...tražili smo se po prethodnim životima...

Ne znam zašto me usamljenost goni poput vuka da pišem... I ne znam ni šta bih rekla a da već nisam. Osim da se zidovi ponekad znaju sklapati oko mene, da mi je ponekad krevet preveliki, nebo premalo... Da mi fali treća dimenzija svijesti... Da mi fali zvuk... Ti... Ja... Zagrljaj jedan... Samo da uronim u tebe...

Život dijeli čudne karte u mom pokeru. Kraljevi su prerušeni u dvojke, prinčeva uopšte nema, a dame... Izgleda da ima nova karta... Zmijska, otrovna... Nju i kad dobijem proslijedim dalje. Nije baš jednostavno, ali nisam tužna. Nisam nesrećna. Naprotiv... Živim svoje snove, dišem punim plućima, radim ono što mene čini srećnom... Imam stalni posao, ostvarena sam kao ličnost, kao žena, kao prijatelj, kao ćerka, sestra, i tetka... Ostvarena sam  na toliko načina... Ponekad me savjest ugrize kad shvatim da imam 5 obroka dnevno, a neko se muči za onaj jedan, pa svaki put ispred marketa djeci kupim bananice, ili dam neke sitne novce... Meni novac nikad nije igrao bitnu ulogu...

Jedino što mi nedostaje da budem cijela... Baš taj zagrljaj pred spavanje. Samo to... Kad oluje dana prođu, kad kiše počnu, kad te mrak zagolica ispod čaršava... Tada... Srce dobije aritmiju, i dah se počne prekidati... Miniram sopstvene misli, da ih ne čujem. Jer zvala bih te... Samo zbog tih pet minuta kad tonem... Kad mi treba da me povučeš do dna dubina...da izdahnem...

Nisu uvijek noći takve, ali ima ih. Ovaj grad je takav. Usamljenički, ratoboran, prevrtljiv... Ljudi još gori. Otrovni, toksični, emotivno hendikepirani... Osakaćeni, uskraćeni za cijelo jedno srce u grudima. Ja samo za tvoje... Ne mora cijelo, dovoljno je jedan komadić... Samo onaj pred spavanje, koji zna da grli... Jer ne znaš ti taj osjećaj, kako bi... Nisi vidio mojim očima, nije ti koža gorela kao moja, nisi se rađao na zgarištima... A znam, znam da u tebi ima neko tajno mjesto, osjećam da ga kriješ... Znam, rastrgnuo bi te taj vulkan koji gasiš ćutanjem...

I tako, probudi me zora, prazno mjesto me gura da ustanem, malo mu pola kreveta... Udahnem novi dan, pomislim da si tamo negdje, na nekoj svojoj polovini svijeta, otresem snove sa ramena i nasmijem se... Jer, opet, srećna sam... Imam još jedan dan pred sobom... Možda baš taj dan me sretneš...

Anđeo bez krila

Uhvati me parče ludila na nedosanjanim snovima.

Uhvati i ne pušta

dok iz mene ne istrese i poslednje kapi tvojih očiju,

dok te svuda ne prospe po bijelim plahtama

koje mi se oko tijela uvijaju,

koje iza mene ostaju poput zmijske košuljice suve,

odbačene, poluotrovne.

Izliješ se iz mojih vena, gorčiš mi kožu,

svuda mi Čežnju ostavljaš

da izgorim u plamenu tvojih usana.

I onda, kad zora dođe, ti poput sjenke nestaješ,

u mračne uglove duše se sakriješ i grizeš,

nagrizaš poput korozije, nedostaješ,

jako mi nedostaješ, priznajem.

Možda nisam nikad prestala biti

nepopravljivo zaljubljena u tvoj osmijeh,

možda sam se svaki put iznova zaljubljivala,

možda mi i ne vjeruješ kad ti prećutim koliko mi fališ.

Ponekad se tako sama zagrlim,

skupim se u najmanji ugao kreveta

i zubima pokušavam da te strgnem sa kože,

da ti prste odlijepim sa mojih ramena,

Grizem, meso bih kidala, samo da te ne osjećam,

da ludilo sa sebe svučem poput stare iscijepane haljine,

one koju nikad nisam obukla za nas.

