Ne plasim se ja tebe... Mene je od sebe strah

I rastopila se zemlja do jezgra. Dva potpuno razlicita svijeta, dvije zelje, jedan san. Posmatram te vec satima i ne znam u kom trenutku sam pocela da volim tvoj hod, tvoj osmijeh, bezobrazni pogled, brigu, poljubac u rame. Ne znam kad sam prestala da te gledam kao covjeka i da u tebi vidim ljubav. Ne znam ni da li te smijem vidjeti tako.
Imamo jedan san. Ja cijeli zivot zeljna samo sigurnosti i porodice, ljubavi i paznje, tragala za jednim tobom otkad se znam. Smijem li pomisliti da san moze biti ziv, imati tvoje oci, moj osmijeh. Da li bih se umjela pronaci u tvom svemiru?
Pitao si sta vidim u tvojim ocima. Bojala sam se reci da sam se uplasila tog svemira. Jer nisam samo vidjela, osjetila sam vulkan iz tvog srca, a nisam sigurna da necu izgoreti. I to me plasi. Jer ja jos samo toliko sebe imam da ti se dam. Kao sto nikad nisam. Jer jos samo toliko srca imam da ga tvojim nazovem. I jos samo toliko snova imam da ih s tobom sanjam. Bojim se, ako pustim srce da se stopi s ludacima, bojim se da bi mu to poslednji pokusaj zivota bio. Jer ni ja ni moja trnjika nemamo krvi da je prospemo zalud. Tek toliko je ostalo za zadnji put. Za zadnju kap. Tek toliko je ostalo za novi zivot. Smijem li vjerovati da bi bio s tobom? S nama?
Vrijeme nije na mojoj strani nikad bilo. Vrijeme ce mi ili otrov zaborava podvaliti ili ce me nostalgija minirati. Al znam, ovo ne moze biti jednostavan rat. Zadnji sigurno jeste. Jer ako sad izgubim iz mraka necu ustati. Ako ovaj rat izgubim onda cu sve izgubiti. Toliko jos sebe imam da dam. Za jedno sve ili nista.

Moraćeš i mene da spakuješ ako zaista misliš da odeš odavde...

Kad bih morala da opišem nedostajanje ne znam koje bih riječi upotrijebila. Ne znam kako bih mogla da nacrtam tu prazninu koja je ostala posle Tebe u mojim rukama. Ne znam ni koju bih boju iskoristila za zenice koje su ostale nepotpune. Ne znam kako bih ti drugačije mogla reći da nedostaješ, da fališ, da to više nije osjećaj, da nije fizički, nego kao da pola mene nema. To je nemanje. Tako se osjećam. Nemanje Tebe. 

Znam, još samo neka noć i moja kosa će se rasuti po tvojim rukama, i biću ponovo cijela Ja. Biću neka nova Ja, meni nepoznata. Biću. Postojaću. Kao što nikad nisam. Po prvi put u životu biću potpuna, nevezana, bez zvijeri, bez straže, bez trnja i kamenja u koži. Da se ne moram pitati jesu li u Tvojim očima zvijezde ili demonski sjaj prevare i moje naive. Još uvijek se plašim. Plašim se da će me ovaj osjećaj pripadanja rastrgnuti kad budem ponovo morala da se vratim u puste zidove iz kojih si me izvukao. Plašim se rastanka. Plašim se da će mi srce prepući kao tektonska ploča, da će se eksplozijom rasuti i... Gdje onda se nađem? Gdje da Tebe sastavim ponovo?

Nisam sigurna da znam i sebe prepoznati u ogledalu. Taj djevojčurak koji me gleda je neko koga ni ja ne poznajem sasvim. Odakle si nju stvorio? Jer ona je sva od paperja, sva od sunca satkana, radosna i pogledaj - ona je živa, postoji. Ona jeste. Kao što ja nisam nikad bila. Još samo neka zora i moji dlanovi neće biti hladni. Neće me zima ujedati za prste. Iako znam, vratiću joj se. Ostaće da me čeka u onom krevetu za dva broja većem od mene. Čekaće gladna moje krvi, da me zagrize poput jabuke, da se sladi mojim Nemanjem tebe. Znam, raskomadaću se kad ponovo od tebe odem, u dijeliće se pretvoriti. Hoćeš li me znati sklopiti opet? Hoćeš li zaboraviti gdje je srce?

