Dok čekam da srce ponovo izraste...

Šetala sam juče morem. Plažom. Koračala po talasima, skupljala školjke, drhtala od vjetra. Nije mi bilo toliko hladno koliko mi je srce sleđeno. Podignem pogled, vidim more, širinu, divlje vođenje ljubavi između mora i neba, spajanje na horizontu, sunce u zenicama. I opet drhtim od zime. Iskočim iz kože, pogledam se sa strane, pogledam se razumom. Racionalno (Bože, kako mrzim tu riječ). I znam da moram glogov kolac u srce da zabijem. Sebi. Na mjestu gdje je bilo srce. Sad ga tu nema. Već odavno ga nema. Osušilo se kao trnjika. 

Koliko sam već napisala riječi o nedostajanju, o ljubavi, o pustinji, mojim ludacima zatvorenim, o sebi poništenoj. Kao da nema sreće u životu. Ima je. Čujem joj eho iz bunara kako odzvanja. Ili su to ostaci mog smijeha? Nisam sigurna, ali zvuči kao sreća. Šta ja znam šta je sreća? Davno je bilo to vrijeme. Dok gledam sebe na pijesku, kao aveti, oko mene prošlost se otima. Koja ruka će prije da zagrebe, koji zub jače da ujede. Gledam i želim da ih sve vriskom rastjeram, ali ne ide. Nož mi treba. Samurajski mač osvetnika. To se mora iskidati. Prošlost zatrpati. U more sahraniti da se ajkule otruju. 

Ne znam kako. Sa nekim ljudima je jednostavno. Kažeš im šta misliš, oni se uvrijede, naljute i kraj. Odu od tebe kao da im nisi sve na svijetu. Odu iako nisu nikad ni bili uz tebe. Bili su kad je njima trebalo. Neki ljudi nisu dovoljno jaki da podnesu kritiku, istinu ni ljubav. Ja znam da ću morati od sebe da odvalim kamen, za svoje dobro. Jer uvijek će me vući nazad, uvijek će me boljeti i uvijek će mi rušiti ionako jedva napravljene temelje. Jaka sam, jesam, ali kad su neki ljudi u pitanju slabija sam od trske u oluji. I moram da u drvo izrastem. Emotivno neko drvo. 

Dosta mi je. Dosta mi je biti tu za ljude koji nisu nikad bili uz mene. Dosta mi je biti tu za ljude zbog kojih sam ovakva danas. Dosta mi je da je moj život meni u drugom planu zbog istih. Gledam ih kako se oko mene vijore njihove aveti i molim more da nekim talasom ih potopi. Gledam ljude koji su me voljeli, i na koje topovima nasrćem, cijelom vojskom mrava se branim od njih. Gledam sebe u središtu vjetra sa mojim zavezanim ludacima željnim vriska. Željnim ljubavi. Dođavola, koliko ima otkad nisu bili voljeni? Ili je to bilo u  nekom prošlom životu? Ne pamtim. Lažem, pamtim ali je tužno priznati. Sve zbog ovih koji nisu bili tu. 

Vrijeme je zaista. Možda ću još dugo biti sama, ali ne i usamljena. Možda neko vrijeme neću moći da pronađem minirane puteve ka kući. Možda ću ćutati dugo, možda i dalje biti osušena i prazna, ali posle svake zime mora nešto da proklija. Nešto mora da nikne. Neko proljeće mora doći. Vjerujem u to. Znam da prošlost moram da spakujem u škrinje, da čvrsto zamandalim vrata i da ih ne otvorim više. Moram ove duhove oko sebe da otjeram, bijelim lukom, trnjem, krvlju, nekako. Bilo kako. Previše su mi uzeli, preveliku cijenu sam platila, a nisam morala. Kao da sam vještice lovila. I dok gledam sebe na pijesku znam šta moram da uradim. 

Podignem pogled i vidim racionalnu sebe kako gledam u moje sirove emocije koje se bore. A ne treba. Znam da ne treba. Treba disati. Jako. Duboko. I vjerovati. Treba ustati uvijek. Osjećam aveti oko sebe, i znam da ih racionalna ja vidim. Stojimo nas dvije na pijesku, vodeći nijemi rat. Gledamo se i znam da moram da se povučem. Moram pustiti racio da pobijedi, da bih sačuvala ovu trnjiku u grudima. Dok čekam da srce ponovo izraste. 

