...i nisam umeo stati i ostati...

Gotovo. Vrijeme se otrošilo, iscurilo. Još me samo sati dijele od vraćanja u samicu, koju si srušio, da je ponovo gradim. Ili ću možda ostati na suncu, možda ću umjeti. A već mi nedostaješ. Već si mi se pod kožu uselio. Ne znam kako. I meni je tijesna, nema tu mjesta za nas dvoje, a opet tu si. U pore mi se uvukao Tvoj miris, sebe ne osjećam. I još uvijek se plašim. Kažeš da strah nije prava boja za moj osmijeh. A ja ne umijem drugačije. Još uvijek se plašim, jer znam koliko brdo emocija nosim u sebi, znam koliko Te mogu voljeti ako se prepustim, kao što želiš. Ne znaš šta tražiš od mene. 

Otškrinula sam ti vrata mojih tamnica u koje sam strpala demone. Konačno su svi u lancima, ali i dalje su tu. Želim zapaliti tamnice, zatrpati da nikad više ne izrone iz podzemlja. Pokazala sam Ti najgoreg, ispričala sam Ti zašto sam prestala da se smijem, zašto sam ugasila vatre u sebi. Otkrila sam Ti zašto sam srce sahranila. Zaboljela je tuga u Tvojim očima zbog mene. Rečenica "To boli jel?" Ne možeš ni znati koliko. Ne možeš ni naslutiti šta se sve krije u tom mraku u koji sam Te pustila da samo virneš. Ne znaš koliko su dugi hodnici, i koliko je mrak ljepljiv od straha. Primjetiš da mi je teško da pričam, da se borim sa svakom riječi, da pokušavam da ublažim tamu, da je razdrijedim osmijehom, začinim sjajem, ali ne ide. Vidi se da ne ide. Vidi se da boli. I previše. Ali sam naučila da gazim dalje. Da ta vrata držim zatvorena, i da više ne gledam u mrak. 

Pitao si hoću li Te čekati. Kao da bih i znala nešto drugo raditi. Kao da bih umjela zaboraviti Te i ovaj nered koji si napravio svuda u meni. Ti zaista još ne razumiješ. Naslućuješ, ali ne razumiješ. Grliš me, i privijaš, štitiš me svojim tijelom, al još uvijek ne vidiš mrak pod mojim osmijehom. I, da, čekaću te. Čak iako nikad više ne dođeš. Čak iako me ne nađeš. Čekala sam te i ranijih godina, i uvijek si me promašio za neki kilometar. Za srce. 

Sad kad sam te našla, kad sam pustila da me nađeš, sad znam koliko ima zvijezda na nebu, i znam koliko je poljubaca potrebno za spavanje. Znam kako se smiju zore, i znam tajnu mapu do tvoga vrata. Sad kad mi srce ponovo raste, čujem ga kako lupa, slabašno i nejako. Šta da radim s njim? Gdje da ga zavučem da se sačuva za tebe? U koji džep da ga prišijem? Kako da mu podvalim praznu stranu kreveta i noć, za broj veću? Vidiš, plaše me zvijezde koje si mi pod noge prosuo. Moji Ludaci se plaše. I ja, zajedno s njima. Ti ćeš biti dobro. Ti imaš svoj svijet daleko od mog, i ti ćeš biti dobro. Možda ću ti nedostajati na početku. Možda ćeš se nasmijati svaki put kad se sjetiš, ali Tebe će to proći, kao virus prehlade. Prezdravićeš. A ja i moje srce?

Vrijeme je iscurilo. Sa svakim satom te sve više gubim. I već mi nedostaješ. Bože, kako ćeš tek faliti. 

Pamtim samo onu paniku hemije u vazduhu

Ima tako  nekih ljudi koji ti vrate zvijezde pokradene od skitnica. Ima tako tih nekih čudnih ljudi koji ti uđu u život samo sa namjerom da te ožive, da te tebi vrate. Ima tako nekih ljudi, vjerujem, sretnu se nekako. Probude vulkane u tebi, otope led, probude ti dušu, nađu je na nekom smetlištu i vrate je novu, čistu, razuzdanu. Oni te ne poznaju, ne znaju ništa o tebi i tvojim strahovima. Ne znaju za blato, ne znaju za krv, za rastrgnutno tijelo. Možda i ne treba da znaju. Ko zna koliko će se zadržati u tvom životu, ne treba kvariti zore horor pričama. 

