Zagrli me sad, jako, najbolje sto znas i nemoj crnoj ptici da me daš

Pitao si ko me toliko povrijedio ranije pa su sve moje rečenice u davno prošlom vremenu, pa sam zaboravila biti srećna. Odgovorila sam jedino što sam umjela. Svi prije Tebe. I vjerovatno će svi posle Tebe. Ako Ti uopšte postojiš, ako te nisam izmislila u besanim noćima. Kažeš mi da se ne plašim. A ja ne znam kako drugačije. Znam, izlizala sam ta slova na tastaturi, ali zaista, ova priča o Tebi i meni neće moći biti bez te dvije riječi. Plašim se. 

Svega se plašim. Sebe najviše. Ljudi. Srca. Smijeha. Lijepih stvari. Plaši me Tvoj zagrljaj u kom ne drhtim. I moj osmijeh, Tvoj pogled dok ti pričam kako sam zaradila ožiljke na rukama, i kako sam padala kao mala. Uplaši me tama u Tvojim zenicama kad pomenem moje demone, kao da bi me istog trena sakrio da nikad više ih ne vidim. Možda mi se učinilo. Možda to nije zagrljalj, možda je smrtonosna zamka skovana za moju trnjiku od srca. Za ovaj kaktus osušeni. Za mene i oblak moje kose na jastuku u zoru. 

Nisam ni znala kako svitanje može biti lijepo, ako ga osjetiš. Nisam znala ni da je disanje lakše kad imaš s kim da dišeš. Ma šta ja znam o ljubavi i sreći? Ja koja nikad nisam doživjela ljubav, već samo prividne sjene. Ja koja nikad nisam... Ma pusti, neću da tonem u svoje dubine, ne želiš moje nemani da iskopavaš sa dna. Hoću da odjekujem smijehom, i da upijem toplotu iz dlanova, da se zarobim u trenutku. Hoću da vjerujem da sam s Tobom živa. Hoću, iako se plašim. Iako odlaziš. Ne čudi me to. Pored mene niko nije mogao ostati. Neko nije ni htio. Zašto bi ti?

Vjerujem u sreću. Vjerujem u ljubav, onakvu kakvom je ja zamišljam. Vjerujem u bezuslovnu slobodu, povjerenje, i zagrljaje. Živim trenutke, udišem ih, ne kvarim ih mislima. Gledam Te, dišem Te, i smijem se. CIjelim licem. Mašem repom. Ništa drugo nije važno. Sve ostalo ću preživjeti, sve sam već doživjela. Ne možeš me slomiti, ne možeš ništa uraditi što drugi prije Tebe nisu već uradili. Eto, lažem. Možeš ostati. Držati me za ruku. Zagrliti me na ulici. Možeš me voljeti. Mene i moj oblak kose upetljan u mačje šapice. Možda i hoćeš. 

Možda ću ti nekad otkriti šta sam mislila svaki put kad si pitao šta se krije iza mojih zenica dok te gledam. Govorila sam da nema ništa, da ne mislim, već dišem. A ja sam se plašila. Svaki moj oćutani trenutak je bio moj strah na usnama, neizgovoren. Jer ako ga ne izgovorim, on nije stvaran. I Ti ne možeš znati. Zato ćutim. Da mi trnje ne bi pokuljalo na grlo ako progovorim. Zato se samo uvijem u zagrljaj i dišem Te. Da Te što više zadržim u sebi kad i ti odeš. 

Taji se jedno drvo u mojim grudima, gde li će nešto nići iz toga semena

Pitas jel' sam pisala o Tebi. Nisam. Ne znam šta bih rekla. Nije jednostavno imati riječi uvijek, u svakom trenutku. Ja sam moje progutala sa srcem. U kiselinu da se vare bacila. Rekla da neću da pišem o Tebi. Zašto bih? Tebe treba doživjeti. 

Svi imamo svoj mrak. Svi imamo svoju tamu u kojoj čučimo. Ja sam svoja koljena zagrlila, iscijepana i razgrebana. Sakrila se u ćošak duše koji je ostao netaknut i odlučila da čekam. Neka bolja vremena, možda i bolje ljude. Nailazili su, nije da nisu. Uplašeni miševi, progrizu rupu u zidu, obasjaju te na tren i pobjegnu. Preplaše se koliko vazduh zaudara na emocije. Zabetoniraj i vrati se u ćošak. Tako to ide. 

