Samo dobre godine se broje

Tražim onako neki dobar cover za stranicu, listam slike zime, Sneška Bijelića, slike novogodišnjih jelki i zimskih praznika i uhvati me neka nostalgija u grudima za svim propuštenim praznicima, novim godinama, proslavama, druženjima. Ujede me tuga nekako ljutito, pomalo osorno. Ja sam oduvijek bila maštaroš. I ostalo je toliko neostavrenih želja u meni. Možda ih nekad ostvarim, možda nekad budem potpuna. Možda nekad sastavim ovo okrnjeno srce na mjestima gdje dijelovi slagalice nikad ne mogu biti pronađeni, zauvijek spaljeni u djetinjstvu, surovo otrgnuti od mojih dječijh dana.

Ne pamtim Nove godine. Porodične. Sa okićenom jelkom i dekoracijama, i poklonima ispod nje. Imam neke fotografije koje svedoče o tome da sam je nekad imala, ali moje sjećanje je prazno. Kao da se to sa slika nikad nije dogodilo. Voljela bih da jeste. Možda bih imala drugačiju sliku o praznicima. Možda sam zato cijelog života bila Grinč i mrzila ideju o proslavama i euforijama za praznike. Možda zato jer se nikad nisam poljubila u ponoć. Filmski. Znam, koliko god moje more emocija bilo puno, prazne su školjke u njemu. Kako mogu pisati o ljepoti ljubavi kad je sama nisam doživjela u punom sjaju?

Moje su ljubavi uvijek bile drugačije. Rijetko nasmijane. Nikad se nisam držala za ruke sa nekim ko je stvarno moj, niti sam se glupirala blevarima, ni planirala ljetovanja i praznike. Moje su Nove godine bile uvijek naglo prekinute, zalivene ironijom, tuđom ljubomorom, nedostajanjem. Nisu čak bile ni pijane da ih zaboravim. Svaka se previše urezala u meni da bih mogla reći da sam praznični nastrojena u ovim decembarskim danima.

Ono što sam u neprestanoj borbi uspjela da razumijem jeste da ma koliko loša iskustva bila ne treba im dozvoliti da prevladaju. Ne treba im dozvoliti da te obilježe i oblikuju po svojim htjenjima. Život je uvijek u tvojim rukama. Zato sam prošle godine kupila jelku. I okitila stan. I kupila poklone svima u porodici, zapakovala ih u paketiće i odnijela. Zato sam odlučila da obrišem stare godine, da zaboravim ono što nisam imala i da kreiram godine u kojima ću raditi sve ono što me čini srećnom bez obzira na ljubav. Zato i ove godine jedva čekam da je izvučem i ponovo ukrasim, da ukrasim stan, da napravim moje kolačiće sa cimetom. Možda opet moj čarobni poljubac bude na čekanju ali sigurna sam da ću praznike dočekati sa ljudima koje volim.

Ne određuju nas uspomene, one nas samo usmjeravaju ka pravim izborima. One nas uče kako da budemo srećniji. Prestati gledati kakve su godine bile, i krojiti planove kakve trebaju da budu. Onakve kakve ih ti želiš. Nekad, upotpuniću moje okrnjene uspomene, neću ih skrivati kao šolje od porcelana koje je vrijeme po malo gricnulo na ivicama. Jednom, moje želje će biti ostvarene. Moje more će biti okean. Jednom...

Hiljadu tvojih lica

Htjela bih da ti napišem najljepšu pjesmu, da okitim sve tvoje ulice na ovaj dan, da vrištim od smijeha, da te pamtim, da utonem u sve tajne staze koje tako dobro znam. Htjela bih da se radujem jer još zime nisu ušetale svečano u tvoje šume, još uvijek se poneki leptir provuče tvojim selima i još uvijek mirišeš na jorgovan i lipu, na dušu i ljude.

Položiće se vijenci na Stražici, pročitaće se unaprijed spremljeni govori, vještački napisani, i pamtiće samo neki, preživjeli zašto se slavi današnji dan. To gdje svi oni vide samo mermer, ja vidim krv i čujem vrisku, i osjećam hrabrost jer su tu pali svi oni koji su se borili za mene, za tebe, za naše danas. Borili su se za budućnost. Da li bi se borili da su znali kako će Pljevlja ostati sama i pusta, kako će magla biti najveći saveznik? Da li bi se borili da su znali da će biti toliko mržnje i sujete među ljudima? Da li bi se borili za oslobođenje?

