Thursday, October 29, 2015
I naprosto se tuga desi i naprosto si tu gdje jesi...
Opraštam se sa oktobrom uz zvuke novog Sergejovog albuma. Bože, kako ovaj čovjek uspjeva da iz albuma u album zagolica svaku emociju. Od prve pjesme do danas ostao je ponos što smo rođeni u istoj zemlji. On i Balašević... Balašević i on... Ne mogu da razdvojim. Radni dan, nit kraj nedelje, nit sredina. Ne znam ni gjde su mi misli. Srce je valjda još u griduma. Šćućurilo se malo, minijaturno, u svom uglu i drhturi. Čeka. Samo.
A o samoći znam tako mnogo. O njoj ti mogu pisati, ali neću. Ne želim ti reći koliko to zna biti teško, ali i oslobađajuće. Kroz samoću ćeš naučiti toliko toga o sebi, spoznaćeš svoje granice, svoje snage, slabosti. Samoća te može povesti do najoštrijih ivica ludila, i moraš naučiti da držiš balans sa srcem u jednoj ruci. Jedan pogrešan korak i potonućeš u okeanu suza koje jedva čekaju da te prigrle. Da te natope svojim slanim talasima, da se nikad ne oslobodiš osjećaja soli u očima. Samo je dovoljno da pogledaš ka provaliji, da pomisliš na nju. Zato uvijek gledaj u ono šro nosiš na dlanu. U to malo zrno boba koje se skupilo u ćošku grudi i šapuće ti, traži puteve za tebe.
O tome znam i previše. O praznom krevetu koji te svako veče dočeka u svoj zagrljaj i priča ti o predjelima i pustinjama samotnim. I o njemu znam više nego što želim. Jer taj krevet, za tri broja veći je sva ujeha, sva toplina koju možeš da nađeš u ovom hladnom svijetu interesa i zabluda, osvete i bluda. To je sva ljubav koju možeš da imaš u ovom emotivno zaostalom svijetu. Jer ne može niko da te grli kao da si cijeli svijet, ne umiju ljudi da vole srcem i dušom, zenicama i sa svakom kapi koštane srži. Ne, ne znaju. I tako tvoje malo zgrčeno srce, ko slavuj ukrletci, bez pjesme i radosti. Šapuće o samoći, i ne da ti da potoneš.
Jer o toj tami znam gotovo sve, svaki njen lavirint, svaku vlat ugašene trave, svaki list koji drhti... Znam joj tajne, znam joj svaku nijansu mraka kojim bi te tako rado prekrila. Znam, iako nisam ponosna na to. Znam, ali se ne dam. Još uvijek izbjegavam njene zamke, još se koprcam i otimam, siječem sve mreže u koje me ponekad zaplete. Ne želim utonuti u njenu hladnoću jer onda bih bila dio svijeta, dio njihovih degeneričnih emocija. Ja ipak biram toplinu kreveta umjesto hladnog kamenog zagrljaja, i biram radije svoje malo zgrčeno srce umjesto tuđih kamenih odaja. I radije biram da se borim sa samoćom umjesto da gledam presahle zenice zarobljene u tijelu nekog mrtvog muškarca koji ne zna šta je ljubav.
Puštam papirni brod niz rijeku svojih želja. Opraštam se sa oktobrom. Zagrlim se i utonem u snove. Jer o samoći ne mogu da pričam. Pala bih u iskušenje da joj se predam, da potonem u so. A ja još u snove vjerujem.
Monday, October 26, 2015
Dodir svile...
Ne, neću preporučiti Balaševića za ovaj zimski početak. Njega je suvušno predlagati kao obavezno štivo bar dvaput godišnje. Ali danas pričam o nekoj potpuno drugačijoj svili. Svili riječi koja se obavija oko misli dok se čita knjiga "Ćilibar i svila". Zašto ta knjiga? Zato što Grey nije sinonim za erotiku, ali knjige ove autorke jesu. Ne, nije to priča o sexu i bahanalijama, niti o sado-mazo igrarijama. Ne očekujte toliku sirovost i toliko jednostavan stil pisanja.
Knjigu potpisuje Nedžma, pseudonim pisca kom se ne zna identitet, ali se zna da dolazi iz zemlje u kojoj je sex tabu tema, i gdje se o tome javno ne priča. Možda se čak uopšte i ne priča. Ona ruši tabue u svojoj prvoj knjizi Badem koja me oduševila. Ovo je njena treća knjiga, i pročitala sam je u rekordno kratkom roku. Ne zbog erotike.