Ti zidovi oko mene su mirisali na nedostajanje. Još mirišu. Kad si u mraku možeš da izoštriš svoja čula, i možeš da spoznaš sopstvene dubine. I, znaš, više sam ja tu nedostajala nego iko drugi. Samo nisam znala. Moji su mrakovi otrovni, toksični moglo bi se reći. I sad dođeš Ti, ne praviš nikakve mišje rupe, nego mi zid cijeli srušiš, i natjeraš me da slušam sopstveni smijeh šest sati, al ko još broji. I nisam sigurna da sam to ja. Nikad nisam bila takva ja. Ja se smijem usiljeno, reklo bi se prije da se kezim, i ne slušam, potonem u svoje dubine u svakom razgovoru sa muškarcem. Ako se taj ljudski oblik može nazvati tako. Iskočim iz kože, pogledam Tebe i sebe, i tamo gdje se spajaju kičma i srce čujem nešto. I vidim - slušam te. Još bolje, smijem se. Po prvi put posle toliko vremena, smijem se Tvojim vicevima, i čujem eho iz mojih provalija. Živa sam.

I kako bih onda da pišem o Tebi? Šta god Ti bio, sigurno ćeš biti najiskreniji smijeh ove godine. Onaj dječiji smijeh koji sam ja davno zaboravila. Jeste, bilo je lijepih razgovora, bilo je tračaka svjetlosti, bilo je nadanja, smiješaka, i sve se to završavalo prije početka. Jer su moje ambicije velike. Jer nemam korijene. Jer ne želim da život pretvorim u rutnu, tradiciju, navike, u paralizu. Jer želim više. Jer dajem više. Jer se plašim, pa pričam o nedostajanju Onog Nekog Posebnog. Plaši me moja snaga, pomislim da nikad neću moći da se oslonim na još jedno drvo kao ja. Plašim se da niko pored mene ne iznikne, jer sam sasušila zemlju i upila sunce. Plaši me moj mrak, i moj smijeh. Onaj smijeh s Tobom. Kao horor film. Jer je smijeh uvod u tragediju. Bar je bio. Al Ti to ne znaš, i ja o tome ćutim. Ja to sama sa sobom obračun izvedem. Jaka sam cijelom svojom slabošću. Ni to ne znaš. Jaka sam, mogu sve sama, i sve ću sama, jer samo tako umijem. Tako su me naučili. 

Ja sam uplašena rođena, rastužena, nakalemili mi tri srca po cijeni jednog, osakatili me da se hranim zagrljajima, u mraku me držali da bih se sunca plašila. Da bih nebo voljela. Da bih bila besomučno zaljubljena u ljubav kao sopstvenu iluziju. Ja se plašim da volim, eto, priznajem. Plaši me snaga mojih emocija, plaše me moje slabosti, Ti me plašiš, i ovaj osmijeh. Plašim se da pričam, spustim pogled, odahnem i kažem da je sve to život, i da je sve u redu. A nije u redu. Srušio si mi zid i otići ćeš, a ja moram opet na mrak da naviknem. Nije u redu. Ti ćeš otići, a ja moram ponovo bez smijeha da živim. Miševe da hranim. Sunca da se plašim. Nije u redu. Bez Tebe ću moći, bez sunca ću moći, al kako osmijeh da katranom premažem, da usne zaledim? Kako da ovaj eho u sebi utihnem?

Dok čekam da srce ponovo izraste...

Šetala sam juče morem. Plažom. Koračala po talasima, skupljala školjke, drhtala od vjetra. Nije mi bilo toliko hladno koliko mi je srce sleđeno. Podignem pogled, vidim more, širinu, divlje vođenje ljubavi između mora i neba, spajanje na horizontu, sunce u zenicama. I opet drhtim od zime. Iskočim iz kože, pogledam se sa strane, pogledam se razumom. Racionalno (Bože, kako mrzim tu riječ). I znam da moram glogov kolac u srce da zabijem. Sebi. Na mjestu gdje je bilo srce. Sad ga tu nema. Već odavno ga nema. Osušilo se kao trnjika. 