Ljudi kao ja su naučili da se brane zubima, i noktima. Naučili su da brinu o sebi, da vjeruju sebi, da se bore i kroz živo blato na rukama da hodaju. A ti rijetki koji dođu i sretnu te tako hladnog, smrnutog i blatnjavog ne bi znali šta učiniti. Ne bi znali da li te treba zagrliti, da li te pomilovati po umornom licu, ruke ti grijati. Oni ne znaju kakva je njihova uloga u tvom filmu. Ne mogu znati jer ne vide blato na tvojim usnama, i trnje u očima. Možda osjećaju da nešto nije u redu, ali ne pitaju. Oni grle, i ćute, oni ti iz džepa poklanjaju zvijezde, nasmiju te i ne pitaju koliko dugo si sam, neljubljen, nevoljen. Ima tako nekih ljudi koji te znaju grliti, a da te ne dodirnu. Ima ih, drugačije mirišu, drugačije gledaju, i njima ne stoji kišni oblak iznad glave. Takvi nisu emotivno osakaćeni, ne plaše se voljeti, ne plaše se gledati te u oči dok zvijezdama šapućeš imena. 

Znam, ima ih. Takvi te vraćaju u život, i kad odu za sobom ne mogu ostaviti tugu, ni bol. Nedostajanje, da. Beskrajnu nostalgiju, sigurno. Faliće. Uvijek će faliti ma gdje bili. Jer ne zaboravljaš one koji su te u život vratili posle smrti. Ne zaboravljaju se oni koji su ti ostavljali tragove na leđima svojim mirisom, koji su u tebi gledali čovjeka, i ženu, koji su te osjećali sa svakim drhtajem. Ne zaboravljaju se ma kojim zvijezdama se kitili. Ima ih. Srela sam jednog takvog. 

Klizi mi vrijeme kroz prste, nestaje, gubi se, i približava se taj dan kad ću opet ostati sama, ali ne i ranjena. Ostaću možda zarobljena u vremenu, ali možda po prvi put u životu neću biti tužna zbog rastanka. Jer ovaj susret me podigao sa dna, okamenjenu mene vinuo ka nekim drugim visinama, i nije mi žao. Neće mi biti žao. Takva bih jutra voljela imati, takve bih snove mogla sanjati. Možda bih ponovo umjela naučiti voljeti. Možda i strahove pobijediti. Ne znam. Ne želim znati. Želim diati još ovo malo dana, i smijati se svakog trena, ostati istetovirana noćima, izgrižena zorama, i ko zna... Tako ti ljudi možda opet pronađu put za nazad. 

Ti tako divno ništa ne znaš...

Ostala sam potpuno razotktivena,  bez štita ispred sebe, bez oružja. Samo još ona tri zida moje samice stoje iza mene, kao spomen za kaznu na koju sam se osudila. Ta tri zida, moje tri kule, moja ogledala kamena, uklesana. Pokušavam se u njih zavući, pokriti se mrakom, ali ne daš mi. Ubijaš mi mrak. Sa svakim skrivenim pogledom, sa svakim slučajnim dodirom ruke, sa svakim slučajnim dahom pored očiju. Otimam se sa svakim uzdahom, pokušam da se samo malo povučem, ali me Ti samo jače priviješ uz sebe, i ostanem prikovana za tvoju snagu, zalijepljena uz tvoju kožu, nesposobna da se vratim u  moja tri zida. Hoću li zaboraviti put do njih kad jednom odeš? Hoću li umjeti ponovo da gledam u mraku, da budem mrak? Hoće li se srušiti bez mene? 

Gutam vazduh i mrak, pokušavam Ti reći da se ne sjećam dal sam nekad bila sigurnja, zaštićena, srećna, i tako razotkrivena. Ne sjećam se da sam ikad bila tako zagrljena. Tako probuđena. Ne bi mi ni vjerovao, baš kao što si bio iznenađen sa činjenicom da me niko nije držao za ruku prije Tebe. Ne bi mi vjerovao ako bih ti rekla sve što još nikad nisam uradila. Sve što nisam imala. Sve ono što sam samo sanjala. Sve o čemu ćutim i u svojoj samici krijem ispod kamenja. Možda nikad nisam ni bila voljena. Možda sam i Tebe samo sanjala. 

