Jer nas dvije smo bile... više nismo.

Ovih dana sve miriše na prošla vremena. Na pepeo. Proganjaju me uspomene na Face-u, "iskaču" mi neke fotografije i pitam se da li se i ona sjeća? Da li njoj nedostaje? Kako se čovjek oporavi od propalog prijateljstva? Da li ikad preboliš? Prođe ti hiljadu pitanja kroz misli i poželiš otkucati poruku, pitati je. Zagrizeš nož i progutaš pitanja. Otreseš sa ramena i kažeš da više nije važno. 

Znaš, nekad sam vjerovala u prijateljstva. Danas, znam, to je izmišljena bajka. Danas, ne možeš da nađeš ni kvalitetne cipele, a ne prijatelja. Uvijek prisutna ljubomora, potisnuta zavist, manjak samopuzdanja, ukiseljeni osmijeh. Ili sam samo ja imala takva iskustva? Jesu li samo moja prijateljstva toksično propala? Možda sam previše očekivala od nje. Od nas. Mogu da kažem za sebe da sam bogata jer imam par prijatelja za koje znam da su uz mene u svakom trenutku svim svojim srcem. Juče su mi nedostajali oni koji nisu više tu. Oni koji su odlučili potražiti kvalitetnije od mene. Juče me ta slika ujela poput bijesnog psa.

Ne, nisam poslala poruku mojoj bivšoj prijateljici. Nisam je pitala kako je, nisam je pitala da li je srećna. Vjerovaću da jeste. Vjerovaću da joj ne falim, i da sam je bar nečem naučila u životu. Vjerovaću da je odrasla, i da je sigurnija u sebe. Neću joj pisati. Ne mrzim je. Nisam ljuta. Nisam nikad ni bila. Samo nismo razumjele jedna drugu. Ona nije vjerovala da ja mogu razumjeti, a ja nisam htjela da pričam ono što ona sigurno ne bi shvatila. Meni je trebalo vrijeme, a njoj nije trebala tišina. Postoji ta razlika u shvatanju napuštenosti među nama. Razlika u odrastanju. U samoći. U osmijehu. Ja se nisam iznenadila njenim postupcima. Ona moje nije očekivala. Nismo umjele bolje. Ja nisam ni željela. Bilo je vrijeme pustiti ptiče u svoje letove. 

Ponekad, kad sam neizmjerno srećna, poželim da joj kažem, da joj ispričam. Kao nekad. Tugu preskačem. Sa tugom sam se uvijek sama borila. Poželim da joj priznam da su se moji strahovi ostvarili, ali i moje radosti. Ali ujede me opet uspomena i progutam oštricu. Prećutim. Nema svrhe pozvati je i remetiti joj mir. Ni buditi duhove. Ni dozivati uspomene. Nema svrhe oživljavati umrlo prijateljstvo. Samo spuštam buket poljskog cvijeća na ploču od kamena. 

Nadam se da je srećna. Da je vrijedilo. Da joj ne nedostajem. Nadam se da me pamti samo po lijepim stvarima. Da je ne grizu naše uspomene. Nadam se da ćemo se možda negdje nekad opet sresti. Ne moramo se pozdraviti. Znam, nas više nema, ali zaista, želim joj sreću. I ljubav. I neke bolje prijatelje od mene. Ljepše uspomene. Tiša ćutanja. Jače oslonce. Zaista želim. Iz srca. 

I vidiš već sam tu, na pola puta....

Dišem. Lako je disati kad te neko drži za ruku. To je jednostavno zar ne? Da li to znaš kad si sam? Kad ostaneš zarobljen u svojim zidovima, kad posle napornog dana istreseš prašinu iz patika, i spereš vjetar iz kose. Da li možeš disati kad ti je krevet preveliki, i kad u njemu kao u trnju spavaš? Možeš li reći da si dobro kad vidiš da ti fali dio tijela, dio sebe, da ti nedostaje, da to jednostavno ne možeš biti čitav ti? Moram naći novu riječ za nedostajanje, ona ni približno ne opisuje to koliko sam nepotpuna. 

