napuklo srce, na dve pole ljubav je teret, pregolem

Ne znam kako drugi, ali ja nikad nisam znala šta je dobro za mene, ali znala sam šta nije. Uvijek sam znala šta ne želim, ali još nisam baš sasvim sigurna šta želim. Želim mnogo toga. Želim imati ovaj svoj mir kao sada - doživotno. Želim pripadati nekom ko će znati da cijeni to što jesam, moje navike, to što nisam šablon prosječne domaćice... Želim imati dvije mačke, crne, ali znam da sada to ne mogu... Želim pisati, i tada ne volim kad mi neko smeta. To je moj raj... Nikad nisam umjela da odbijem da pomognem, ma koliko druga strana da nije zaslužila. Jedino sam naučila da postavim prioritete, među ljudima i željama.

Ne znam kako drugi, ali ja imam granice. Granice preko kojih ne umijem da pređem, jer se to kosi sa mojim stavovima, sa mojim željama, sa onim "JA"... Ne umijem, jednostavno... Rekla bih da se to zove karakter. I dok svi čekaju moju udaju, ja nisam sigurna više da će se to ikad desiti. Jer nisam sigurna da mogu s nekim živjeti, da postoji neko ko će shvatiti i prihvatiti ono što jesam. Iako je moj centar misli oko MrRight-a, svjesna sam njegovih mogućnosti i žao mi je što je emotivno hendikepiran, za sada. Prihvatila sam ga takvog, znam mu navike, znam mu želje iako mi ih nije rekao... To što ga ja zovem MrRight ne znači da on jeste baš TAJ...

Ima muškaraca koji tvrde da si mu nešto posebno, da želi da te upozna bolje, da želi biti sa tobom, i pomisliš... "Hmm, možda mogu dati šansu, pokušaj..." I misliš da možda vrijedi, jer on te sluša, jer on je sasvim sjajan muškarac čak iako ne živite u istom gradu. Sve dok ne dođe da te vidi. I vrijeme koje ima provodi sa drugovima u gradu, u klubovima, umjesto sa tobom. I dođe iza ponoći očekujući nježnost, ne razmišljajući ni o čemu više... Jedino što takav muškarac dobije je ledeni tuš, i rano buđenje... Ima znate, takvih muškaraca. Zato kažem, nisam sasvim sigurna šta želim, ali znam šta neću.

A hoću da neko pomijera planine zbog mene kao što bih ja okeane. Da ne moram da budem klasična žena koja se uda, sprema kuću, kuva sarmu jednake dužine, dočekuje i ispraća goste po tradiciji uz meze i lažni osmijeh... Nisam žena kojoj sve mora da bude "po vojnički", gdje sve mora biti kao u apoteci, ne volim pasulj i ne znam da ga spremam, i ne želim da znam. Eto, ja tačno znam šta neću.

I sigurno je da ovkava nisam dobra za nekog ko želi porodicu, a ne može da se odrekne momačkog života. Sigurno nisam ovkva dobra za nekog ko umjesto krvi ima živu u venama, i ko umjesto srca ima afrički sef za dijamante. Ne umijem, ne mogu, neću... Ja ni sa prijateljima ne umijem po šablonu da postupam. Šta ću, nisam pravljena po mjeri, negdje je nešto prelilo, puklo, nisam ispala kako je svijet očekivao. Ali i takva umijem voljeti, i znam, jednog dana će neko umjeti da zavrti moj svijet unazad. Tad ću biti sigurna da nešto želim...

O daj okreni, taj ringišpil u mojoj glavi...

Ne znam u kom trenutku sam prestala u izlogu da gledam stiklice i haljine, a kad sam počela da uzdišem za najkicama jarkih boja i adidaskama... Ali jesam. Taj prelazni trenutak nisam ni osjetila al vec se mnogo seksipilnije osjecam u dobroj trenerci i udobnim patikama. Čini mi se da bih i na mjesec mogla pjeske krenuti po zvjezdanim stazama, samo meni poznatim. Takvi su trenuci promjene, ne osjetiš ih kad ti se prikradu, ali promjene te.