Još uvijek se plašim. Sebe najviše. Još drhtim u zoru, i još se me plaši ovaj smijeh. Ne mogu dozirati jutra sa Tobom, i ne mogu biti pored Tebe a kasniti cijeli jedan vijek. Sa Tobom ne mogu biti zbog trenutka. Od Tebe treba ili otići ili se predati. Zakopati samicu, sahaniti aveti, osloboditi Ludake, i zveri, pustiti suncokrete da rastu, izgristi korov, i iskopati srce. Sa Tobom može biti sve ili ništa. Ne postoji sredina. I to me plaši još više. 

Ti još ne možeš znati kad zaćutim i potonem šta mi nedostaje. Ne možeš znati zašto sam otišla, i zašto ne želim nikad da se vratim. Ne možeš znati, jer ja nemam hrabrosti da pričam, nemam hrabrosti da ti pokažem put ka mjestu gdje sam srce zakopala. Ja sam ga iskidala. Ti još ne znaš, a ja se bojim da bi se mogao uplašiti kad bi dotakao mrak, možda bi te razočarala moja slabost, činjenica da nisam stijena, ali da sam se pretvorila u jednu. Možda, ako bih sve ovo gore rečeno uradila, možda bi tada shvatio moj uzdah kad se privijem uz Tvoje ruke, možda bi tada shvatio da lažem kad Ti kažem da ne mislim ništa dok Te gledam. Mislim tada na svaki trenutak koji me vodio ka Tebi, mislim na to koliko sam u životu ostala uskraćena za Tvoje postojanje. Koliko sam čekala nekog kao Tebe, ko zna sa mnom a da me ne zna. Ti tako divno umiješ biti lud, dok moj smijeh odzvanja kao cika divljih pataka. 

Eto o svemu tome mislim dok te gledam. Mislim da li bih smjela progovoriti, da li bi želio znati. Mislim koliko ćeš mi faliti kad odeš od mene. Nećeš mi nedostajati, ali ćeš mi faliti, kao dio mene, fizički, neodvojivi dio. Već mi fališ. Zato se plašim. Plašim se da ću podići ponovo ovaj  zid koji si srušio, i da ću se ovaj put i u zemlju zakopati, a ne samo od kamenja samicu praviti... No šta ti znaš o tome... 

Brinuću već ja, nemoj ti brinuti...

Brineš za mene. Kako ne bi brinuo kažeš mi. Ćutim i još se dublje zavučem u Tebe. Da mogu nekako i do kičme da se probijem, oko nje da se omotam, u DNK da se pretvorim. Da odzvanjam u Tebi. Brineš za mene. Za mene o kojoj niko nije brinuo ranije. Nije me pokrivao da mi ne bude hladno. I nije me grlio kao da će se svijet srušiti ako me pusti. Niko se nije sa mnom smijao u sred noći, probuđen iz sna. Zaboga, nisam nikad mogla ni zaspati pored nekog.

Zaspati, i samo spavati pored nekog. Držati se za ruke, disati. Znaš li koliko treba slobode i bliskosti, koliko povjerenja za takve stvari? To je izložena duša na giljotini stradanja. Hod po žici. Da li Ti zaista smijem vjerovati toliko? Znaš, danas je sve tako lako uraditi, osim onog najjednostavnijeg poput pokrivanja, i ljubljenja u čelo za dobro jutro. Sve ostalo je lako. Meni je teško da odvojim ruku sa tvog vrata, i Tvoj dlan sa mog obraza. Teško mi je da se izvučem iz zagrljaja u kom se osjećam sigurno. Posle toliko vremena, laže li me osjećaj? Jesam li zaista sigurna?

Ćutim Te i gledam, ponekad se i zaboravim pa uzdahnem, nešto me stegne. Zaboli me mojih prethodnih 30 godina, zabole me promašaji, nepažnja, i oni što nisu brinuli. Zaboli me samostalnost, i to što nisam žena. Što sam više morala biti zver. To što sam sve morala sama. Što nije postojao niko toliko jak na kog sam se smjela osloniti. Ni sada ne smijem na Tebe. Previše straha je u meni. Previše sputanih riječi i zavezanih očiju. Previše sam puta morala da odem da bih sačuvala ovo malo sebe. I Ti ne znaš, ne smijem da Te preplašim mojim mrakom. Imaš Ti svoj sopstveni. 