Dišem. Udahnem, zadržim vazduh dok se ne ucrva u plućima, i pustim. Sačekam neko vrijeme dok ne počne da me steže u plućima, pa opet. Pokušavam ukopati strah, pustiti ljubav da proklija, ona ljubav o kojoj sam toliko puta pisala. Ona obuzimajuća, beskrajna, iščašena, ona vrsta "ne mogu disati bez tebe" ljubav. Moja ljubav. Ako uopšte znam i šta je. Znam šta je nesrećna ljubav, neuzvraćena i potpuno slomljena ljubav. To vrlo dobro znam. Pokušavam da zaboravim na to. Amneziju za doručak serviram, svakog jutra. I uspjeva. Kopam što dublje da sakrijem strah, da se ne plašim, da dišem bez zastoja. 

Kako nekom možeš da kažeš da nisi bio voljen? Da te nisu držali za ruku, nisu te grlili, nisu te maštali, nisu ti dali da se razviješ u svoj suncokret? Kako možeš nekom ispričati svoje strahove i objasniti zašto si nesiguran? Smiješ li danas nekom toliko vjerovati i svoje srce krvavo mu dati u jednu ruku, i pištolj u drugu? Smiješ li vjerovati da zubi neće zagristi u njega kao u jabuku? 

Ne bojim se voljeti, naprotiv, ja sam neko ko živi za ljubav. Moj život bez toga nikad neće imati smisao. Život je prolazan, i ako na kraju dana nemaš nikog da te zagrli, da nos zavuče u tvoj vrat, ako nemaš na koga bacati tanjire, i prskati se dok pereš zube - bolje da nisi živ. U meni je svemir emocija koje vrište da vole, cijeli jedan univerzum ljubavi u grudima. Univerzum koji se plaši da će biti ugušen, udavljen u neisplakanim suzama. Jer plašim se. Otkriću ti jednom zašto. To mi koji smo sami cijelog života najbolje znamo. I kad ti kažem ovo "sami" mislim bukvalno sami svoji. 

Dišem. Nije mi to jednostavno. Ali dišem. Nasmijem se. Radujem se novom danu, po prvi put se radujem što vrijeme ide, i ne pokušavam ga zaustaviti jer svakom zorom sam bliže držanju za ruku. Bliže vazduhu. Bliže životu. Ubiti nostalgiju. Zakopati strah. Možda jednom konačno ne budem sama svoja. Možda nekad naučim pripadati. Možda, ako strahovima oči izvadim i u slano more zakopam. Surov je ovo svijet. Toksično je vrijeme, ljudi još gori. Mi, prepušteni sami sebi smo najgori. Treba nas znati voljeti. Treba nas smjeti. 

Naprosto, ti si čekati znala kao niko na svetu

Ideš sjutra. Vrijeme je prebrzo prošlo. A taman sam oživjela. Taman se počela radovati. Gledati zvijezde. Proznajem, na tren sam povjerovala i u sreću. U šta sad da vjerujem? U daljinu? U tehnologiju, kao da nas ona može sačuvati? U nas? Postojimo li Mi? 

Željela bih da mogu da Ti se prepustim, da ti toliko vjerujem da ćeš ostati. Željela bih da mogu da vjerujem da će mi srce iznići iz ovog što si posadio. Željela bih da ti mogu sve ispričati. Toliko toga. Željela bih i da ostanem u Tvom zagrljaju bar jednu vječnost. Ne možeš ti znati kakva je to školjka za moje nemire. Ne možeš znati koliko mi nade ulivaju tvoji dlanovi, šapuću mi da Ti vjerujem. I želim. Iako se plašim. 

Ovo je poslednji dio sage o Nama. Možda ću pisati o nedostajanju, crtati tvoje obrise na obzorju, možda ću uzdahnuti svaki put kad se sjetim. Možda ću se i napiti. Neću plakati, to je sigurno. Neću mutiti ovo malo sreće suzama. Možda ću potajno mirisati onaj džemper i nositi ga po kući, da mi ne izblijede miris tvog parfema i kože. Nedostajaćeš mi to je sigurno. Čak i više od toga. Falićeš. Ćutaću ti o tome. I čekati. 