Ne okreći se sine

Danas sam ustala posle nemirnih snova. Mjesečarskih. Punih. Danas nemam razumjevanja. Danas mi smeta koža koju nosim, i trepavice koje grebu, i trnje u očima, zvijezde sasušene. Danas sam sve ono što nisam.

Život se dešava, svima, pa i meni. I svi imamo loše uspomene. Ja imam loše gomile uspomena. Moglo je i gore. Jedan od mojih rijetkih prijatelja, Vlado, mi je rekao nedavno "Toliko dugo te znam, i znam puteve kojim si išla, znam i zvijezde kojim si se hranila. Plakali smo zajedno i smijali se još jače. Ali ti kao da si rođena za loše."

Možda je bila loša godina. Možda su i berbe bile loše. Možda je bio pun mjesec. Odbijam vjerovati u sve to. Jedina mana je što sam rođena među pogrešnim ljudima. Zato sam promijenila ljude. Otišla od njih. Da se ne okrećem. Da ne gledam iza sebe. Ne odgovaram na pozive, ne odgovaram na osmjiehe, ne slušam ih. Život me naučio. Ne okreći se iza sebe, tamo nema ništa što bi ponio sa sobom. Ne slušaj one od kojih si otišao. Prošlost miniraj iza sebe i idi. Gazi naprijed. Ne odustaj. Iscijepan i poderane duše, razlomljenog srca, krvavih dlanova, ali gazi naprijed.

Pojaviće se uvijek neke aveti iz mraka da te vuku nazad. Tražiće te. Tragove ti čitati, ali i dalje se ne okreći. Jer ako se okreneš, ako poklekneš na tren, vratićeš se do poslednjeg miniranog koraka. I biće kao da nisi ni otišao. Ponovo ćeš da ispunjavaš tuđe hirove, ponovo ćeš da radiš sve što drugima odgovara, ponovo ćeš zaboraviti na sebe. Biće lošije nego ranije. Zato se ne okreći, nikad, nikome.

Ne razumijem kako ljudi popunjavaju svoje praznine. Čime ih zatrpaju, koji korov posade namjesto srca. Ne znam kad su postali sebični, da li je zbog radijacije, nestašice, ili nedostatka ljubavi. Da li je moguće da je većina ljudi nevoljena? Ne razumijem. Ne mogu da se uklopim. Uporno pokušavam da okrenem leđa, ali oni koji te vuku nazad su obično oni zbog kojih si otišao. To su uvijek oni koji su ti najbliži. Pohlepni, gramzivi, sebični, duševno paralisani, samo traže i otimaju, grabe, i za uzvrat dobiješ samo trnje. Među takvima sam ja rođena. Među kamenjem.

Grize me noć. Znam da se moram i ovaj put okrenuti. Na silu mi uvrću vrat da ih pogledam, da stopala okrenem i napravim ta tri koraka nazad. Vjerovatno je ostala neka šupljina prilikom miniranja. Dinamitom da raznesem. Zadnji put. Mora da bude zadnji. Jer ako nastavim sebe da dajem drugima koji ne umiju da me vrate, ostaću bez sebe, a gdje ću onda? U čije srce onda mogu da stanem? Svi moji krahovi su me naučili da budem jaka, ali ljudi su ti koji me lome. Hoću li ikad biti otporna na njih?

I poslednju masku sam nedavno zapalila. Ostala sam gola pred svijetom. Ne umijem više da se nasmijem ako ne osjetim osmijeh u sebi. Ne umijem da zadržim suze, sve brane sam iskoristila da podignem zid između mene i ljudi iza. Ostala sam samo ja, onakva kakva sam rođena. I to je najbolje što je moglo da mi se desi. Ja se moram okrenuti još ovaj put. Ti nemoj, nikad. Idi naprijed i nikad se ne okreći. Da je trebalo da gledaš nazad imao bi oči na potiljku. Samo idi. I drži srce otvoreno. Voli! Nikad nemoj da prestaneš da voliš, sebe ponajviše.

