mnogi su predstavu shvatili do sad nove pajace ce masa naci lako

NAPOMENA: Ovaj tekst je stvar licnog misljenja. Ne mora niko da se slozi sa njim...

Crna Gora, zemlja festivala, zabave, nerada, korupcije, političkog raja, siromašnog naroda koji to nikad neće priznati... Zemlja ponosa, istorije, i ljepote življenja. Moja zemlja... Moja geografija... Istorija me ne zanima previše. Zemlja mora i kamena, soli i snijega. Zemlja u kojoj je kao i svuda u svijetu moral dotakao neko blago dno... Zemlja u kojoj narod ćuti, guta kamen, trpi i pušta da ga gazi udarnička čizma vlasti.

Ovih dana aktuelni rat u sezonskom zapošljavanju mladih Crne Gore vs. mladih Srbije. Zanimljivo, to nije udarna vijest. Nije glavni problem. Koga još zanima to što imamo nezaposlene ljude, sa porodicama ili bez, sa snovim aili bez... Kga još briga što naše šanse odnose neki drugi, vrijedniji, bolji od nas, poslušniji od nas. Mi smo ponosni, Crnogorci ne ljube lance! Crnogorci ne slušaju nikog i ne spuštaju glavu pred poslodavcima kad počnu da zakeraju od rane zore. Ne čoče...

I možda baš zato ove sezone bukti tihi rat na moru Jadranskom.

Mladi Crne Gore možda jesu razmaženi, možda jesu hiroviti, možda jesu impulsivni, tako su vaspitani. Živi se od kumovih veza i strikovih čarapa... Živi se od preporuka, i živi se od vazduha. Možda jesu neiskusni, ali hajde, daj mu šansu. Jel tebi neko davao šansu kad si imao 16? Zamisli da tvojoj djeci niko ne pruži ruku jer je "neotesani mamin i tatin sin koji ni pertle ne umije svezati"... Zamisli da tamo negdje ima neki otac koji izdržava porodicu od te tvoje šanse... I ti ćeš je dati "tamo nekom strancu" dok ti pred kućnim pragom komšija vapi za vazduhom... Mladi Crne Gore možda sanjaju velike snove, ali do njih se ne dolazi tako lako... Možda im je sramota biti konobar, šanker, čistačica ili sobarica... Možda, ali nisu oni tome krivi već oni koji govore "Neka sine, ja ću... Neka ćero ja ću..." Nisu oni krivi što su vaspitani nesposobni...

Ali svejedno, daj mu šansu ako je traži... Pomozi mu, pomozi svojoj zemlji. Razmisli kakav želiš da budeš... Pa šta ako nemaju iskustva, naučiće... Ali nemoj im davati bijedne nadnice samo zato da bi ti mogao zimi da glumiš bogatog mangupa... nemoj im davati milostinju i crkavicu, nemoj im od rane zore prosipati mozak na aasvaltu... Daj šansu prvo sebi, svojoj zemlji, svojoj omladini, pa onda traži radnu snagu negdje drugo. Ima ih koji žele da rade, kojima treba novi telefon, ljetnji provod, ima ih koji žele da skupe neku kintu za faks, nove patike. Ima ih, samo treba vjerovati u njih, biti bolji od sebe.

A "gospodo" iz hotela što češkate svoje direktorsko dupe u kožnim foteljama od 800e nek vam je na savjesti svako gladno dijete koje u zoru nema šolju mlijeka jer njihovi roditelji "nemaju iskustva" (čitaj:nemaju vezu) u turizmu za ono malo crkavice od 200-300e. Nek je na vašu savjest svako dijete koje gladno ide u krevet jer njiohovi roditelji nisu dovoljno dobri za vase hotele... Sramite se svog naroda, sramite se i sebe onda... A ovu moju Crnu Goru treba da je sramota od vas takvih, sve da vas u sebe proguta od srama.

