Divno je biti nekome nešto...

Ponosna sam na sebe. Na sve što sam postigla u životu, svojim rukama i zaslugom mojih roditelja. Ponosna sam jer sam samostalna i jer sam borac. Jesam. Ne moram da se dokazujem i da objašnjavam zašto. Borila sam se kao ris, kao najkrvoločnija zver. I jesam, uspjela sam na neki način. Još uviek tražim posao svojih snova, od kojeg mogu da živim, ali i ovo sad je solidno. Nije odlično, nije sjajno, ali dobro je. Živim već. Pokušavam razraditi neku svoju strategiju i pokušavam iskopati svoju rupu za korijene i nije ni malo jednostavno, ali bar pokušavam. Trudim se. Ne odustajem.

I to, sav taj rad i trud, sva ta sloboda - ima cijenu. Ljudi me se plaše. Osjećaju se uskraćeno pored mene. Osjećaju se manje ljudski. Trebam neke nove ljude. Ovi su se svi potrošili, svi su osakaćeni. Neko za dušu, neko za srce, neko za cijeli grumen života. I nije da mi smeta. Ali ponekad, kad se spusti zavesa mraka nad pozornicom grada, kad prestanu zvukovi, i kad ostanem u svojim zidovima - osjetim teret koji nosi sa sobom sva ta sloboda. Svo to bogatstvo slobodnog izbora, i samostalnog života.

Da, sjajno je. Ne polažeš račune nikom, niko te ne pita kad si stigao kući, možeš da se šetaš u donjem vešu, hej, možeš čak i go da piješ prvu kafu. Sam odlučuješ gdje ćeš da ideš, ko će ti doći u goste i šta ćeš da spremiš da jedeš. Sjajno je. Disati punim plućima i biti slobodan da sam donosiš svoje odluke. Ali biti samostalan i biti slobodan je u stvari totalno drugačije.

Znaš, obruše se planine na tebe svaki dan. I mrziš što treba da platiš račune i stanarinu. I što moraš da ideš u nabavku. I što moraš da opereš tu gomil suđa i gomilu veša da ubaciš u mašinu. I to što moraš da spremiš klopu onda kad bi ostao u krevetu. I moraš da ustaneš da doneseš sebi čašu vode, i kafu u krevet. I da, moraš da očistiš prašinu, i prozore. I budeš sam. Tako često budeš prokleto j****o sam da bi poželio da možeš kožu sa sebe da svučeš. Jer teško je. Teško je biti sam svoj. Jer imaš uvijek drugačije viđenje svijeta, i imaš drugačije stavove, i jednostavno te život obradi drugačije i budeš izuzetak iz ovog svijeta. I uporno tražiš mjesto da iskopaš rupu za svoje korijene, i ne nalaziš je. Jer si toliko toga prošao sam, jer si toliko očvrsnuo da nisi siguran da možeš da imaš korijene. I zaboraviš kako je biti nečiji, kako je kad se neko brine o tebi kad imaš temperaturu, i kako je razgovarati sa nekim, i zaboraviš kako da sebe podijeliš sa nekim, jer navikao si da se boriš sam. Za sebe.

Jesam, ponosna sam na sebe. I na usamljenost koja me ponekad okuje da danima ne mogu izaći iz stana. Ali nisam ponosna na to što svoju slobodu ne mogu da sviijem pod skute, ne mogu da kaput obučem preko nje i da je sputam u džepove. Zbog nje moram kožu širu za broj da tražim. Jer još nisam pronašla oblik u koji bih da stanem. Jer još nisam pronašla svoje snove. Ni svoje zvijezde nisam dotakla. A tako sam mnogo koraka napravila. Bude teško. Sapletem se i padnem. Skotrljam se niz svoje krševe ali opet ustajem. Ne odustajem ni za tren.

Sloboda je teška, i biti svoj i samostalan je još teže. Izgubićeš toliko puta, toliko ljudi, srce će ti se raspasti previše puta. Al ako nisi spreman osjetiti žaoku usamljenosti, onda i ne pokušavaj ići tim putem. Ja sam postigla mnogo. Ponekad se pitam da li je bilo vrijedno. I da li će osjećaj ikad otići.