Nije baš neko vrijeme, nije baš neka budućnost, ali i dalje su to moja Pljevlja. I dalje su to moji ljudi. I ja sam njihova. Ma gdje bila. I ponosna sam. Onako baš istinski ponosna na sve što je taj grad iznjedrio jer nema tog kutka svijeta gdje neko od nas nije stigao. Nema pjesme bez nas. Nema suza bez nas. Nema prijatelja nigdje kao što su naši. Možda pričaju viceve o nama ali smo mi neodvojivi dio slagalice. Nigdje se ne osjeća toliko razdor među ljudima, a opet ogromna bliskost nego što je to među nama. Mi smo spremni da o nekom ispričamo sve najgore, a opet  - tu smo kad treba da se pomogne, svi trčimo, svi sebe dajemo. Mi smo takvi. Mi smo Pljevljaci.

Ja pamtim Pljevlja iz nekih srećnijih vremena. I takva će mi uvijek nedostajati. Uvijek ću u sebi nositi pljevaljsku zimu, jorgovan i majeve, rijeku i virove. Uvijek ću pamtiti nebo sa vidikovca, i vodu sa izvora. To je neizbrisivi dio mene. Pamtiću i pričaću. Vjerujem u neku ljepšu budućnost, u sreću i ljubav, i vjerujem da ovaj tekst neće ništa promijeniti. Ali ipak, grade moj, hvala ti za ljubav, hvala ti i za suze. Za padove i uspone, za ponos i rijetko za stid. Hvala što si uvijek bio moje utočište. Moj Rim. Temelj i svaki zid moje duše. Jer u tebi sam postala ovo što sam danas. Zbog onih koji su nekad ginuli da bi mi mogli biti rođeni.

Srećan ti tvoj dan, grade moj!

Samo mi knjige nemojte spaliti

Čitala sam dosta ovih dana. Neke knjige koje su mi oduzele vrijeme, simatične pričice koje ne bih preporučila, koje nisu ostavile bog zna kakav utisak na mene kao "Rastanak sa Zanzibarom". Volim da se uvučem u knjigu, u stranice, u likove, volim pronaći dio sebe u riječima, u situacijama, volim naučiti nešto novo. Knjiga je nešto sasvim drugačije zaista. Potpuno novo iskustvo. A ako već tražim nešto novo onda sam to i pronašla u Samarkand-u.

Sjajna knjiga. Prosto i jednostavno sjajna. Nije to neka posebna priča od koje ćeš izgubiti dah, ili plakati kao kiša što je bio slučaj sa "Katarinom" od A.Seton. Nije to melanholična priča i jedan prost ljudski život. Ja nisam čak ni znala da su ličnosti u stvari nekad postojale. Zaista, nisam znala ni da postoji Samarkand. Nisam ni čitala o Hajamu. Nisam poznavala njegove katrene. Lijepo je upoznati makar djeliće drugog svijeta, Strah i teror, i ljubav, i gubitak, borbu i snagu, istrajnost i nepokolebljivu hrabrost.

Sve to u jednoj knjizi. Nije to ona dosadna priča o jednom gradu i njegovoj istoriji. Poželiš da ga nekad posjetiš, da ga upoznaš malo bolje, Priča o Orijentu i nepoznanicama, o tome kako je lako izgubiti ljubav, kako se lako vezati... Priča o borbi za ideale, za slobodu, za demokratiju. Toliko vijekova u jednoj knjizi. Ljudi prolaze, vremena se mijenjaju, al gradovi nekako uvijek tu ostaju na jednom mjestu, odolijevaju vremenu, nadograđuju se, kao kad lego kockice slažeš. Ima tako gradova koji su prosto predodređeni da budu unikatni. Kao što ima ljudi koji obilježe jedan dio vremena. Poput Hajama. Poput Hasana. Poput Nizama. Tri različita čovjeka, a opet cijelo čovječanstvo u njima.

"Eto šta će biti moje jadne pesme za hiljadu godina, krhotine, fragmenti, razvaline jednog zauvek pokopanog sveta. Od jednoga grada ostaje ravnodušni pogled što će ga na nj spustiti neki polupijani pesnik."