Ne znam da li si nekad bio u situaciji da se boriš sa sobom, onako istinski da biješ bitku protiv sebe. Zbog ljubavi. Da li si ikad bio toliko razočaran u ljubav da jednostavno prestaneš da je tražiš i sve što ti je potrebno je fizički dodir? Da li si ikad volio nekog toliko da te ta ljubav uništi, da ne možeš da je se odrekneš iako će te to dovesti do omče oko vrata? Znam kako je raspasti se u toliko sitne dijelove, i znam kako je protiv sebe ići i boriti se za ljubav u koju vjeruješ. Znam kako je nekog voljeti do samouništenja.
Čitajući ovu knjigu, vratila su se sjećanja na sve bitke. Na prethodne godine. I ne može je razumjeti onaj ko nikad nije protiv sebe išao. Sa druge strane, tu je i priča o strahu od ljubavi, o strahu od pripadanja, o bjekstvu u neplodno tle. Priča o ženi koju nije briga šta svijet kaže, koja svoj život živi onako kako ona želi i kako joj tijelo nalaže. Kad se sretnu takve ličnosti, jedna preplašena od ljubavi a druga uništena od iste, jedini spas jeste spajanje duša. I borba sa samim sobom jenjava. Ostaje mir, i zora.
Nova zora u sigurnom zagrljaju.
Saturday, October 17, 2015
Nešto sam razočaran ovih dana. Proci ce, ili nece. Jedno od ta dva
Kiša. Danima. Oktobarska. Nerazumna. Smeta mi. Davi me, guši me, tijesno mi u grudima, tijesno mi u mislima, izu kože mi se izlazi. Nije depresija. Nije potištenost, nije melanholija. Nije tuga. Sklopili se dani oko mene, sklopili se zidovi. Trebam nešto, nekog, zagrljaj jedan. Osmijeh. Iskren. Topao. Moj.
Znam, žvot nije takav da bi bio lagan. Nije ni blizu toga. Život je posledica mojih izbora. Ja sam birala da odem. Ja sam birala samoću. Ja sam zaključala srce, niko to nije uradi umjesto mene. Ja sam ga sakrila, dušu sam u džak zavezala, divlje zveri pustila da trče okolo. Maske zapalila. Ja sam sve to birala. I zato mi sad fali to nešto. Taj neko. Zato jer ne želim da slušam izlizane priče izvučene iz neke jastučnice boje lavande. Ne želim da slušam istrošene komplimente i da ispunjavam tuđe hirove. Ne mogu. Neću. Neću da nekom budem četvrtina svijeta, da me neko voli sa drugog kraja države.
Istresam prašinu ispod kože, sve ono što se pretvorilo u prah. Istresem sjećanja, i obećanja, i skidam buđ sa kostiju. Lažne priče, i lažne ljude. Odavno ih ne slušam. Kad sebe odvojiš od ostatka svijeta, od isfoliranih prijatelja, od svih onih koji čine da se loše osjećaš, ostane ti jako malo ljudi sa kojima možeš da pričaš. Ostaneš najviše sam sebi. radiš sve sitnice koje te čine srećnim, sve ono što drugi gledaju sa predrasudama. Ostaneš sam sa sobom, i opet budeš čudak, mali gradski pustinjak.
Pa neka. Ako je to cijena platiću je. Ne znam kako ostali svijet može da se zadovolji lažnim ljudima oko sebe, ili je to samo ovde na Balkanu, ali ja ne mogu. Neću. Možda sam uskraćena za zagrljaj, i možda mi je krevet ponekad preveliki ali to sam ja. Sirovo iskrena, i brutalna. Emotivna. Razmažena. Jaka kao kamen, ali uz malo pažnje i ljubavi u pamuk se pretvaram. Ljudi to ne znaju. Misle da sam komplikovana, da sam zatvorena a moje ruke širom raširene, spremne za zagrljaj. Pa neka. Ja sam birala.
Sunday, October 4, 2015
Divno je biti nekome nešto...
