Tih 206 koraka dužinom tvog sokaka, nikad ja nisam brojao...

Kad tako pođeš na neka putovanja, uvijek ponesi višak srca u džepu, jer računaj da ćeš dušu ostaviti na tim putevima. Računaj da ćeš zenice istočiti po pločniku, na sve fasade ćeš ostaviti osmijehe nacrtane, ali ne one vještačke. Ostavićeš bre sebe cijelog, ako znaš kako. Eto, tako je meni Novi Sad ukrao parče snova i prišio ih za svoje mostove.

Prvi put sam bila u Novom Sadu još u srednjoj školi, na ekskurziji. I ništa nisam vidjela. Ni osjetila.

Drugi put sam bila prije 6 godina, samo na par sati. I nisam ništa shvatila.

Treći put sam ostala cijela dva dana. I vidiš, Novi Sad ne treba da posjetiš, treba da ga osjetiš, svojim krvotokom, da se prepustiš, da se predaš. Jedini razlog zašto ne volim Novi Sad je zato jer mi je ukrao najbolju drugaricu, ali oprostila sam mu. Jer maslačak može da cvjeta gdje god da ga posadiš. Kratko sam bila da bih mogla da se zaljubim u grad, u ulice, u dušu, ali dovoljno sam bila da osjetim ono što mi je Balašević tako dugo pričao kroz svoje pjesme. I kad se zaljubiš u njegovu muziku, onda prosto moraš da odeš ulicom Jovana Cvijića, i da pustiš srce poput konja vranih da se rastrče. I moraš da staneš kod broja 206 i pustiš muziku u glavi. Još ako si nekog nekad volio onda znaš gdje ti parče srca ostane. Koliko li ih je ostalo pred tim vratima?

I kad skreneš tom ulicom brojeći korake, naiđeš na Dositejevu. Odbrojiš 206 taktova u srcu, i ne znam, al drugačije dišeš. A ako ne voliš Balaševića, i ne slušaš njegovu muziku, pa onda je dovoljno da plešeš. Da budeš srećan jer Novi Sad to budi u tebi. Možda sam samo ja u pitanju al zaista, Novi Sad moraš voljeti. Ima tih opuštenih lica tamo, nekako prirodnih u odnosu na ove lažnjake koje srećem. Ima nekako tog srca u odnosu na kamenje u ovim gorama. Možda mi se učinilo, al tamo ima ljudi.

Nezaobilazno je bilo prošetati Tvrđavom, šetati mostom i pjevušiti "Dok gori nebo nad Novim Sadom" dok moja luckasta frendica namješta šiške i uslikava momente. Momente zbog kojih ćemo sutra sigurno biti sentimentalne i koji će nedostajati. Meni sigurno hoće. Stajati na zidinama istorije i gledati u Dunav, u mostove, u snove. Nostalgija te neka zgrabi u trenu, i mora ti neko bitan nedostajati. Ne znam odakle sjećanja počnu iskakati poput nijeme predstave, razmota se rolna ispred očiju i srce stane. Možda je zbog Tvrđave, ili sam samo ja u pitanju. Možda je i zbog Balaševića. Ali ima pogleda koji se ne mogu odglumiti. I osmijeha koji se ne mogu nacrtati.

I vrijeme je inače ponekad surov drug, iscuri ko previše vode u dlanu i već sam morala da se vratim ostavljajući dušu po pločniku rastrtu. Zaljubih se u Novi Sad za tren. Dogradih zid uspomena za po neku ciglu sa frendicom, ubilježih nova poznanstva poput kalema na bagremu, to se uklopi nekako, i vjerujem da se i Dunav smijao zajedno sa nama. Povratak u život, i bez obzira što sam vodila rat sa nesanicom, smijem se, i priznajem da sam srećna. Kako sam bila srećna kao nekad u osnovnoj školi sa najboljom drugaricom, u prvoj klupi. 

Dječija radost - onako sva pufnasta poput maslačka kad se nakostriješi.  

Život bas i nije bog zna sta, al za svaki slucaj uvek uzmem sta mi da...

Kad ćeš skupiti hrabrosti da se odvojiš od tla u koje si se zakopao? Od ljudi koji te drže sputanim, lažima vezanim? Od srca koje srca nisu, već kamen hladni, zemlja oronula? Kad ćeš da otvoriš oči i udahneš vazduh? Da raširiš krila vezana i baciš potpetice? Jesi li se u drvo pretvorio pa si vezan tu, za jedno mjesto, jedan grad, jedno tlo? Šta te može navesti da se probudiš, da počneš da dišeš?