Pravim se da ne čujem kad Ti ruka sklizne preko mojih leđa da provjeriš da li sam se otkrila. Praviš se da ne primjećuješ moje zapetljano klupko kose ujutru na jastuku, razmazane trepavice i izgrižene usne. Ćutala bih ovih dana, ali Ti ne znaš šta moje ćutanje znači. Ne znaš da je do mojih sputanih ludaka stigla vijest o Tvojim pohodima na moje zidove, da si srušio jedan i da hoćeš da pripitomiš zveri. Ne znaš koliko se otimaju, cvile i grizu da ih pustim, da mi ovo trnje namjesto srca iskopaju zubima. Da mi dozvole da Te osjećam. Ćutala bih, a Ti ne bi znao koliko se plašim da ne naviknem na jutra, i oči. Plašim se i nikom ne govorim. 

Kažem da se možda znamo iz nekih prethodnih vijekova, da smo se već negdje sreli. Osjećaš me, ali ne pitaš. Čekaš da padnu odbrane, da se prepustim, da poželim. Da se ne plašim. Da Ti vjerujem. Zato brineš. I jako me stegneš. Pitam se da li znaš da nisam od stijene nastala, već sam se u  nju pretvorila. Nisu brinuli ni oni koji su trebali, zašto bi Ti. Plašiš me tako. A ludaci Te čuju. Sakupljaju sve moje rasute djelove na gomilu, da ih kao lego kockice sklopiš, da me sastaviš. Ne znaju da oni da ti odlaziš, a kome ću ja onda ostati, napola sklopljena. Ko će tada o meni brinuti kad me i ti samu ostaviš? Nemoj, pusti, ja ću. I do sad sam dobro obavljala taj posao. Ti me samo još jednom zagrli prije nego odeš. Ostalo, lako je. 

Privezala se rukama za molo mog vrata, kao samonikla puzavica očajno željna ičijeg dodira

Nisi me ništa pitao. Jesi me gledao. Smijao se sa mojim osmijehom. Ćutao si me. Držao me uz sebe. Kao da sam porcelanska figura koja se svakog časa može slomiti. A ja od pamuka pravljena, posađena u potpuno drugačijem vremenu od ovih samoniklih vještačkih mirisa. Ne znam ni otkud mi smijeh izvire, dal iz tvojih dlanova, il iz mojih hladnih stopala. 

Osjećam peckanje u predjelu mog kaktusa. Dal to oživljava? Dal da mu uskratim? Dal da pobjegnem glavom bez obzira, da tragove zametnem, u hajduke da se odmetnem i srce umjesto zastave bijele da istaknem. Da se predam? Da se pustim da me utope virovi noći. Da potonem u dubinu tvoje kože, u zagrljaj kojim me niko nije umio ovako grliti. Jer Ti grlis cijelim tijelom, grliš mi zgrčena krila, dražiš da ih raširim, da istresem prašinu sa perja i pokušam letjeti. 

Odlaziš ubrzo, znam. Spakovaćeš ludosti, spakovati osmijehe, ostaviti moje srušene zidove, i otići. Ostaće mi samo džemper plave boje da miriše na nas, na mene i Tebe, Ti divni čovječe. Ostaće mi noć da se opet borim sa njom, da se rvem sa svakim vriskom, da ne mogu na jastucima mojim usniti. Ostaću ja, onakva kakvu si me našao. Prazna limena školjka srca na dnu mora. Ciknuću svaki put kad mi zadrhte čula, i pokriću se mrakom. Utišati muziku da ne čujem.

No, svejedno, kad god da odeš, i ako nikad više meni ne dođeš, neću se kajati. Nije mi žao što sam Te srela. Nije mi žao što sam spustila brane i zveri povukla da me ne čuvaju. Nije mi žao što sam te pustila blizu, jer kao da te znam iz prošlih života. Kao da sam već negdje disala tvoje mirise. I mogla bih se buditi kao jutros cijelog života, umotana u Tvoju kožu i moje klupko od kose. Mogla bih svakog jutra kasniti na posao, i disati. Mogla bih biti živa do kraja života, koliko god kratko da traje. 