Znam da ne možeš razumjeti moje tamno jezero nostalgije u očima.

Ne možeš nikad shvatiti ni oluje koje bjesne u mojim prstima.

Nećeš mi nikad vjerovati

ako ti kažem da su ostale samo prazne špilje

po pukotinama srca.

Tamo ničeg osim tame nema.

To su moje odaje u kojima se krijem,

i poput iskonske žene po zidovima ti crtam putokaze,

krvlju pisane,

da me pronađeš, da me otkriješ, prisvojiš,

i nikad nikom ne prepustiš.

Možda se plašiš mog mraka

al kad bi znao da samo trebaš otvoriti srce,

vidjećeš da sve ove dane u stvari stojim baš tu, ispred tebe,

mahnito pružajući ruke samo da te dodirnem,

da ti kožu osjetim,

da u smiraj dana jednom u množnini osvanem.

Ne, tremu zaista nikad nemam, nisam slagao... Ali srce imam uvek, to je ipak nešto sasvim drugo...

Kad, kao ja, cijeli život juriš lastavice po polju makova, i kad počneš da haluciniraš svoja ostvarenja onda nikad nisi siguran da li sanjaš. Tako ni ja nisam vjerovala da je moje nebo stvarno, da je ta knjiga od stotinjak strana u stvari moje ogledalo, da to ljudi u rukama moje srce drže, klonirano na stotine... 

O Beogradu sam pisala, i nikad ga neću zaboraviti. 

Podgorica je zauzela svoje mjesto u mom srcu  i ti dragi ljudi koji su bili uz mene. 

Ostao je moj grad... Ostalo je moje ognjište na kom sam se rodila... U njemu sam trbala do kraja da izgorim. Čudno je kako te uvijek svi putevi vode tamo odake si krenuo. 

Moj grad, moji ljudi, njihova ja... 

Vremena su drugačija. Sve manje pažnje se posvećuje vrijednostima koje su najvažnije. Sve manje ulažemo u sebe, a sve više u one materijalne stvari koje nisu bitne. Koje, na kraju, ne znače ništa... Upravo zbog toga možda nisam očekivala da ću zasijati u tim ulicama iz kojih sam davno otišla. Očekivala sam emocije, i aplauze. I tremu... Ali ništa me nije moglo pripremiti na ono što je uslijedilo taj dan. 

Ljudi koje volim, koji su vjerovali u mene cijeli život, koji su me gradili i kovali po ivicama koje su prelivale, ljudi koji su podržavali moje mane i moje različitosti... Svi oni, koji su od mene stvarali čovjeka... Tu, na jednom mjestu... I moje ruke koje su drhtale... I osmijeh, onaj široki, vasionski... Iskreni... A takvi su najdraži. Moj glas koji je treperio poput lista na oluji... Ja, ispred ljudi kojima srce otvaram ko škrinju koju su gusari našli na dnu nekog opustošenog broda... u potpalublju porušene galije bez robova... I drhatala sam jer sam znala da me majčine oči gledaju iz publike, jer me taj čovjek koji zna sve moje uspone i padove gleda po prvi put kao sebi ravnog... Drhatala sam jer sam se borila sa suzama... 

Priznajem, nisam se izborila... Negdje na kraju, dok sam govorila o najtežim trenucima, i dok sam čitala poslednju pjesmu, glas je zaškripao kao žica na gitari. Nisu suze potekle, ali je srce prokrvarilo. Jer u tom trenu, osjetila sam ono pto možda nikad više neću. Ti ljudi, koji su slušali moje srce u tom trenutku, postali su dio mene, postali su jedna nerazdvojiva slagalica mog mozaika... Osjetila sam da su bili ponosni na mene, i što je još važnije - pronašli su dijelove sebe u mojim riječima. A to je neopisivo. 

I kasnije, dok sam drhtavom rukom potpisivala knjige, hiljadu zvijezda je sijalo u meni... I toliko suza se zadržalo u očima ljudi koji su me grlili kao najrođeniju... Bilo je tako divno pripadati im. 