Ne treba se plašiti. Kažem to jer sam i sama bila malo preplašeno štene kada su u pitanju promjene, posebno one velike i značajne. Na mnoge nisam mogla da utičem, dešavale su se zato jer su drugi birali umjesto mene, ili sam bila nemoćna da preuzmem svoj život u svoje ruke. Bila sam dijete. Sad već odavno zrela, skoro pola života samostalna, uvijek strašljiva kad su odluke bile u pitanju, i nikad nisam voljela promjene. Nisam ni umjela da ih volim. Nisam ih razumjela.

Da li se čovjek ikad navikne na njih? Možda, ako nauči da im raširi ruke, da otvori srce, da rizikuje, da se bori... Ako nauči da živi. Nije jednostavno, posebno ne u današnje vrijeme lažnih vrijednosti, političkih previranja, ubistava, prevara... Nije jednostavno jer si rođen na Balkanu. Treba imati puno više hrabrsti nego u drugom dijelu svijeta. Treba imati i malo sreće, a naše zvijezde su nekako potamnile, Od malih nogu nas uče da se plašimo, da samo idemo na sigurno kao da takvo nešto postoji u ovim kršima... Sve dok sam ne shvatiš, dok ne naučiš da se ne bojiš guštera ako te zmija ujede, već na zmajeve da jurišaš, da se ne bojiš, da nikad ne odustaneš, i da se nikad ne predaš. Da budeš lud u svom sjaju, da budeš samo svoj, od granita isklesan, da te ne mogu vajati drugi kao glinenog goluba... Da budeš spreman na sve, uvijek, svuda...

Tek tada ti promjene neće biti problem, tek tada ih nećeš osjećati kao teret, već kao izazov. A šta je čovjek koji ne rizikuje već samo kukavica u očima zečeva. Ne slušaj predrasude svijeta već onaj svoj životinjski osjećaj negdje u zadnjem dijelu kičme. Slušaj svoje snove šta ti šapuću. svoje zvijezde prati, i nikad, ali nikad nemoj srce da zatvoriš, ma koliko te ljudi pokušavali slomiti. Nikad se nemoj odreći ljubavi, jer to bi bilo odricanje od samog sebe.

Tad me spaziše cigani, kum je tražio pesmu, al ja sam stig o, briga njih!

Postoje ljudi koji svoje srce ne nose u grudima sakriveno od ostatka svijeta, ušuškano u tijelu, kao blago u pećini sa trista čuda. Postoje ljudi koji  svoje srce nse na dlanu, onako otvorenom, okrenutto prema nebu, ka suncu... Ljudi koji svoju dušu ne kriju u džepovima i škrinjama, već su ogrnuti njom kao plaštom najfinijeg tkanja... Ukrašenu svojim suzama prolivenim u tužnim samim noćima. Postoje takvi ljudi koji bi ti to isto srce dali, i tu istu dušu poklonili, tek tako... Jer si tražio. Postoje takvi ljudi... Svakog dana okreneš glavu od njih, praviš se da ih ne primjećuješ, nekad se drsko okreneš, nekad ih opsuješ... Ali oni znaju biti veći nego što bi ti ikad bio... Romi su to.

Svaka zemlja ima svoje Rome. Svaka vjera ima svoje... Ali oni se ne razlikuju ni po čemu kao mi, oni su svuda isti... Svuda su njihovi prašnjavi tragovi, njihove uklesane bore, i šarene boje... Nema smijeha bez njihove pjesme, i nema pakla bez njihove kletve,ako vjerujete u njih. O njima se pisalo, o njima se pričalo, snimalo, i pjevalo. Oni svačiju tugu najbolje znaju, a svoju ne vide. Jer oni nemaju srce za to.