Ponosna sam na sebe. Na sve što sam postigla u životu, svojim rukama i zaslugom mojih roditelja. Ponosna sam jer sam samostalna i jer sam borac. Jesam. Ne moram da se dokazujem i da objašnjavam zašto. Borila sam se kao ris, kao najkrvoločnija zver. I jesam, uspjela sam na neki način. Još uviek tražim posao svojih snova, od kojeg mogu da živim, ali i ovo sad je solidno. Nije odlično, nije sjajno, ali dobro je. Živim već. Pokušavam razraditi neku svoju strategiju i pokušavam iskopati svoju rupu za korijene i nije ni malo jednostavno, ali bar pokušavam. Trudim se. Ne odustajem.
I to, sav taj rad i trud, sva ta sloboda - ima cijenu. Ljudi me se plaše. Osjećaju se uskraćeno pored mene. Osjećaju se manje ljudski. Trebam neke nove ljude. Ovi su se svi potrošili, svi su osakaćeni. Neko za dušu, neko za srce, neko za cijeli grumen života. I nije da mi smeta. Ali ponekad, kad se spusti zavesa mraka nad pozornicom grada, kad prestanu zvukovi, i kad ostanem u svojim zidovima - osjetim teret koji nosi sa sobom sva ta sloboda. Svo to bogatstvo slobodnog izbora, i samostalnog života.
Da, sjajno je. Ne polažeš račune nikom, niko te ne pita kad si stigao kući, možeš da se šetaš u donjem vešu, hej, možeš čak i go da piješ prvu kafu. Sam odlučuješ gdje ćeš da ideš, ko će ti doći u goste i šta ćeš da spremiš da jedeš. Sjajno je. Disati punim plućima i biti slobodan da sam donosiš svoje odluke. Ali biti samostalan i biti slobodan je u stvari totalno drugačije.
Znaš, obruše se planine na tebe svaki dan. I mrziš što treba da platiš račune i stanarinu. I što moraš da ideš u nabavku. I što moraš da opereš tu gomil suđa i gomilu veša da ubaciš u mašinu. I to što moraš da spremiš klopu onda kad bi ostao u krevetu. I moraš da ustaneš da doneseš sebi čašu vode, i kafu u krevet. I da, moraš da očistiš prašinu, i prozore. I budeš sam. Tako često budeš prokleto j****o sam da bi poželio da možeš kožu sa sebe da svučeš. Jer teško je. Teško je biti sam svoj. Jer imaš uvijek drugačije viđenje svijeta, i imaš drugačije stavove, i jednostavno te život obradi drugačije i budeš izuzetak iz ovog svijeta. I uporno tražiš mjesto da iskopaš rupu za svoje korijene, i ne nalaziš je. Jer si toliko toga prošao sam, jer si toliko očvrsnuo da nisi siguran da možeš da imaš korijene. I zaboraviš kako je biti nečiji, kako je kad se neko brine o tebi kad imaš temperaturu, i kako je razgovarati sa nekim, i zaboraviš kako da sebe podijeliš sa nekim, jer navikao si da se boriš sam. Za sebe.
Jesam, ponosna sam na sebe. I na usamljenost koja me ponekad okuje da danima ne mogu izaći iz stana. Ali nisam ponosna na to što svoju slobodu ne mogu da sviijem pod skute, ne mogu da kaput obučem preko nje i da je sputam u džepove. Zbog nje moram kožu širu za broj da tražim. Jer još nisam pronašla oblik u koji bih da stanem. Jer još nisam pronašla svoje snove. Ni svoje zvijezde nisam dotakla. A tako sam mnogo koraka napravila. Bude teško. Sapletem se i padnem. Skotrljam se niz svoje krševe ali opet ustajem. Ne odustajem ni za tren.
Sloboda je teška, i biti svoj i samostalan je još teže. Izgubićeš toliko puta, toliko ljudi, srce će ti se raspasti previše puta. Al ako nisi spreman osjetiti žaoku usamljenosti, onda i ne pokušavaj ići tim putem. Ja sam postigla mnogo. Ponekad se pitam da li je bilo vrijedno. I da li će osjećaj ikad otići.
Tuesday, September 29, 2015
Jednostavno je... Ljubav je takva...
Završene poslednje stranice. Lagano štivo. Lagane večeri. Jednostavna ljubav.