Desio se krah. Oduzeto mi je sve. Nebo srušeno. Srce izvađeno, bukvalno. Bez anestezije. I svi kažu u redu je to, tako je moralo. U redu je to, proći će. Ma u redu je to, prezdravićeš. U redu je, oživjećeš. U redu je onima koji nisu krv svoju lili i gazili po njoj. U redu je onima koji nisu nikad više od lutke izgubili. U redu je onima koji nikad umrli nisu. Onima koji ne znaju srce šta je i kako izgleda. U redu je, nisam umrla. Poskidala sam zvijezde nesuđene s neba i sebi ih u zenice strpala, vijenac od njih isplela. Sve osmijehe sam iz dubine leđa izvukla, one najiskrenije što sam čuvala i sad ih nosim svaki dan. Dosta je bilo lažne ironije i prividne sreće. Pala sam. Jesam. Ustala sam. I to jesam. I tako razbijena na komade udahnula vazduh. Nisam umrla.

Zatvorila su se sva vrata iza mene i sad, par mjeseci kasnije mogu reći da sam živa. Otvorio se prozor ispred mene, i od njega pravim izlaz iz podruma u koji sam se zatvorila. Propustila sam previše šansi, neću i ovu. Jer ova miriše nekako zdravo, zeleno, pravo. Nije otrovana tuđim nezadovoljstvom. Nije zagađena tuđim kompleksima. Jer vjeruj mi, kompleksi ne postoje. Strahovi - oni su imaginarni. Možda ti niko nije rekao da vrijediš, ali tako je. Ti si jedinstven u ovom univerzumu, takav sklop nema niko. Ni ovakav kao što sam ja. Sve je do tebe. Ti biraš kako ćeš da oblikuješ svoje srce od gline, ti biraš kuda će oči da ti gledaju. Ti osjećaš, ne dozvoli da drugi osjećaju za tebe. Šta znaju oni o tvom paklu? Svi imamo svoje krugove, i svi se sa svojim avetima borimo. Nauči da prošlost zatvoriš iza sebe. To je bilo. Pusti da te nauči i gotovo. Osjećaj. Pa makar i bol, makar i suze, makar i razočarenje. Osjećaj, i nauči.

Vidiš, ja sam prošlost uvijek doživljavala kao ličnu bajku. Ličnu legendu. Istoriju. Proganjala me, boljela me svuda po tijelu, kao haljina od trnja. Možda jer nisam umjela da oprostim. Možda jer nisam umjela da osjećam ništa drugo. Vjerovala sam da zaslužujem tu bol, kitila sam se njom, stidila sam se suza jer bi onda drugi mislili da sam ljudsko biće, a htjela sam biti heroj. Da, to sam bila ja. Sad je sve drugačije. Sad vidim nijanse boja, sad osjećam kišu na licu, sad dišem vjetrove. Sad znam da mogu bolje, zaslužujem bolje. Znam koliko sam drugačija i upravo zbog toga znam koliko sam vrijednija. Nisam narcis, nije ovo dizanje na pijedestal lične pobjede, nisu ovo jednolične predstave. Osjećam to u krvi. Možda je zbog meditacije i unutrašnjeg mira, možda jer sam konačno shvatila da je svaki osjećaj prolazan, možda jer sam morala da se izgubim da bih se pronašla. Možda jer nisam drvo da se zakopam u zemlju. Možda jer sam upravo to - čovjek, a ne heroj.

Zato se ne plaši. Diši. Uči od svega po malo. Uštedi novac i pametno ga uloži. Diši, Uživaj u životu i trenucima. Budi prisutan u njima. Daj svoje srce. Voli. sebe prvo pa druge. Ne daj da ti drugi kroje sudbinu, da utiču na tebe i da ti kažu kako je najvažnije da završiš školu, nađeš posao, skrsiš se, imaš djecu. Da, sve je to važno ali to nije sve od života. Budi živ. Probudi se.