I nije samo važno to što su svi oni bili tu, to što nisam imala dovoljno široke ruke da ih sve onako jako zagrlim... Bilo je važno i to što su tu bile prijateljice koje znam cijeli moj život... Ali to je ona vrsta prijateljstva - ne moraš da ih vidiš stalno, mogu i godine da prođu, al znaš da ih imaš. Znaš da su tu. I da su došle zbog tebe. Pa kako da ih ne voliš... Kako da ne budeš srećan... 

I danas, još mi srce drhti u grudima... Još mi zvijezde sijaju u očima... Jer sad znam, sad sam ostvarila svoj san... Još je samo jedan djelić ostao da zatvorim krug... 

... mani se čiča, ja sam svoj...

Znaš li kako je biti nepriznat i odstranjen iz svoje zemlje? Kako je uopšte živjeti u zemlji koja ima predrasude, u kojoj su granice u umovima ljudi toliko debelo iscrtane da ne bi mogao da im objasniš razliku između neba i zemlje... Znaš li kako je kad si siguran u sebe i svoje vrijednosti, a nemaš ih kome pokazati jer - ne pripadaš ljudima. Bar ne ovim ovde.

Ja volim moju zemlju, moju državu, njenu geografiju... Toliko puta sam već to rekla i napisala. I ponoviću ako treba još hiljadu puta da je najljepša... Geografski. Ljudi su ti koji su zaraženi nekim čudnim virusom. Ovde je svaki uspjeh osuđen na propast. Ovde je svako znanje osuđeno na odbacivanje. Ovde je svako prijateljstvo osuđeno na interes. Ovde ni ljubavi nisu jednostavne.

Sude ti prvo zbog imena koje nosiš, i Boga kojem se moliš, ako se moliš.
Sude ti zbog grada iz kojeg dolaziš.
Sude ti zbog političke pripadnosti.
Sude ti zbog identiteta i zastave koju voliš.
Sude ti zbog pameti koju imaš.
Sude ti što pokušavaš da kažeš istinu, što vjeruješ u ljubav, što si drugačiji.
Sude ti jer nikome ne ćutiš, pa čak ni vlasti.
Sude ti zbog svega što (ni)si uradio.
Sude ti zbog toga što postojiš!
Boje li se to oni tebe?

I onda, kad te odbiju u tvojoj zemlji, pokušaš u drugoj. Tamo te prihvate, tamo ti pomognu, stanu iza tebe jer vide tvoje vrijednosti. I opet, ponosan na svoj uspjeh, želiš da budeš dio svoje zemlje. Želiš da oni vide da vrijediš, da imaš potencijal koji zemlji može da koristi... I svi opet ostaju nijemi zbog tvog imena, zbog grada, ali i zbog one zemlje koja je stala iza tebe kad ti je tvoja okrenula leđa. I ti, koji ne umiješ da ćutiš, ili bolje reći ja koja ne želi da ćuti, opet pokušavaš(m). I pitam  - zbog čega osude i odbacivanje?

Koji su uslovi za prihvatanje u društvu punom predrasuda, podjela, granica... Koji su uslovi da te podrže kao umjetnika, stvaraoca, kao čovjeka u ovoj intelektualno opustošenoj državi? Koji su uslovi da te mediji podrže u doprinosu kulturne baštine ove zemlje, da ti pomognu da svi čuju za tebe jer - stvorio si nešto? Koji su uslovi da te ne osude ako odmetnika? Zar za jednu zemlju nije u interesu da ima što više mladih stvaralaca, da ima što više pisaca i slikara? Da ima što više umjetnika, da ima kulturno nasleđe i bogatstvo? Ili je samo važno koje partije si član, kako zoveš Boga kom se moliš, ko ti je kum, a ko komšija? Zar je zaista važno čiji si, a ne ko si?

