Imam ludu mastu ja nosi me do divnih, belih oblaka

Ima tako trenutaka kad ne znaš šta ćeš od sreće. Ne znaš da li bi krila pustio da izrastu u tren, da poletiš i vineš se, da kličeš i pjevaš... Ne znaš da li bi pustio srce iz grudi da ko vranac potrci i da nikad ne stane. Ima tako trenutaka, kad od sreće ne primjetiš da neko nedostaje. Jer taj neko više nije važan. Jer ako ne umije sa tobom da podijeli sreću, zašto bi tugu? 

Ima tako trenutaka kad ti ni nebo nije granica, kad jednostavno ne znaš kolike ruke treba da budu da bi zagrlio sve one koje voliš, koji su tu za tebe bili u onom važnom trenutku kad si prvi put zakoračio u svijet, Ima tako trenutaka kad ostaneš nedorečen, ne uiješ ništa reći, samo se nasmijati... Razvući osmijeh preko cijelog lica, bukvalno, da ti se srce na usta vidi... To su bili trenuci od kojih danas dišem... Od kojih danas trepćem... 

Mislila sam da će to biti jednostavna promocija mog malog neba. Mislila sam da će to biti običnije od Beograda, manje emotivno, mislila sam da ću moći da stojim na tim crnim cipelicama koje me nikad nisu izdale... Ili su to bile noge juče koje su drhtale, ruke koje su se tresle, jer malo je sve što kažem. Malo je da kažem da su oni važni, najvažniji ljudi bili tu... Oni zbog kojih si bitan, oni zbog kojih si lud, oni ljudi koji su oličenje riječi Prijatelj i Porodica i LJubav. Bili su mi važni ljudi, gotovo po prvi put, bili su mi važni ljudi koji su tu, koji znaju šta je rame za podršku. Vjerovala sam da ću biti jaka i da mi glas neće drhtati, a u trenucima kad su gromovi aplauza zaglušili tu malu salu nisam znala kako da podignem brane za suze... Ne znam kako sam ih ukrotila da se ne skotrljaju na haljinu, da mi ne ostavljaju so po dlanovima, ionako ih nemam dovoljno. I ostalo je sve bilo san. I muzika, i poezija, i srce koje je skakutalo po prostoriji, po ćoškovima, kačilo se po zidovima kao veverica.

Mislila sam da će mi nedostajati ljudi koji nisu došli. I jesu. Njih troje, prepoznaće se. Ostalima sam zahvalna što su mi uljepšali veče svojim odsustvom. Posebno MrRight. On mora ostati odsutan iz svih mojih trenutaka, za moje dobro. On bi samo pokvario taj trenutak, onaj zbog kog je nebo i nastalo. Pokvario bi sreću zbog koje sam i napisala tu malu knjižicu. Pokvario bi mene u tom trenutku. Ostali mi nisu previše nedostajali. Možda nisu nikako, nisam imala vremena ni da razmišljam o njima jer bili su tu oni vrijedni svakog mog otkucaja srca. 

Sad se sprema moj treći let. Onaj najvažniji. Onaj tamo gdje sam rođena. Sad slijedi još veći test jer oni kojima je važno biće tu, biće uz mene. Oni kojima nije... Pa oni nisu ni bitni.

E tu tvrđavicu ce malo teze srusiti...