Pusti prašinom da te upijem

Pustila sam prašinu da te pospe. Da te prekrije u sšto debljim slojevima da od tebe ne ostane ni miris. Ni sjenka. Da te sklonim što dublje u svoje vene. Krvlju da te prekrijem. Da te rastopim u sebi. Pustila sam te. Ne držim se više grčevito za tvoje dlanove. Ne držim se za tebe kao za spas. Jer ti to nisi nikad ni bio. Ti si bio moj putokaz ka lukama kojim moram ići. Bio si poslednji otkucaj srca pred spavanje prije nego postaneš noćna mora. Bio si... Sve si bio. Nisi više. Kasno je.

Bili smo naši, svoji, a tako tuđi. Umio si da me voliš najluđe a nikad mi to nisi pokazao. Umio si da mi skidaš zvijezde sa neba, da ih kačiš u moje zenice, a eno ih - sve na nebu još sijaju. Ni jednu ukrao nisi. Umio si da lažeš istinom, umio si da plačeš osmijehom. Bio si tako nepopravljivo moj, a nikad mi nisi pripadao. Nisi ti umio da voliš. Ne znaš još uvijek, a mene si naučio ljubavi. Ne znaš ti, ništa ti ne znaš budalo praznoglava.

Gruba sam. Moram biti. Moram te odgurnuti od sebe, moram otići od tebe jer ti si poput kamena koje mi visi oko vrata dok stojim iznad provalije. Ti ćeš me samo povući ka dnu, da budem promašaj kao ti. Ne želim to. Ja sam za zvijezde rođena, za nebo krojena. Ja sam za letove, padova mi je previše. Ti ne umiješ ustati iz klanca u koji si pao, ti si zarobljen u sopstvenim iluzijama, ti si taj kome treba spašavanje. Tebi ljubav nije dovoljna. Malo ti je. Ti si sebičan i arogantan, i ti ne znaš voljeti. Nikad nisi ni znao.

Možda si vjerovao u nas, iako nikad nismo postojali. Ja sam vjerovala. Više ne vjerujem. Ni tebi, ni tvojim riječima, ni tvom Volim te! Ne prljaj ljubav svojim riječima. Ti ne znaš voljeti. Nikad nećeš ni znati. Ti možda imaš godina i srca za bespovratno trošenje. Ja nemam. Ja ne želim davati sebe nekom ko me ne umije sačuvati. Ne želim davati sebe nekom ko me ne zna cijeniti. Nekom ko me ne zna voljeti, bespovratno i apsolutno parališuće. To nisi ti. Žao mi je, zaista jeste. Mogli smo biti veliki, najveći, najluđi, mogli smo svijet obići na biciklu, iako ja ne znam da vozim. Mogli smo preplivati okean iako se bojim ajkula. Mogli smo. Sve smo mogli, ali sad više nema smisla. Nema potrebe zadržati te ni kao prijatelja. Ni to ne znaš biti. Sve što znaš je da voliš sebe. Zapravo, nisam sigurna ni to da li znaš.

Pusti i ti, molim te, pusti da me prašina prekrije. Pusti da odem od tebe, ne drži me vezanu za svoje hirove samo zato jer se ti plašiš voljeti, samo zato jer se ti bojiš sreće. Pusti da isparim iz tvojih vena, nema me tamo mnogo. Pusti. ne kvari mi uspomene koje imam na nas dvoje. Pusti da nas nema kao što nas nikad nije ni bilo.

Nije OK da budeš OK

"Dozvoli sebi da budeš srećna"
"Dozvoli sebi da osjećaš"
"Ne ignoriši svoje želje i svoja očekivanja"
"Dozvoli sebi da osjećaš"

Ponavljam. Dozvoli sebi da osjećaš. Kad malo bolje razmislim, poslednji mjesec ne osjećam ništa. Osjećam zimu. Vjetar koji duva kroz pukotine u grudima. Osjećam kišni oblak iznad glave kako me prati, moj lični kišnotres, samo čeka kad ću ga otvoriti da se sruči na mene. Ili iz mene. Sve ostalo što osjećam - ne želim da znam. Plašim se. Jedina definicija koju imam je da sam ljuta. Na sebe, na druge, na vremensku prognozu, na ulice. Na moje tri tačke koje su me pratile. Skratila sam ih. Tačka. Jedna. Gotovo.