Koliko sam već napisala riječi o nedostajanju, o ljubavi, o pustinji, mojim ludacima zatvorenim, o sebi poništenoj. Kao da nema sreće u životu. Ima je. Čujem joj eho iz bunara kako odzvanja. Ili su to ostaci mog smijeha? Nisam sigurna, ali zvuči kao sreća. Šta ja znam šta je sreća? Davno je bilo to vrijeme. Dok gledam sebe na pijesku, kao aveti, oko mene prošlost se otima. Koja ruka će prije da zagrebe, koji zub jače da ujede. Gledam i želim da ih sve vriskom rastjeram, ali ne ide. Nož mi treba. Samurajski mač osvetnika. To se mora iskidati. Prošlost zatrpati. U more sahraniti da se ajkule otruju. 

Ne znam kako. Sa nekim ljudima je jednostavno. Kažeš im šta misliš, oni se uvrijede, naljute i kraj. Odu od tebe kao da im nisi sve na svijetu. Odu iako nisu nikad ni bili uz tebe. Bili su kad je njima trebalo. Neki ljudi nisu dovoljno jaki da podnesu kritiku, istinu ni ljubav. Ja znam da ću morati od sebe da odvalim kamen, za svoje dobro. Jer uvijek će me vući nazad, uvijek će me boljeti i uvijek će mi rušiti ionako jedva napravljene temelje. Jaka sam, jesam, ali kad su neki ljudi u pitanju slabija sam od trske u oluji. I moram da u drvo izrastem. Emotivno neko drvo. 

Dosta mi je. Dosta mi je biti tu za ljude koji nisu nikad bili uz mene. Dosta mi je biti tu za ljude zbog kojih sam ovakva danas. Dosta mi je da je moj život meni u drugom planu zbog istih. Gledam ih kako se oko mene vijore njihove aveti i molim more da nekim talasom ih potopi. Gledam ljude koji su me voljeli, i na koje topovima nasrćem, cijelom vojskom mrava se branim od njih. Gledam sebe u središtu vjetra sa mojim zavezanim ludacima željnim vriska. Željnim ljubavi. Dođavola, koliko ima otkad nisu bili voljeni? Ili je to bilo u  nekom prošlom životu? Ne pamtim. Lažem, pamtim ali je tužno priznati. Sve zbog ovih koji nisu bili tu. 

Vrijeme je zaista. Možda ću još dugo biti sama, ali ne i usamljena. Možda neko vrijeme neću moći da pronađem minirane puteve ka kući. Možda ću ćutati dugo, možda i dalje biti osušena i prazna, ali posle svake zime mora nešto da proklija. Nešto mora da nikne. Neko proljeće mora doći. Vjerujem u to. Znam da prošlost moram da spakujem u škrinje, da čvrsto zamandalim vrata i da ih ne otvorim više. Moram ove duhove oko sebe da otjeram, bijelim lukom, trnjem, krvlju, nekako. Bilo kako. Previše su mi uzeli, preveliku cijenu sam platila, a nisam morala. Kao da sam vještice lovila. I dok gledam sebe na pijesku znam šta moram da uradim. 

Podignem pogled i vidim racionalnu sebe kako gledam u moje sirove emocije koje se bore. A ne treba. Znam da ne treba. Treba disati. Jako. Duboko. I vjerovati. Treba ustati uvijek. Osjećam aveti oko sebe, i znam da ih racionalna ja vidim. Stojimo nas dvije na pijesku, vodeći nijemi rat. Gledamo se i znam da moram da se povučem. Moram pustiti racio da pobijedi, da bih sačuvala ovu trnjiku u grudima. Dok čekam da srce ponovo izraste. 

Ne okreći se sine

Danas sam ustala posle nemirnih snova. Mjesečarskih. Punih. Danas nemam razumjevanja. Danas mi smeta koža koju nosim, i trepavice koje grebu, i trnje u očima, zvijezde sasušene. Danas sam sve ono što nisam.