I evo, pišem treći dan zaredom o Tebi, kao da se niko prije nije dogodio, kao da me niko prije Tebe nije grlio. I nije. Ne tako kao ti. Ako sam i čupnula kojoj zvijezdi rep ovih dana valjda će mi oprostiti, jer do njih si me dizao. I mogla bih se ogledati svakog jutra u zenicama, zamršena u prste, kosu i vlagu u vazduhu. Vriske. Drhtanje. Razmazane i do srži izgrižene krike utišane. Da li sam ja to oživjela na tren? Koliko dugo traje let? Hoću li ostati ranjena kad odeš i ostaviš me u ovom ludilu ljetnjeg sunca? Nije u redu zaraziti me ludilom, i životom i otići. Ti kažeš da ćeš doći. Obećavaš "Nikad više". Ja Ti ne vjerujem. Čula sam i previše obećanja i sva su ostala samo ukras na jelci izgubljenih godina. Ja vjerujem u Tvoj zagrljaj. Vjerujem u dubinu zenica. Vjerujem u ono što sam osjetila. 

Peckanje ne prestaje. Kaktus bodlje uvlači. Sprema se da korijen iskida, da se osuši, da ostavi prostora suncokretu da nikne. Pitao si zašto suncokret. Jer za njega ne postoji niko drugi osim sunca. Jer se samo njemu raduje. Kao ja Tebi. Ćutim. Zavlačim nos pod Tvoj vrat i drhtim. Strepim od dana koji dolaze i plašim se. Ništa ti ne govorim više, samo ćutim. Dok ne odeš. 

Zagrli me sad, jako, najbolje sto znas i nemoj crnoj ptici da me daš

Pitao si ko me toliko povrijedio ranije pa su sve moje rečenice u davno prošlom vremenu, pa sam zaboravila biti srećna. Odgovorila sam jedino što sam umjela. Svi prije Tebe. I vjerovatno će svi posle Tebe. Ako Ti uopšte postojiš, ako te nisam izmislila u besanim noćima. Kažeš mi da se ne plašim. A ja ne znam kako drugačije. Znam, izlizala sam ta slova na tastaturi, ali zaista, ova priča o Tebi i meni neće moći biti bez te dvije riječi. Plašim se. 

Svega se plašim. Sebe najviše. Ljudi. Srca. Smijeha. Lijepih stvari. Plaši me Tvoj zagrljaj u kom ne drhtim. I moj osmijeh, Tvoj pogled dok ti pričam kako sam zaradila ožiljke na rukama, i kako sam padala kao mala. Uplaši me tama u Tvojim zenicama kad pomenem moje demone, kao da bi me istog trena sakrio da nikad više ih ne vidim. Možda mi se učinilo. Možda to nije zagrljalj, možda je smrtonosna zamka skovana za moju trnjiku od srca. Za ovaj kaktus osušeni. Za mene i oblak moje kose na jastuku u zoru. 

Nisam ni znala kako svitanje može biti lijepo, ako ga osjetiš. Nisam znala ni da je disanje lakše kad imaš s kim da dišeš. Ma šta ja znam o ljubavi i sreći? Ja koja nikad nisam doživjela ljubav, već samo prividne sjene. Ja koja nikad nisam... Ma pusti, neću da tonem u svoje dubine, ne želiš moje nemani da iskopavaš sa dna. Hoću da odjekujem smijehom, i da upijem toplotu iz dlanova, da se zarobim u trenutku. Hoću da vjerujem da sam s Tobom živa. Hoću, iako se plašim. Iako odlaziš. Ne čudi me to. Pored mene niko nije mogao ostati. Neko nije ni htio. Zašto bi ti?

Vjerujem u sreću. Vjerujem u ljubav, onakvu kakvom je ja zamišljam. Vjerujem u bezuslovnu slobodu, povjerenje, i zagrljaje. Živim trenutke, udišem ih, ne kvarim ih mislima. Gledam Te, dišem Te, i smijem se. CIjelim licem. Mašem repom. Ništa drugo nije važno. Sve ostalo ću preživjeti, sve sam već doživjela. Ne možeš me slomiti, ne možeš ništa uraditi što drugi prije Tebe nisu već uradili. Eto, lažem. Možeš ostati. Držati me za ruku. Zagrliti me na ulici. Možeš me voljeti. Mene i moj oblak kose upetljan u mačje šapice. Možda i hoćeš. 

Možda ću ti nekad otkriti šta sam mislila svaki put kad si pitao šta se krije iza mojih zenica dok te gledam. Govorila sam da nema ništa, da ne mislim, već dišem. A ja sam se plašila. Svaki moj oćutani trenutak je bio moj strah na usnama, neizgovoren. Jer ako ga ne izgovorim, on nije stvaran. I Ti ne možeš znati. Zato ćutim. Da mi trnje ne bi pokuljalo na grlo ako progovorim. Zato se samo uvijem u zagrljaj i dišem Te. Da Te što više zadržim u sebi kad i ti odeš. 