Čekaću da ponovo dođeš, da mi se mangupski iskusno nasmiješiš, da se zalijepim za tebe poput čička u kosi. Čekaću Te, na istom mjestu na kom smo se sreli. Podići ću bedeme oko uspomene na Tebe i čekati. Bože, koliko sam samo zidova podigla i srušila u sebi i oko sebe. Cijeli jedan kamenolom sam napravila samo da se sačuvam, a opet nekako završim izujedana i opustošena. I sad opet postajem sopstveni građevinar, možda ovaj put ne napravim nered. 

Obećavam ti da ću zadržati ovaj osmijeh. I da ću pustiti srce da raste. Možda, ako se ponovo sretnemo, možda ću tada umjeti da se oslobodim straha i da Ti dozvolim da me vodiš. Ako se, pak, meni ne vratiš, neću biti tužna. Sačuvaću te u zdencu mojih maštanja, i ponekad možda poželjeti da si srećan. Čak iako to ne bude sa mnom. Jer takvi kao Ti zaslužuju imati ostvarene želje, sigurnost i mir. Ne brini za mene. Ja sam u svojim zidovima sigurna. 

Čuvaj se! Zbog mene, za mene, zbog nas! 

...i nisam umeo stati i ostati...

Gotovo. Vrijeme se otrošilo, iscurilo. Još me samo sati dijele od vraćanja u samicu, koju si srušio, da je ponovo gradim. Ili ću možda ostati na suncu, možda ću umjeti. A već mi nedostaješ. Već si mi se pod kožu uselio. Ne znam kako. I meni je tijesna, nema tu mjesta za nas dvoje, a opet tu si. U pore mi se uvukao Tvoj miris, sebe ne osjećam. I još uvijek se plašim. Kažeš da strah nije prava boja za moj osmijeh. A ja ne umijem drugačije. Još uvijek se plašim, jer znam koliko brdo emocija nosim u sebi, znam koliko Te mogu voljeti ako se prepustim, kao što želiš. Ne znaš šta tražiš od mene. 

Otškrinula sam ti vrata mojih tamnica u koje sam strpala demone. Konačno su svi u lancima, ali i dalje su tu. Želim zapaliti tamnice, zatrpati da nikad više ne izrone iz podzemlja. Pokazala sam Ti najgoreg, ispričala sam Ti zašto sam prestala da se smijem, zašto sam ugasila vatre u sebi. Otkrila sam Ti zašto sam srce sahranila. Zaboljela je tuga u Tvojim očima zbog mene. Rečenica "To boli jel?" Ne možeš ni znati koliko. Ne možeš ni naslutiti šta se sve krije u tom mraku u koji sam Te pustila da samo virneš. Ne znaš koliko su dugi hodnici, i koliko je mrak ljepljiv od straha. Primjetiš da mi je teško da pričam, da se borim sa svakom riječi, da pokušavam da ublažim tamu, da je razdrijedim osmijehom, začinim sjajem, ali ne ide. Vidi se da ne ide. Vidi se da boli. I previše. Ali sam naučila da gazim dalje. Da ta vrata držim zatvorena, i da više ne gledam u mrak. 

Pitao si hoću li Te čekati. Kao da bih i znala nešto drugo raditi. Kao da bih umjela zaboraviti Te i ovaj nered koji si napravio svuda u meni. Ti zaista još ne razumiješ. Naslućuješ, ali ne razumiješ. Grliš me, i privijaš, štitiš me svojim tijelom, al još uvijek ne vidiš mrak pod mojim osmijehom. I, da, čekaću te. Čak iako nikad više ne dođeš. Čak iako me ne nađeš. Čekala sam te i ranijih godina, i uvijek si me promašio za neki kilometar. Za srce. 