Život se dešava, svima, pa i meni. I svi imamo loše uspomene. Ja imam loše gomile uspomena. Moglo je i gore. Jedan od mojih rijetkih prijatelja, Vlado, mi je rekao nedavno "Toliko dugo te znam, i znam puteve kojim si išla, znam i zvijezde kojim si se hranila. Plakali smo zajedno i smijali se još jače. Ali ti kao da si rođena za loše."

Možda je bila loša godina. Možda su i berbe bile loše. Možda je bio pun mjesec. Odbijam vjerovati u sve to. Jedina mana je što sam rođena među pogrešnim ljudima. Zato sam promijenila ljude. Otišla od njih. Da se ne okrećem. Da ne gledam iza sebe. Ne odgovaram na pozive, ne odgovaram na osmjiehe, ne slušam ih. Život me naučio. Ne okreći se iza sebe, tamo nema ništa što bi ponio sa sobom. Ne slušaj one od kojih si otišao. Prošlost miniraj iza sebe i idi. Gazi naprijed. Ne odustaj. Iscijepan i poderane duše, razlomljenog srca, krvavih dlanova, ali gazi naprijed.

Pojaviće se uvijek neke aveti iz mraka da te vuku nazad. Tražiće te. Tragove ti čitati, ali i dalje se ne okreći. Jer ako se okreneš, ako poklekneš na tren, vratićeš se do poslednjeg miniranog koraka. I biće kao da nisi ni otišao. Ponovo ćeš da ispunjavaš tuđe hirove, ponovo ćeš da radiš sve što drugima odgovara, ponovo ćeš zaboraviti na sebe. Biće lošije nego ranije. Zato se ne okreći, nikad, nikome.

Ne razumijem kako ljudi popunjavaju svoje praznine. Čime ih zatrpaju, koji korov posade namjesto srca. Ne znam kad su postali sebični, da li je zbog radijacije, nestašice, ili nedostatka ljubavi. Da li je moguće da je većina ljudi nevoljena? Ne razumijem. Ne mogu da se uklopim. Uporno pokušavam da okrenem leđa, ali oni koji te vuku nazad su obično oni zbog kojih si otišao. To su uvijek oni koji su ti najbliži. Pohlepni, gramzivi, sebični, duševno paralisani, samo traže i otimaju, grabe, i za uzvrat dobiješ samo trnje. Među takvima sam ja rođena. Među kamenjem.

Grize me noć. Znam da se moram i ovaj put okrenuti. Na silu mi uvrću vrat da ih pogledam, da stopala okrenem i napravim ta tri koraka nazad. Vjerovatno je ostala neka šupljina prilikom miniranja. Dinamitom da raznesem. Zadnji put. Mora da bude zadnji. Jer ako nastavim sebe da dajem drugima koji ne umiju da me vrate, ostaću bez sebe, a gdje ću onda? U čije srce onda mogu da stanem? Svi moji krahovi su me naučili da budem jaka, ali ljudi su ti koji me lome. Hoću li ikad biti otporna na njih?

I poslednju masku sam nedavno zapalila. Ostala sam gola pred svijetom. Ne umijem više da se nasmijem ako ne osjetim osmijeh u sebi. Ne umijem da zadržim suze, sve brane sam iskoristila da podignem zid između mene i ljudi iza. Ostala sam samo ja, onakva kakva sam rođena. I to je najbolje što je moglo da mi se desi. Ja se moram okrenuti još ovaj put. Ti nemoj, nikad. Idi naprijed i nikad se ne okreći. Da je trebalo da gledaš nazad imao bi oči na potiljku. Samo idi. I drži srce otvoreno. Voli! Nikad nemoj da prestaneš da voliš, sebe ponajviše.

Ne, strah nije pravi ruz za tvoje usne resi ga se jednom zauvek

šetam. Prolazim ulicama grada, u razgovoru sa nekim ko me ne poznaje. On vidi samo fotografiju jake žene, sa osmijehom djeteta i unutrašnjošću poput pamučne školjke. Sedefnu dušu i bisere rasute i sakrivene. On ne vidi ništa. Ispričam ponešto iz mojih memoara, podsjetim se ulica od prije, i osjetim šok koji pokušava da sakrije. Svaki put. Kaže da sam nemirna, da izazivam, da đavole tražim namjerno. Možda sam to radila. Kaže da vjeruje da sam i kao dijete bila takva. Malo nemirče. Da sam željela biti ispred drugih, da nisam željela biti dijete, da sam težila da budem starija od svojih vršnjaka.