Ćuti mladost moje zemlje, njima nije ni stalo... Njima je i onako sve oduzeto. Oni ne vjeruju u ljude, naučeni na brzu lovu, petljanje i krpljenje, rate i kamate, ne znaju kako je teško zaraditi prvi euro. Ne znaju jer niko u njih ne vjeruje. Unaprijed im se planiraju kancelarije, zatežu se strune i duguju usluge. A vlast samo gleda i ćuti... I gazi... nemilosrdno gazi... Dok ljudi odlaze... U kolonama...

Jastuk od trnja

Napravim glupost, možda čak i dvije,

osjetim trzavicu u srcu, počne se budala otimati u meni,

trzati i čupati rešetke u koje je zatvorena,

grize ludak da izađe napolje, hoće da te traži,

a ja ne dam, gasim požare, gušim jecaje,

zatrpavam blatom i prašinu prosipam samo da ga ugušim,

da ućuti, da mi ne odzvanjaš u glavi

kao najveća oluja usled proljeća,

puštam omiljenu stvar na najjače, samo da ne čujem glasove,

da ne čujem kako te doziva.

Nemaš ti pojma, srce moje, kako je sa tim ludakom se boriti.

Svaki dan.

Nemaš pojma koliko je teško obuzdati ga da ti ne potrči,

da te ne traži.

Moram da ga čuvam od bola, od tvog prezirnog osmijeha,

od tvog upitnog pogleda.

Moram da ga čuvam od tvojih oštrih riječi

da ga ne sasječeš kao mladi korov.

Ne znaš ti, ništa ti ne znaš.

Probudim se u sred noći.

Tražim te, ali samo zima pored mene leži,

na tvom jastuku od trnja.

Drži me čvrsto svojim hladnim prstima, do srca hoće da dođe,

da mog ludaka u meni ubije, ali još se ne dam.

Otimam se, bježim na drugu stranu kreveta,

pokrivam se, samo da na tebe ne mirišem.

Ponekad bih da pokleknem,

da joj se pustim da me upije u svoje zimske skute,

ali se u tom trenu sjetim tebe,

tvog blentavog smijeha i kolutanja očima,

sjetim se tvojih vrelih dlanova, i ustuknem.

Pomislim vrijedno je čekati te, vrijedno je boriti se.

I tako svako veče,

dok ti svoje požare postavljaš negdjegdje ti ni ime ne pamte.

Nemaš ti pojma milo moje.

Jutra su teža,

noćima nekako i izdahnem, potonem, al jutra,

kad trebam udisati vazduh za novi dan,

kad trebam izaći među ljude, izgledati srećno i zadovoljno,

kad trebam da te iz sebe evakuišem

da bih mogla da funkcionišem,

protivotrove pijem, kiselinom ti korijenje zalivam,

pokušavam da ti ludačke košulje navučem

samo da te u sebi obuzdam.

Priznajem, ne trudim se dovoljno.

Naselio si sve moje atome, u sebe me kao gusjenicu uvio

da se možda jednom rodim kao tvoja,

kao leptir kad udahne život svojim krilima,

pa bar i jedan dan živio, ali dan vrijedan življenja,

vrijedan postojanja.

Pokušam i ja nekad napraviti glupost,

otići u tuđe oči, lutati i praviti nered po tuđem srcu,

ali nema smisla.

Bar meni,

jer svuda samo ti mirišeš umjesto proljeća,

pa tako poludimo ja i moj ludak zajedno,

ne zna se ko je veća budala, ko će prije da ti piše,

a ti ne znaš da su moji stihovi svuda po svijetu rasuti

u ime tvojih očiju.

Ne znaš dušo, ništa ti ne znaš.

Jasno mi je da ne možemo nazad u svoje Majeve... Ali nije mi jasno zašto naši klinci ne mogu napred, u neke svoje...

Majevi su uvijek počinjali na najdraži način - neradno. A i kako drugačije treba da počne najljepši mjesec? I svaki put na ovaj dan nastane neki novi nalet inspiracije i uvijek mi se grumen nostalgije skotrlja niz dušu... Sjetim se tako svog djetinjstva, onih rijetkih svijetlih tačkica kad sam zapravo bila dijete. Sjetim se svojih Majeva u Pavinom polju, sjetim se onih "velikih" i starijih momaka, sjetim se i onih kojih sada nema... Primjetila sam da se svake godine pitam gdje su vatre mog djetinjstva, kad su se ugasile? I još nisam našla odgovor...