Jednostavno je... Ljubav je takva...

Završene poslednje stranice. Lagano štivo. Lagane večeri. Jednostavna ljubav.

Da li ona može biti takva? Ponekad. Kad ne bi mi stalno iznova i iznova komplikovali. Odnosi među ljudima su takvi. Mi biramo kako ćemo se ponašati, kako ćemo razgovarati, koga pošotovati a koga mrziti. Učimo cijeli život i svjesni smo greški koje napravimo, i opet ih pravimo. Genetska greška ili nešto jače?

"Kuća u Kornvolu" nije ni malo mirisala na zanimljivu knjigu. Ja se sa knjigom povežem dodirom. Ona nije nikako bila knjiga za prvi pogled. Ali zaista, trebalo mi je lagano štivo, neka mekana pričica sa kojom ću da utonem u san. Mekana poput mančmeloV pjene. Prosta. Jednostavna. Bez napetosti. I zaista, knjiga je takva. Dobro, možda malo bolja. Nema tenzija, predvidiva je, sa jednostavnim opisima koji ne zahtijevaju razmišljanje. Da, takva je. Gledano s površine. Možda malo nedorečena u pojedinim stranicama. Možda čak i ne liči na knjigu koju bih kupila. A poznato je - ne sudi o knjizi na osnovu korica.

Jednostavna ljubavna priča, ali i komplikovana potraga za samim sobom. Priča o gubicima, o sudbni koja može lako da zadesi bilo koga od nas. Priča o prijateljstvu, ljubavi, poštovanju, korijenima i lutanjima. Naravno, nije u redu da otkrivam sve, niti ću to uraditi. U ovim preporukama pričamo o emocijama. Pričamo o stvarnim vjetrovima koji se podignu kad shvatiš koliko je život sačinjen od uspona i padova, i da ne treba ništa čuvati za specijalne prilike, jer svaki trenutak je specijalna prilika. Nikad ne možeš znati da li je ljubav tvog života osoba pored tebe dok ne probaš, dok ne pokušaš, dok ne otvoriš srce za nove dane, a zatvoriš prošlost iza sebe.

Zvuči teško i komplikovano, znam. Ali nije tako. Čemu još može da te nauči "Kuća u Kornvolu"? Možda nekim jednostavnim prijateljstvima. Možda onoj čuvenoj rečenici da nikad ne odustaneš. Možda da treba da pogledaš oko sebe i razmisliš da li u tvojoj okolini postoji neki Matori Tom kom možeš da pomogneš. Možda shvatiš da je gubitak sastavni dio života. Ali kad nešto izgubiš, obično nešto i dobiješ. I znaš, ponekad je potrebno da napraviš novi početak u životu. Ne plaši se.

I možda je ova priča mekana poput pamuka, možda je predvidiva, ali svakako je vrijedna čitanja.

O Bivšima sve najbolje...

Otvaram Instagram. Prokletstvo.... Opsovah... Nisam htjela, gotovo nikad ne psujem. Ovo je samo izjurilo iz grla. Neka tupa bol u predjelu srca, sigurna sam da nije infarkt. Šok. Zaista, društvene mreže će nam doći glave nekad. Na slici njih dvoje. Srećni, presrećni, mladenci. Nju ne poznajem. On... Moja Velika LJubav, davna, od mojih šesnaestih... I ja njegova, do prije godinu dana. Ljubav nikad ostvarena, možda i izmišljena. Tiha čežnja, snovi i planovi, prepiske dugih razgovora...

Kako uopšte da se osjećam? Šta raditi kad Neko Tvoj, koji nikad nije bio tvoj u pravom smislu, po drugi put te šokira svojom svadbom? Nisam rekla... Ovo mu je drugi brak. Posle prvog kraha ja sam skupljala djeliće i krpila ga, a da nikad nije položio ruku na mene. Ne, nismo nikad billi zajedno. Nikad nije bilo pravo vrijeme. A ni mjesto. Kontinenti su između nas. Fizički... Srca su kucala.