Koračam pored Nekog Ko Me Ne Poznaje i okrećem glavu da mi ne vidi isplivale bisere. Kažem da nisam bila takva ali tok rijeke ne mogu promijeniti. Ipak, drago mi je da misli da sam bila takva. Ljepše zvuči nego istina.
Lakše je da zamisliš nemirno dijete kako je klonirano u dvadeset dijelova i rastrčano svuda, nego preplašenog  miša sakrivenog u šator od ćebeta ispod trpezarijskog stola sa rukama preko ušiju.
Lakše je zamisliti leptira nego guštera sakrivenog od sunca, u rupu zavučenog, prepuštenog sebi.
Lakše je biti zmaj i jurišati na okeane nego biti mali bijeli zec koji bježi od vukova.
Lakše je učiti život, nego da te život uči.
Lakše je da Neko Ko Me Ne Poznaje misli da sam bila nestašna tinejdžerka nego da me zamisli kao lavicu koja brani ono što je njeno, svoj sopstveni život.
Ljepše zvuči priča o meni buntovniku nego o meni poraženoj i ukroćenoj zveri.
Ja buntovnik, koji vječito stremi ka zvijezdama.

A ne zna koliko je bilo teško doći do mene danas. Koliko je bilo teško opdići pogled sa zemlje i pozdraviti zvijezde. Ni koliko je blatnjavih tragova ostalo iza mene dok sam se do neba popela. Ne zna on kako je biti biti slomljen, maltretiran, ostavljen, nevoljen, mali. Ne zna on kako to izgleda kad svoje srce držiš u ruci i gaziš po svojoj krvi. Ne zna on kako je kad gubiš razum, kad se sruši sve oko tebe poput matrixa. Ne može Neko Ko Me Ne Poznaje da shvati da ja nisam tražila ništa od toga. Desio mi se život.

Zbog takvih muškaraca koji svoje srce skrivaju poput đavola u mraku, koji vjeruju da muškarac jednostavno mora da bude jak, bez emocija, srčano hendikepiran, zbog takvih muškaraca postoje žene kao ja. Zbog tih nesposobnih za voljeti muškaraca, zbog tog njihovog kamenoloma u grudima postoje žene kao ja. Takvi muškarci su mi se desili i nisam ih ja takve tražila. Ne može on da zna kako je kad sa osam godina gledaš kako se Onaj Ko Se Voli smanjuje u tvojim očima jer je slab. Ne može ni da zna kako je kad imaš deset godina a osjećaš se kako da imaš duplo više jer si vidio babarogu u ljudskom obliku. Jer si vidio zver bijesnu. Jer svaki dan čuješ riku. I drhtiš. Strepiš. Tamo gdje bi trebao biti najsigurniji ti se plašiš.

Svi imamo svoje ožiljke, strahove, demone i aždaje. Svi imamo ono nešto što krijemo i zbog čega nam potopljene lađe isplivaju. Ja sam ustala iz svog blata, i ponovo sam dotakla nebo. Do zvijezda još nisam stigla. Borim se kao i svi na ovoj planeti. Borim se za svoje parče srca, da ga pod svod okačim. Borim se da dišem, da budem, da postojim. I bolje vjerovati da sam malo nemirče, da sam oličenje slobode, i snage, i da sam od kamena tesana. Bolje da vjeruje da sam sa Kriptonita nego da zna da sam ljudsko biće. To je jedino što ne treba da se zna.

Ja i moja očekivanja, ne zna se ko je veća budala

Nije mi cilj da hejtujem, zaista. Odmah da se razumijemo. Ovo je samo moj stav, lična impresija. 

Volim knjige, cijeli moj život sam ih voljela. Volim pisce, i njihove ličnosti. Volim promocije, i koristim svaku priliku da budem prisutna na istim. 

Volim Šerbedžiju i njegovu poeziju. Njegovu jednostavnost svjetskog stila. Zato nisam propustila njegovu promociju knjige. I opet sam imala visoka očekivanja kao kad je Ristovski dolazio. 