Diskriminisani zbog svog načina života, zbog svoje slobode koju nikom nisu dali, zbog svoje ljubavi prema životu... Ismijavani zbog svog jezika, zbog svojih pocijepanih cipela koje broje više kilometara nego tvoje mercedes... Progonjeni ljudi kojima nikad nismo dali šansu da budu dio nas... Ljudi kojima smo odmah zakačili etiketu lopova, varalica, smutljivaca... Djeca koju vidimo samo kao prosjake, male bezobraznike koji nisu birai svoju sudbinu. Uskraćeno im je obrazovanje, vaspitanje, djetinjstvo, bezbrižnost, izbor, uskraćen im je život normalnog djeteta.

Oni žive najbolje što zanju, žive nako kako su naučili, kako su primorani. Bez domovine, bez zemlje, bez porijekla, bez budućnosti. Žive da prežive. I možda je suvišno reći da se 8. april obilježava kao dan Roma, pa je to izvuklo ovaj tekst iz mene. Možda da nije tog dana ne bih napisala da su oni nacija sa najvećim srcem u grudima. Možda, da je neko bolje stanje na Balkanu, možda bi bili jednaki kao mi, živjeli bi možda u stanovima, možda bi njihova djeca išla u školu, naučila da sebi izgrade bolji život, da zaslužuju bolji život. Jer nas su učili da su oni prljavi, niži od nas, da im se ne približavamo, da će "Ciganka da te ukrade"... Tužno je to kad malo bolje razmislim. Tužno kako možemo imati predrasude o drugima, a sebe i svoje greške i mane ne vidimo. Tužno je što se taj problem nikad neće riješiti, jer možda ni oni ne žele da se riješi... Oni su srećni sa svojim srce, čađavim brazima i zlatnim zubom... Oni su srećni jer imaju više života u očima nego što mi znamo živjeti. Oni su srećni jer ih vjetar može ponijeti svuda... Ne pripadaju državi, ne prodaju dušu, ne pripadaju nikom osim sebi i Bogu kojem se mole. Ako i vjeruju u Njega...

Možda jesu drugačiji, ali nikako nisu manje vrijedniji od nas... Onis u žrtva vječitih predrasuda...

Mostar i njegov cuko br 75....

Mostar. Juče sam prvi put bila tamo... Grad sa dušom o kom sam slušala, o kom sam čitala, grad koji sam željela doživjeti na svoj način. Imati svoj stav, svoje utiske. Čitala sam... "Mi sa ove strane...oni sa one strane"... Koja je to strana? Koja je to strana ljudskog srca  koja te određuje? Na kojoj strani je otisnuto i ugravirano koliki si čovjek? 

Svi imamo svoju legendu, svi imamo svoju priču. Ja stojim na sredini Starog, vjetar svoju simfoniju izvodi bez obzira na to ko je s koje strane... Stojim i udišem hladni aprilski vazduh s obje strane. Šta sam onda ja? Kojoj strani ja pripadam?

Oni vide strane i razlike, a ja vidim most... Sponu koja spaja srca, koja spaja vjere i ljude. Oni vide most, a ja vidim kamenje srušeno kako pada u mutnu vodu punu suza... Čujem bombe i čujem jecaje. Stojim i rušim se sa njim, padam i tonem... I u isto virjeme se rađam ponovo, kamen po kamen, ustajem... Izranjam, i ponovo svoja - dišem... 

Oni vide obale, ja vidim srca... Oni čuju kišu po pločniku, ja čujem otkucaje koji se bore da istoriju i duhove ostave iza sebe, Šetnja po kiši mostarskoj i vjetru, po kasabama i ulicama, po čaršiji, po mokrom pločniku, dok na desnoj strani i dalje stoji Šantićeva Emina sa ibrikom u ruci... Osjećam namučenost obje strane da održe život na površini, borba za preživljavanjem, za korom hljeba koji isto miriše sa obje strane. 