Osmijehom rušim sve brane. Osmijehom se krpim, lijepim, ušivam. Osmijehom se zavaravam, i rekla bih alternativno se liječim. Osmijehom se iscrtam svuda po tijelu, i blještim. Kao neonska reklama. Sjajno je sve zar ne? Ne, nije. Tužna sam. Tužna sam do beskraja. Osmijehom jecam i osmijehom plačem. Dosta. Večeras ću suzama plakati. Pustiću ih kao termite da me pokose, da me izgrizu, ištipaju za obraze, da mi krv još više zaslane. Dozvoli sebi da osjećaš. Ljudima je svejedno, prijateljima nije. Njima ne mogu servirati još jedan truli pokušaj mene kojoj je sve dobro. Nisam ni pokušala. Lažem, jesam. Kažem da sam ok. OK. Dva slova koja su apsolutna laž, i ubijeđena sam da kad nekog čujem da je ok - kladim se u pet bananica da nije. Nisi dobro. Priznaj. Pogledaj se u ogledalo, u taj mračni zdenac svoje ironije, i reci da nisi dobro. Ja nisam. Tužna sam. Proći će. Ili neće. Jedno od ta dva.

Stroga sam, prema sebi najviše. Imam velika očekivanja. Naučila sam toliko toga, i vjerujem da trebam biti pametnija, zrelija, da treba da budem svjesna i realna. Racionalna. Emocije zamotaj u klupko, zaveži mornarskim čvorem, zabetoniraj i baci u more. Dosta. Razmrsiću ih. Ostavila sam samo osnovno kod sebe. Onaj PREgršt moje PREemotivnosti sam bacila ajkulama. Dio mene je srećan. Zaista, iskreno, jeste. Dio mene. Ne znam koji. Ne znam gdje je taj dio ali imam ga. Ne vidim u mraku ali tu je negdje. Čvrsto vjerujem da sam pokušala u kamen da se pretvorim. Čvrsto vjerujem da sam ponovo pokušala biti Deda Mraz i ispunjavati tuđe hirove umejsto sopstvenih. Vjerujem da sam ponovo počela da krijem slabosti pod tepih, i da sam greškom otvorila kutiju u kojoj sam krila lične demone. Trebalo je da njih bacim u more ajkulama.

Nedostaje mi MrRight. Već odavno je to samo zgarište ali mi neodstaje. Sa njim nisam morala da nsim ovaj otrcani pohabani kostim "OK sam". Sa njim sam mogla da budem tužna. Da samo nisam obećala, možda sam mogla i da ga volim. Ali nisam dozvolila da osjećam. Ne dozvoljavam da mi se približe ljudi. Ponašam se kao bijesan pas. Režim. Ne pričam nikom. Niko ne treba ništa da zna. Svako može da pročita. Reći ću mu kad ga budem vidjela. Ima on svojih demona, daću mu i moje, šta je to za njega.

Treba mi zagrljaj. Dva. Deset. Vječnost. Da dozvolim sebi da vjerujem. Pa nisu svi zagrljaji kandže. Ima tu i zuba. Ali ima i krila. Krila mi trebaju. Svoja sam potkresala, i zabranila im rast. Ostale samo suve grane, nesposobne za grljenje. Poput strašila od slame štrče mi ruke, raširene, nesposobne da prihvate, da se sklope oko nekog u zagrljaj. Čujem srce u grudima. Njega imam. Lupa. U kavez zatvoreno. Divlja, traži da se pusti, ali ne može. Ne dam. Emocije su to. Slomiće ih neko. Ovako, zatvoriš, postaviš rampe i svi sigurni. Dosta. Moram ga pustiti. Moram jer znam da bez njega nisam ja. Rezala sam ga na dijelove, kidala, rastrzala, ono uvijek novo izraste, snažnije. Ne ide da ga zatvaram. Oči treba da izvrnem naopako. Trepavice da ispunim željama. trebam ponovo biti ljudisko biće. žena, djevojčica. Jesam to sve, ali nekako hipnotisano. Vrijeme da se probidim. Klik. Buđenje. Dosta.