Znaš, kad dolazi ličnost koja je svjetskog ranga kao on, ko je obišao sijet, i ko je na kraju, opet jednostavan čovjek, očekuješ da će organizacija biti na najvišem nivou. Očekuješ da ćeš moći da dišeš, da ćeš moći da čuješ, da se neće neka Oliva posaditi ispred tebe samo zato jer se izgubila u prostoru. Razumijem, nismo svi stručni u poslu koji radimo, ali od jedne "kvalietne" izdavačke kuće kao što je "Nova knjiga" očekivala sam puno više. 

U sali pomalo zagušljivoj bilo je postavljeno 20ak stolica, samo za one odabrane i za novinare. Kamere su bile odmah iza, a ostala publika iza kamera. Još ako dodam su kamermani natprirodno visočiji momci? Da, jasno je. "Odabrane ljude sa stolicama" nije imao ko da dočeka, da ih sa osmjehom pozdravi i uputi na njihovo mjesto. Da, djevojka koja se šetkala po sali je bila potpuno nezadovoljna što mora da radi i da nosi sivu štrikanu haljinu sa rozim unihopkama i neočišćenim čizmama, ali ko još gleda to. Rade kasni, akademski 10 min što se i očekuje, a u sali temepratura raste, jer ventilacija "ne radi" (čitaj nema je).

Došao je Rade, sav onako nasmijan, i glumački raspoložen, potpuno boemski, sa svojim šeširom. Rade divan, priča i šali se, šarmerski se smije starijim damama, luta po uspomenama, recituje po nešto. Ma divan zaista. Predstavnica izdavačke potpuno nespremna, drhturi joj glas od treme, logično je donekle ali potpuno nepotrebno. Pa Rade je čovjek kao i mi. Možda drugi to nisu primjetili, ali ja jesam, možda zato što imam nekog iskustva sa takvim događajima, a možda zato što volim posmatrati ljude, i njihove nabore, i oči, i osmijehe, zakiseljene i vještačke. I tako, Rade priča, instrumental mu pravi ekipa iz teretane pored, čuje se svaki vrisak, i svaki udarac. Možda Rade nije čuo. Tip ispred mene poskakuje, cupka, možda su ga noge zaboljele od stajanja, možda mu se pi-pi-pi... 

I tako, došao red na novinare da postave po neko pitanje. Mikrofon ne radi, šuška, ciči, mikrofonija rastura. Rade profesionalac u svemu, sa smiješkom. I ko će kao novinari "Dan"-a da u književnost upletu politiku. "Šta vi rade mislite o tomek ako politika u Hrvatskoj ismjena vlasti utiče na pozorište". Da sam imala neki truli paradajz u ruci da je gađam. Da li može nešto da se desi bez politike i njenog uplitanja? Ni ostali nisu bolji, izlizana već ispitana pitanja, i nekultura novinara koji nakon odgovora ustaje i odlazi sa promocije. 

Potpisivanje knjige i gomila razularenih posjetilaca koji kao zombiji u filmu jedan preko drugog bauljaju. Tako je izgledalo potpisivanje. I djevojka koja pokušava da ih sve satjera u liniju, u red, ako ovce u tor. A Rade strpljivo potpisuje, svakog pita za ime, svakog lijepo pogleda i nasmiješi se. Rade divan kao što se očekivalo. Potpiše mi knjigu, ugrabim fotku, i tako. Završi se veče.

Zbog čega kritikujem ove ljude i izdavačku? Nije kritika, već više impresija. Očekuješ visok nivo, očekuješ iskustvo, toplinu, osmijeh, a ne dobiješ ništa, jer ljudi ne umiju da rade svoj posao, jer nisu sigurni u sebe, jer imaju tremu, jer ne znaju kako da se ponašaju. jer ih niko nije naučio,a  njihovo obrazovanje se završilo na kraju škole. Tužno, beskrajno tužno. 

