Strah nije rešenje. I sama to znam. Znam da drhtanje i
strepnja nisu pravi putokaz. Iako drhtim. Iako strepim. Iako se plašim sebe i
svojih riječi koje ovih dana kuljaju iz mene kao previše šlaga na torti. Ima
takvih dana kad bih pobjegla od svijeta.
Sinoć sam srela ljude od kojih bježim. Da ne bih došla u
situaciju da kažem ono što mislim i ono što osjećam. A osjećam dosta toga.
Izdaju prije svega. Bijes jer to su moji ljudi, moja krvna veza. Jer smo bili
bliski, najbliži. Bijes jer sam trčala ka njima uvijek, a oni nisu niti jedan
korak napravili prema meni. Zaboljelo je sinoć sve prećutano, davila sam se
u riječima, grcala da se ne ugušim, okrenula glavu. Morala sam. Šta bi dobro
izašlo iz svađe? Iz moje osude, a krivi su. Jesu. Po svakoj optužnici.
Najteže u životu je znati kad treba da odeš, za svoje dobro.
Znati kad treba da prećutiš. Znati kad treba da se odrekneš ljudi koji ti
znače, u koje si se kleo, kojima si vjerovao. Ja znam šta je izdaja. Znam šta
je bol. Znam ukus gorčine kad si sam. Brutalno sam i usamljen. Znam. I ne želim
da prolazim ponovo kroz to, pitajući se da li sam ja pogriješila, da li sam
zaboravila rođendan, posjetu, da li sam zaboravila kupiti čokoladu. Vjerujem da
nisam.
Sinoć sam bila stranac među svojima. Ponovo. Htjela sam da
vrisnem, da istrčim, da psujem, možda i da se napijem. Zgrčila sam se ipak,
odlučila da oćutim, i da pustim. Da se povučem. Jer oni imaju svoj život, svoje
porodice za koje se bore, zašto bi njih bilo briga za sestru? Za tetku njihove
djece? Zašto bi marili kao ja što sam? Ne osjećamo svi istu privrženost prema
rodbinskim vezama. Ja sam opet ispala PREglupa i PREvezana i PREemotivna. Možda
sam sad ja negativac. Možda sam ja njih povrijedila. Možda je trebalo ipak da
im oprostim, hiljaditi put da pogazim sebe i svoj ponos, i svoju ličnost i
budem ona super-sestra. Pa šta ako me ne posjećuju? Pa šta ako jedan od njih već tri godine ne prelazi moj prag? Možda sam trebala oprostiti, ali neću. Jer mi je dosta.
Jer život je previše lijep da bih ga trošila na ljude kojima
nije stalo do mene. Jer meni je savjest mirna, jer znam da nisam pogriješila. Ne
možeš cijeli život davati i voljeti, a ništa ne dobiti zauzvrat. Ne možeš
uvijek biti svima oslonac a ko je tu kad tebi treba? Ko je tu da ti napravi čaj
kad si bolestan? I pitaš onda zašto se plašim? Kako da ne strepim kad ljudi
koji su moji ne znaju da vole, kad sam naučila na tu vrstu ne-ljubavi. Kako da
ne strepim od svoje sjene ponekad? Žao mi djece jer ih zaista volim. Žao mi što
im ne mogu biti tetka. Žao mi što su nas brakovi raskrzali i rasparali nam
veze. Žao mi što je život bio tako surov prema nama. Jer kad naših roditelja ne
bude, mi nećemo mariti jedni za druge. Nećemo znati jedni za druge.
Žao mi što moram priznati da sam na kraju svega ipak sama.
Što znam na koga mogu računati, a taj broj ljudi je mali. Mikroskopski. Srca su
im velika. To se broji. Srca su bitna. Ništa drugo. Jedan od ovih Mojih Ljudi
sutra slavi rođendan. Neću mu čestitati. Ni on meni odavno ne čestita niti
dolazi. Ali ne želim mu ništa loše. Ne želim mu tugu. Ne želim da pati. Možda
malo da mu nedostajem. Ali zaista želim mu da je srećan, pa i bez mene. Ja sam
naučila.