Taji se jedno drvo u mojim grudima, gde li će nešto nići iz toga semena

Pitas jel' sam pisala o Tebi. Nisam. Ne znam šta bih rekla. Nije jednostavno imati riječi uvijek, u svakom trenutku. Ja sam moje progutala sa srcem. U kiselinu da se vare bacila. Rekla da neću da pišem o Tebi. Zašto bih? Tebe treba doživjeti. 

Svi imamo svoj mrak. Svi imamo svoju tamu u kojoj čučimo. Ja sam svoja koljena zagrlila, iscijepana i razgrebana. Sakrila se u ćošak duše koji je ostao netaknut i odlučila da čekam. Neka bolja vremena, možda i bolje ljude. Nailazili su, nije da nisu. Uplašeni miševi, progrizu rupu u zidu, obasjaju te na tren i pobjegnu. Preplaše se koliko vazduh zaudara na emocije. Zabetoniraj i vrati se u ćošak. Tako to ide. 

Ti zidovi oko mene su mirisali na nedostajanje. Još mirišu. Kad si u mraku možeš da izoštriš svoja čula, i možeš da spoznaš sopstvene dubine. I, znaš, više sam ja tu nedostajala nego iko drugi. Samo nisam znala. Moji su mrakovi otrovni, toksični moglo bi se reći. I sad dođeš Ti, ne praviš nikakve mišje rupe, nego mi zid cijeli srušiš, i natjeraš me da slušam sopstveni smijeh šest sati, al ko još broji. I nisam sigurna da sam to ja. Nikad nisam bila takva ja. Ja se smijem usiljeno, reklo bi se prije da se kezim, i ne slušam, potonem u svoje dubine u svakom razgovoru sa muškarcem. Ako se taj ljudski oblik može nazvati tako. Iskočim iz kože, pogledam Tebe i sebe, i tamo gdje se spajaju kičma i srce čujem nešto. I vidim - slušam te. Još bolje, smijem se. Po prvi put posle toliko vremena, smijem se Tvojim vicevima, i čujem eho iz mojih provalija. Živa sam.

I kako bih onda da pišem o Tebi? Šta god Ti bio, sigurno ćeš biti najiskreniji smijeh ove godine. Onaj dječiji smijeh koji sam ja davno zaboravila. Jeste, bilo je lijepih razgovora, bilo je tračaka svjetlosti, bilo je nadanja, smiješaka, i sve se to završavalo prije početka. Jer su moje ambicije velike. Jer nemam korijene. Jer ne želim da život pretvorim u rutnu, tradiciju, navike, u paralizu. Jer želim više. Jer dajem više. Jer se plašim, pa pričam o nedostajanju Onog Nekog Posebnog. Plaši me moja snaga, pomislim da nikad neću moći da se oslonim na još jedno drvo kao ja. Plašim se da niko pored mene ne iznikne, jer sam sasušila zemlju i upila sunce. Plaši me moj mrak, i moj smijeh. Onaj smijeh s Tobom. Kao horor film. Jer je smijeh uvod u tragediju. Bar je bio. Al Ti to ne znaš, i ja o tome ćutim. Ja to sama sa sobom obračun izvedem. Jaka sam cijelom svojom slabošću. Ni to ne znaš. Jaka sam, mogu sve sama, i sve ću sama, jer samo tako umijem. Tako su me naučili. 

Ja sam uplašena rođena, rastužena, nakalemili mi tri srca po cijeni jednog, osakatili me da se hranim zagrljajima, u mraku me držali da bih se sunca plašila. Da bih nebo voljela. Da bih bila besomučno zaljubljena u ljubav kao sopstvenu iluziju. Ja se plašim da volim, eto, priznajem. Plaši me snaga mojih emocija, plaše me moje slabosti, Ti me plašiš, i ovaj osmijeh. Plašim se da pričam, spustim pogled, odahnem i kažem da je sve to život, i da je sve u redu. A nije u redu. Srušio si mi zid i otići ćeš, a ja moram opet na mrak da naviknem. Nije u redu. Ti ćeš otići, a ja moram ponovo bez smijeha da živim. Miševe da hranim. Sunca da se plašim. Nije u redu. Bez Tebe ću moći, bez sunca ću moći, al kako osmijeh da katranom premažem, da usne zaledim? Kako da ovaj eho u sebi utihnem?