I šta da osjećam? Ne boli me bol, nije to ono kad ti srce iščupa muškarac sa kojim si dijelila sve svoje... Znam tu vrstu boli. Ne mrzim ga, naprotiv, uvijek mi je bilo važno da ti muškarci koji su imali posebno mjesto u mom životu budu srećni. Čestitati mu? Ignorisati. Ćutati. Progutati. Opet otvoriti Instagram... Proučavati fotografiju sa koje zvijezde iskaču u stvarnost...

„Čestitam... Želim ti sve najljepše... svu sreću... Sve ono što bih i sebi...“. Klikni Send. Ode. Poruka dostavljena. Poruka viđena. Kuca se odgovor. „Hvala od srca“. Ma nema na čemu. Budi srećan, zaslužuješ. I ja zaslužujem. Svi mi zaslužujemo, ali ne umijemo. A i vrijeme je takvo, iščašeno, uvrnuto kao pereca. Ne znaš odakle da kreneš, za šta ćeš prije da se boriš. Prosto ti sreća nekako ne pada na pamet, čak i ne vidiš kad ti isklizne iz ruku i ode, poput malog bijelog zeca. Ne ostane ti čak ni šapica. Kao da bi i ona pomogla u ovo suludo vrijeme na Balkanu.

Potraga za Onim Pravim Zbog Kojeg Srce Preskače je postala kao lov na izgubljeno blago. Ljubav kao da je zbrisala sa ovih prostora ostavljajući za sobom samo krpice koje su joj ispadale iz kofera, po neki osmijeh se zakačio za rastinje, malo nježnosti se rasulo preko mosta... I to je to. Ostali smo uskraćeni, osakaćeni... Ljudi koje smo voljeli nastavljaju dalje a mi kao u mjestu zaleđeni. I šokiramo se kada vidimo slike na Instagramu.

Ne znam da li vjerujem da postoji ono drugo parče budale koje ti je suđeno, i sigurno više ni u obdaništu ne pričaju o prinčevima i bijelim konjima. Ali postoji Onaj Neko ko je dobar za tebe, koji će umjeti da te voli baš kako zaslužuješ. Samo ima previše prepreka na putevima koji se ukrštaju. Nemoj da prestaneš vjerovati, ja nisam. I dalje vjerujem da ljubav kao takva postoji, da ludačka zanesenost nekim nije stvar hormona već upravo Ljubavna Prašina. Samo je treba sresti. Jednom sam je srela. Ako sam ikad osjetila da je Ljubav bila na ovim prostorma to je onda bio MrRight. No o njemu neki drugi put. Još uvijek moram da se povratim od šoka.

Nedostajanje V

Ne možeš to znati, ali evo kažem ti opet.

Nedostaješ mi svake večeri

kad se na granici očaja rvem sa bolom da ne popustim,

da ti ne pišem, da te oćutim,

Sa svakom zorom se trudim da te iz sebe istočim

kao vino kad prelivaš pa malo proliješ.

Udišem vazduh al sa njim i tebe udahnem

jer svi zidovi su prepuni tebe,tvojih očiju, tvojih osmijeha,

Izađem na terasu i pogledam u nebo

tražeći djelić da nema boju tvoju zenica,

I kidam zubima želju da te zagrlim,samo na tren da te udahnem,

samo mali djelić mene da te osjeti.

Toliko mi trebaš, al ćutim.

Obećala sam da ću se ugušiti u nedostajanju,

da ću tvoje zbogom umjesto muzike

pred spavanje da premotavam u glavi,

Obećala sam da ću progutati sopstvenu dušu serviranu za večeru

i neću ti reći,

Neću ti reći da si ti bio jedina zora

zbog koje je vrijedilo držati oči otvorene.

Da si bio moj strah od sna,

da sam se bojala dana bez tebe.

Neću ti reći da si bio ludilo u mojim venama,

da sam zbog tebe krila moja bijela u katran spustila,

da dušu vežem u tvojim dlanovima.

Neću ti reći da nikom nisam nijednu košulju ispeglala, osim one tvoje,

One iste koju sam tako sočno izgužvala, iskidala zubima.

Ni tvojom ulicom ne prolazim,

Na rukama hodam samo da tvoje prozore zaobiđem,

i oči sklapam da u njih ne gledam

nadajući se da ću ti sjenku uhvatiti,

Kako da ti kažem da ti još pripadam,

da sam bila i ostala tako bezazleno zaljubljena u sve tvoje maske,

i strahove, u tvoje bezočno ludilo, i glad?