Kad prestaje djetinjstvo? Kad ti prestaneš biti dijete? Kad ugasiš požar u grudima i postaneš santa leda, zaboraviš sve što si bio, i uklopiš se u sistem. Ili te sistem na silu uklapa, kalupi, moraš da staneš... Ja još nisam. Odbijam to svim svojim bićem. Sjećam se tamburaša koji su svirali na prvomajskom uranku neke godine, kad je sve mirisalo na jorgovan i lipu... na dim i vatru od prethdne noći... I ja sam mirisala na dim, nisam mogla da ga izbacim iz kose danima... Danas, možda mi najviše od svega nedostaje jorgovan, ovde u gradu u kom ga nema... Čudno je to... Uvijek ti nedostaje samo ono što nemaš, ono što ne možeš svaki dan da vidiš, dodirneš, osjetiš... Da li nostalgija ikad ima drugo lice? Da li ima rok trajanja?

Ja sam otišla iz moje Provincije, otišla sam iz svoje ulice, vatra se odavno ugasila u Pavinom polju. U džepovima, u nekim tajnim šavovima, sakrila sam sjećanja, koja ovako povremeno izvučem kad srce rascijepam... Nedostaju mi Majevi, ili možda dijete koje sam bila dok sam trčala oko džinovkse gomile guma, i radovala se onom prvom plmenu. Neodstaje mi i ljutiti majčin glas dok nas zove preko rijeke da dođemo kući. A svuda okolo, u brdima, u ulicama, gorjele su vatre, kao male zvijezde sišle sa neba u naše dječije zenice... Sa njima, gorjela su i djetinjstva, malo po malo.

Nije to da mi nedostaje vatra, niti onaj crni gusti dim od kojeg su oči uvijek suzne... Nedostaje mi bezbrižnost, nedostaje mi dječija vika i galama, i možda malo djetinjtsvo, u onim rijetkim trenucima kad sam bila dijete... Još uvijek po nekad tako čujem majčin glas preko rijeke, osjetim zebnju kao lagan povjetarac kad ti pljusne svoj dah u lice, i neki mali sitan rez se napravi u duši. Ćačeta ne vidim od dima u očima, njega se ne sjećam u tim majevima, osim tamo negdje na Đurđevdan kad me budio rasutim kapima vode sa izvora Breznice koje su sa vrbinog granja padale po mom krevetu... Danas mi i to nedostaje...

Šteta je, znaš, današnji Majevi nisu kao nekad... Ni djeca nisu ista. U meni još uvijek nije sve izgorelo, a oni se rađaju sa dimom u očima, nesvjesni Maja, i proljeća... Meni još uvijek zvijezde crtaju sazvežđa po tijelu, još uvijek osjetim miris jorgovana nekad kad prođem nekom alejom sjećanja. Pomislim na one kojih nema već odavno, koji svoje Majeve čekaju gore negdje među nebeskom gardom, tradicionalno, uz roštilj...

Ja možda nemam više svoje Majeve... Ali vi djeco, vi imate još uvijek svijet pod nogama... Još ima mjesta za vaše vatre u grudima...

Ma nek se sruči.....

Kako sad opisati sve što je u jedan dah stalo? Kako opisati tu enormnu količinu emocija ako se one mogu ikako izmjeriti? Ako se mogu odrediti... Opisati... Znaš, ja nisam nikad voljela Beograd previše. Sva ta buka, i brzina, sivilo i zgrade, saobraćaj, gnjavaža... Ma moje more je najljepše. Nisam ni sad promijenila mišljenje o beogradu,s amo ga pamtim po malo ljepšim stvarima.. Po dražim ljudima... Najljepšim trenucima koje moram ponovo osjetiti.