Da li ona može biti takva? Ponekad. Kad ne bi mi stalno iznova i iznova komplikovali. Odnosi među ljudima su takvi. Mi biramo kako ćemo se ponašati, kako ćemo razgovarati, koga pošotovati a koga mrziti. Učimo cijeli život i svjesni smo greški koje napravimo, i opet ih pravimo. Genetska greška ili nešto jače?
"Kuća u Kornvolu" nije ni malo mirisala na zanimljivu knjigu. Ja se sa knjigom povežem dodirom. Ona nije nikako bila knjiga za prvi pogled. Ali zaista, trebalo mi je lagano štivo, neka mekana pričica sa kojom ću da utonem u san. Mekana poput mančmeloV pjene. Prosta. Jednostavna. Bez napetosti. I zaista, knjiga je takva. Dobro, možda malo bolja. Nema tenzija, predvidiva je, sa jednostavnim opisima koji ne zahtijevaju razmišljanje. Da, takva je. Gledano s površine. Možda malo nedorečena u pojedinim stranicama. Možda čak i ne liči na knjigu koju bih kupila. A poznato je - ne sudi o knjizi na osnovu korica.
Jednostavna ljubavna priča, ali i komplikovana potraga za samim sobom. Priča o gubicima, o sudbni koja može lako da zadesi bilo koga od nas. Priča o prijateljstvu, ljubavi, poštovanju, korijenima i lutanjima. Naravno, nije u redu da otkrivam sve, niti ću to uraditi. U ovim preporukama pričamo o emocijama. Pričamo o stvarnim vjetrovima koji se podignu kad shvatiš koliko je život sačinjen od uspona i padova, i da ne treba ništa čuvati za specijalne prilike, jer svaki trenutak je specijalna prilika. Nikad ne možeš znati da li je ljubav tvog života osoba pored tebe dok ne probaš, dok ne pokušaš, dok ne otvoriš srce za nove dane, a zatvoriš prošlost iza sebe.
Zvuči teško i komplikovano, znam. Ali nije tako. Čemu još može da te nauči "Kuća u Kornvolu"? Možda nekim jednostavnim prijateljstvima. Možda onoj čuvenoj rečenici da nikad ne odustaneš. Možda da treba da pogledaš oko sebe i razmisliš da li u tvojoj okolini postoji neki Matori Tom kom možeš da pomogneš. Možda shvatiš da je gubitak sastavni dio života. Ali kad nešto izgubiš, obično nešto i dobiješ. I znaš, ponekad je potrebno da napraviš novi početak u životu. Ne plaši se.
I možda je ova priča mekana poput pamuka, možda je predvidiva, ali svakako je vrijedna čitanja.
Sunday, September 27, 2015
O Bivšima sve najbolje...
Otvaram Instagram. Prokletstvo.... Opsovah... Nisam htjela,
gotovo nikad ne psujem. Ovo je samo izjurilo iz grla. Neka tupa bol u predjelu
srca, sigurna sam da nije infarkt. Šok. Zaista, društvene mreže će nam doći
glave nekad. Na slici njih dvoje. Srećni, presrećni, mladenci. Nju ne poznajem.
On... Moja Velika LJubav, davna, od mojih šesnaestih... I ja njegova, do prije
godinu dana. Ljubav nikad ostvarena, možda i izmišljena. Tiha čežnja, snovi i
planovi, prepiske dugih razgovora...
Kako uopšte da se osjećam? Šta raditi kad Neko Tvoj, koji
nikad nije bio tvoj u pravom smislu, po drugi put te šokira svojom svadbom?
Nisam rekla... Ovo mu je drugi brak. Posle prvog kraha ja sam skupljala djeliće
i krpila ga, a da nikad nije položio ruku na mene. Ne, nismo nikad billi
zajedno. Nikad nije bilo pravo vrijeme. A ni mjesto. Kontinenti su između nas. Fizički...
Srca su kucala.
I šta da osjećam? Ne boli me bol, nije to ono kad ti srce
iščupa muškarac sa kojim si dijelila sve svoje... Znam tu vrstu boli. Ne mrzim
ga, naprotiv, uvijek mi je bilo važno da ti muškarci koji su imali posebno
mjesto u mom životu budu srećni. Čestitati mu? Ignorisati. Ćutati. Progutati. Opet
otvoriti Instagram... Proučavati fotografiju sa koje zvijezde iskaču u
stvarnost...