Tužno je što i pored materijalnog, moja država sebi dozvoljava luksuz intelektualnog siromaštva. Tužno je što granice više nisu samo linije u geografskom atlasu.
Tužno je i to što postoje uslovi za ovakve tekstove.
Možda se neko postidi.
Ja sigurno neću.

ljubav rusi zidine ponosa i tastine

Spremna sam. Danas sigurno. Mozda je zbog vjetra koji bjesni danima, ne samo po ulicama nego i svuda u meni. Trebalo mi je samo malo vremena da shvatim, da ponovo naučim lekciju. I spremna sam priznati, sebi, njemu, svima. Ma koliko se lomila, ma koliko prelamala, ma koliko pokusavala da mu danima pronadjem izgovor, jednostavno više nemam riječi... Nemam više volje... Možda ni srca više nemam. I tako, po neki put, i sigurno je poslednji, oprostiću se od njega, i predati ga zaboravu, Jer MrRight tamo i pripada. Trebalo je da ga ostavim tamo još prvi put. Trebalo, ali očigledno da nisam dobro naučila lekciju. Životne škole su takve, ponoviš po koji put razred, izgubiš neku godinu, vječito studiraš i uvijek imaš nešto da naučiš. Ali i da izgubiš...

Takva sam oduvijek bila, do zadnjeg svog atoma se borim, do zadnjeg grama srca se istrošim, i onda na nekoj običnoj gluposti prelomim zaostale parčiće... I stanem... Odustanem. Jer samo u zadnjim atomima sebe shvatam da li je TO nešto vrijedno borbe, vrijedno rušenja sebe... I obično nije... Jer kad moraš da se za nekoga toliko boriš, kad moraš zbog nekog sebe da skrckaš, onda sigurno nije vrijedno. Niko te neće uništiti ako ima bar djelić srca u grudima da mu kuca. MrRight - on nema srce... da kamen ima u grudima bolje bi bilo, on je bar hladan, ima neku emociju. Ovako, mislim da on u grudima ima drvo, sasušeno, istrulilo, pusto i mrtvo... Čak sam i sigurna u to. Jedino mrtav čovjek ne osjeća ništa, jedino takav, sa trulim panjem u grudima, može biti toliko sebičan da mu je malo da te jednom ubije.

Danas sam konačno spremna oprostiti se. Pokupiti svoje parčiće srca i poći na popravku. Opet. Svaki put. Baterije istrošene. Pokvarene. Opustošena zemlja moje duševne prerije. Bezbolna transplatacija. Jedan mi je čovjek rekao "Zar može neko tebe da ne voli?" Izgleda da može. Izgleda da je to nešto u mojoj krvi, u  mojoj koži... Sigurno je nešto za protiv-ljubav. Sigurno sam vakcinisana kao mala. Ja, koja zbog ljubavi živim, kojoj bez ljubavi ništa nema smisla.

Ne predajem se, nikada neću odustati od nje, ma koliko puta pala, svaki put ću ustati. Jer to je najvažnije. Ne odustati, ne predati se, ne izgubiti vjeru... Srce će se zaliječiti, duša će opet olistati, a ja se ne prestajem radovati uprkos svemu. Jer ja nisam izgubila koliko on. Vremenom, rane će zacijeliti, možda ću opet nekom smjeti da vjerujem, možda ću se usuditi opet da pokušam da volim... Ma koga ja to lažem, ja sam rođena zaljubljena u ljubav... Mojim venama ništa drugo ne umije teći. Ljubav je moja religija...

Plašim se

Šta ti znaš o ludacima?

O onim kojima sam ja vezala ruke na leđa da ne grle?

Vezala im oči da ne prosipaju zvijezde,

usta zaglušila da ne ljube,

kožu trnjem prekrila da ne osjećaju dodire,

šta ti znaš o ludacima u meni

kojim sam srce izvadila, samo da ne drhte?

Ne smijem ih pustiti, nikad više.

Ne smijem im ruke osloboditi ni oči otkriti,

ne boje se oni, ja se bojim,

al nemoj me pitati nikad zašto.

Nemoj me pitati čega se plaši moja snaga.

Šta znaš ti o mojim bijesnim zverima požude

koje na lancima držim vezane?

Zašto ih mamiš,

zašto im šapućeš da pokidaju niti od paučine

kojim ih držim okovane?

Ne diraj mi moju stražu,

pusti ih nek se ugase vatre u njima.

Pusti ih da im se oči sklope, nek cvile,

nek zavijaju, samo da slobodu ne vide.