Dozvoli sebi da osjećaš. Plači. Voli. Divljaj. Osjećaj se kao poslednji mekušac. Cmizdri. Udaraj pesnicama u jastuk. Raduj se. Pleši. Skini se u veš i skači po krevetu. Spavaj go. Izađi u gaćicama na terasu. Prošetaj. Kupi knjigu. Stani na most i gledaj u rijeku. Plači. I sve vrti u krug. Zagrli nekog. Pusti da te zagrle. Pjevaj pod tušem. Ljubi se. Usvoji mačku! I sve u krug. Drugi nek svoje mišljenje o tebi i tvojim odlukama zabiju u guzicu. Ne plaši se ljubavi. Ne plaši se ljudi, iako je najvjerovanije da će te zverski ujesti za ruku, ali neka. Tebi će porasti nova ruka, a njima srce nikad. Imaj svoj stav, svoje želje, svoje osjećaje i prati ih. Imaš ih s razlogom. Razum nije uvijek prava stavr. Biti racionalan nije uvijek pouzdano. Zamišljaj želje. Vjeruj u njih. U sebe. Pomazi psa na ulici. Pomazi ciganče, ako nećeš psa. Živi trenutak. Osjeti ga. Dozvoli to sebi. I ja ću. Biće nas dvoje. Dobar početak.

Ne znaš ti šta je mrak

Čekaj, kad sam pisala o nedostajanju i ljubavi nisam mislila na ovo sada. Nisam mislila da budem samo dobra na riječima. Željela sam djela. Željela sam pokazivati i crtati, možda malo do neba poletjeti. Nisam mislila da ćeš mi samo napisati koju riječ i živjeti život kao da ja ne postojim. A evo me, tu sam, pišem još jedan tekst i pitam se koliko vas takvih još ima.

Raširila sam ruke, možda nespremna za ljubav, možda malo preplašena, možda progonjena sopstvenim paklom, ali raširila sam ruke. Za zagrljaj. Otškrinula sam vrata srca da provjetrim ustajali vazduh samoće i da te pustim da priviriš u njega. Da možda poželiš da ga urediš, dekorišeš, možda samo da mi krv promijeniš. I ostadoh tako čekajući u mjestu dok oko mene odzvanjaju tvoje riječi nedostajanja. Riječi. Riječi. Riječi.

I uvijek je važnije vidjeti drugove, i uvijek su važniji rođendani, neki drugi izlasci na koje ti ne padne na pamet da pozoveš nekog ko ti je takođe bitan. Ako je bitan. Uvijek su umorni radni dani, uvijek su obaveze kojima nikad kraja nema, i uvijek su samo riječi na kraju dana "Znaš, nedostaješ mi...". Uvijek je važnije da pokušaš da mi se uvučeš u krevet, umjesto u srce, i uvijek je važnije širenje nogu od ruku, i uvijek su drugi prioriteti vas nezrelih dječaka koji niste spremni za ljubav. Reći češ da tražim previše pa sam zato sama. Ne, nisam sama. Ja samo ne želim da provedem svoj život pored nekoga kome ću biti na drugom ili trećom mjestu. Ne želim da provedem svoje vrijeme pored nekoga ko će dok me sluša razmišljati kako da me namami u spavaću sobu. Zašto ne želiš da slušaš ono što imam da kažem? Zar su usne samo za poljupce?

Zar je previše što želim čovjeka umjesto hladnokrvne zvijeri? Ne brini, zver znam gdje mogu da nađem, ako je nekad poželim. Zar je previše što ti vjerujem da ćeš biti uz mene kad sam prehlađena, da ćeš biti pored mene, umjesto da ti "nedostajem" dok se provodiš po  klubovima? Možda je za tebe previše. Možda nisi ni bio spreman za ljubav. Možda nisi u stvari želio mene veće moje tijelo, zadovoljenje za svoj muški ego. Nije ovo ni malo jednostavno vrijeme. Nisu ovo ni malo normalni dani. Možda se bojim. Možda bih ćutala. Možda je bolje da spustim ruke, i ponovo zatvorim srce.

Riječi. Šta su riječi? Pijesak i prašina. Ako je tako ti si pustinja. To je sve što imaš. Nije ni važno. Jer ja nemam snage da dječaka učim ljubavi, niti da čekam da odrasteš. Ne znaš ti još šta je mrak.

I sav sam kao ona staklena stvar...

Sa kišom izlivam tugu. Reći ću ti nešto što krijem u sebi dok stojim na terasi, iza stakla, posmatrajući kišu i puste ulice komšiluka. Reći ću ti da je more tuge u  meni. Da je okean neisplakanih suza nastanjeno u mom srcu. Želim ti reći koliko sam izgubila u poslednje vrijeme. Ne zbog sopstvenog ega, ne da bi ti osjetio bol ili žaljenje zbog mene. Ne da bih ja bila u prvom planu. Želim ti reći koliko si srećan i koliko je gubitak nekog ili nečeg u stvari novo rođenje.