Mislila sam da neću imati tremu, mislila sam da sam toliko hrabra da uzmem u ruke tu knjižicu svojih stihova u koju je stalo par godina mog života, srce, duša, osmijeh i sve ono neispričano. Mislila sam da će mi biti toplo oko srca i da ću biti nasmijana. Sve sam očekivala ali ne i klecanje koljena kad sam je ugledala na stolu. Sve sam očekivala ali ne suze u očima. Taj čarobni tren kad prvi put dotakneš živo srce koje kuca na dlanu... dotakneš jedno parče sebe izvađeno iz ogledala... Kao da samog sebe držiš dlanu, shvataš šta već hoću da kažem. I to je malo reći. Nego, nije ni to samo bio važan trenutak. Još važniji su bili ljudi koji su bili tu.. I oni koji sunedostajali cijeo vrjieme... A bilo je zagrljaja od kojih se tlo pomjera i od kojih se tijelo trese. Bilo je pogleda i morala sam srce da progutam, iz grla da ga vratim gdje mu je mjesto, jer svud je kucalo osim u grudima.

I sve ostalo je samo tren. Emocije koje su ispunile malu biblioteku su naprosto i kroz zidove izbijale. Moj mali balon od želja je bio tu... Moji osmijesi, i ti ljudi koji su pravi... Koji su moji.. Ljudi čija sam ja... Nemam pravih riječi da opišem sve što je usledilo. I taj prvi potpis, jednostavan... Mislila sam da ću umjeti, ali ruka je drhtala i ispalo je malo krivo, malo treperavo, ali hejjjjj... Bilo je moje... Oduvijek sam mislila da ne može da mi nedostaje riječi, da ću uvijek uspjeti da opišem emociju na neki svojstven način, onako kako mi srce diktira... Jer, shvataš, ne pišem ja nikad rukama, ni očima, ne razmišljam nikad šta ću napisati samo pustim srce da priča... Ono piše, ono kuca, ono pjeva, ono je moj glas. Ti ljudi, važni ljudi... Eh,kad bi samo znali koliko su važni... Mislim da Beograd nikad nije osjetio u svojim ulicama toliku dozu naivnosti i toliko pažnje i želje i ljubavi kao tog dana... Mislim da se i on smijao grohotom zbog mojih nestašnih očiju i sigurna sam... Ostalo je upamćeno obećanje da se neće na tome završiti... Ne može... Ne dam... Evo ga opet, srce potrčalo...

I znaš zašto sad još pamtim Beograd? Jer sam pronašla izgubljeno prijateljstvo posle dvadeset godina... Jer sam shvatila da si stvarno bogat samo kad imaš ljude u gradovima kojima se možeš javiti, koje možeš zagrliti... To je bogatstvo. Vjeruj mi, Beograd ne zna šta ima. Ali ja znam... Ja znam šta mi pripada...

I tako.... Deseto nebo je stiglo u Podgoricu... Očekuje se krunisanje, očekuje se opet ista euforija sa dragim prijateljima... Očekujem da mi srce negdje usput stane... I sve će to biti opet neak nova stranica neke nove knjige... Ali Beograd će uvijek ostati grad sa najljepšim zagrljajem...

Jedan od onih života....

Danas je Svjetski dan knjige, a moj prvijenac je izašao na svjetlost dana... Sjutra je promocija, sjutra ću je prvi put uzeti u ruke, to srce ispisano na papiru koji može da izgori od zvijezda iz očiju... Od varnica iz duše... Malo je reći da sam presrećna. Malo je reći da sam zadovoljna. Malo je bilo šta reći...

I još sigurno hiljadu nekih novih trenutaka biče poput ovog, sigurno ću još mnogo puta dotaći moje zvjezdice, ali ovaj jedan se nikad neće ponoviti. NIkad neću više imati ovu tremu u grudima, obuzdavati srce u lancima da ne iskoči, da ne poleti, da mi ne pobjegne kao balon od helijuma kad nestane iz nespretne dječije ruke. Nikad više neće biti taj prvi osjećaj kad se rađaš sa svakom stranicom koji dodirneš prstima.