„Čestitam... Želim ti sve najljepše... svu sreću... Sve ono
što bih i sebi...“. Klikni Send. Ode. Poruka dostavljena. Poruka viđena. Kuca
se odgovor. „Hvala od srca“. Ma nema na čemu. Budi srećan, zaslužuješ. I ja
zaslužujem. Svi mi zaslužujemo, ali ne umijemo. A i vrijeme je takvo, iščašeno,
uvrnuto kao pereca. Ne znaš odakle da kreneš, za šta ćeš prije da se boriš. Prosto
ti sreća nekako ne pada na pamet, čak i ne vidiš kad ti isklizne iz ruku i ode,
poput malog bijelog zeca. Ne ostane ti čak ni šapica. Kao da bi i ona pomogla u
ovo suludo vrijeme na Balkanu.
Potraga za Onim Pravim Zbog Kojeg Srce Preskače je postala
kao lov na izgubljeno blago. Ljubav kao da je zbrisala sa ovih prostora
ostavljajući za sobom samo krpice koje su joj ispadale iz kofera, po neki
osmijeh se zakačio za rastinje, malo nježnosti se rasulo preko mosta... I to je
to. Ostali smo uskraćeni, osakaćeni... Ljudi koje smo voljeli nastavljaju dalje
a mi kao u mjestu zaleđeni. I šokiramo se kada vidimo slike na Instagramu.
Ne znam da li vjerujem da postoji ono drugo parče budale
koje ti je suđeno, i sigurno više ni u obdaništu ne pričaju o prinčevima i
bijelim konjima. Ali postoji Onaj Neko ko je dobar za tebe, koji će umjeti da
te voli baš kako zaslužuješ. Samo ima previše prepreka na putevima koji se
ukrštaju. Nemoj da prestaneš vjerovati, ja nisam. I dalje vjerujem da ljubav
kao takva postoji, da ludačka zanesenost nekim nije stvar hormona već upravo Ljubavna
Prašina. Samo je treba sresti. Jednom sam je srela. Ako sam ikad osjetila da je
Ljubav bila na ovim prostorma to je onda bio MrRight. No o njemu neki drugi
put. Još uvijek moram da se povratim od šoka.
Wednesday, September 23, 2015
Nedostajanje V
Ne možeš to znati, ali evo kažem ti
opet.
Nedostaješ mi svake večeri
kad se na granici očaja rvem sa
bolom da ne popustim,
da ti ne pišem, da te oćutim,
Sa svakom zorom se trudim da te iz
sebe istočim
kao vino kad prelivaš pa malo
proliješ.
Udišem vazduh al sa njim i tebe
udahnem
jer svi zidovi su prepuni
tebe,tvojih očiju, tvojih osmijeha,
Izađem na terasu i pogledam u nebo
tražeći djelić da nema boju tvoju
zenica,
I kidam zubima želju da te
zagrlim,samo na tren da te udahnem,
samo mali djelić mene da te osjeti.
Toliko mi trebaš, al
ćutim.
Obećala sam da ću se ugušiti u
nedostajanju,
da ću tvoje zbogom umjesto muzike
pred spavanje da premotavam u glavi,
Obećala sam da ću progutati
sopstvenu dušu serviranu za večeru
i neću ti reći,
Neću ti reći da si ti bio jedina
zora
zbog koje je vrijedilo držati oči
otvorene.
Da si bio moj strah od sna,
da sam se bojala dana bez tebe.
Neću ti reći da si bio ludilo u
mojim venama,
da sam zbog tebe krila moja bijela u
katran spustila,
da dušu vežem u tvojim dlanovima.
Neću ti reći da nikom nisam nijednu
košulju ispeglala, osim one tvoje,
One iste koju sam tako sočno
izgužvala, iskidala zubima.
Ni tvojom ulicom ne prolazim,
Na rukama hodam samo da tvoje
prozore zaobiđem,
i oči sklapam da u njih ne gledam
nadajući se da ću ti sjenku
uhvatiti,
Kako da ti kažem da ti još pripadam,
da sam bila i ostala tako bezazleno
zaljubljena u sve tvoje maske,
i strahove, u tvoje bezočno ludilo,
i glad?
Neću ti reći da ti još kradom pišem
pjesme,
Lupkam po tastaturi, pustim srce da
priča, bilo šta,
da misli na tebe, da mu nedostaješ,
da boli.