Ne, strah nije pravi ruz za tvoje usne resi ga se jednom zauvek

šetam. Prolazim ulicama grada, u razgovoru sa nekim ko me ne poznaje. On vidi samo fotografiju jake žene, sa osmijehom djeteta i unutrašnjošću poput pamučne školjke. Sedefnu dušu i bisere rasute i sakrivene. On ne vidi ništa. Ispričam ponešto iz mojih memoara, podsjetim se ulica od prije, i osjetim šok koji pokušava da sakrije. Svaki put. Kaže da sam nemirna, da izazivam, da đavole tražim namjerno. Možda sam to radila. Kaže da vjeruje da sam i kao dijete bila takva. Malo nemirče. Da sam željela biti ispred drugih, da nisam željela biti dijete, da sam težila da budem starija od svojih vršnjaka.

Koračam pored Nekog Ko Me Ne Poznaje i okrećem glavu da mi ne vidi isplivale bisere. Kažem da nisam bila takva ali tok rijeke ne mogu promijeniti. Ipak, drago mi je da misli da sam bila takva. Ljepše zvuči nego istina.
Lakše je da zamisliš nemirno dijete kako je klonirano u dvadeset dijelova i rastrčano svuda, nego preplašenog  miša sakrivenog u šator od ćebeta ispod trpezarijskog stola sa rukama preko ušiju.
Lakše je zamisliti leptira nego guštera sakrivenog od sunca, u rupu zavučenog, prepuštenog sebi.
Lakše je biti zmaj i jurišati na okeane nego biti mali bijeli zec koji bježi od vukova.
Lakše je učiti život, nego da te život uči.
Lakše je da Neko Ko Me Ne Poznaje misli da sam bila nestašna tinejdžerka nego da me zamisli kao lavicu koja brani ono što je njeno, svoj sopstveni život.
Ljepše zvuči priča o meni buntovniku nego o meni poraženoj i ukroćenoj zveri.
Ja buntovnik, koji vječito stremi ka zvijezdama.

A ne zna koliko je bilo teško doći do mene danas. Koliko je bilo teško opdići pogled sa zemlje i pozdraviti zvijezde. Ni koliko je blatnjavih tragova ostalo iza mene dok sam se do neba popela. Ne zna on kako je biti biti slomljen, maltretiran, ostavljen, nevoljen, mali. Ne zna on kako to izgleda kad svoje srce držiš u ruci i gaziš po svojoj krvi. Ne zna on kako je kad gubiš razum, kad se sruši sve oko tebe poput matrixa. Ne može Neko Ko Me Ne Poznaje da shvati da ja nisam tražila ništa od toga. Desio mi se život.

Zbog takvih muškaraca koji svoje srce skrivaju poput đavola u mraku, koji vjeruju da muškarac jednostavno mora da bude jak, bez emocija, srčano hendikepiran, zbog takvih muškaraca postoje žene kao ja. Zbog tih nesposobnih za voljeti muškaraca, zbog tog njihovog kamenoloma u grudima postoje žene kao ja. Takvi muškarci su mi se desili i nisam ih ja takve tražila. Ne može on da zna kako je kad sa osam godina gledaš kako se Onaj Ko Se Voli smanjuje u tvojim očima jer je slab. Ne može ni da zna kako je kad imaš deset godina a osjećaš se kako da imaš duplo više jer si vidio babarogu u ljudskom obliku. Jer si vidio zver bijesnu. Jer svaki dan čuješ riku. I drhtiš. Strepiš. Tamo gdje bi trebao biti najsigurniji ti se plašiš.

Svi imamo svoje ožiljke, strahove, demone i aždaje. Svi imamo ono nešto što krijemo i zbog čega nam potopljene lađe isplivaju. Ja sam ustala iz svog blata, i ponovo sam dotakla nebo. Do zvijezda još nisam stigla. Borim se kao i svi na ovoj planeti. Borim se za svoje parče srca, da ga pod svod okačim. Borim se da dišem, da budem, da postojim. I bolje vjerovati da sam malo nemirče, da sam oličenje slobode, i snage, i da sam od kamena tesana. Bolje da vjeruje da sam sa Kriptonita nego da zna da sam ljudsko biće. To je jedino što ne treba da se zna.

Ja i moja očekivanja, ne zna se ko je veća budala

Nije mi cilj da hejtujem, zaista. Odmah da se razumijemo. Ovo je samo moj stav, lična impresija. 