Kako treba da se zoveš u ovoj zemlji u kojoj su te roditelji bez tvoje saglasnosti rodili?
Ko treba da budeš da bi mogao da postigneš nešto?
Ko treba da ti bude kum i brat, ko komšija?
Koliko muke samo roditelji vide dok ti odaberu pravog kuma, onog koji će te gurati i koji će zbog tebe i tvoje lijene guzice uzeti nekome hljeb iz usta.
Kako su uopšte te žene našle baš prave muževe, od koje sorte i kakvih gena?
A šta treba da radi ova manje srećna većina koja se rodila iz ljubavi, koja se školovala krvlju i znojem i gladnim stomakom?
Ko trebaš da budeš da bi bio priznat zbog svoje vrijednosti?
Ovde, u ovoj zemlji te žigošu još prije nego čelom udariš u pod, prije nego zaplačeš svoj prvi krik.
Unaprijed se zna ko je buntovnik, ko ulizica, ko je osuđen na društveno progonjenje, ko će biti ministar, a ko seljak ratar...
Udaraju nam deklaracije kao da smo uvezena roba iz Kine.
Koliko dugo treba da ćutimo, mi iz generacije srušene roditeljske zemlje, prije nego dobijemo ono za šta se borimo?
I čemu te granice među ljzdima, među srcima, među komšijama?
Zašto je tvoja riječ važnija od moje, tvoja slika vrijednija od moje pjesme?
Zato što neću da se povinujem društvu kao klas pšenice pod nogom seljaka?
Jel zato što se molim jednom Bogu kao i ti?
Ili zato što ćutiš, i puštaš da ti sudbinu kroje skotovi i lopovi, krijumčari i bitange, dok su mene školovale Knjige iznajmljene u biblioteci...
Možda si vrijedniji jer ti je tata direktor, a moj je čestit čovjek kome su takvi direktori uništili firmu za koju je cijeli život dao...
Možda si vrijedniji jer tvoja mama nosi Zaru i miriše na Chanel No5, a moja mama na ljubav i palačinke...
Jadne su te tvoje vrijednosti servirane na škrbavim porcelanskim tanjirima.
Ja nisam iz te berbe, da mi sve zvijezde padaju pred noge.
Ja želim da se popnem među njih, da se borim za svaki svoj stih čitav život ako treba.
Neću sve sad i odmah...
U našim venama teče ista krv, iste boje i istog ukusa.
Na isti način smo došli na ovaj svijet, u istoj zemlji ćemo ležati jednog dana.
Samo nas neće pamtiti isto.
Ja ću biti ona što svoj glas nije krila, ona što svoju slobodu nije prodala, biću ona što je sama birala.
Ti ćeš biti onaj čiji je tata, kum ili neko već po krvnoj liniji ojadio ovu moju državu za neko milionče, Bićeš onaj koji je sve u životu dobio zahvaljujuću vezama i ni za šta nisi morao da se boriš.
Pa čak ni za ljubav...
A ja se svakog dana borim za nju...
I ne odustajem od nje, iako je za tebe ljubav nešto sasvim drugo.
Ko treba da budeš u ovoj državi da bi bio poštovan i cijenjen zbog svojih kvaliteta, zbog onog što jesi ispod te blatnjave ljušture u koju si se uvukao... ?
Da budeš ti, ili ja?
Možda bi bio kao ja kad bi imao hrabrosti...
Ja nikad ne bih bila kao ti...
Za razliku od tebe, ja imam srce u grudima...

mnogi su predstavu shvatili do sad nove pajace ce masa naci lako

NAPOMENA: Ovaj tekst je stvar licnog misljenja. Ne mora niko da se slozi sa njim...

Crna Gora, zemlja festivala, zabave, nerada, korupcije, političkog raja, siromašnog naroda koji to nikad neće priznati... Zemlja ponosa, istorije, i ljepote življenja. Moja zemlja... Moja geografija... Istorija me ne zanima previše. Zemlja mora i kamena, soli i snijega. Zemlja u kojoj je kao i svuda u svijetu moral dotakao neko blago dno... Zemlja u kojoj narod ćuti, guta kamen, trpi i pušta da ga gazi udarnička čizma vlasti.

Ovih dana aktuelni rat u sezonskom zapošljavanju mladih Crne Gore vs. mladih Srbije. Zanimljivo, to nije udarna vijest. Nije glavni problem. Koga još zanima to što imamo nezaposlene ljude, sa porodicama ili bez, sa snovim aili bez... Kga još briga što naše šanse odnose neki drugi, vrijedniji, bolji od nas, poslušniji od nas. Mi smo ponosni, Crnogorci ne ljube lance! Crnogorci ne slušaju nikog i ne spuštaju glavu pred poslodavcima kad počnu da zakeraju od rane zore. Ne čoče...

I možda baš zato ove sezone bukti tihi rat na moru Jadranskom.