Napraviću mapu do tvog uzglavlja. Sve tajne gazove ću da ucrtam, svaki uzdah da upletem, svaki zrak sunca u sebi da sakrijem. Napraviću mapu po kojoj da te tražim kad jednom opet odem od tebe, kad te ostavim na peronu da gledaš u moja stopala. Okrenuću glavu da sakrijem bol. I ostaviću svoj odraz u tvojim ogledalima, meni neće trebati. Jer samo će se tijelo od tebe rastati. Sve što ostavim u tvojim odajama, sačuvaj za laku noć. Sačuvaj za neko ljepše jutro, za neko naše ljeto. Sačuvaj me od mojih aveti, proždraće me bez tebe. Pustila bih se. Ionako me bez tebe pola nema. A to više nije osjećaj.

Jer nas dvije smo bile... više nismo.

Ovih dana sve miriše na prošla vremena. Na pepeo. Proganjaju me uspomene na Face-u, "iskaču" mi neke fotografije i pitam se da li se i ona sjeća? Da li njoj nedostaje? Kako se čovjek oporavi od propalog prijateljstva? Da li ikad preboliš? Prođe ti hiljadu pitanja kroz misli i poželiš otkucati poruku, pitati je. Zagrizeš nož i progutaš pitanja. Otreseš sa ramena i kažeš da više nije važno. 

Znaš, nekad sam vjerovala u prijateljstva. Danas, znam, to je izmišljena bajka. Danas, ne možeš da nađeš ni kvalitetne cipele, a ne prijatelja. Uvijek prisutna ljubomora, potisnuta zavist, manjak samopuzdanja, ukiseljeni osmijeh. Ili sam samo ja imala takva iskustva? Jesu li samo moja prijateljstva toksično propala? Možda sam previše očekivala od nje. Od nas. Mogu da kažem za sebe da sam bogata jer imam par prijatelja za koje znam da su uz mene u svakom trenutku svim svojim srcem. Juče su mi nedostajali oni koji nisu više tu. Oni koji su odlučili potražiti kvalitetnije od mene. Juče me ta slika ujela poput bijesnog psa.

Ne, nisam poslala poruku mojoj bivšoj prijateljici. Nisam je pitala kako je, nisam je pitala da li je srećna. Vjerovaću da jeste. Vjerovaću da joj ne falim, i da sam je bar nečem naučila u životu. Vjerovaću da je odrasla, i da je sigurnija u sebe. Neću joj pisati. Ne mrzim je. Nisam ljuta. Nisam nikad ni bila. Samo nismo razumjele jedna drugu. Ona nije vjerovala da ja mogu razumjeti, a ja nisam htjela da pričam ono što ona sigurno ne bi shvatila. Meni je trebalo vrijeme, a njoj nije trebala tišina. Postoji ta razlika u shvatanju napuštenosti među nama. Razlika u odrastanju. U samoći. U osmijehu. Ja se nisam iznenadila njenim postupcima. Ona moje nije očekivala. Nismo umjele bolje. Ja nisam ni željela. Bilo je vrijeme pustiti ptiče u svoje letove. 

Ponekad, kad sam neizmjerno srećna, poželim da joj kažem, da joj ispričam. Kao nekad. Tugu preskačem. Sa tugom sam se uvijek sama borila. Poželim da joj priznam da su se moji strahovi ostvarili, ali i moje radosti. Ali ujede me opet uspomena i progutam oštricu. Prećutim. Nema svrhe pozvati je i remetiti joj mir. Ni buditi duhove. Ni dozivati uspomene. Nema svrhe oživljavati umrlo prijateljstvo. Samo spuštam buket poljskog cvijeća na ploču od kamena. 

Nadam se da je srećna. Da je vrijedilo. Da joj ne nedostajem. Nadam se da me pamti samo po lijepim stvarima. Da je ne grizu naše uspomene. Nadam se da ćemo se možda negdje nekad opet sresti. Ne moramo se pozdraviti. Znam, nas više nema, ali zaista, želim joj sreću. I ljubav. I neke bolje prijatelje od mene. Ljepše uspomene. Tiša ćutanja. Jače oslonce. Zaista želim. Iz srca. 

I vidiš već sam tu, na pola puta....