Neću ti reći da ti još kradom pišem pjesme,

Lupkam po tastaturi, pustim srce da priča, bilo šta,

da misli na tebe, da mu nedostaješ, da boli.

Pustim ga.

Ne želim ga u somot školjke uviti,

i baciti u naše more koje nas je vezalo,

ne mogu ga nemanima servirati ni u lance vezati.

Sve i da to uradim, opet bi tebi potrčalo,

opet bi mi jedostavno nedostajao.

Pa čemu onda kidanje?

Opet sam jutros mirisala na tebe.

Na snove.

Na so.

Opet su zidovi pjevali tvojim osmijehom.

I opet je odzvanjala melodija tvog zbogom.

Ranjavala me iznova i iznova,

Samo da bi mi jače nedostajao.

Samo da bih opet posrnula.

Ali ćutim.

Neću ispustiti krik poput papirnog zmaja na vjetru.

Neću ti reći.

A tako mi nedostaješ.

Ne možeš to znati, ali evo kažem ti opet.

Nedostaješ mi svake večeri

kad se na granici očaja rvem sa bolom da ne popustim,

da ti ne pišem, da te oćutim,

Sa svakom zorom se trudim da te iz sebe istočim

kao vino kad prelivaš pa malo proliješ.

Udišem vazduh al sa njim i tebe udahnem

jer svi zidovi su prepuni tebe,tvojih očiju, tvojih osmijeha,

Izađem na terasu i pogledam u nebo

tražeći djelić da nema boju tvoju zenica,

I kidam zubima želju da te zagrlim,samo na tren da te udahnem,

samo mali djelić mene da te osjeti.

Toliko mi trebaš, al ćutim.

Obećala sam da ću se ugušiti u nedostajanju,

da ću tvoje zbogom umjesto muzike

pred spavanje da premotavam u glavi,

Obećala sam da ću progutati sopstvenu dušu serviranu za večeru

i neću ti reći,

Neću ti reći da si ti bio jedina zora

zbog koje je vrijedilo držati oči otvorene.

Da si bio moj strah od sna,

da sam se bojala dana bez tebe.

Neću ti reći da si bio ludilo u mojim venama,

da sam zbog tebe krila moja bijela u katran spustila,

da dušu vežem u tvojim dlanovima.

Neću ti reći da nikom nisam nijednu košulju ispeglala, osim one tvoje,

One iste koju sam tako sočno izgužvala, iskidala zubima.

Ni tvojom ulicom ne prolazim,

Na rukama hodam samo da tvoje prozore zaobiđem,

i oči sklapam da u njih ne gledam

nadajući se da ću ti sjenku uhvatiti,

Kako da ti kažem da ti još pripadam,

da sam bila i ostala tako bezazleno zaljubljena u sve tvoje maske,

i strahove, u tvoje bezočno ludilo, i glad?

Neću ti reći da ti još kradom pišem pjesme,

Lupkam po tastaturi, pustim srce da priča, bilo šta,

da misli na tebe, da mu nedostaješ, da boli.

Pustim ga.

Ne želim ga u somot školjke uviti,

i baciti u naše more koje nas je vezalo,

ne mogu ga nemanima servirati ni u lance vezati.

Sve i da to uradim, opet bi tebi potrčalo,

opet bi mi jedostavno nedostajao.

Pa čemu onda kidanje?

Opet sam jutros mirisala na tebe.

Na snove.

Na so.

Opet su zidovi pjevali tvojim osmijehom.

I opet je odzvanjala melodija tvog zbogom.

Ranjavala me iznova i iznova,

Samo da bi mi jače nedostajao.

Samo da bih opet posrnula.

Ali ćutim.

Neću ispustiti krik poput papirnog zmaja na vjetru.

Neću ti reći.

A tako mi nedostaješ.

Svuda promašena vrsta....

Želim da vam ispričam priču.