I sve taj grad ima... osjeća se preplašena duša u zidovima. osjeća se da postoje dvije obale jednog srca. I vidim ga... Napušten i sam, svačiji a ničiji. Drhti od zime, prosi za jedan pogled, za dodir... Prosi svojim očima sa obje strane, označen brojem 75. On, jedan, sam i usamljen, na obje strane dobrodošao. Oni vide razlike, ja vidim dobre ljude koji mu pružaju utjehu. I on ih vidi tako. Ni on ne osjeća razliku u kori hljeba, u dodiru ruke. Sam na kasabi, pokisao do kosti, srce mi se kida na pola... dijeli se na dvije strane. Treba mi jedan most da ih spoji. Jedan da izroni iz tamnih ponora moje emotivne klisure da spoji parčiće... 

On, bez doma, bez ljubavi, slobodan da šeta s jedne obale na drugu, tražeći mjesto da se skloni, da se skrasi, da odabere jednu stranu za svoju. Ja i on, sami na mostu, prkosimo vjetru i životu. Jako kao Stari, slabi kao sve njegove pukotine ostale od rušenja. Ja i on, pokisli od suza što me obliše, jer osim sebi i Bogu, nemamo kome pripadati. Svačiji smo, a ničiji. I dok u Mostaru naplaćuju ulaz u Božije kuće, u sopstevni mir, dok prodaju sve što se može za 5€ prodati, ulaz u naše srce ne košta ništa... Mi nemamo dvije obale, dva dijela, dva neba. Mi za ljubav živimo, ja i on... Svakog dana. Čekamo.. Udišemo slučajne dodire, znamo kako nas gledaju a nemaju hrabrosti da se zaustave. Ja i on... I Stari. 

Kojoj strani pripadamo? Zar u ljubavi postoji strana? Ti vidiš jaku ženu i napuštenog psa, ja vidim snagu i oluju, borbu za opstankom u surovom svijetu interesa, borbu da ostaneš svoj, da budeš voljen takav kakav jesi. Ti vidiš tijelo, ja vidim stotinu duša u jednoj. Stoje prkosno na mostu mostarskom i ponoo se rađaju jedna za drugom...

Ostavih pjesmu u restoranum i u njoj parče sebe na jednoj strani... Ostavih i psa na drugoj strani i njemu jedno parče srca odlomljeno... Ostatak sebe sam ponijela sa Starim u srcu... da znam da ću uvijek izroniti jaka, da znam da mogu protiv svih oluja, da znam da nikad neću pristati da biram strane u životu. Ako i budem morala biraću ljubav. Manje je vjerovatno da će me srušiti. Ljudi, pak, uvijek hoće. 

...ljubav ne pobedjuje ni jedna od stotine, to su samo zablude, ciste izmisljotine...

Vjerujem da postoji ljubav. Možda ne ona iz bajke, ali prava, snažna, vrtoglava, bespovratna, nenormalna, ona od koje ti se vrti u glavi, zbog koje ne možeš da dišeš, da misliš, od koje zapinješ za sopstevan stopala... Da, to je baš takva vrsta ljubavi. Ona bez koje ne bi mogao da zamisliš život. I ne zamišljaš ga. Vjerujem da je danas samo izrazito teško pronaći takvu ljubav. Pronaći partnera/ku koji/a će pristati na kompromis tvoje slobode i tvoje ljubavi.