Volim knjige, cijeli moj život sam ih voljela. Volim pisce, i njihove ličnosti. Volim promocije, i koristim svaku priliku da budem prisutna na istim. 

Volim Šerbedžiju i njegovu poeziju. Njegovu jednostavnost svjetskog stila. Zato nisam propustila njegovu promociju knjige. I opet sam imala visoka očekivanja kao kad je Ristovski dolazio. 

Znaš, kad dolazi ličnost koja je svjetskog ranga kao on, ko je obišao sijet, i ko je na kraju, opet jednostavan čovjek, očekuješ da će organizacija biti na najvišem nivou. Očekuješ da ćeš moći da dišeš, da ćeš moći da čuješ, da se neće neka Oliva posaditi ispred tebe samo zato jer se izgubila u prostoru. Razumijem, nismo svi stručni u poslu koji radimo, ali od jedne "kvalietne" izdavačke kuće kao što je "Nova knjiga" očekivala sam puno više. 

U sali pomalo zagušljivoj bilo je postavljeno 20ak stolica, samo za one odabrane i za novinare. Kamere su bile odmah iza, a ostala publika iza kamera. Još ako dodam su kamermani natprirodno visočiji momci? Da, jasno je. "Odabrane ljude sa stolicama" nije imao ko da dočeka, da ih sa osmjehom pozdravi i uputi na njihovo mjesto. Da, djevojka koja se šetkala po sali je bila potpuno nezadovoljna što mora da radi i da nosi sivu štrikanu haljinu sa rozim unihopkama i neočišćenim čizmama, ali ko još gleda to. Rade kasni, akademski 10 min što se i očekuje, a u sali temepratura raste, jer ventilacija "ne radi" (čitaj nema je).

Došao je Rade, sav onako nasmijan, i glumački raspoložen, potpuno boemski, sa svojim šeširom. Rade divan, priča i šali se, šarmerski se smije starijim damama, luta po uspomenama, recituje po nešto. Ma divan zaista. Predstavnica izdavačke potpuno nespremna, drhturi joj glas od treme, logično je donekle ali potpuno nepotrebno. Pa Rade je čovjek kao i mi. Možda drugi to nisu primjetili, ali ja jesam, možda zato što imam nekog iskustva sa takvim događajima, a možda zato što volim posmatrati ljude, i njihove nabore, i oči, i osmijehe, zakiseljene i vještačke. I tako, Rade priča, instrumental mu pravi ekipa iz teretane pored, čuje se svaki vrisak, i svaki udarac. Možda Rade nije čuo. Tip ispred mene poskakuje, cupka, možda su ga noge zaboljele od stajanja, možda mu se pi-pi-pi... 

I tako, došao red na novinare da postave po neko pitanje. Mikrofon ne radi, šuška, ciči, mikrofonija rastura. Rade profesionalac u svemu, sa smiješkom. I ko će kao novinari "Dan"-a da u književnost upletu politiku. "Šta vi rade mislite o tomek ako politika u Hrvatskoj ismjena vlasti utiče na pozorište". Da sam imala neki truli paradajz u ruci da je gađam. Da li može nešto da se desi bez politike i njenog uplitanja? Ni ostali nisu bolji, izlizana već ispitana pitanja, i nekultura novinara koji nakon odgovora ustaje i odlazi sa promocije. 

Potpisivanje knjige i gomila razularenih posjetilaca koji kao zombiji u filmu jedan preko drugog bauljaju. Tako je izgledalo potpisivanje. I djevojka koja pokušava da ih sve satjera u liniju, u red, ako ovce u tor. A Rade strpljivo potpisuje, svakog pita za ime, svakog lijepo pogleda i nasmiješi se. Rade divan kao što se očekivalo. Potpiše mi knjigu, ugrabim fotku, i tako. Završi se veče.

Zbog čega kritikujem ove ljude i izdavačku? Nije kritika, već više impresija. Očekuješ visok nivo, očekuješ iskustvo, toplinu, osmijeh, a ne dobiješ ništa, jer ljudi ne umiju da rade svoj posao, jer nisu sigurni u sebe, jer imaju tremu, jer ne znaju kako da se ponašaju. jer ih niko nije naučio,a  njihovo obrazovanje se završilo na kraju škole. Tužno, beskrajno tužno. 