Nije bilo jednostavno, ne znam ni sama koliko je snage trebalo za objaviti srce ovako javno, skinuti ga golog pred svijetom, i pustiti među ljude. Ne bih uspjela da nije bilo onih koji su vjerovali u mene, i onih u koje sam ja vjerovala. Ne bih uspjela bez osmijeha i sunca...

Moje nebo... Ne znam hoću li ikad umjeti da ispričam priču kako je nastalo, da objasnim koliko mi u stvari znače te korice mog života. Znam da bih voljela današnji dan provesti nasmijana, dok me MrRight posmatra opijeno, ali taj osjećaj ću morati da ostavim za neki drugi dan. Moram, iako ne želim. Jer ako bih ga sad pogledala u one oči koje toliko volim, ne bih umjela da zagrizem u meso i prećutim. Odala bih onu tajnnu koju čuvam, da nikad ono obećanje nisam ispunila. Ne bih umjela da sakrijem svemir u očima, i ne bih umjela da prećutim šapate prstima, ne bih mogla da zaglušim vrisak, i ne priznala bih da mi nedostaje u ovim trenucima više nego iko moj... Priznala bih da sa njim želiti podijeliti svaki svoj minijaturni strah pred promociju, svaki uzdah, svako pitanje... Priznala bih da sam ga jednom davno povrijedila, možda bih mu oproštaj tražila. Možda mi je oprostio suze...

Zato ćutim. Bježim od njega, krijem se u sjenkama mraka samo da ga ne sretnem, još samo par dana da izdržim. Još samo tri života da preživim. Onda ću mu reći. Onda mu mogu priznati. Da možda nije započeo moje nebo, ali će ga sigurno završiti. Možda će pored mene sjutra u Beogradu biti moj početak, ali znam sigurno, u njegovom zagrljaju će biti moj kraj. On će biti moja misao, moja tajna, i moj uzdah na kraju stihova.

napuklo srce, na dve pole ljubav je teret, pregolem

Ne znam kako drugi, ali ja nikad nisam znala šta je dobro za mene, ali znala sam šta nije. Uvijek sam znala šta ne želim, ali još nisam baš sasvim sigurna šta želim. Želim mnogo toga. Želim imati ovaj svoj mir kao sada - doživotno. Želim pripadati nekom ko će znati da cijeni to što jesam, moje navike, to što nisam šablon prosječne domaćice... Želim imati dvije mačke, crne, ali znam da sada to ne mogu... Želim pisati, i tada ne volim kad mi neko smeta. To je moj raj... Nikad nisam umjela da odbijem da pomognem, ma koliko druga strana da nije zaslužila. Jedino sam naučila da postavim prioritete, među ljudima i željama.

Ne znam kako drugi, ali ja imam granice. Granice preko kojih ne umijem da pređem, jer se to kosi sa mojim stavovima, sa mojim željama, sa onim "JA"... Ne umijem, jednostavno... Rekla bih da se to zove karakter. I dok svi čekaju moju udaju, ja nisam sigurna više da će se to ikad desiti. Jer nisam sigurna da mogu s nekim živjeti, da postoji neko ko će shvatiti i prihvatiti ono što jesam. Iako je moj centar misli oko MrRight-a, svjesna sam njegovih mogućnosti i žao mi je što je emotivno hendikepiran, za sada. Prihvatila sam ga takvog, znam mu navike, znam mu želje iako mi ih nije rekao... To što ga ja zovem MrRight ne znači da on jeste baš TAJ...

Ima muškaraca koji tvrde da si mu nešto posebno, da želi da te upozna bolje, da želi biti sa tobom, i pomisliš... "Hmm, možda mogu dati šansu, pokušaj..." I misliš da možda vrijedi, jer on te sluša, jer on je sasvim sjajan muškarac čak iako ne živite u istom gradu. Sve dok ne dođe da te vidi. I vrijeme koje ima provodi sa drugovima u gradu, u klubovima, umjesto sa tobom. I dođe iza ponoći očekujući nježnost, ne razmišljajući ni o čemu više... Jedino što takav muškarac dobije je ledeni tuš, i rano buđenje... Ima znate, takvih muškaraca. Zato kažem, nisam sasvim sigurna šta želim, ali znam šta neću.