Izgubila sam srce. Tačnije, lično sam ga izvadila iz grudi, iskidala zubima arterije i bacila ga na smetlište pacovima. Nisam umjela da se borim, nisam umjela da budem jaka, nisam imala hrabrosti. Izabrala sam prašinu, i pad. Izabrala sam da naredni period idem kroz život bez srca. Manje je bolno. Jednostavnije je. Ne osjećaš bol, ne osjećaš ništa. Samo dišeš. I to je sve što znam da radim. Uzdah. Izdah. Do u nepovrat.

Sa srcem su otišli ljudi. Oni koje sam zvala prijateljima i ljubavima, zavodnicima, simpatijama. Otišli su svi oni koji nikad nisu ni marili, oni koji su pričali a nisu činili. Neke sam lično otjerala iz života. Vjerujem da zaslužujem bolje od takvih. Bilo je tako prirodno da odu, kao usputni gosti, svratili na kap mojih suza i čašicu moje krvi, na krišku tuge da nahrane sopstvene mrtve duše. Nisam mrtva. Samo zaleđena u vremenu. Stala. Neka su otišli. Takvi lažni mi nisu ni potrebni.

Sa ljudima je otišla ljubav, i radost. Osmijeh. Onaj osmijeh iskren poput djeteta kad mu se ostvari želja. Ostao je kalup samo. Navika pokreta. Mišićna memorija. Ostala sam ja. Školjka, prazna, puna vjetrova i oluja. Divlja i bijesna. Prepuna vriskova koji odzvanjanju u meni. Tjeraju me da grizem i ujedam, da grebem i kidam, da budem ludak zaražen bjesnilom. Jer drugačije ne mogu podnijeti svijet, i ovu neiskrenu gomilu živih bića koji sebe nazivaju ljudima. Marsovcima u roblje prodati, zemlju prepakovati u kutiju dinamita i raznijeti. To treba. Lakše mi je bez srca da izliječim rane. Da preživim ljude. Lakše mi je da bijes kroz usne izbacim iz tijela. Suza nemam. 

A ti si srećan jer nisi izgubio ništa. Možda neku ljubav, možda psa, kanarinca, možda si izgubio tiket na kladionici, ali ništa više od toga. Znaš šta je kad ti umre neko drag i blizak, ali ta bol te tako brzo prođe kad si okružen prijateljima koji samo nose dobre maske. Ja ne mogu tako. Ja žalim. Ja plačem. Ja ćutim. Povlačim se od svijeta i pokušavam da se pronađem, da obuzdam bijes. Ne znam način. I ovaj koji imam je sigurno pogrešan. Bez srca je sve pogrešno. Kiša mi ne smeta. Ne dotiče me zima. Ne smeta mi magla. Tuga, pustoš, golotinja. Ostali su mi prijatelji kojima mogu da ispričam suze, rijetko ali mogu. Ostali su mi dani da se borim sa sobom u ringu, pa ko pobijedi. Životinja i zver ili ja.

Naučila sam ko su ljudi za koje se vrijedi boriti. Naučila sam kome treba pričati, a koga grliti. Svi moji gubici su me naučili vrijednostima u životu. Naučila sam da nije važna boja posteljine kao ono što se dešava ispod nje. Naučila sam da nije važna marka telefona sve dok možeš da čuješ nečiji glas. Naučila sam da nije važno koliko imaš virtuelnih ljudi u životu već koliko onih pravih uz sebe kad je najteže. I najvažnije, naučila sam da materijalno nikad ne može da nadoknadi ljubav. I ne želim nikad biti uspješna i bogata ako to znači da neću biti voljena. Jer Ljubav je sve za šta se vrijedi boriti. To sa sigurnošću znam. Ljubav porodice, ljubav djeteta, ljubav druge polovine. Ljubav je ta koja liječi. Ljubav je ta koja ubija. Vaskrsava. I osvaja. 

A ti si srećan jer ne moraš da brineš o sopstvenoj samostalnosti. Tebi su slavlja u glavi, provodi i ljetovanja, skijanje i vrele noći, žene koje kupiš jednim pogledom, i muškarci koje možeš svući u javnom wc-u. Srećan si jer ne nosiš u sebi ništa osim trenutnog zadovoljstva. Ispunjavaju te sniženja, i cipelice, i isprazni razgovori sa ljudima koje nazivaš prijateljima. I ostani tako bezuslovno srećan, ostani tako bezbrižan jer ti ne bi imao snage ni nositi se sa svojim demonima. Oni bi te živog pojeli.