I kako da opišem nju jednu kad nemam riječi

Kako da vam opisem moju Dadu? Njen osmijeh, i oči. Njenu kosu. Njenu snagu. Njenu borbu. Kako da vam objasnim da smo mi svi mali miševi za nju? Sove. Prosto me sramota kad pomislim oko čega sam ja brinula dok je ona ležala i primala albumine svaki dan. A ona nije skidala osmijeh sa lica. Nikad. I kad je sve boljelo. I kad su grčevi paralisali njene mršave noge. I kad se nije imalo. I kad se nije moglo. Ona je išla naprijed. Ona se borila. Ne znam kako i odakle njoj ta snaga.

Pet godina su je bockali u bolnicama, vršili oglede na njoj, pokušavali da uspostave dijagnozu, cijedili višak vode, reckali djeliće, sve dok joj ne bi vene popucale na rukama. Propustila je cijelu drugu godinu fakulteta ali joj nismo dali da odustane. I diplomirala je. Zajedno smo slavile naše desetke na diplomskom. Zajedno smo se smijale. Svaki dan pričale. Pričala sam joj o mojim glupavim problemima, o muškarcima koji su me muvali, o MrRight-u, o psihozama, o mački, o knjigama, pričala sam joj o bilo čemu samo da joj na kratko skrenem misli sa njene bolesti, sa vena, sa infuzija.

Znam da nikad to nije rekla, ali sigurno se osjećala kao da se ne uklapa u svoju generaciju, Mlađa je od mene a toliko toga je prošla, a opet ništa šta je sve čeka. Ona je moja nezaljubljena mala sestra i čini mi se da je ne bih mogla voljeti ništa manje nego da nas je jedna majka rodila. A njena majka... To nije majka, to je junak. Herkules u ženskom rodu. Ni jednog trenutka je nisam vidjela tužnu ni zabrinutu. Njih dvije, uvijek jedna uz drugu, snažne i jake kao vulkasnki kamen. Ni jednom je nisam vidjela da joj suze zamute vid jer zna koliko mora da bude jaka, a vjerujem da je bilo proplakanih noći. Divim se snazi te žene. Ona koja daje pola sebe da naša Dada ozdravi.

Kad su mi rekle da treba transplatacija jetre znala sam da će doći trenutak kad ću pisati ovakav tekst. Mislila sam da ću umjeti da ga napišem jer već sam to radila, ali jako mi je teško dočarati ljudima ko je Andrijana. Jer nju treba doživjeti, njen smijeh treba čuti, njena snaga treba da je uzor svima nama. Ja ne znam kako se nosi sa svojom bolešću, i odakle joj snaga ali joj nikad nisam rekla koliko sam ponosna na nju i koliko joj se divim. Posebno sada. Jer dok je njoj potrebna transplatacija jetre, njen otac leži u kliničkom centru i bije svoju bitku za život, da dočeka da mu ćerka ozdravi. Njemu je dijsgnostikovan kancer na debelom crijevu sa metastazama najetri i plućima. Ne, ovo nije pjesnički rečeno, ovo je surova direktna istina, surova stvarnost jedne porodice kojoj treba pomoć. Ja molim za nju. Ja je tražim. Ja pišem unjeno ime. Jer Dada mi ništa manje nije sestra, i ništa je manje ne volim. Jer njenu porodicu volim ko svoju, a ja znam koliko ljubavi ima tamo.

Mojoj Dadi treba pomoć. Njenoj sestri treba pomoć. Njena sestra je mlađa od nje, i najbolji je student. I ona na svojim leđima nosi teret cijele porodice i mogu samo da zamislim koliko joj je teško i koliko je ona odrasla prije vremena. Ali važno je da nije sama,. Važno je da zna da nikad ne mora da bude sama. Ona je snažna mlada žena i sjajan pisac. A ja samo gledam u zvijezde i tražim one padalice da poželim želju. Da poželim samo da mi Dada bude dobro. Da poželim da ima dobrih ljudi koji žele i mogu da joj pomognu.

Ne znam kako sudbina udesi da tako jedno stvorenje prođe zemaljski pakao, ali sramota me pisati o mojim glupim problemima i nemirima. Sramota me da se pogledam u ogledalo. Ona je moj heroj, moj junak, ona je moja super žena, ona i samo ona.