Dišem. Lako je disati kad te neko drži za ruku. To je jednostavno zar ne? Da li to znaš kad si sam? Kad ostaneš zarobljen u svojim zidovima, kad posle napornog dana istreseš prašinu iz patika, i spereš vjetar iz kose. Da li možeš disati kad ti je krevet preveliki, i kad u njemu kao u trnju spavaš? Možeš li reći da si dobro kad vidiš da ti fali dio tijela, dio sebe, da ti nedostaje, da to jednostavno ne možeš biti čitav ti? Moram naći novu riječ za nedostajanje, ona ni približno ne opisuje to koliko sam nepotpuna. 

Dišem. Udahnem, zadržim vazduh dok se ne ucrva u plućima, i pustim. Sačekam neko vrijeme dok ne počne da me steže u plućima, pa opet. Pokušavam ukopati strah, pustiti ljubav da proklija, ona ljubav o kojoj sam toliko puta pisala. Ona obuzimajuća, beskrajna, iščašena, ona vrsta "ne mogu disati bez tebe" ljubav. Moja ljubav. Ako uopšte znam i šta je. Znam šta je nesrećna ljubav, neuzvraćena i potpuno slomljena ljubav. To vrlo dobro znam. Pokušavam da zaboravim na to. Amneziju za doručak serviram, svakog jutra. I uspjeva. Kopam što dublje da sakrijem strah, da se ne plašim, da dišem bez zastoja. 

Kako nekom možeš da kažeš da nisi bio voljen? Da te nisu držali za ruku, nisu te grlili, nisu te maštali, nisu ti dali da se razviješ u svoj suncokret? Kako možeš nekom ispričati svoje strahove i objasniti zašto si nesiguran? Smiješ li danas nekom toliko vjerovati i svoje srce krvavo mu dati u jednu ruku, i pištolj u drugu? Smiješ li vjerovati da zubi neće zagristi u njega kao u jabuku? 

Ne bojim se voljeti, naprotiv, ja sam neko ko živi za ljubav. Moj život bez toga nikad neće imati smisao. Život je prolazan, i ako na kraju dana nemaš nikog da te zagrli, da nos zavuče u tvoj vrat, ako nemaš na koga bacati tanjire, i prskati se dok pereš zube - bolje da nisi živ. U meni je svemir emocija koje vrište da vole, cijeli jedan univerzum ljubavi u grudima. Univerzum koji se plaši da će biti ugušen, udavljen u neisplakanim suzama. Jer plašim se. Otkriću ti jednom zašto. To mi koji smo sami cijelog života najbolje znamo. I kad ti kažem ovo "sami" mislim bukvalno sami svoji. 

Dišem. Nije mi to jednostavno. Ali dišem. Nasmijem se. Radujem se novom danu, po prvi put se radujem što vrijeme ide, i ne pokušavam ga zaustaviti jer svakom zorom sam bliže držanju za ruku. Bliže vazduhu. Bliže životu. Ubiti nostalgiju. Zakopati strah. Možda jednom konačno ne budem sama svoja. Možda nekad naučim pripadati. Možda, ako strahovima oči izvadim i u slano more zakopam. Surov je ovo svijet. Toksično je vrijeme, ljudi još gori. Mi, prepušteni sami sebi smo najgori. Treba nas znati voljeti. Treba nas smjeti. 

Naprosto, ti si čekati znala kao niko na svetu

Ideš sjutra. Vrijeme je prebrzo prošlo. A taman sam oživjela. Taman se počela radovati. Gledati zvijezde. Proznajem, na tren sam povjerovala i u sreću. U šta sad da vjerujem? U daljinu? U tehnologiju, kao da nas ona može sačuvati? U nas? Postojimo li Mi? 

Željela bih da mogu da Ti se prepustim, da ti toliko vjerujem da ćeš ostati. Željela bih da mogu da vjerujem da će mi srce iznići iz ovog što si posadio. Željela bih da ti mogu sve ispričati. Toliko toga. Željela bih i da ostanem u Tvom zagrljaju bar jednu vječnost. Ne možeš ti znati kakva je to školjka za moje nemire. Ne možeš znati koliko mi nade ulivaju tvoji dlanovi, šapuću mi da Ti vjerujem. I želim. Iako se plašim. 