Bezimena boja mog ludila

Na lijepo se lako naviknuti. Ali znaš li koliko treba vremena da se navikneš na loše, na izdaje, laži, prevare, na nepostojeće snove i izlizane izgovore pred spavanje poput bljutave večere. Ne možeš ti to znati. Nisi ti kalemljen sa svake strane, tvoji korijeni nisu nikad bili pokidani i spaljeni. Ne možeš znati šta jedan poljubac pred spavanje može izazvati. To horde nemira se probude, i krene marširanje, bitka je počela. Pohodi na srce i na zemlje već opustošene, na rastinje i trnje koje je opasalo dušu vjerujući da je samo tako može zaštititi od lijepog. Jer ljepota je varljiva stvar. Kao kad svjetlost privuče leptira i tako mu zauvijek prekine let.

Nisam ja naviknuta na takve stvari. Po uglovima sam mračna, ponekad bi neko rekao patetična, ali ne znaš ti koliko je teško ubijediti sebe da na ovom varljivom svijetu nema srca osim kamena. Da su se ljudi pokvarili kao mlijeko, i da nema izuzetaka. Nisam ja za ovakve svijetove sa crvavim srcima i nagriženim dušama. Nisam, ali sam naučila da živim tu, čekajući neko svoje malo sunce. Vjerujući da postoje poljupci na jastuku sa mirisom lavande, da postoje koraci utisnuti u lišću, da postoji neko dovoljno hrabar da drži moj trnoviti dlan u svom bez straha.

Preplaši me ljepota noći. Preplaši me osmijeh. Preplaši me kad osjetim čak i najmanju kapljicu iskrenosti u zenicama. Bojim se da vjerujem, a tako bih rado da srcu amneziju podvalim, da sve te slike naivnog maštaroša bacim i da napravim sopstvenu režiju naivnog cirkusa. Preplaši me tišina i ćutanje, i teške noći pune vlage jer moja prostranstva isparavaju, jer ni suza više nema. Preplaši me milion leptira koji se odnekud rode iz mraka, obasjani osmijehom, nahranjeni poljupcem i onda boje purpura krenu u osvajanje mraka. Ne znaš da tada trebam da me zagrliš, da ne drhtim, da mi kažeš da se ne bojim. Ako ti takav postojiš. Ako te nisam izmislila u svojoj prezrenoj samotnoj noći. U mraku često pišu najveće tajne.

Odglumiću da sam jaka. Sakriću nasukane brodove svih mojihneuspjelih bitki. Sve razderotine ću pokriti mahovinom, i krvave tragove sakriti u zemlji, nećeš ni znati. Možda ćeš naslutiti iza mog pogleda da se ponovo bitke vode, možda ćeš osjetiti miris ranjenih zveri, i nagorelih misli. Možda ćeš pitati. Možda ćeš ljubiti da me prođu sve besane noći. Možda ćeš znati da zagrliš cijelu mene, i prihvatiš moje ludake vezane, plašljive poput poljskih miševa. Ne znaš koliko mi je potrebno da vjerujem da ćeš ovu bitku dobiti ti. Da ću konačno moći da se predam i bijelom zastavom se pokrijem. Ratovi su me pola odnijeli.

Samo me zagrli...

Igram se s riječima. Često mi fali ona prava da objasnim osjećaj, da opišem suzu, da nacrtam osmjeh. Ne umijem da rimujem. Možda i ne želim. Pustim srcu da preskače i tandrče u grudima, da se istopi u riječima koje tako volim. I piše, o onom što osjećam, o onom što proživljavam, o paklu i raju kroz koje sam prošetala umornim stopalima, na crnim potpeticama, ponekad slomljena, ponekad razigrana poput djeteta.

Plešem. U svom stilu. Izmislim po neki korak, po neki okret, pustim da srce odigra svoj balet kroz moja stopala. Odsviramo neku našu muziku, ja i moje srce, i uvijek na kraju dana vratimo se ljudima koji su nam inspiracija, uzor, motivacija za dalje, sjajnija zvijezda u ljudskoj masi. O Đoletu je suvišno bilo šta reći, sumnjam da ću ga ikad nadmašiti riječima i navalom emocija. Sumnjam da postoji nešto o njemu a da to drugi i pametnijij i riječitiji od mene nisu rekli i napisali. Ali o Sergeju...