Sad kad sam te našla, kad sam pustila da me nađeš, sad znam koliko ima zvijezda na nebu, i znam koliko je poljubaca potrebno za spavanje. Znam kako se smiju zore, i znam tajnu mapu do tvoga vrata. Sad kad mi srce ponovo raste, čujem ga kako lupa, slabašno i nejako. Šta da radim s njim? Gdje da ga zavučem da se sačuva za tebe? U koji džep da ga prišijem? Kako da mu podvalim praznu stranu kreveta i noć, za broj veću? Vidiš, plaše me zvijezde koje si mi pod noge prosuo. Moji Ludaci se plaše. I ja, zajedno s njima. Ti ćeš biti dobro. Ti imaš svoj svijet daleko od mog, i ti ćeš biti dobro. Možda ću ti nedostajati na početku. Možda ćeš se nasmijati svaki put kad se sjetiš, ali Tebe će to proći, kao virus prehlade. Prezdravićeš. A ja i moje srce?

Vrijeme je iscurilo. Sa svakim satom te sve više gubim. I već mi nedostaješ. Bože, kako ćeš tek faliti. 

Pamtim samo onu paniku hemije u vazduhu

Ima tako  nekih ljudi koji ti vrate zvijezde pokradene od skitnica. Ima tako tih nekih čudnih ljudi koji ti uđu u život samo sa namjerom da te ožive, da te tebi vrate. Ima tako nekih ljudi, vjerujem, sretnu se nekako. Probude vulkane u tebi, otope led, probude ti dušu, nađu je na nekom smetlištu i vrate je novu, čistu, razuzdanu. Oni te ne poznaju, ne znaju ništa o tebi i tvojim strahovima. Ne znaju za blato, ne znaju za krv, za rastrgnutno tijelo. Možda i ne treba da znaju. Ko zna koliko će se zadržati u tvom životu, ne treba kvariti zore horor pričama. 

Ljudi kao ja su naučili da se brane zubima, i noktima. Naučili su da brinu o sebi, da vjeruju sebi, da se bore i kroz živo blato na rukama da hodaju. A ti rijetki koji dođu i sretnu te tako hladnog, smrnutog i blatnjavog ne bi znali šta učiniti. Ne bi znali da li te treba zagrliti, da li te pomilovati po umornom licu, ruke ti grijati. Oni ne znaju kakva je njihova uloga u tvom filmu. Ne mogu znati jer ne vide blato na tvojim usnama, i trnje u očima. Možda osjećaju da nešto nije u redu, ali ne pitaju. Oni grle, i ćute, oni ti iz džepa poklanjaju zvijezde, nasmiju te i ne pitaju koliko dugo si sam, neljubljen, nevoljen. Ima tako nekih ljudi koji te znaju grliti, a da te ne dodirnu. Ima ih, drugačije mirišu, drugačije gledaju, i njima ne stoji kišni oblak iznad glave. Takvi nisu emotivno osakaćeni, ne plaše se voljeti, ne plaše se gledati te u oči dok zvijezdama šapućeš imena. 

Znam, ima ih. Takvi te vraćaju u život, i kad odu za sobom ne mogu ostaviti tugu, ni bol. Nedostajanje, da. Beskrajnu nostalgiju, sigurno. Faliće. Uvijek će faliti ma gdje bili. Jer ne zaboravljaš one koji su te u život vratili posle smrti. Ne zaboravljaju se oni koji su ti ostavljali tragove na leđima svojim mirisom, koji su u tebi gledali čovjeka, i ženu, koji su te osjećali sa svakim drhtajem. Ne zaboravljaju se ma kojim zvijezdama se kitili. Ima ih. Srela sam jednog takvog. 

Klizi mi vrijeme kroz prste, nestaje, gubi se, i približava se taj dan kad ću opet ostati sama, ali ne i ranjena. Ostaću možda zarobljena u vremenu, ali možda po prvi put u životu neću biti tužna zbog rastanka. Jer ovaj susret me podigao sa dna, okamenjenu mene vinuo ka nekim drugim visinama, i nije mi žao. Neće mi biti žao. Takva bih jutra voljela imati, takve bih snove mogla sanjati. Možda bih ponovo umjela naučiti voljeti. Možda i strahove pobijediti. Ne znam. Ne želim znati. Želim diati još ovo malo dana, i smijati se svakog trena, ostati istetovirana noćima, izgrižena zorama, i ko zna... Tako ti ljudi možda opet pronađu put za nazad. 