Mladi Crne Gore možda jesu razmaženi, možda jesu hiroviti, možda jesu impulsivni, tako su vaspitani. Živi se od kumovih veza i strikovih čarapa... Živi se od preporuka, i živi se od vazduha. Možda jesu neiskusni, ali hajde, daj mu šansu. Jel tebi neko davao šansu kad si imao 16? Zamisli da tvojoj djeci niko ne pruži ruku jer je "neotesani mamin i tatin sin koji ni pertle ne umije svezati"... Zamisli da tamo negdje ima neki otac koji izdržava porodicu od te tvoje šanse... I ti ćeš je dati "tamo nekom strancu" dok ti pred kućnim pragom komšija vapi za vazduhom... Mladi Crne Gore možda sanjaju velike snove, ali do njih se ne dolazi tako lako... Možda im je sramota biti konobar, šanker, čistačica ili sobarica... Možda, ali nisu oni tome krivi već oni koji govore "Neka sine, ja ću... Neka ćero ja ću..." Nisu oni krivi što su vaspitani nesposobni...

Ali svejedno, daj mu šansu ako je traži... Pomozi mu, pomozi svojoj zemlji. Razmisli kakav želiš da budeš... Pa šta ako nemaju iskustva, naučiće... Ali nemoj im davati bijedne nadnice samo zato da bi ti mogao zimi da glumiš bogatog mangupa... nemoj im davati milostinju i crkavicu, nemoj im od rane zore prosipati mozak na aasvaltu... Daj šansu prvo sebi, svojoj zemlji, svojoj omladini, pa onda traži radnu snagu negdje drugo. Ima ih koji žele da rade, kojima treba novi telefon, ljetnji provod, ima ih koji žele da skupe neku kintu za faks, nove patike. Ima ih, samo treba vjerovati u njih, biti bolji od sebe.

A "gospodo" iz hotela što češkate svoje direktorsko dupe u kožnim foteljama od 800e nek vam je na savjesti svako gladno dijete koje u zoru nema šolju mlijeka jer njihovi roditelji "nemaju iskustva" (čitaj:nemaju vezu) u turizmu za ono malo crkavice od 200-300e. Nek je na vašu savjest svako dijete koje gladno ide u krevet jer njiohovi roditelji nisu dovoljno dobri za vase hotele... Sramite se svog naroda, sramite se i sebe onda... A ovu moju Crnu Goru treba da je sramota od vas takvih, sve da vas u sebe proguta od srama.

Ćuti mladost moje zemlje, njima nije ni stalo... Njima je i onako sve oduzeto. Oni ne vjeruju u ljude, naučeni na brzu lovu, petljanje i krpljenje, rate i kamate, ne znaju kako je teško zaraditi prvi euro. Ne znaju jer niko u njih ne vjeruje. Unaprijed im se planiraju kancelarije, zatežu se strune i duguju usluge. A vlast samo gleda i ćuti... I gazi... nemilosrdno gazi... Dok ljudi odlaze... U kolonama...

Jastuk od trnja

Napravim glupost, možda čak i dvije,

osjetim trzavicu u srcu, počne se budala otimati u meni,

trzati i čupati rešetke u koje je zatvorena,

grize ludak da izađe napolje, hoće da te traži,

a ja ne dam, gasim požare, gušim jecaje,

zatrpavam blatom i prašinu prosipam samo da ga ugušim,

da ućuti, da mi ne odzvanjaš u glavi

kao najveća oluja usled proljeća,

puštam omiljenu stvar na najjače, samo da ne čujem glasove,

da ne čujem kako te doziva.

Nemaš ti pojma, srce moje, kako je sa tim ludakom se boriti.

Svaki dan.

Nemaš pojma koliko je teško obuzdati ga da ti ne potrči,

da te ne traži.

Moram da ga čuvam od bola, od tvog prezirnog osmijeha,

od tvog upitnog pogleda.

Moram da ga čuvam od tvojih oštrih riječi

da ga ne sasječeš kao mladi korov.

Ne znaš ti, ništa ti ne znaš.

Probudim se u sred noći.

Tražim te, ali samo zima pored mene leži,

na tvom jastuku od trnja.