Već danima se na mom telefonu, i radnom računaru, i u dnevnoj sobi na repeat pušta samo jedna pjesma. Kao začarana, sama se ponavlja. Gdje god kročim čujem je. Budim se sa melodijom u glavi kao da sam je cijelu noć pjevala. Udišem snagu iz svakog takta i guram kroz dane. Zagrlim se tako kad nema ko, otpjevušim pjesmu u sebi i stisnem moje srce malo, jare klempavo, i nastavim. Jer ta pjesma ima ono nešto što sam dugo tražila. To je ono kad ti kroz srce prođu sve bivše ljubavi, svi padovi, svi lijepi trenuci, sve velike zaljubljenosti i klecanja koljena... To je kad osjetiš ponovo svaki poljubac, i svaki zagrljaj. I poželiš pozvati onog nekog posebnog koji je ostavio trag više nego iko. Poželiš ponovo utonuti u takve zenice, i osjetiti kožu, osjetiti miris, ponovo proći istim stazama, gledati u nebo i biti srećan jer si nekad bio dio velike ljubavne priče. Možda je i sada tvoja priča velika. Možda negdje neko u ovom trenutku sluša istu stvar, i ne mora da traži zagrljaj. Mi koji živimo sami, otcijepljeni od svih svojih voljenih, sa grumenom nostalgije u džepu košulje, odmah s lijeve strane, ja i oni slični meni, ovu pjesmu nikad nećemo moći da čujemo a da srce ne poželi zagrljaj.

Jednom sam već pisala koliko sam bila ponosna na Sergeja kad je predstavljao moju zemlju, ali sad moram reći – nisam ponosna. Nemam riječi koja je idealna da stoji uz njega a da opiše ono što je učinio za mene ovom pjesmom. Malo je reći da sam ponosna, malo je reći da sam dušu pronašla u taktovima, da sam srce našla u riječima. Malo je reći da je Sergej onaj jedan od rijetkih koji dotaknu rijetke sa svojim djelima. Nadam se da će nekad moje riječi moći da dotaknu druge onako kao što mene grli ova pjesma.

Više ne moram reći nikom. Pustim pjesmu, i ona me zagrli.

Hvala Sergej! Hvala do neba, mog desetog. 

Sve redje srecem ljude iz svog plemena...

Dotakneš dno u zivotu. Nekad. Osjetiš blato pod prstima, mulj sopstvenih patnji pod noktima. I budeš svjestan toga. Prihvatiš to kao prelomnu tačku sebe i ustaneš. Zalijepiš šavove, prespiojiš žice, zamotaš se u trake i ušiješ svuda gdje je puklo. Ustaneš i dišeš. Nisi umro, kuca ti negdje srce u tijelu, nešto ti teče venama, al nisi umro. Shvatiš šta želiš a šta nećeš. Pratiš osjećaj i znaš kad želiš sex, kad poljubac, kad ne želiš ništa. Jer iskrenost je tvoje bogatstvo.

Sinoć sam bila svedok slobode. Rođena u ljeto, sa morem u krvi i previše soli u očima. Oduvijek zaljubljena u okean, bila sam svedok jedne sjajne izložbe. Ali i nečeg što je bilo skriveno iza nje. Negdje u tim paletama  boja nije bilo depresije ni tuge. Nije bilo tajnih pretinaca punih suza. Bilo je emocija, bilo je topline i što je važnije bilo je slobode. Jer šta je more nego vjetar. I šta je srce nego ljubav.

Nikad mi nije u potpunosti bilo jasno izražavanje bojama, ali umjeće da svoje imaginarije i maštu oslikaš i udahneš im izgled je čarobno. Voljela bih kad bi moje riječi mogle da se naslikaju i kad bi postojala boja za svaku napisanu nijansu mog srca. Možda je nemoguće odrediti da li je moja iskrenost plava, ili je moja emotivnost purpurna do zvijezda. Možda bi prah iz mojih vena bio siv sa primjesom crvene, za sve izgorele ljubavi. Možda bi sloboda koju nosim u sebi bila u bojama vjetra s jeseni. Vidiš, nisam ja toliko dobra s bojama koliko mogu riječima da zapletem paukove mreže na tvom uzglavlju.