Pustim ga.
Ne želim ga u somot školjke uviti,
i baciti u naše more koje nas je
vezalo,
ne mogu ga nemanima servirati ni u
lance vezati.
Sve i da to uradim, opet bi tebi
potrčalo,
opet bi mi jedostavno nedostajao.
Pa čemu onda kidanje?
Opet sam jutros mirisala na tebe.
Na snove.
Na so.
Opet su zidovi pjevali tvojim
osmijehom.
I opet je odzvanjala melodija tvog
zbogom.
Ranjavala me iznova i iznova,
Samo da bi mi jače nedostajao.
Samo da bih opet posrnula.
Ali ćutim.
Neću ispustiti krik poput papirnog
zmaja na vjetru.
Neću ti reći.
A tako mi nedostaješ.
Ne možeš to znati, ali evo kažem ti
opet.
Nedostaješ mi svake večeri
kad se na granici očaja rvem sa
bolom da ne popustim,
da ti ne pišem, da te oćutim,
Sa svakom zorom se trudim da te iz
sebe istočim
kao vino kad prelivaš pa malo
proliješ.
Udišem vazduh al sa njim i tebe
udahnem
jer svi zidovi su prepuni
tebe,tvojih očiju, tvojih osmijeha,
Izađem na terasu i pogledam u nebo
tražeći djelić da nema boju tvoju
zenica,
I kidam zubima želju da te
zagrlim,samo na tren da te udahnem,
samo mali djelić mene da te osjeti.
Toliko mi trebaš, al
ćutim.
Obećala sam da ću se ugušiti u
nedostajanju,
da ću tvoje zbogom umjesto muzike
pred spavanje da premotavam u glavi,
Obećala sam da ću progutati
sopstvenu dušu serviranu za večeru
i neću ti reći,
Neću ti reći da si ti bio jedina
zora
zbog koje je vrijedilo držati oči
otvorene.
Da si bio moj strah od sna,
da sam se bojala dana bez tebe.
Neću ti reći da si bio ludilo u
mojim venama,
da sam zbog tebe krila moja bijela u
katran spustila,
da dušu vežem u tvojim dlanovima.
Neću ti reći da nikom nisam nijednu
košulju ispeglala, osim one tvoje,
One iste koju sam tako sočno
izgužvala, iskidala zubima.
Ni tvojom ulicom ne prolazim,
Na rukama hodam samo da tvoje
prozore zaobiđem,
i oči sklapam da u njih ne gledam
nadajući se da ću ti sjenku
uhvatiti,
Kako da ti kažem da ti još pripadam,
da sam bila i ostala tako bezazleno
zaljubljena u sve tvoje maske,
i strahove, u tvoje bezočno ludilo,
i glad?
Neću ti reći da ti još kradom pišem
pjesme,
Lupkam po tastaturi, pustim srce da
priča, bilo šta,
da misli na tebe, da mu nedostaješ,
da boli.
Pustim ga.
Ne želim ga u somot školjke uviti,
i baciti u naše more koje nas je
vezalo,
ne mogu ga nemanima servirati ni u
lance vezati.
Sve i da to uradim, opet bi tebi
potrčalo,
opet bi mi jedostavno nedostajao.
Pa čemu onda kidanje?
Opet sam jutros mirisala na tebe.
Na snove.
Na so.
Opet su zidovi pjevali tvojim
osmijehom.
I opet je odzvanjala melodija tvog
zbogom.
Ranjavala me iznova i iznova,
Samo da bi mi jače nedostajao.
Samo da bih opet posrnula.
Ali ćutim.
Neću ispustiti krik poput papirnog
zmaja na vjetru.
Neću ti reći.
A tako mi nedostaješ.
Subscribe to:
Posts (Atom)
-
To se prosto desi tako. Konstrukcije oslabe, negdje se u tebi slomi parče tla na kom si postavio temelje, erozija počne da kola krvot...
-
Ovo nije priča kao ostale. Ovo nije post, ni erupcija emocija. Ovo nije tuga, ni bol. Ovo je samo pismo, izrezbareno u tišini, samo kao pods...
-
Sjedim tu na terasi restorana u Palma de Mallorca i pijem sangriju i na neki načn osjećam se usamljenije nego ikad. Znam, ne bi trebalo, ali...