Ona je žena, djevojka, sestra, ćerka i tetka. I ima trideset godina. Rođena je u maloj varoši, u malom gradu, u radničkoj porodici. Školovana i usmjeravana ka boljem, ka fakultetskom obrazovanju sa željom da sebi izgradi karijeru. Ne da bi zgrnula bogatstvo, ne da bi imala stan u glavnom gradu i vikendicu na moru ili planini. Ne da bi vozila mercedes, i nosila Pradu. Da bi imala dovoljno da živi i pomogne drugima. Da bi imala dovoljno da ljude koje voli može da obaspe poklonima, i da može roditeljima posle toliko žrtvovanja da plati ljetovanje. Skromne su to želje.

Školovala se. Bila najbolji student. Učila je. Radila je. Zarađivala je školarinu. Zarađivala je džeparac. Odricala se hirova koje svi studenti imaju. Nije joj bilo žao. Imala je cilj i san. Iako je živjela u državi koja ne cijeni vrijednosti, iako je znala da postoji mogućnost da ne uspije da se zaposli, ipak je vjerovala, učila je i nije odustala. Završila je fakultet kao najbolji student. Zvanje menadžera. Učila je i dalje. Dobila zvanje diplomiranog inžinjera. Ponosni roditelji. Ponosni prijatelji. Dvije diplome u rukama. Sve suve desetke. Brojevi u indeksu.

I ništa. U svom gradu nije dobila zaposlenje koje je tražila. U jednoj firmi nije bila član prave političke partije. U drugoj firmi nije se molila pravom Bogu. Predsjednik opštine joj je rekao „Seli se odavde, nemaš ovde šta da tražiš“. Da ostavi svoj grad, svoje roditelje, sve što je bila tu, i da ode. Gdje? Sa kojim novcem? Da radi – šta?

Otišla je. Odlomila parče srca od majke, i komadinu duše od oca, spakovala ih u džep i otišla. Radila je, ne ono za šta se školovala ali imala je posao. Neki. Jadno plaćen. Pripravnički. Jedva da pokrije troškove. Sistem joj je to omogućio. Njoj i hiljadama drugih. Ta država u kojoj se broji ko su ti roditelji, ko ti je kum i kom se Bogu moliš. Taj sistem u kom se cijeni partijska knjižica a ne znanje i sposobnosti. Taj sistem u kom se cijeni ko se bolje ulizuje i kome manje smeta smrad nečije guzice. Taj sistem u kom prednost imaju oni koji guraju nos u tuđa posla. Taj sistem u kom ne smiješ da kažeš ono što misliš, u kom ne možeš da dođeš na red da se zaposliš jer okoreli fosili koji su se dofatili stolice neće da ustanu sa nje dok ne umru. Jer neko ima tatu ili kuma koji ima prijatelja ili kuma... Jer u tom sistemu ne možeš da dobiješ razgovor za posao koji vjeruješ da možeš da radiš. U tom sistemu se privatnici iživljavaju na radnoj snazi jer im se može, jer su djeca radničke klase prinuđena da rade za minimalne dnevnice, jer se boje za svoj posao, jer ne mogu od onih sa boljim vezama da dođu na red da se pokažu. U toj državi ona ne može da pokaže ni svoje talente, ni svoju kreativnost, ni želju za radom, ni sposobnost da bude dio tima. Nikog ne interesuje to što je sama naučila sve što zna da radi, to što iza sebe ima 14 godina radnog iskustva, to što nije odustala od ulaganja u sebe i što i dalje to radi.

Promijenila je posao. Zaposlila se u privatnoj firmi i bila je srećna jer ipak, bila je zdrava, imala je posao, toliko njenih prijatelja nije imalo taj luksuz. Sa dvije diplome, dva zvanja, godinama radnog iskustva sjedila je u maloj kancelariji u suterenu, radila na papirima, provodila osam sati odvojena od svijeta, osakaćena za ljudsko prisustvo i postajala siva poput namještaja u prostoriji. Nije odustajala od želje da radi ono za šta se školovala ali niko joj nije pružio šansu jer nije umjela da ćuti, nije željela da laže, da bude jedna od "onih" koje pristaju na protivusluge. Pisala je, slala biografije, pisala firmama, tražila čaroliju zvanu „Šansa“ ali odgovora nigdje nije bilo. U toj jadnoj državi gdje su se sve moralne vrijednosti izgubile, gdje nije važno koliko talenta imaš, koliko vrijedno radiš, koliko ulažeš sebe u posao koji radiš... U toj jadnoj državi gdje je najvažniji san sa kojim se rađaš kako da odeš sa tih ukletih granica... U toj državi nemaš mogućnost da od plate koju primiš platiš stan, i račune, i hranu, i da ti ostane dovoljno da skupiš da kupiš autić, ili možda stan, ili da odeš na ljetovanje, ili da kupiš farmerice i čizme istovremeno... Svjesna je da još uvijek ne može roditelje da pošalje na ljetovanje. Svjesna je da u ovoj državi žive samo sjenke ljudi, isječenog jezika i pognutih glava... Čak ni posle ovoga, „šansu“ neće pronaći jer ljudi se boje ovakvih.