Ne smijem ih nikad više pustiti na svoje prerije da trče,

ne smijem im pustiti miris da ti osjete,

rastrgle bi te u svojoj strasti, u svojoj gladi.

Ne boje se moje zveri tebe, ja se bojim.

Šta znaš ti o suncokretima mojih emocija

kojima sam glave u zemlju spustila?

Latice pokidala i svu krv iz vena istočila,

da ih više nikad ne protoči žudnja,

da nikad više na vjetrovima od uzdaha ne drhte,

pusti ih, ne traži im da glave svoje dignu,

ne sijaj im svojim suncem jer,

ne boje se oni samo u jedno sunce gledati,

Ja se bojim.

Ne pitaj nikad zašto,

ne diraj,

prihvati kamen koji ti nudim, i ne traži ispod površine kapi krvi.

Ako mi srce počne kucati opet, bojim se.

Možda je bolje da odeš, da ostaviš mene sa mojim ludacima,

i mojim zverima i suncokretima tužnim,

Nije to zemlja za tebe,

to je moja pustinja.

Ne bojiš se ti,

ja se plašim.

...jos te ne dam maglama sa planina...

NAPOMENA: Ne moraš se složiti sa mnom, ali možda se ipak zapitaš...

Odmah na početku, nisam ja ničiji kritičar osim svoj... I ovo nije kritika, ovo je otkucaj srca u jednom trenutku samovolje i ljubavi. Ovo je let, slobodan pad, akrobacija na trapezu u ovoj sumanutoj stvarnosti koju vrtoglavi nazivamo život. I eto, rođena sam tu, na crnogorskom kršu, na samom sjeveru, u najljepšem gradu sa naružnijom sadašnjošću. Rođena sam u najljepšoj državi, i ponosna sam na to.

Mene su hranili vjetrovi crnogorski i planine naše krševite. Kupale me kiše majske, i so jadranska. Moji su koraci u svakom gradu ostali, i suze su mi lile kao kiša na zvuke himne moje države. I uvijek mi je bila ponos. Istina, stidjela sam se ljudi, ali moje zemlje - NIKAD. Stidjela sam se onih koji još ne znaju šta je patriotizam, šta je nacija, a šta identitiet. Stidim se i sad onih koji svoju zemlju prodaju za blato, stidim se i onih koji sebe smatraju vođama, a samo u sunovrat hrle. Takva sam...

Na ovoj maloj površini gdje su junaci ginuli pod svojom zastavom, gdje su ponikli biseri umjetnosti i u svijet se otisnuli, gdje su spomenici krvlju heroja natopljeni... Na ovom malom kamenom tlu rođena su najemotivnija srca... Jedno od njih je moje. Jedno od njih je možda i tvoje. I nije slučajnost da će sjutra, na dan državnosti moje male zemlje, nastupiti veliki čovjek, i pjevati u njeno ime... U ime svih nas koji ćemo sutra srcem klicati za njega, za svoju državu. I biti ponosni. Ja znam da ja hoću. Jer kako da ne budem ponosna kad će se sutra vijoriti moja zastava, kad će se sutra klicati u njeno ime... Kako da ne budem ponosna na tlo na kom sam napravila prve korake i gdje sam napisala prve pjesme?

Sutra, kad se naša zastava bude vijorila ulicma glavnog grada, i kad se bude slavila naša nezavisnost, Knez će pjevati u naše ime, a i ja... Onako za sebe... U svom srcu... I biću ponosna na njega, biću ponosna na svoju državu, na njenu ljepotu i njenu grubost. Biću ponosna na te djevojke na bini zajedno sa njim jer i cvijeće može cvati u kamenu, i život se može naći u pijesku...

I znam, uvijek će biti onih koji ne misle kao ja, uvijek će biti onih koji nisu zadovoljni, koji mrze i koji ne pripadaju nama, nasoj naciji i nasim kršima, našem Lovćenu, i našem moru... Ali sjutra, znam, moje će srce kucati u ritmu majske zore, i u ritmu Eurosonga...

Za Crnu Goru, za mene, za Kneza... Sad Adio!