Drži me čvrsto svojim hladnim prstima, do srca hoće da dođe,

da mog ludaka u meni ubije, ali još se ne dam.

Otimam se, bježim na drugu stranu kreveta,

pokrivam se, samo da na tebe ne mirišem.

Ponekad bih da pokleknem,

da joj se pustim da me upije u svoje zimske skute,

ali se u tom trenu sjetim tebe,

tvog blentavog smijeha i kolutanja očima,

sjetim se tvojih vrelih dlanova, i ustuknem.

Pomislim vrijedno je čekati te, vrijedno je boriti se.

I tako svako veče,

dok ti svoje požare postavljaš negdjegdje ti ni ime ne pamte.

Nemaš ti pojma milo moje.

Jutra su teža,

noćima nekako i izdahnem, potonem, al jutra,

kad trebam udisati vazduh za novi dan,

kad trebam izaći među ljude, izgledati srećno i zadovoljno,

kad trebam da te iz sebe evakuišem

da bih mogla da funkcionišem,

protivotrove pijem, kiselinom ti korijenje zalivam,

pokušavam da ti ludačke košulje navučem

samo da te u sebi obuzdam.

Priznajem, ne trudim se dovoljno.

Naselio si sve moje atome, u sebe me kao gusjenicu uvio

da se možda jednom rodim kao tvoja,

kao leptir kad udahne život svojim krilima,

pa bar i jedan dan živio, ali dan vrijedan življenja,

vrijedan postojanja.

Pokušam i ja nekad napraviti glupost,

otići u tuđe oči, lutati i praviti nered po tuđem srcu,

ali nema smisla.

Bar meni,

jer svuda samo ti mirišeš umjesto proljeća,

pa tako poludimo ja i moj ludak zajedno,

ne zna se ko je veća budala, ko će prije da ti piše,

a ti ne znaš da su moji stihovi svuda po svijetu rasuti

u ime tvojih očiju.

Ne znaš dušo, ništa ti ne znaš.

Jasno mi je da ne možemo nazad u svoje Majeve... Ali nije mi jasno zašto naši klinci ne mogu napred, u neke svoje...

Majevi su uvijek počinjali na najdraži način - neradno. A i kako drugačije treba da počne najljepši mjesec? I svaki put na ovaj dan nastane neki novi nalet inspiracije i uvijek mi se grumen nostalgije skotrlja niz dušu... Sjetim se tako svog djetinjstva, onih rijetkih svijetlih tačkica kad sam zapravo bila dijete. Sjetim se svojih Majeva u Pavinom polju, sjetim se onih "velikih" i starijih momaka, sjetim se i onih kojih sada nema... Primjetila sam da se svake godine pitam gdje su vatre mog djetinjstva, kad su se ugasile? I još nisam našla odgovor...

Kad prestaje djetinjstvo? Kad ti prestaneš biti dijete? Kad ugasiš požar u grudima i postaneš santa leda, zaboraviš sve što si bio, i uklopiš se u sistem. Ili te sistem na silu uklapa, kalupi, moraš da staneš... Ja još nisam. Odbijam to svim svojim bićem. Sjećam se tamburaša koji su svirali na prvomajskom uranku neke godine, kad je sve mirisalo na jorgovan i lipu... na dim i vatru od prethdne noći... I ja sam mirisala na dim, nisam mogla da ga izbacim iz kose danima... Danas, možda mi najviše od svega nedostaje jorgovan, ovde u gradu u kom ga nema... Čudno je to... Uvijek ti nedostaje samo ono što nemaš, ono što ne možeš svaki dan da vidiš, dodirneš, osjetiš... Da li nostalgija ikad ima drugo lice? Da li ima rok trajanja?

Ja sam otišla iz moje Provincije, otišla sam iz svoje ulice, vatra se odavno ugasila u Pavinom polju. U džepovima, u nekim tajnim šavovima, sakrila sam sjećanja, koja ovako povremeno izvučem kad srce rascijepam... Nedostaju mi Majevi, ili možda dijete koje sam bila dok sam trčala oko džinovkse gomile guma, i radovala se onom prvom plmenu. Neodstaje mi i ljutiti majčin glas dok nas zove preko rijeke da dođemo kući. A svuda okolo, u brdima, u ulicama, gorjele su vatre, kao male zvijezde sišle sa neba u naše dječije zenice... Sa njima, gorjela su i djetinjstva, malo po malo.