Za sve koji žele da pomognu mojoj Dadi mogu pomoć uplatiti u CKB banci CG na broj 510250299627701428 ili na devizni račun

Tih 206 koraka dužinom tvog sokaka, nikad ja nisam brojao...

Kad tako pođeš na neka putovanja, uvijek ponesi višak srca u džepu, jer računaj da ćeš dušu ostaviti na tim putevima. Računaj da ćeš zenice istočiti po pločniku, na sve fasade ćeš ostaviti osmijehe nacrtane, ali ne one vještačke. Ostavićeš bre sebe cijelog, ako znaš kako. Eto, tako je meni Novi Sad ukrao parče snova i prišio ih za svoje mostove.

Prvi put sam bila u Novom Sadu još u srednjoj školi, na ekskurziji. I ništa nisam vidjela. Ni osjetila.

Drugi put sam bila prije 6 godina, samo na par sati. I nisam ništa shvatila.

Treći put sam ostala cijela dva dana. I vidiš, Novi Sad ne treba da posjetiš, treba da ga osjetiš, svojim krvotokom, da se prepustiš, da se predaš. Jedini razlog zašto ne volim Novi Sad je zato jer mi je ukrao najbolju drugaricu, ali oprostila sam mu. Jer maslačak može da cvjeta gdje god da ga posadiš. Kratko sam bila da bih mogla da se zaljubim u grad, u ulice, u dušu, ali dovoljno sam bila da osjetim ono što mi je Balašević tako dugo pričao kroz svoje pjesme. I kad se zaljubiš u njegovu muziku, onda prosto moraš da odeš ulicom Jovana Cvijića, i da pustiš srce poput konja vranih da se rastrče. I moraš da staneš kod broja 206 i pustiš muziku u glavi. Još ako si nekog nekad volio onda znaš gdje ti parče srca ostane. Koliko li ih je ostalo pred tim vratima?

I kad skreneš tom ulicom brojeći korake, naiđeš na Dositejevu. Odbrojiš 206 taktova u srcu, i ne znam, al drugačije dišeš. A ako ne voliš Balaševića, i ne slušaš njegovu muziku, pa onda je dovoljno da plešeš. Da budeš srećan jer Novi Sad to budi u tebi. Možda sam samo ja u pitanju al zaista, Novi Sad moraš voljeti. Ima tih opuštenih lica tamo, nekako prirodnih u odnosu na ove lažnjake koje srećem. Ima nekako tog srca u odnosu na kamenje u ovim gorama. Možda mi se učinilo, al tamo ima ljudi.

Nezaobilazno je bilo prošetati Tvrđavom, šetati mostom i pjevušiti "Dok gori nebo nad Novim Sadom" dok moja luckasta frendica namješta šiške i uslikava momente. Momente zbog kojih ćemo sutra sigurno biti sentimentalne i koji će nedostajati. Meni sigurno hoće. Stajati na zidinama istorije i gledati u Dunav, u mostove, u snove. Nostalgija te neka zgrabi u trenu, i mora ti neko bitan nedostajati. Ne znam odakle sjećanja počnu iskakati poput nijeme predstave, razmota se rolna ispred očiju i srce stane. Možda je zbog Tvrđave, ili sam samo ja u pitanju. Možda je i zbog Balaševića. Ali ima pogleda koji se ne mogu odglumiti. I osmijeha koji se ne mogu nacrtati.

I vrijeme je inače ponekad surov drug, iscuri ko previše vode u dlanu i već sam morala da se vratim ostavljajući dušu po pločniku rastrtu. Zaljubih se u Novi Sad za tren. Dogradih zid uspomena za po neku ciglu sa frendicom, ubilježih nova poznanstva poput kalema na bagremu, to se uklopi nekako, i vjerujem da se i Dunav smijao zajedno sa nama. Povratak u život, i bez obzira što sam vodila rat sa nesanicom, smijem se, i priznajem da sam srećna. Kako sam bila srećna kao nekad u osnovnoj školi sa najboljom drugaricom, u prvoj klupi. 

Dječija radost - onako sva pufnasta poput maslačka kad se nakostriješi.  

Život bas i nije bog zna sta, al za svaki slucaj uvek uzmem sta mi da...