Svijet je postao vrtoglavi tobogan sa naglim padovima i prokleto teškim usponima. Svijet, i ljudi u njemu... Ljudi koji njeguju tijelo, imidž, koji se uljepšavaju fizički, zanemaruju ono osnovno - da za ljubav treba imati dušu, i parče herca u grudima. Nisu muškarci zaljubljeni u manekenke sa naslovnice, svaka žena to može biti, niti su žene zaljubeljene u muškarca koji podsjeća na filmskog glumca (koji je, info radi, takođe samo čovjek, ljudsko biće od krvi i mesa, sa aknama i peruti i svim ostalim manama tvog prvog komšije, samo bez konta u banci). Zaljubljeni su u tu ideju o savršenstvu koju nam plasiraju mediji, filmska industrija i napredna tehnologija. Zaljubljeni su u viziju kojom društvene mreže svakodnevno ispiraju već sasvim ispran mozak. Zaboravili su ljudi kako je u stvari voljeti nekog zbog njegovih mana; čak šta više, na mane danas niko ne pristaje.

Ljubav je danas postala klasična trgovina. Što „proizvod“ ljepše i tanje izgleda to mu je vrijednost veća, a one sitne mane niko ne vidi. Pronaći „srodnu dušu“ postalo je kao klasična šetnja tržnim centrom, gledajući izloge i tražeći šta ti najbolje „paše“... Labele, marke, tikete, cijene... Što zvučnije to ti je primamljivije. I ne vidiš one skromne radnjice u kojima čuče prave male dragocjenosti ali one ne koštaju mnogo... Njih ćeš kupiti pogledom, osmijehom, možda čak i čokoladnom bananicom. Danas jednostavno, sve mora biti u trendu. E pa jebeš trend.

Mene to nikad nije zanimalo. Mišljenja sam da je ono vidljivo u stvari samo maska, folija, ukrasni papir... Mišljenja sam da se prave vrijednosti kriju na drugom mjestu, ne u banci, ne u sefu, ne u kinder jajetu. U srcu bre, u toj staroj izlizanoj, otrcanoj škrinji svih tvojih tajni... Tu, u grudima. Tu je ono najvažnije što jedan čovjek/žena može posjedovati. Džaba se kvarcaš, džaba ti Armani, džaba ti 500 konja ispod haube, silikonske usne i crveni ruž... Džaba, kad nemaš herca, kad nemaš krvi, kad ne znaš plakati, kad ne znaš biti zahvalan... Džaba... Ljubav traži mnogo više od silikona... Mnogo više od vještačkih noktiju s kojima ne možeš napraviti kiflice s cimetom. Ma nema šanse...

A vidiš, to je za mene ljubav, baš te kiflice. To je za mene vrijednost. Ja ne kupujem ništa sa reklame, takav sam tip. Ne privlači me sjaj neonskih reklama u buticima, već sjaj zvijezda u očima. Ne privlači me ni viski na stolu, ni ključevi od mečkice... Bitno je koliku ergelu imaš u grudima... Nije važno koliko dižeš iz bendža, već kojom snagom možeš da me zagrliš da nikad ne odem...

Pogrešno je da ti prioriteti budu novac, i posao, i uspjeh, karijera, brza kola, velik’ stan... Prioritet u životu je ljubav. I to nije nešto što treba olako shvatiti. Treba umjeti voljeti. Treba umjeti održati strast, svaki dan se iznova zaljubljivati u tog nekog, i svaki dan učiti kako se voli taj neko, bez rezerve, bez milosti, bez zaliha, bez straha. Možda za ljubav ne možeš kupiti jahtu, ali možeš mir u srcu, možeš sebi kupiti krila za raj, snagu za sve ostalo u životu. U takvu ljubav ja vjerujem. Takvu ljubav sebi priželjkujem. I još sto puta veću ljubav dajem.