Ona je žena, djevojka, sestra, ćerka i tetka. Ona je ja!

Ovo je moja priča!

Nije važno imati gomilu ljudi oko sebe... Važno je imati one prave

Potrebno mi je ponekad da pobjegnem od ovog prašnjavog grada, od prašnjavih lica koje susrećem, pogleda koji iritiraju, komentara koji nemaju smisla... Od ovog svijeta koji se pretvorio u sve ono što nikad ne bih željela. Pobjegnem, taj jedan jedini slobodan dan nedeljno... Utopim se u drveće, u rijeku ili more, utopim se u majčin zagrljaj, sestrićev osmijeh... Bilo gdje, što dalje odavde...

Odem... I sretnem djevojku. From California. Dvadeset pet godina. Napustila je posao, i krenula na put po Evropi. Čula je za moju lijepu Montenegro i došla. Obišla je skoro sva predivna mjesta na kojima ja nisam bila. Stidim se. Divim joj se.

Da li ćemo mi ikad moći da tako, radimo koju godinu, skupimo koju kintu, napustimo posao i odemo na putovanje po Evropi... Bilo kuda... Mi, radnička klasa, radeći za minimalac, za osnovne ljudske potrebe, za sapun i hljeb. Da li ćemo ikad vidjeti dalje od svojih granica? Da li možemo vidjeti sve unutar njih? Taj jedan slobodan dan, ako ga imaš, obično potrošiš na odmaranje i spavanje. Na ljude koje ne viđaš tako često. Prođu tih 24h i okreneš se a ono ništa toliko značajno se nije dogodilo. Izgubiš dan svog života. Kao da je ništa.

A sve je. Sve je taj jedan dan koji imaš. U tom danu možeš da stigneš bilo gdje.
Kako nemaš s kim?
Pa imaš sebe! Posveti se sebi tog dana, čišćenju svog uma, svojjih pluća, svojih misli. Udahni vazduh durmitorski, popij vode sa izvora, pogledaj nebo sa kotorskih zidina, pođi na Lovćen da osjetiš istoriju zbog koje si danas tu... Sve je taj jedan dan.

Nažalost, Balkan je takav. Moja Montenegro još malo gora. Živimo u iluzijama o elitnom životu, o fensi mjestima, ložimo se na riječi VIP i jurimo neki nepostojeći svjetski stil i trend. Krademo bakama novčanike iz ruku ujutru ispred prodavnice, nosimo najskuplje telefone, vozimo najbolja auta, markirane košuljice, živimo na rate i kamate, i nema pas za šta da nas ujede. Njih, ne mene... Ja imam svijet koji je daleko od materijalnih stvari, imam srce koje ne trči za trendovima, ali velika većina ljudi koje vidim i poznajem su gore opisani. Tužno jel da? Kad bi oni napustili posao i krenuli da obilaze zemlje koje nisu nikad vidjeli? Oni, kao ja, nisu ni do Lovćena bili. Ja zato jer plaćam stan i račune od plate, a oni zato jer plaćaju rate za košulju i račun u Hemeri. Prioriteti su svima drugačiji. Ja, opet, odričem se izlazaka u zadimljene klubove kako bih mogla da pođem bilo gdje... U bilo koji drugi gradić, na bilo koju planinu, rijeku ili jezero... Do mora mog Jadranskog... Odričem se frizera i manikira da bih mogla da kupim knjigu.. I kako onda kažu "Nemam gdje, nemam s kim"...