Kad ćeš skupiti hrabrosti da se odvojiš od tla u koje si se zakopao? Od ljudi koji te drže sputanim, lažima vezanim? Od srca koje srca nisu, već kamen hladni, zemlja oronula? Kad ćeš da otvoriš oči i udahneš vazduh? Da raširiš krila vezana i baciš potpetice? Jesi li se u drvo pretvorio pa si vezan tu, za jedno mjesto, jedan grad, jedno tlo? Šta te može navesti da se probudiš, da počneš da dišeš?

Desio se krah. Oduzeto mi je sve. Nebo srušeno. Srce izvađeno, bukvalno. Bez anestezije. I svi kažu u redu je to, tako je moralo. U redu je to, proći će. Ma u redu je to, prezdravićeš. U redu je, oživjećeš. U redu je onima koji nisu krv svoju lili i gazili po njoj. U redu je onima koji nisu nikad više od lutke izgubili. U redu je onima koji nikad umrli nisu. Onima koji ne znaju srce šta je i kako izgleda. U redu je, nisam umrla. Poskidala sam zvijezde nesuđene s neba i sebi ih u zenice strpala, vijenac od njih isplela. Sve osmijehe sam iz dubine leđa izvukla, one najiskrenije što sam čuvala i sad ih nosim svaki dan. Dosta je bilo lažne ironije i prividne sreće. Pala sam. Jesam. Ustala sam. I to jesam. I tako razbijena na komade udahnula vazduh. Nisam umrla.

Zatvorila su se sva vrata iza mene i sad, par mjeseci kasnije mogu reći da sam živa. Otvorio se prozor ispred mene, i od njega pravim izlaz iz podruma u koji sam se zatvorila. Propustila sam previše šansi, neću i ovu. Jer ova miriše nekako zdravo, zeleno, pravo. Nije otrovana tuđim nezadovoljstvom. Nije zagađena tuđim kompleksima. Jer vjeruj mi, kompleksi ne postoje. Strahovi - oni su imaginarni. Možda ti niko nije rekao da vrijediš, ali tako je. Ti si jedinstven u ovom univerzumu, takav sklop nema niko. Ni ovakav kao što sam ja. Sve je do tebe. Ti biraš kako ćeš da oblikuješ svoje srce od gline, ti biraš kuda će oči da ti gledaju. Ti osjećaš, ne dozvoli da drugi osjećaju za tebe. Šta znaju oni o tvom paklu? Svi imamo svoje krugove, i svi se sa svojim avetima borimo. Nauči da prošlost zatvoriš iza sebe. To je bilo. Pusti da te nauči i gotovo. Osjećaj. Pa makar i bol, makar i suze, makar i razočarenje. Osjećaj, i nauči.

Vidiš, ja sam prošlost uvijek doživljavala kao ličnu bajku. Ličnu legendu. Istoriju. Proganjala me, boljela me svuda po tijelu, kao haljina od trnja. Možda jer nisam umjela da oprostim. Možda jer nisam umjela da osjećam ništa drugo. Vjerovala sam da zaslužujem tu bol, kitila sam se njom, stidila sam se suza jer bi onda drugi mislili da sam ljudsko biće, a htjela sam biti heroj. Da, to sam bila ja. Sad je sve drugačije. Sad vidim nijanse boja, sad osjećam kišu na licu, sad dišem vjetrove. Sad znam da mogu bolje, zaslužujem bolje. Znam koliko sam drugačija i upravo zbog toga znam koliko sam vrijednija. Nisam narcis, nije ovo dizanje na pijedestal lične pobjede, nisu ovo jednolične predstave. Osjećam to u krvi. Možda je zbog meditacije i unutrašnjeg mira, možda jer sam konačno shvatila da je svaki osjećaj prolazan, možda jer sam morala da se izgubim da bih se pronašla. Možda jer nisam drvo da se zakopam u zemlju. Možda jer sam upravo to - čovjek, a ne heroj.

Zato se ne plaši. Diši. Uči od svega po malo. Uštedi novac i pametno ga uloži. Diši, Uživaj u životu i trenucima. Budi prisutan u njima. Daj svoje srce. Voli. sebe prvo pa druge. Ne daj da ti drugi kroje sudbinu, da utiču na tebe i da ti kažu kako je najvažnije da završiš školu, nađeš posao, skrsiš se, imaš djecu. Da, sve je to važno ali to nije sve od života. Budi živ. Probudi se.