Ovo je poslednji dio sage o Nama. Možda ću pisati o nedostajanju, crtati tvoje obrise na obzorju, možda ću uzdahnuti svaki put kad se sjetim. Možda ću se i napiti. Neću plakati, to je sigurno. Neću mutiti ovo malo sreće suzama. Možda ću potajno mirisati onaj džemper i nositi ga po kući, da mi ne izblijede miris tvog parfema i kože. Nedostajaćeš mi to je sigurno. Čak i više od toga. Falićeš. Ćutaću ti o tome. I čekati. 

Čekaću da ponovo dođeš, da mi se mangupski iskusno nasmiješiš, da se zalijepim za tebe poput čička u kosi. Čekaću Te, na istom mjestu na kom smo se sreli. Podići ću bedeme oko uspomene na Tebe i čekati. Bože, koliko sam samo zidova podigla i srušila u sebi i oko sebe. Cijeli jedan kamenolom sam napravila samo da se sačuvam, a opet nekako završim izujedana i opustošena. I sad opet postajem sopstveni građevinar, možda ovaj put ne napravim nered. 

Obećavam ti da ću zadržati ovaj osmijeh. I da ću pustiti srce da raste. Možda, ako se ponovo sretnemo, možda ću tada umjeti da se oslobodim straha i da Ti dozvolim da me vodiš. Ako se, pak, meni ne vratiš, neću biti tužna. Sačuvaću te u zdencu mojih maštanja, i ponekad možda poželjeti da si srećan. Čak iako to ne bude sa mnom. Jer takvi kao Ti zaslužuju imati ostvarene želje, sigurnost i mir. Ne brini za mene. Ja sam u svojim zidovima sigurna. 

Čuvaj se! Zbog mene, za mene, zbog nas! 

...i nisam umeo stati i ostati...

Gotovo. Vrijeme se otrošilo, iscurilo. Još me samo sati dijele od vraćanja u samicu, koju si srušio, da je ponovo gradim. Ili ću možda ostati na suncu, možda ću umjeti. A već mi nedostaješ. Već si mi se pod kožu uselio. Ne znam kako. I meni je tijesna, nema tu mjesta za nas dvoje, a opet tu si. U pore mi se uvukao Tvoj miris, sebe ne osjećam. I još uvijek se plašim. Kažeš da strah nije prava boja za moj osmijeh. A ja ne umijem drugačije. Još uvijek se plašim, jer znam koliko brdo emocija nosim u sebi, znam koliko Te mogu voljeti ako se prepustim, kao što želiš. Ne znaš šta tražiš od mene. 

Otškrinula sam ti vrata mojih tamnica u koje sam strpala demone. Konačno su svi u lancima, ali i dalje su tu. Želim zapaliti tamnice, zatrpati da nikad više ne izrone iz podzemlja. Pokazala sam Ti najgoreg, ispričala sam Ti zašto sam prestala da se smijem, zašto sam ugasila vatre u sebi. Otkrila sam Ti zašto sam srce sahranila. Zaboljela je tuga u Tvojim očima zbog mene. Rečenica "To boli jel?" Ne možeš ni znati koliko. Ne možeš ni naslutiti šta se sve krije u tom mraku u koji sam Te pustila da samo virneš. Ne znaš koliko su dugi hodnici, i koliko je mrak ljepljiv od straha. Primjetiš da mi je teško da pričam, da se borim sa svakom riječi, da pokušavam da ublažim tamu, da je razdrijedim osmijehom, začinim sjajem, ali ne ide. Vidi se da ne ide. Vidi se da boli. I previše. Ali sam naučila da gazim dalje. Da ta vrata držim zatvorena, i da više ne gledam u mrak. 

Pitao si hoću li Te čekati. Kao da bih i znala nešto drugo raditi. Kao da bih umjela zaboraviti Te i ovaj nered koji si napravio svuda u meni. Ti zaista još ne razumiješ. Naslućuješ, ali ne razumiješ. Grliš me, i privijaš, štitiš me svojim tijelom, al još uvijek ne vidiš mrak pod mojim osmijehom. I, da, čekaću te. Čak iako nikad više ne dođeš. Čak iako me ne nađeš. Čekala sam te i ranijih godina, i uvijek si me promašio za neki kilometar. Za srce. 