Kad opet naučim da hodam, i kad opet budem čula zveket srca u grudima nadam se da ću moći da gledam na život sa istim žarom kao i ranije. Nadam se da će mi osmijeh povratiti bar nijansu zvijezda koje sam utopila u sopstvenim morima. Kad opet budem smjela da volim nekog tako iskreno i tako bolno i toliko jako da se kineski zid povije pod težinom jedne riječi, nadam se da će biti neko bolje vrijeme i neki bolji ljudi oko mene. Jer ovaj svijet je samo utočište, samo sklonište dok ne razvijem krila. Kad opet budem imala srce, nadam se da neće biti  kasno za ljubav i sreću. 

Ja pričam uzdasima, i grlim usnama

Kaže da mu nedostajem. Uzdahnuh. To je bilo mnogo jednostavnije nego priznati. Lakše nego reći "I ti meni". Ostale su riječi da lebde u vazduhu. Nije da nisam željela da priznam. Nije da ne mislim na Njega. Nedostaje mi. U ovim mračnim vremenima kad se za vazduh jedva borim. Možda nije pravo vrijeme da mi nedostaje. Nije da nisam htjela da kažem. Ostale su mi riječi na usnama, neizgovorene. Izgovorila sam ih kasnije, kad sam prekinula vezu. Izgovarala sam ih cijeli dan pokušavajući da mu ih napišem, onako nehajno, kao usput. Glas me izdao. Izdao me kad sam čula Njegove riječi "Nedostaješ mi". Krcnulo je nešto, negdje, u mojim bezbrojnim arhitekturama.

Rekla sam mu kad je tišina utihnula. Kad je ostao eho da odzvanja u meni jer već odavno i sama sebi nedostajem.

Rekla sam mu da sam srećna što su mi se putevi ponovo ukrstili sa Njim, posle beskrajno dugo godina, posle cijelog jednog života odsustva.

Rekla sam mu da mi je drag, uvijek je i bio, možda je čak jedan od rijetkih koji nije bio gad prema meni i koji me nije tretirao kao fizičko biće. Naprotiv. Sa Njim sam se uvijek smijala, iako je to trajalo kraće od uzdaha. Smijem se i sad.

Rekla sam mu i da mi je Njegov zagrljaj prijao. Kao lijana oko starog oronulog drveta. Loš je mjesec, loš za mene. Pola me nema, pola su me pojeli termiti užasa. Rasturili me okolo poput mahovne a ipak sam osmijeh uspjela da sačuvam.

On ne zna ništa o mojim slabostima. On ne zna ništa o mojim sputanim demonima, i zatvorenim aždajama. Bolje je tako. Ne bi ga uplašile, prošao je i on svoje krugove pakla. Možda ne bih umjela da mu objasnim, možda ne bi razumio, možda bi rekao da sam preosjetljiva, da previše lično doživljavam ljude i srca, i ne bi pogriješio. Jer takva sam. Previše otvorena za ovaj sumanuti svijet i sa previše srca za ove mračne ljude.

Rekla sam mu da je ovih dana njegova poruka za dobro jutro jedina svjetlost u mojim noćnim morama. On i moje crnobijelo mače. Njih dvoje su mi jedine zvijezde na nebu osutom uzdasima. Ne vezujem se lako, ne puštam nikog više blizu srca, niti znam gdje sam srce sakrila. Umorila sam se od traženja, i tako sam lako skliznula u zaborav. Prepustila se rutini dana, ljepoti noći, stranicama knjiga i sopstvenim padalicama. Zaboravila sam na ljubav. Na radost. Na ono kad ti neko nedostaje.

Želim konačno biti slaba. On ima taj zagrljaj u kom bih mogla da se raspadnem, da budem samo ja, samo obična žena. Ima zagrljaj, možda ima i srce jače od mog. Možda je vuk u jagnjećoj koži, možda će mi srce rastrgnuti poput čopora izgladnjelih bijesnih pasa, možda će znati da me usreći, da me nasmije... Možda bude, možda ne. Ali nedostaje mi. Onoliko koliko sam u stanju da osjetim.

Evo rekla sam mu.