I nije samo izložba slika razlog za riječi pune nemira. Nije samo noć i vino razlog za osmijeh. Vidiš, ja moje srce nisam uspjela proanći. Ne znam jel sišlo u pete il u mali prst lijeve noge. Nije ga bilo. Bile su oči i smijeh, bila je zima i šapat. Dodir prstiju na obrazu, po neka zvijezda u oku al srca nigdje. Nije zatreperilo u bojama mora, i nije disalo u vodi. Sakrio se lopov mali, vrebalo je srce iz nekog svog mraka, sa svojim bojama po licu. I malo pepela na nosu.

Kad jednom dotakneš dno i naučiš prave vrijednosti u životu prestaneš traćiti vrijeme na usputne analize i slučajne susrete. Poželiš dlan na dlanu, poželiš gram više pažnje, poželis iskre i varnice umjesto hladnih zvijezda i emocija u boji.

I naprosto se tuga desi i naprosto si tu gdje jesi...

Opraštam se sa oktobrom uz zvuke novog Sergejovog albuma. Bože, kako ovaj čovjek uspjeva da iz albuma u album zagolica svaku emociju. Od prve pjesme do danas ostao je ponos što smo rođeni u istoj zemlji. On i Balašević... Balašević i on... Ne mogu da razdvojim. Radni dan, nit kraj nedelje, nit sredina. Ne znam ni gjde su mi misli. Srce je valjda još u griduma. Šćućurilo se malo, minijaturno, u svom uglu i drhturi. Čeka. Samo.

A o samoći znam tako mnogo. O njoj ti mogu pisati, ali neću. Ne želim ti reći koliko to zna biti teško, ali i oslobađajuće. Kroz samoću ćeš naučiti toliko toga o sebi, spoznaćeš svoje granice, svoje snage, slabosti. Samoća te može povesti do najoštrijih ivica ludila, i moraš naučiti da držiš balans sa srcem u jednoj ruci. Jedan pogrešan korak i potonućeš u okeanu suza koje jedva čekaju da te prigrle. Da te natope svojim slanim talasima, da se nikad ne oslobodiš osjećaja soli u očima. Samo je dovoljno da pogledaš ka provaliji, da pomisliš na nju. Zato uvijek gledaj u ono šro nosiš na dlanu. U to malo zrno boba koje se skupilo u ćošku grudi i šapuće ti, traži puteve za tebe.

O tome znam i previše. O praznom krevetu koji te svako veče dočeka u svoj zagrljaj i priča ti o predjelima i pustinjama samotnim. I o njemu znam više nego što želim. Jer taj krevet, za tri broja veći je sva ujeha, sva toplina koju možeš da nađeš u ovom hladnom svijetu interesa i zabluda, osvete i bluda. To je sva ljubav koju možeš da imaš u ovom emotivno zaostalom svijetu. Jer ne može niko da te grli kao da si cijeli svijet, ne umiju ljudi da vole srcem i dušom, zenicama i sa svakom kapi koštane srži. Ne, ne znaju. I tako tvoje malo zgrčeno srce, ko slavuj ukrletci, bez pjesme i radosti. Šapuće o samoći, i ne da ti da potoneš.

Jer o toj tami znam gotovo sve, svaki njen lavirint, svaku vlat ugašene trave, svaki list koji drhti... Znam joj tajne, znam joj svaku nijansu mraka kojim bi te tako rado prekrila. Znam, iako nisam ponosna na to. Znam, ali se ne dam. Još uvijek izbjegavam njene zamke, još se koprcam  i otimam, siječem sve mreže u koje me ponekad zaplete. Ne želim utonuti u njenu hladnoću jer onda bih bila dio svijeta, dio njihovih degeneričnih emocija. Ja ipak biram toplinu kreveta umjesto hladnog kamenog zagrljaja, i biram radije svoje malo zgrčeno srce umjesto tuđih kamenih odaja. I radije biram da se borim sa samoćom umjesto da gledam presahle zenice zarobljene u tijelu nekog mrtvog muškarca koji ne zna šta je ljubav.

Puštam papirni brod niz rijeku svojih želja. Opraštam se sa oktobrom. Zagrlim se i utonem u snove. Jer o samoći ne mogu da pričam. Pala bih u iskušenje da joj se predam, da potonem u so. A ja još u snove vjerujem.