošlo bar sat vremena a oni zaradili puno više od nas "običnih". Za mene, to je poseban svijet.
Poseban sklad... Sklop sjajne muzike, kostima, originalne glume i naravno, one tajne poruke među redovima.

Te tajne poruke se kriju svuda... U grafitima na komšijskom zidu, u spuštenom pogledu prolaznika, u brzoj vožnji taksiste, u djetetu koje trčkara... U vjetru, na nebu, među oblacima... Svuda oko nas... U našem beskrajnom univerzumu koji i ne primjećujemo dok nam se ne obruši na glavu... To ti je život... Beskrajna lavina nameta emocija i nezaustavljivi tornado duševnih previranja. Sve zavisi od toga koliko si jak.

Velika većina odgleda film na platnu površno, u zabavi, grickajući kokice i već sutradan ga zaboravi... Isto tako prozuje kroz život nesvjesni istog, samo bez kokica. Zaborave primjetiti ljude oko sebe, zaborave uputiti nekom lijepu riječ, zaborave se zahvaliti, zaborave reći koliko vole one najdraže... Sjete se svega kad bude kasno...
A tada se vrijeme ne vraća... Tu ne postoji premotavanje unazad, tu ne postoji snimanje kopija... Život nije film, iako nas film uči o životu...

Ne mogu reći da su svi filmovi bili toliko kvalitetni da me oduševe, da me nauče nečemu, da mi prošire vidike, ali "The theory of everything" je već nešto posebno... Saosjećanje, borba, istrajnost, ljubav, prijateljstvo, upornost, nada, želja...
Malo je riječi da opišu sve među redovima ali oni koji znaju šta su životne bitke shvatiće...
Oni koji znaju šta je ljubav shvatiće...
Oni koji znaju šta je prkos...
Oni koji vjeruju i koji se nadaju...
Oni kojima život nije samo prolazna stanica, usputni trenutak i zgaženi maslačak...
Oni koji ne odustaju... Niakda... Ni po koju cijenu...

I ne, za mene ovo nije samo film, predstava na platnu, dobra priča ili nešto slično tome...
Za mene to je lekcija...
Za mene to je škola...
Da postoji bezuslovna ljubav...
Da je srce za to da se daje...
Da nikad, nikad, ali baš nikad ne treba odustati sve dok postoji nešto vrijedno borbe, nešto vrijedno tebe...
Jer vrijediš onoliko koliko i tvoji snovi... Koliko i tvoje želje...
Jer sve dok postoji život, postoji i nada...

A za svet ko te pita....

Otvorila sam srce... Konačno, potpuno, cijelo... Raširila mu zgrčena krila koja već danima pokušava da ispravi... Paperje ispeglala na vjetru, posula ga mirisom života i pustila ga... Više se ne budim u zoru sa pitanjem "Koju masku danas da uzmem?"... Koju nijansu crvenog karmina da stavim a da oslika boju moje krvi...? Koju notu parfema a da zaudara na bol...? Nema više...

Više ne moram da se pretvaram da sam neko ko nisam, ne moram da budem dio vječite slagalice ljudi koji se samo pokušavaju uklopiti. Ne želim se uklopiti... Ne želim biti dio svijeta sa atrofijom duše, cerebralno paralisanih emocija, sa kancerom na duši... Ne!!!!! Sad konačno znam šta sam, znam koliko želim, i možda važnije - znam šta želim! A želim sve jer to zaslužujem. I ne prihvatam svačije ništa!

Tokom svojih dvadesetih dok sam bila još uvijek nesigurno mače koje je koračalo kroz svijet bijesnih pasa pokušavala sam na razne načine otkriti samu sebe, pokušavala sam ići u korak sa svijetom, sa zaostalom državom, trčala pod budnim okom modne diktature noseći štikle i diveći se mojim pravim nogama, JLo zadnjici, i mojim divnim blistavim osmijehom punim jeze i neisplakanih suza. Jer to svijet ne dozvoljava. Oko srca opsada, i Trnova ružica bi mi pozavidjela na bodljikavoj smrti na koju sam se osudila. Samo da bih bila dio društva koje nikad nije bilo dio mene!

I prije nego sam izdahnula, prije nego sam se iz svog pepela izdigla morala sam naučiti da zavolim svoje čudne osobine... Čudne svima osim meni. Morala sam naučiti da zavolim sebe, da otkrijem šta volim, kako volim, da uopšte naučim da volim! A to ne da je teško, nego je jebeno prokleto teško. Nije se lako suočiti sa sobom, nije lako sebi opaliti par šamara pravo preko srca, nit je jednostavno shvatiti zašto cipele sa visokom petom i tanga gaćice nisu važne; zašto nije bitno dal si debeo ili mršav... Bitno je ono u tebi, bitno je da li si srćan, bitno je da li si zdrav, bitno je ko si ti sam sebi. Jebeš svijet i dal se uklapaš u njega!!!!!