Sad kad sam te našla, kad sam pustila da me nađeš, sad znam koliko ima zvijezda na nebu, i znam koliko je poljubaca potrebno za spavanje. Znam kako se smiju zore, i znam tajnu mapu do tvoga vrata. Sad kad mi srce ponovo raste, čujem ga kako lupa, slabašno i nejako. Šta da radim s njim? Gdje da ga zavučem da se sačuva za tebe? U koji džep da ga prišijem? Kako da mu podvalim praznu stranu kreveta i noć, za broj veću? Vidiš, plaše me zvijezde koje si mi pod noge prosuo. Moji Ludaci se plaše. I ja, zajedno s njima. Ti ćeš biti dobro. Ti imaš svoj svijet daleko od mog, i ti ćeš biti dobro. Možda ću ti nedostajati na početku. Možda ćeš se nasmijati svaki put kad se sjetiš, ali Tebe će to proći, kao virus prehlade. Prezdravićeš. A ja i moje srce?

Vrijeme je iscurilo. Sa svakim satom te sve više gubim. I već mi nedostaješ. Bože, kako ćeš tek faliti. 

Pamtim samo onu paniku hemije u vazduhu

Ima tako  nekih ljudi koji ti vrate zvijezde pokradene od skitnica. Ima tako tih nekih čudnih ljudi koji ti uđu u život samo sa namjerom da te ožive, da te tebi vrate. Ima tako nekih ljudi, vjerujem, sretnu se nekako. Probude vulkane u tebi, otope led, probude ti dušu, nađu je na nekom smetlištu i vrate je novu, čistu, razuzdanu. Oni te ne poznaju, ne znaju ništa o tebi i tvojim strahovima. Ne znaju za blato, ne znaju za krv, za rastrgnutno tijelo. Možda i ne treba da znaju. Ko zna koliko će se zadržati u tvom životu, ne treba kvariti zore horor pričama. 

Ljudi kao ja su naučili da se brane zubima, i noktima. Naučili su da brinu o sebi, da vjeruju sebi, da se bore i kroz živo blato na rukama da hodaju. A ti rijetki koji dođu i sretnu te tako hladnog, smrnutog i blatnjavog ne bi znali šta učiniti. Ne bi znali da li te treba zagrliti, da li te pomilovati po umornom licu, ruke ti grijati. Oni ne znaju kakva je njihova uloga u tvom filmu. Ne mogu znati jer ne vide blato na tvojim usnama, i trnje u očima. Možda osjećaju da nešto nije u redu, ali ne pitaju. Oni grle, i ćute, oni ti iz džepa poklanjaju zvijezde, nasmiju te i ne pitaju koliko dugo si sam, neljubljen, nevoljen. Ima tako nekih ljudi koji te znaju grliti, a da te ne dodirnu. Ima ih, drugačije mirišu, drugačije gledaju, i njima ne stoji kišni oblak iznad glave. Takvi nisu emotivno osakaćeni, ne plaše se voljeti, ne plaše se gledati te u oči dok zvijezdama šapućeš imena. 

Znam, ima ih. Takvi te vraćaju u život, i kad odu za sobom ne mogu ostaviti tugu, ni bol. Nedostajanje, da. Beskrajnu nostalgiju, sigurno. Faliće. Uvijek će faliti ma gdje bili. Jer ne zaboravljaš one koji su te u život vratili posle smrti. Ne zaboravljaju se oni koji su ti ostavljali tragove na leđima svojim mirisom, koji su u tebi gledali čovjeka, i ženu, koji su te osjećali sa svakim drhtajem. Ne zaboravljaju se ma kojim zvijezdama se kitili. Ima ih. Srela sam jednog takvog. 

Klizi mi vrijeme kroz prste, nestaje, gubi se, i približava se taj dan kad ću opet ostati sama, ali ne i ranjena. Ostaću možda zarobljena u vremenu, ali možda po prvi put u životu neću biti tužna zbog rastanka. Jer ovaj susret me podigao sa dna, okamenjenu mene vinuo ka nekim drugim visinama, i nije mi žao. Neće mi biti žao. Takva bih jutra voljela imati, takve bih snove mogla sanjati. Možda bih ponovo umjela naučiti voljeti. Možda i strahove pobijediti. Ne znam. Ne želim znati. Želim diati još ovo malo dana, i smijati se svakog trena, ostati istetovirana noćima, izgrižena zorama, i ko zna... Tako ti ljudi možda opet pronađu put za nazad.