I kako da opišem nju jednu kad nemam riječi

Kako da vam opisem moju Dadu? Njen osmijeh, i oči. Njenu kosu. Njenu snagu. Njenu borbu. Kako da vam objasnim da smo mi svi mali miševi za nju? Sove. Prosto me sramota kad pomislim oko čega sam ja brinula dok je ona ležala i primala albumine svaki dan. A ona nije skidala osmijeh sa lica. Nikad. I kad je sve boljelo. I kad su grčevi paralisali njene mršave noge. I kad se nije imalo. I kad se nije moglo. Ona je išla naprijed. Ona se borila. Ne znam kako i odakle njoj ta snaga.

Pet godina su je bockali u bolnicama, vršili oglede na njoj, pokušavali da uspostave dijagnozu, cijedili višak vode, reckali djeliće, sve dok joj ne bi vene popucale na rukama. Propustila je cijelu drugu godinu fakulteta ali joj nismo dali da odustane. I diplomirala je. Zajedno smo slavile naše desetke na diplomskom. Zajedno smo se smijale. Svaki dan pričale. Pričala sam joj o mojim glupavim problemima, o muškarcima koji su me muvali, o MrRight-u, o psihozama, o mački, o knjigama, pričala sam joj o bilo čemu samo da joj na kratko skrenem misli sa njene bolesti, sa vena, sa infuzija.

Znam da nikad to nije rekla, ali sigurno se osjećala kao da se ne uklapa u svoju generaciju, Mlađa je od mene a toliko toga je prošla, a opet ništa šta je sve čeka. Ona je moja nezaljubljena mala sestra i čini mi se da je ne bih mogla voljeti ništa manje nego da nas je jedna majka rodila. A njena majka... To nije majka, to je junak. Herkules u ženskom rodu. Ni jednog trenutka je nisam vidjela tužnu ni zabrinutu. Njih dvije, uvijek jedna uz drugu, snažne i jake kao vulkasnki kamen. Ni jednom je nisam vidjela da joj suze zamute vid jer zna koliko mora da bude jaka, a vjerujem da je bilo proplakanih noći. Divim se snazi te žene. Ona koja daje pola sebe da naša Dada ozdravi.

Kad su mi rekle da treba transplatacija jetre znala sam da će doći trenutak kad ću pisati ovakav tekst. Mislila sam da ću umjeti da ga napišem jer već sam to radila, ali jako mi je teško dočarati ljudima ko je Andrijana. Jer nju treba doživjeti, njen smijeh treba čuti, njena snaga treba da je uzor svima nama. Ja ne znam kako se nosi sa svojom bolešću, i odakle joj snaga ali joj nikad nisam rekla koliko sam ponosna na nju i koliko joj se divim. Posebno sada. Jer dok je njoj potrebna transplatacija jetre, njen otac leži u kliničkom centru i bije svoju bitku za život, da dočeka da mu ćerka ozdravi. Njemu je dijsgnostikovan kancer na debelom crijevu sa metastazama najetri i plućima. Ne, ovo nije pjesnički rečeno, ovo je surova direktna istina, surova stvarnost jedne porodice kojoj treba pomoć. Ja molim za nju. Ja je tražim. Ja pišem unjeno ime. Jer Dada mi ništa manje nije sestra, i ništa je manje ne volim. Jer njenu porodicu volim ko svoju, a ja znam koliko ljubavi ima tamo.

Mojoj Dadi treba pomoć. Njenoj sestri treba pomoć. Njena sestra je mlađa od nje, i najbolji je student. I ona na svojim leđima nosi teret cijele porodice i mogu samo da zamislim koliko joj je teško i koliko je ona odrasla prije vremena. Ali važno je da nije sama,. Važno je da zna da nikad ne mora da bude sama. Ona je snažna mlada žena i sjajan pisac. A ja samo gledam u zvijezde i tražim one padalice da poželim želju. Da poželim samo da mi Dada bude dobro. Da poželim da ima dobrih ljudi koji žele i mogu da joj pomognu.

Ne znam kako sudbina udesi da tako jedno stvorenje prođe zemaljski pakao, ali sramota me pisati o mojim glupim problemima i nemirima. Sramota me da se pogledam u ogledalo. Ona je moj heroj, moj junak, ona je moja super žena, ona i samo ona.

Za sve koji žele da pomognu mojoj Dadi mogu pomoć uplatiti u CKB banci CG na broj 510250299627701428 ili na devizni račun