Ne želim odustati od ljubavi ma koliko mi pričali drugi da je to prolazna stvar. Ne želim pristati da budem sa nekim samo zato jer sam na pragu tridesetih, zato jer rodbina čeka da se još ja udam, zato jer komšiluk očekuje da dovedem konačno zeta u kuću... Ne želim pristati da budem sa nekim samo zato da bih imala nekog. To je gore nego biti sam. Želim biti pored onog zbog kojeg će mi srce preskakati svaki put kad ga pogledam, pored onog kojem ću biti lijepa i sa ravnim stomakom i sa strijama, i sa borama, i sa masnom kosom, pocjepanim čarapama... Želim biti pored onog koji će me voljeti upola manje nego što ja volim njega, moju ljubav je teško nadmašiti. Samo na takvu ljubav pristajem, i u takvu vjerujem. Jer ljubav nije trgovina, ljubav nije ono što vidiš. To ili znaš ili naučiš... Sa srcem se svako rađa, samo što neko nauči da ga koristi, a nekom služi samo kao mišić u grudima. Ne možemo svi biti isti, ali možemo voljeti. To je već stvar izbora.

Ja biram ljubav, i uvijek ću.

Ostavio sam je predugo u onim opasnim ćutanjima

Nisam htjela da priznam, možda nikad više neću... Možda je zbog Mjeseca u očima, možda je zbog kiše, možda zbog proljeća... Možda jednostavno ne želim više gutati riječi kao kamenje... Možda ne želim više ćutati poput  tišine, poput zidova u tvojoj sobi koji vrište mojim uzdasima... Možda jednostavno neću više da mi nedostaješ ovako tupo, udarnički, besvjesno...

Voljela sam... Čini mi se cijeli život... Jesam li bila voljena? Jesam... Možda ne onako kako sam željela biti ali jesam...
Cijelu jednu trećinu života sam potrošila na stranputice, na pogrešne ljude, na prave uspone, pogrešne oblake... Cijelu jednu trećinu života sam sanjala o tebi, tražila te u moru pogrešnih, koji su mirisali na more a u stvari bili samo jesen mog proljeća. Potrošila sam mnogo vremena na ćutanje, i na sakrivanje emocija koje me odvelo na galiju robova prepunu mojih strahova... Na galiju koja je polovila mojim isplakanim suzama, nasukala se stotinu puta na hridi moje duše sve dok je nisam zapalila i potonula zajedno sa njom.

Ćutim svaki put kad me uviješ u svoj dah, ćutim svaki put kad mi tišinom ispričaš da ti nedostajem... Ćutim, jer ako slučajno počnem disati riječi bi pokuljale iz mene kao lava.... I spalile sve pred sobom... Zato ćutim, i živim bez tebe... Živim dane, i trošim još neki razlomak života. Živim bez tebe, mogu bez tebe, srećna sam bez tebe... Ali ne želim biti. Kažu da zaljubljenost prođe s vremenom, sa ćutanjem, izgrizu je termiti vremena, postane samo fini prah zaborava... A ja i dalje ostajem tvrdi kamen postojanja... Mermer zaljubljenih nadanja... I čekam...

Čekam, a ni sama nisam sigurna da li ćeš mi ikad doći. Čekam te... A ne moram... Ne želim. Neću... Ukorim sebe kao majka dijete kad slomi najdraži porcelanski tanjir... Ukorim sebe da mogu biti srećna i bez tebe... da jesam srećna... A opet, uzdahnem svaku noć pred spavanje, pomolim se za tvoju sreću koju bezrezervno zaslužuješ... POželim da mi samo manje fališ, da mi samo manje miriše jastuk na tebe... Poželim kožu da svučem, da je izvrnem naopako, da tvoje dodire u meso utisnem,.. da te svuda više ima nego kod tebe... da budeš moje svitanje... Da ne moram da ti želim sreću, već da budem tvoja sreća... Samo zato što sam ti obećala da neću pisati o tebi, to ne znači da mi manje nedostaješ... Možda samo ne smijem da ti kažem, da se ne uplašiš... A kako i ne bi... Jer ova ljubav... Ovo nije kao ranije... Ovo nije kao sutra... Ovo je samo sada... Nikad više.... Jer svako sutra biće još veće... Jače... Možda i bolje da pobjegnemo oboje... Ti bježi ako možeš... Ja ću te čekati... I sanjati... I nedostajaćeš mi. Živjeći bez tebe, mada ne želim. Ali biću srećna jer znam da tamo negdje postojiš, da si srećan, i ako budeš bar djelić voljen kao sad - onda ću i ja imati smisao. Jer ja sam ti smisao dala...