Ti tako divno ništa ne znaš...

Ostala sam potpuno razotktivena,  bez štita ispred sebe, bez oružja. Samo još ona tri zida moje samice stoje iza mene, kao spomen za kaznu na koju sam se osudila. Ta tri zida, moje tri kule, moja ogledala kamena, uklesana. Pokušavam se u njih zavući, pokriti se mrakom, ali ne daš mi. Ubijaš mi mrak. Sa svakim skrivenim pogledom, sa svakim slučajnim dodirom ruke, sa svakim slučajnim dahom pored očiju. Otimam se sa svakim uzdahom, pokušam da se samo malo povučem, ali me Ti samo jače priviješ uz sebe, i ostanem prikovana za tvoju snagu, zalijepljena uz tvoju kožu, nesposobna da se vratim u  moja tri zida. Hoću li zaboraviti put do njih kad jednom odeš? Hoću li umjeti ponovo da gledam u mraku, da budem mrak? Hoće li se srušiti bez mene? 

Gutam vazduh i mrak, pokušavam Ti reći da se ne sjećam dal sam nekad bila sigurnja, zaštićena, srećna, i tako razotkrivena. Ne sjećam se da sam ikad bila tako zagrljena. Tako probuđena. Ne bi mi ni vjerovao, baš kao što si bio iznenađen sa činjenicom da me niko nije držao za ruku prije Tebe. Ne bi mi vjerovao ako bih ti rekla sve što još nikad nisam uradila. Sve što nisam imala. Sve ono što sam samo sanjala. Sve o čemu ćutim i u svojoj samici krijem ispod kamenja. Možda nikad nisam ni bila voljena. Možda sam i Tebe samo sanjala. 

Još uvijek se plašim. Sebe najviše. Još drhtim u zoru, i još se me plaši ovaj smijeh. Ne mogu dozirati jutra sa Tobom, i ne mogu biti pored Tebe a kasniti cijeli jedan vijek. Sa Tobom ne mogu biti zbog trenutka. Od Tebe treba ili otići ili se predati. Zakopati samicu, sahaniti aveti, osloboditi Ludake, i zveri, pustiti suncokrete da rastu, izgristi korov, i iskopati srce. Sa Tobom može biti sve ili ništa. Ne postoji sredina. I to me plaši još više. 

Ti još ne možeš znati kad zaćutim i potonem šta mi nedostaje. Ne možeš znati zašto sam otišla, i zašto ne želim nikad da se vratim. Ne možeš znati, jer ja nemam hrabrosti da pričam, nemam hrabrosti da ti pokažem put ka mjestu gdje sam srce zakopala. Ja sam ga iskidala. Ti još ne znaš, a ja se bojim da bi se mogao uplašiti kad bi dotakao mrak, možda bi te razočarala moja slabost, činjenica da nisam stijena, ali da sam se pretvorila u jednu. Možda, ako bih sve ovo gore rečeno uradila, možda bi tada shvatio moj uzdah kad se privijem uz Tvoje ruke, možda bi tada shvatio da lažem kad Ti kažem da ne mislim ništa dok Te gledam. Mislim tada na svaki trenutak koji me vodio ka Tebi, mislim na to koliko sam u životu ostala uskraćena za Tvoje postojanje. Koliko sam čekala nekog kao Tebe, ko zna sa mnom a da me ne zna. Ti tako divno umiješ biti lud, dok moj smijeh odzvanja kao cika divljih pataka. 

Eto o svemu tome mislim dok te gledam. Mislim da li bih smjela progovoriti, da li bi želio znati. Mislim koliko ćeš mi faliti kad odeš od mene. Nećeš mi nedostajati, ali ćeš mi faliti, kao dio mene, fizički, neodvojivi dio. Već mi fališ. Zato se plašim. Plašim se da ću podići ponovo ovaj  zid koji si srušio, i da ću se ovaj put i u zemlju zakopati, a ne samo od kamenja samicu praviti... No šta ti znaš o tome... 