Napredovala sam. Izdigla se iznad svojih krhotina, polupanih lončića i pohabanih prostirki kojima sam pokrivala svoje izmučeno tijelo pokušavajući da srce oslobodim živice koju sam sama posadila. Trebalo mi je vremena da razumijem zašto nisam kao sav ostali "normalan" svijet... Trebalo mi je vremena da shvatim da ja jesam normalna, da moje vrijednosti nisu nikad mogle biti moje salonke koje sam poklonila... Da moj talenat nisu minice zbog kojih sam se osjećala manje ženstveno, ali više kao zupčanik u sistemu današnjih poremećnih vrijednosti. Shvatila sam da mi trčanje i trening ispunjavaju krvotok, a prava hrana stomak, ali da mi knjige ispunjavaju srce... Da mi dobri ljudi pune dušu i liječe moje rane koje sam ranije sama lizala kao ranjena mačka.

Danas, na pragu svojih tridesetih, kad se moji snovi polako ostvaruju, kad upoznajem toliko divnih ljudi koji su u stvari jednako "čudni" kao ja... Danas shvatam da sam u mnogome iznad lijepih djevojaka koje hodaju ulicama ovog grada očajnički pokušavajuči da se uklope u modne trnedove i najnovije stilove krečenja... Zašto sam iznad? Zato jer letim svojim krilima, zato jer mi je važnije da odem na trčanje nego u klub... Zato jer se ne trudim da se nametnem društvu kao identična kopija, već imam svoj ritam u kojem obaram oblake sa neba... Zato što sam možda već dugi niz godina potpuno samostalna, ne živim sa roditeljima i sama plaćam svoje račune, ali novac ne trošim na kupovinu stvari, već na trenutke u kojima stvaram uspomene, u kojima se smijem sa prijateljima koji nisu virtuelni i koji nisu samo imenica... Zato što mi nije važno da nosim štikle već mi trenerka apsolutno odgovara... Zato što punog srca izvadim knjigu iz torbe u lokalu dok pijem limunadu i odmaram se sama za svojim stolom dok me svi zabezeknuto gledaju... Zbog knjige ili zbog prazne 3 stolice... Nije me ni briga! A ne bi trebalo ni tebe biti! Da, tebe koji čitaš ovo...

Jer svrha života je upravo u trenucima u kojima je tebi lijepo, u kojima ne moraš biti ono što nisi... Do đavola, nikad ne trebaš biti ono što drugi hoće, već samo ono što ti osjećaš... Ne ispunjavaj hirove društva već svoje... I voli... Uvijek voli, cijelim srcem nikako na pola... Uvijek voli, vjeruj u ljubav, ispuni sebe tom esencijom života i raširi svoja krila, poleti ka suncu bez brige da li će te zapalliti njegova ljepota... Usmjeri svoj let ka zvijezdama...

Sad mogu konačno biti ja... Moj najdraži nakit - knjiga u rukama. Najdraži parfem - miris ljubavi...

Plišano srce

Još uvijek bježim od tebe.

Okrećem stopala naopako, na rukama hodam,

idem ka zalasku sunca samo da se od tebe sakrijem,

da ne mislim na život u venama,

na srce koje se otima ludački u grudima

da ka tebi pohrli po ko zna koji put.

Nikom te ne spominjem.

Prećutkujem da svi moji šavovi tvojim ivicama pristaju,

da mi oči uvijek gledaju u tvoje prozore

kad slučajno zalutam na adresi s brojem četrdeset.

Prećutkujem da svi oko mene spominju tvoje ime,

slučajno sasvim kao da si sinonim za muški rod.

Prećutim da si mi ti prva misao kad neko spomene ljubav

jer nije te niko mogao voljeti tako.

Prećutim da su ruke ostale prazne

i kažem da nisam spremna za sreću,

da želim biti svoja.

I od sebe te krijem,

i od sebe ti trag zatirem samo da ne krenem,

da budem jača od sebe.

Znam da su tvoji dlanovi otrovni,

da na njima nema ni pedalj mjesta za mene.

Ograđen svojim strahovima i svojim demonima

kriješ se po mračnim klubovima

željan pažnje, željan pogleda, željan mladosti.

Bojiš se priznati da si željan ljubavi,

da je nikad nisi ni osjetio u pravoj mjeri.

Znam ti strahove, u mom imenu se nalaze.

Znam da zadrhtiš kad se sjetiš.

Znaš da to nije bilo slučajno.

Da smo mi prevazišli slučajnosti u koje drugi vjeruju.

Možda samo nije pravo vrijeme bilo.

Možda nije još uvijek.

Možda ću ti stotinu ovakvih stihova napisati,

knjigu posvetiti, ko zna.

Ali znam,

zauvijek će u mojim skivenim pretincima Nostalgije

biti sakrivena tuga za tobom.

Jer ispod tvojih trnjem okovanih zenica

kuca plišano srce dječaka, vidjela sam ga.

Uzalud se trudiš od mene da ga sakriješ, ja ću ga uvijek pronaći.

Možda ću biti srećna pored nekog drugog,

možda ćeš se nekad kajati.

Možda ćemo se sresti i opet u vazduhu razbuktati plamen želje

koja se nikako ne može ugasiti.

Možda.

Ali sigurna sam da, i kada budem sijeda starica,

odgovor na pitanje "Za čim najviše žališ?"

biće isti kao i danas.

Odgovor ćeš biti ti.