Igram se s riječima. Često mi fali ona prava da objasnim
osjećaj, da opišem suzu, da nacrtam osmjeh. Ne umijem da rimujem. Možda i ne
želim. Pustim srcu da preskače i tandrče u grudima, da se istopi u riječima
koje tako volim. I piše, o onom što osjećam, o onom što proživljavam, o paklu i
raju kroz koje sam prošetala umornim stopalima, na crnim potpeticama, ponekad
slomljena, ponekad razigrana poput djeteta.
Plešem. U svom stilu. Izmislim po neki korak, po neki okret,
pustim da srce odigra svoj balet kroz moja stopala. Odsviramo neku našu muziku,
ja i moje srce, i uvijek na kraju dana vratimo se ljudima koji su nam
inspiracija, uzor, motivacija za dalje, sjajnija zvijezda u ljudskoj masi. O
Đoletu je suvišno bilo šta reći, sumnjam da ću ga ikad nadmašiti riječima i
navalom emocija. Sumnjam da postoji nešto o njemu a da to drugi i pametnijij i
riječitiji od mene nisu rekli i napisali. Ali o Sergeju...
Već danima se na mom telefonu, i radnom računaru, i u
dnevnoj sobi na repeat pušta samo jedna pjesma. Kao začarana, sama se ponavlja.
Gdje god kročim čujem je. Budim se sa melodijom u glavi kao da sam je cijelu
noć pjevala. Udišem snagu iz svakog takta i guram kroz dane. Zagrlim se tako
kad nema ko, otpjevušim pjesmu u sebi i stisnem moje srce malo, jare klempavo,
i nastavim. Jer ta pjesma ima ono nešto što sam dugo tražila. To je ono kad ti
kroz srce prođu sve bivše ljubavi, svi padovi, svi lijepi trenuci, sve velike
zaljubljenosti i klecanja koljena... To je kad osjetiš ponovo svaki poljubac, i
svaki zagrljaj. I poželiš pozvati onog nekog posebnog koji je ostavio trag više
nego iko. Poželiš ponovo utonuti u takve zenice, i osjetiti kožu, osjetiti
miris, ponovo proći istim stazama, gledati u nebo i biti srećan jer si nekad
bio dio velike ljubavne priče. Možda je i sada tvoja priča velika. Možda negdje
neko u ovom trenutku sluša istu stvar, i ne mora da traži zagrljaj. Mi koji
živimo sami, otcijepljeni od svih svojih voljenih, sa grumenom nostalgije u
džepu košulje, odmah s lijeve strane, ja i oni slični meni, ovu pjesmu nikad
nećemo moći da čujemo a da srce ne poželi zagrljaj.
Jednom sam već pisala koliko sam bila ponosna na Sergeja kad
je predstavljao moju zemlju, ali sad moram reći – nisam ponosna. Nemam riječi
koja je idealna da stoji uz njega a da opiše ono što je učinio za mene ovom
pjesmom. Malo je reći da sam ponosna, malo je reći da sam dušu pronašla u
taktovima, da sam srce našla u riječima. Malo je reći da je Sergej onaj jedan
od rijetkih koji dotaknu rijetke sa svojim djelima. Nadam se da će nekad moje
riječi moći da dotaknu druge onako kao što mene grli ova pjesma.
Više ne moram reći nikom. Pustim pjesmu, i ona me zagrli.
Hvala Sergej! Hvala do neba, mog desetog.