Brinuću već ja, nemoj ti brinuti...

Brineš za mene. Kako ne bi brinuo kažeš mi. Ćutim i još se dublje zavučem u Tebe. Da mogu nekako i do kičme da se probijem, oko nje da se omotam, u DNK da se pretvorim. Da odzvanjam u Tebi. Brineš za mene. Za mene o kojoj niko nije brinuo ranije. Nije me pokrivao da mi ne bude hladno. I nije me grlio kao da će se svijet srušiti ako me pusti. Niko se nije sa mnom smijao u sred noći, probuđen iz sna. Zaboga, nisam nikad mogla ni zaspati pored nekog.

Zaspati, i samo spavati pored nekog. Držati se za ruke, disati. Znaš li koliko treba slobode i bliskosti, koliko povjerenja za takve stvari? To je izložena duša na giljotini stradanja. Hod po žici. Da li Ti zaista smijem vjerovati toliko? Znaš, danas je sve tako lako uraditi, osim onog najjednostavnijeg poput pokrivanja, i ljubljenja u čelo za dobro jutro. Sve ostalo je lako. Meni je teško da odvojim ruku sa tvog vrata, i Tvoj dlan sa mog obraza. Teško mi je da se izvučem iz zagrljaja u kom se osjećam sigurno. Posle toliko vremena, laže li me osjećaj? Jesam li zaista sigurna?

Ćutim Te i gledam, ponekad se i zaboravim pa uzdahnem, nešto me stegne. Zaboli me mojih prethodnih 30 godina, zabole me promašaji, nepažnja, i oni što nisu brinuli. Zaboli me samostalnost, i to što nisam žena. Što sam više morala biti zver. To što sam sve morala sama. Što nije postojao niko toliko jak na kog sam se smjela osloniti. Ni sada ne smijem na Tebe. Previše straha je u meni. Previše sputanih riječi i zavezanih očiju. Previše sam puta morala da odem da bih sačuvala ovo malo sebe. I Ti ne znaš, ne smijem da Te preplašim mojim mrakom. Imaš Ti svoj sopstveni. 

Pravim se da ne čujem kad Ti ruka sklizne preko mojih leđa da provjeriš da li sam se otkrila. Praviš se da ne primjećuješ moje zapetljano klupko kose ujutru na jastuku, razmazane trepavice i izgrižene usne. Ćutala bih ovih dana, ali Ti ne znaš šta moje ćutanje znači. Ne znaš da je do mojih sputanih ludaka stigla vijest o Tvojim pohodima na moje zidove, da si srušio jedan i da hoćeš da pripitomiš zveri. Ne znaš koliko se otimaju, cvile i grizu da ih pustim, da mi ovo trnje namjesto srca iskopaju zubima. Da mi dozvole da Te osjećam. Ćutala bih, a Ti ne bi znao koliko se plašim da ne naviknem na jutra, i oči. Plašim se i nikom ne govorim. 

Kažem da se možda znamo iz nekih prethodnih vijekova, da smo se već negdje sreli. Osjećaš me, ali ne pitaš. Čekaš da padnu odbrane, da se prepustim, da poželim. Da se ne plašim. Da Ti vjerujem. Zato brineš. I jako me stegneš. Pitam se da li znaš da nisam od stijene nastala, već sam se u  nju pretvorila. Nisu brinuli ni oni koji su trebali, zašto bi Ti. Plašiš me tako. A ludaci Te čuju. Sakupljaju sve moje rasute djelove na gomilu, da ih kao lego kockice sklopiš, da me sastaviš. Ne znaju da oni da ti odlaziš, a kome ću ja onda ostati, napola sklopljena. Ko će tada o meni brinuti kad me i ti samu ostaviš? Nemoj, pusti, ja ću. I do sad sam dobro obavljala taj posao. Ti me samo još jednom zagrli prije nego odeš. Ostalo, lako je.