Nedostajem i ja onako lud...

Kako da se odbranim od drhtaja koji mi potresa tijeo svaki put kad ga sretnem? Kad mi usne ostanu krvave, nagrižene kao prezrele šljive... Kad mi leđa ostanu iskidana, a duša rastrgnuta između obećanja i srca... Kako da okrenem leđa kad me stegne uz sebe kao da je to poslednji put da me vidi...? Kako da prestanem da budem nespokojno i bezrazložno zaljubljena u ideju o tom čovjeku, u ono što on jeste, u ono što krije, u ono što isijava iz njegovih zenica i njegovog smijeha svaki put kad mi se zubi zariju u njegovo tijelo...? Kako da ispunim obećanje dato u jednoj istoj noći...?

Tog čovjeka, takvog, idealnog, sam ja uzvisila svojim emocijama. Da li ga samo ja vidim drugačijim zenicama, ispod svih tih maski zabavnog čovjeka kojeg ništa ne može da dotakne...? Da li samo ja vidim dječaka koji je prepun smijeha, čije je srce pretoplo od neke neobične nijanse ljubavi...? Da li samo ja osjećam svaki zagrljaj drugačije od tih nezrelih klinki koje u njemu vide muškarca i tijelo... Vide li one nijanse tuge iza zenica dok mi šapuće u vrat najljepšu istinu, osjete li nedostajanje u njegovim venama kojima me grli dok mi se tijelo grči od obuzdavanja emocija da ne prasnu iz mene kao nabujala voda iza brane... Taj čovjek, takav, nestalan i uzvišen, takvog ga je lako voljeti. I kako da progutam srce dok osjećam strah u njegovom glasu pri svakoj riječi "...posle mi nedostaješ..."

Pišem mu skrivene riječi svuda, ostavljam ih kao blatnjave tragove gdje god stignem, šapućem mu o nedostajanju svakim dodirom, svakim pohgledom, i ne znam da li on razumije nemušti jezik moje kože... A sve je to malo... Sve to ne govori ni izbliza koliko mi je u stvari bilo nastanjeno praznine pod kožom bez njega. Kao da je velika tri broja... Preliva iz mene, dok ga moje zenice gutaju kao psi gladni krvi... Kao da ću umrijeti onog trena kad izađe iz sobe... Iza sebe ostavlja samo miris kože, miris muškarca kojeg bih cijelim bićem voljela... Zatvaram vrata, pretvaram sobu u hermetičku kutiju, upijam svakim atomom svog bića taj miris koji ostaje iza njega, upijam da bih mogla da od toga hranim ovo đavolje divlje srce gladno ljubavi... Jer, ma koliko bježao, osjećam, uz mene bi ostao...

Ponekad, možda i najpametnije je pustiti pticu da leti... Pustiti je da ode, sigurna samo u jedno... Da se u te zidove uvijek može vratiti... Da je to jedino mjesto gdje može biti sigurna, sa svojim krilima od vazduha. Tako ja njega puštam, a rado bih se u njega upila... Za mene je MrRight, za mene je idealan, onakav kakvim ga vidim, sa svojim manama i strahovima, sa svojim branama i zidovima, sa tugom i nostalgijom, sa prašinom u koracima i ludilom u dlanovima...  On, koji je bio moje vaskrsenje, i koji je bio moje samrtno oružje, koji je moj pepeo, i kojem nikad neću priznati koliko mi nedostaje... Možda ću samo jednom uspjeti da prošapućem da nikad nisam obećanje ispunila, da nikad nisam prestala biti tako bezuslovno zaljubljena u ideju o zaljubljenosti u tog čovjeka...