Na žalost, životni standard na Balkanu je drugačiji u odnosu na svijet, i možda nikad nećemo moći da priuštimo sebi da odemo u obilazak Velikog Kanjona, niti ćemo moći da vidimo Nijagarine vodopade, ni kengure, ali možda možemo da vidimo sami sebe u ogledalu, da vidimo sopstvenu dušu umrljanu od dima i novca. Možda bi mogli da naučimo da materijalno nije baš uvijek važno i da je ljepše da ovaj mjesec ne izađeš u Hard rock već da pođeš do Durmitora, ili Biogradskog jezera, da udahneš malo te prirode u sebe, da stvarno udahneš samog sebe. Možda bi mogli da naučimo kako se voli i kako se pazi onaj Neko umjesto što čuvamo telefone od grebanja, i srce od lomljenja. Pa jebi ga, samo tako se može i voljeti. Slomljenim i lijepljenim srcem. Samo takvim. Ono koje nikad nije boljelo nije nikad istinski voljelo.

No opet, Balkan je to.

Nedostajanje VI

Ništa me nije pripremilo na ovo.

Ništa mi nije šaputalo pod kožom,

nije ni vazduh mirisao na so.

Možda se svaki put potajno nadam da ću te sresti na istom mjestu,

ali prošlo je toliko vremena.

I gdje baš ovo veče da mi te nebo dovede?

Znaš, nisam znala ni da će ona noć biti naša poslednja.

Ništa nije ukazivalo na to. Ništa,

Život je samo neočekivani splet gluposti.

Bar u mom slučaju.Zaćutala sam.

Morala sam.

Da sam vazduh udahnula srce bi iskočilo.

Na usta.

Potrčalo bi ti. Srušilo te zagrljajem.

Znam da si korak usporio,

Znam da si moj pogled očekivao.

Znam da sam ti nebo na glavu sručila kad sam pogled sakrila.

Pravila se da te ne vidim, dok mi se oči mute od kiše.

I drhtala sam, poput djeteta

kad se u mraku skriva od nepostojećeg čudovišta iz ormara.

Drhtala sam bojeći se tvoje blizine.

Jer ako bih pogled podigla,

ako bih te vidjela posle toliko vremena sve bih ti oprostila.

I poslednje Zbogom.

I tugu. I suze. I srce.

Nisam smjela. Oprosti mi.

Uhvatila sam ti pogled iza zamagljenog stakla,

nadajući se da ne vidiš glad u mojim očima,

nadajući se da ne možeš da osjetiš

koliko sam i dalje neponovljivo oduševljena zaljubljenošću u tebe,

Koliko mi nepopravljivo nedostaješ,

Koliko sam htjela da ti kažem,

Dok nisi okrenuo glavu i ostavio me

da gutam komade soli od skamenjenih suza,

Nikad mi neće biti svejedno, sigurna sam.

Ja još osjećam prazno mjesto pored tebe,

još osjećam onog dječaka koji strepi

i suzama mi kvasi haljinu priznajući po prvi put šta želi.

Još uvijek si onaj isti mangup koji je znao da mi krade dah sa ramena.

Još uvijek si moja slabost u grudima.

Moje nedostajanje u noćima, so na usnama,

Još uvijek si Onaj Pravi u mojim pjesmama uzalud napisanim za tebe.

Uzalud opjevanim za nas.

Oprosti mi unaprijed za još neki susret

jer ću morati da okrenem glavu,

jer ću morati da popijem suze,

da ugušim svaki vrisak koji izbija iz moje kože,

poput ludaka kad cijepa košulje.

Oprosti mi što ćutnjom pokazujem koliko mi nedostaješ,

kad riječima nikad ne bih mogla.

Oprosti mi što sam i dalje djetinjasto i naivno zaljubljena

u iluziju koju sam stvorila sa tobom u glavnoj ulozi,

sa mnom na tvojoj lijevoj strani,sa nama u centru svijeta.

Ja sam tebi već oprostila poslednju noć, i poslednje Zbogom.

Oprostila sam ti i ovu noć.

I ćutanje, i sutra ću,

jer za tebe je život bez nas dovoljna kazna.