Nije to da mi nedostaje vatra, niti onaj crni gusti dim od kojeg su oči uvijek suzne... Nedostaje mi bezbrižnost, nedostaje mi dječija vika i galama, i možda malo djetinjtsvo, u onim rijetkim trenucima kad sam bila dijete... Još uvijek po nekad tako čujem majčin glas preko rijeke, osjetim zebnju kao lagan povjetarac kad ti pljusne svoj dah u lice, i neki mali sitan rez se napravi u duši. Ćačeta ne vidim od dima u očima, njega se ne sjećam u tim majevima, osim tamo negdje na Đurđevdan kad me budio rasutim kapima vode sa izvora Breznice koje su sa vrbinog granja padale po mom krevetu... Danas mi i to nedostaje...

Šteta je, znaš, današnji Majevi nisu kao nekad... Ni djeca nisu ista. U meni još uvijek nije sve izgorelo, a oni se rađaju sa dimom u očima, nesvjesni Maja, i proljeća... Meni još uvijek zvijezde crtaju sazvežđa po tijelu, još uvijek osjetim miris jorgovana nekad kad prođem nekom alejom sjećanja. Pomislim na one kojih nema već odavno, koji svoje Majeve čekaju gore negdje među nebeskom gardom, tradicionalno, uz roštilj...

Ja možda nemam više svoje Majeve... Ali vi djeco, vi imate još uvijek svijet pod nogama... Još ima mjesta za vaše vatre u grudima...

Ma nek se sruči.....

Kako sad opisati sve što je u jedan dah stalo? Kako opisati tu enormnu količinu emocija ako se one mogu ikako izmjeriti? Ako se mogu odrediti... Opisati... Znaš, ja nisam nikad voljela Beograd previše. Sva ta buka, i brzina, sivilo i zgrade, saobraćaj, gnjavaža... Ma moje more je najljepše. Nisam ni sad promijenila mišljenje o beogradu,s amo ga pamtim po malo ljepšim stvarima.. Po dražim ljudima... Najljepšim trenucima koje moram ponovo osjetiti.

Mislila sam da neću imati tremu, mislila sam da sam toliko hrabra da uzmem u ruke tu knjižicu svojih stihova u koju je stalo par godina mog života, srce, duša, osmijeh i sve ono neispričano. Mislila sam da će mi biti toplo oko srca i da ću biti nasmijana. Sve sam očekivala ali ne i klecanje koljena kad sam je ugledala na stolu. Sve sam očekivala ali ne suze u očima. Taj čarobni tren kad prvi put dotakneš živo srce koje kuca na dlanu... dotakneš jedno parče sebe izvađeno iz ogledala... Kao da samog sebe držiš dlanu, shvataš šta već hoću da kažem. I to je malo reći. Nego, nije ni to samo bio važan trenutak. Još važniji su bili ljudi koji su bili tu.. I oni koji sunedostajali cijeo vrjieme... A bilo je zagrljaja od kojih se tlo pomjera i od kojih se tijelo trese. Bilo je pogleda i morala sam srce da progutam, iz grla da ga vratim gdje mu je mjesto, jer svud je kucalo osim u grudima.

I sve ostalo je samo tren. Emocije koje su ispunile malu biblioteku su naprosto i kroz zidove izbijale. Moj mali balon od želja je bio tu... Moji osmijesi, i ti ljudi koji su pravi... Koji su moji.. Ljudi čija sam ja... Nemam pravih riječi da opišem sve što je usledilo. I taj prvi potpis, jednostavan... Mislila sam da ću umjeti, ali ruka je drhtala i ispalo je malo krivo, malo treperavo, ali hejjjjj... Bilo je moje... Oduvijek sam mislila da ne može da mi nedostaje riječi, da ću uvijek uspjeti da opišem emociju na neki svojstven način, onako kako mi srce diktira... Jer, shvataš, ne pišem ja nikad rukama, ni očima, ne razmišljam nikad šta ću napisati samo pustim srce da priča... Ono piše, ono kuca, ono pjeva, ono je moj glas. Ti ljudi, važni ljudi... Eh,kad bi samo znali koliko su važni... Mislim da Beograd nikad nije osjetio u svojim ulicama toliku dozu naivnosti i toliko pažnje i želje i ljubavi kao tog dana... Mislim da se i on smijao grohotom zbog mojih nestašnih očiju i sigurna sam... Ostalo je upamćeno obećanje da se neće na tome završiti... Ne može... Ne dam... Evo ga opet, srce potrčalo...