A hoću da neko pomijera planine zbog mene kao što bih ja okeane. Da ne moram da budem klasična žena koja se uda, sprema kuću, kuva sarmu jednake dužine, dočekuje i ispraća goste po tradiciji uz meze i lažni osmijeh... Nisam žena kojoj sve mora da bude "po vojnički", gdje sve mora biti kao u apoteci, ne volim pasulj i ne znam da ga spremam, i ne želim da znam. Eto, ja tačno znam šta neću.

I sigurno je da ovkava nisam dobra za nekog ko želi porodicu, a ne može da se odrekne momačkog života. Sigurno nisam ovkva dobra za nekog ko umjesto krvi ima živu u venama, i ko umjesto srca ima afrički sef za dijamante. Ne umijem, ne mogu, neću... Ja ni sa prijateljima ne umijem po šablonu da postupam. Šta ću, nisam pravljena po mjeri, negdje je nešto prelilo, puklo, nisam ispala kako je svijet očekivao. Ali i takva umijem voljeti, i znam, jednog dana će neko umjeti da zavrti moj svijet unazad. Tad ću biti sigurna da nešto želim...

O daj okreni, taj ringišpil u mojoj glavi...

Ne znam u kom trenutku sam prestala u izlogu da gledam stiklice i haljine, a kad sam počela da uzdišem za najkicama jarkih boja i adidaskama... Ali jesam. Taj prelazni trenutak nisam ni osjetila al vec se mnogo seksipilnije osjecam u dobroj trenerci i udobnim patikama. Čini mi se da bih i na mjesec mogla pjeske krenuti po zvjezdanim stazama, samo meni poznatim. Takvi su trenuci promjene, ne osjetiš ih kad ti se prikradu, ali promjene te.

Ne treba se plašiti. Kažem to jer sam i sama bila malo preplašeno štene kada su u pitanju promjene, posebno one velike i značajne. Na mnoge nisam mogla da utičem, dešavale su se zato jer su drugi birali umjesto mene, ili sam bila nemoćna da preuzmem svoj život u svoje ruke. Bila sam dijete. Sad već odavno zrela, skoro pola života samostalna, uvijek strašljiva kad su odluke bile u pitanju, i nikad nisam voljela promjene. Nisam ni umjela da ih volim. Nisam ih razumjela.

Da li se čovjek ikad navikne na njih? Možda, ako nauči da im raširi ruke, da otvori srce, da rizikuje, da se bori... Ako nauči da živi. Nije jednostavno, posebno ne u današnje vrijeme lažnih vrijednosti, političkih previranja, ubistava, prevara... Nije jednostavno jer si rođen na Balkanu. Treba imati puno više hrabrsti nego u drugom dijelu svijeta. Treba imati i malo sreće, a naše zvijezde su nekako potamnile, Od malih nogu nas uče da se plašimo, da samo idemo na sigurno kao da takvo nešto postoji u ovim kršima... Sve dok sam ne shvatiš, dok ne naučiš da se ne bojiš guštera ako te zmija ujede, već na zmajeve da jurišaš, da se ne bojiš, da nikad ne odustaneš, i da se nikad ne predaš. Da budeš lud u svom sjaju, da budeš samo svoj, od granita isklesan, da te ne mogu vajati drugi kao glinenog goluba... Da budeš spreman na sve, uvijek, svuda...

Tek tada ti promjene neće biti problem, tek tada ih nećeš osjećati kao teret, već kao izazov. A šta je čovjek koji ne rizikuje već samo kukavica u očima zečeva. Ne slušaj predrasude svijeta već onaj svoj životinjski osjećaj negdje u zadnjem dijelu kičme. Slušaj svoje snove šta ti šapuću. svoje zvijezde prati, i nikad, ali nikad nemoj srce da zatvoriš, ma koliko te ljudi pokušavali slomiti. Nikad se nemoj odreći ljubavi, jer to bi bilo odricanje od samog sebe.