I znaš zašto sad još pamtim Beograd? Jer sam pronašla izgubljeno prijateljstvo posle dvadeset godina... Jer sam shvatila da si stvarno bogat samo kad imaš ljude u gradovima kojima se možeš javiti, koje možeš zagrliti... To je bogatstvo. Vjeruj mi, Beograd ne zna šta ima. Ali ja znam... Ja znam šta mi pripada...

I tako.... Deseto nebo je stiglo u Podgoricu... Očekuje se krunisanje, očekuje se opet ista euforija sa dragim prijateljima... Očekujem da mi srce negdje usput stane... I sve će to biti opet neak nova stranica neke nove knjige... Ali Beograd će uvijek ostati grad sa najljepšim zagrljajem...

Jedan od onih života....

Danas je Svjetski dan knjige, a moj prvijenac je izašao na svjetlost dana... Sjutra je promocija, sjutra ću je prvi put uzeti u ruke, to srce ispisano na papiru koji može da izgori od zvijezda iz očiju... Od varnica iz duše... Malo je reći da sam presrećna. Malo je reći da sam zadovoljna. Malo je bilo šta reći...

I još sigurno hiljadu nekih novih trenutaka biče poput ovog, sigurno ću još mnogo puta dotaći moje zvjezdice, ali ovaj jedan se nikad neće ponoviti. NIkad neću više imati ovu tremu u grudima, obuzdavati srce u lancima da ne iskoči, da ne poleti, da mi ne pobjegne kao balon od helijuma kad nestane iz nespretne dječije ruke. Nikad više neće biti taj prvi osjećaj kad se rađaš sa svakom stranicom koji dodirneš prstima.

Nije bilo jednostavno, ne znam ni sama koliko je snage trebalo za objaviti srce ovako javno, skinuti ga golog pred svijetom, i pustiti među ljude. Ne bih uspjela da nije bilo onih koji su vjerovali u mene, i onih u koje sam ja vjerovala. Ne bih uspjela bez osmijeha i sunca...

Moje nebo... Ne znam hoću li ikad umjeti da ispričam priču kako je nastalo, da objasnim koliko mi u stvari znače te korice mog života. Znam da bih voljela današnji dan provesti nasmijana, dok me MrRight posmatra opijeno, ali taj osjećaj ću morati da ostavim za neki drugi dan. Moram, iako ne želim. Jer ako bih ga sad pogledala u one oči koje toliko volim, ne bih umjela da zagrizem u meso i prećutim. Odala bih onu tajnnu koju čuvam, da nikad ono obećanje nisam ispunila. Ne bih umjela da sakrijem svemir u očima, i ne bih umjela da prećutim šapate prstima, ne bih mogla da zaglušim vrisak, i ne priznala bih da mi nedostaje u ovim trenucima više nego iko moj... Priznala bih da sa njim želiti podijeliti svaki svoj minijaturni strah pred promociju, svaki uzdah, svako pitanje... Priznala bih da sam ga jednom davno povrijedila, možda bih mu oproštaj tražila. Možda mi je oprostio suze...

Zato ćutim. Bježim od njega, krijem se u sjenkama mraka samo da ga ne sretnem, još samo par dana da izdržim. Još samo tri života da preživim. Onda ću mu reći. Onda mu mogu priznati. Da možda nije započeo moje nebo, ali će ga sigurno završiti. Možda će pored mene sjutra u Beogradu biti moj početak, ali znam sigurno, u njegovom zagrljaju će biti moj kraj. On će biti moja misao, moja tajna, i moj uzdah na kraju stihova.