Čekam te

Sakrila sam strah poput zamotuljka pod jastuk.

Možda ga uspavam snovima.

Možda ga udavim jastukom.

Pritisnuti što jače, dah oduzeti

kao ja što se već danima borim da udahnem.

Ne ide.

Steže me nešto negdje unutra,

ne mogu da odredim da li je srce naraslo,

ili mi pluća gore, ili se vene razlile.

Ne mogu da odredim jel mi nedostaješ, ili fališ, ili trebaš.

Jesam li postala zavisnik, jesam li te možda izmislila?

Možda i jesam.

Tebe preplašenog mojih riječi.

Toliko da moram ćutati, izmišljati govorne mane,

gristi jezik svaki put kad poželim da ti kažem,

da ti pročitam, da izdahnem.

Prećutim. Plaši me to.

Znaš li šta sam radila prethodne noći?

Učila sam da te ćutim.

Da te zagrlim.

Da te od vazduha skrojim i uvučem se u tvoju kožu,

da legnem u tebe kao u postelju.

I samo na tren sam osjetila snagu tvojih dlanova,

i tvoju kožu uz moja leđa.

Disao si pored mene,

stegao me da ne propadnem u svoj bezdan koji sam otvorila,

i tako si me držao do jutra.

Bez riječi. Bez mraka.

Samo ja i moj strah u tvom naručju.

Učila sam pričati, disati, učio si me voljeti, vjerovati.

Bilo je teško otvoriti oči

i priznati da se to sa mrakom rvem po postelji.

Na tvojoj strani kreveta. Izvini.

Bilo mi je krivo što sam ti jastuk ulegla,

i što sam ti dio mraka preotela da se pokrijem.

Morala sam.

Previše me ćutanje izgrizlo poput bijesne lisice.

Prošli su neki dani bez tebe.

Njih sedam, osam, ma ko će brojati.

Nije to kao sati kad s tobom prozuje pa mi je malo smijeha,

malo mi zvijezda, malo mi vazduha.

Tebe mi malo.

Zagrizem se da ugušim riječi.

Drugima ću pričati o tebi, ali tebe bih samo gledala.

Da te upijem u zenice.

Plašim se i za tebe.

U svijetu koji je drugačiji od mog.

Jer šta ako ti nema ko zoru nasmijati?

Šta ako ti je hladno?

Plašim se da ćeš se probuditi i da se nećeš mene sjetiti,

i kuda bih onda?

Kako bih se zvala?

Ni ovako se imena ne sjećam,

nije mi ni važno sve dok se tebe sjećam,

sve dok mogu rame da ti osjetim i miris iz vena da izvučem.

Naslonim se na zid, prislonim obraz i udahnem,

koliko god mi ova metalna zamka u gruidima dozvoli.

Osjetim te, u najmanjoj mjernoj jedinici vremena, uz sebe.

I tako dan živim.

Čekam te maštanjem.

Čekam i pišem sve što ti ne umijem reći jer sam ostala uskraćena.

A sad više i ne smijem jer vidim plaši te.

Zato ćutim.

Kažem da je sve u redu, nasmijem se uzdahom, i čekam.

Znam da dolaziš. Znam da hoćeš.

Samo se plašim hoćeš li meni doći.

Plašim se hoćeš li ponovo put do mene znati.

Hoćeš li htjeti pronaći nas!

Za izgubljene veze među nama vezanima

Strah nije rešenje. I sama to znam. Znam da drhtanje i strepnja nisu pravi putokaz. Iako drhtim. Iako strepim. Iako se plašim sebe i svojih riječi koje ovih dana kuljaju iz mene kao previše šlaga na torti. Ima takvih dana kad bih pobjegla od svijeta.

Sinoć sam srela ljude od kojih bježim. Da ne bih došla u situaciju da kažem ono što mislim i ono što osjećam. A osjećam dosta toga. Izdaju prije svega. Bijes jer to su moji ljudi, moja krvna veza. Jer smo bili bliski, najbliži. Bijes jer sam trčala ka njima uvijek, a oni nisu niti jedan korak napravili prema meni. Zaboljelo je sinoć sve prećutano, davila sam se u riječima, grcala da se ne ugušim, okrenula glavu. Morala sam. Šta bi dobro izašlo iz svađe? Iz moje osude, a krivi su. Jesu. Po svakoj optužnici.

Najteže u životu je znati kad treba da odeš, za svoje dobro. Znati kad treba da prećutiš. Znati kad treba da se odrekneš ljudi koji ti znače, u koje si se kleo, kojima si vjerovao. Ja znam šta je izdaja. Znam šta je bol. Znam ukus gorčine kad si sam. Brutalno sam i usamljen. Znam. I ne želim da prolazim ponovo kroz to, pitajući se da li sam ja pogriješila, da li sam zaboravila rođendan, posjetu, da li sam zaboravila kupiti čokoladu. Vjerujem da nisam.

Sinoć sam bila stranac među svojima. Ponovo. Htjela sam da vrisnem, da istrčim, da psujem, možda i da se napijem. Zgrčila sam se ipak, odlučila da oćutim, i da pustim. Da se povučem. Jer oni imaju svoj život, svoje porodice za koje se bore, zašto bi njih bilo briga za sestru? Za tetku njihove djece? Zašto bi marili kao ja što sam? Ne osjećamo svi istu privrženost prema rodbinskim vezama. Ja sam opet ispala PREglupa i PREvezana i PREemotivna. Možda sam sad ja negativac. Možda sam ja njih povrijedila. Možda je trebalo ipak da im oprostim, hiljaditi put da pogazim sebe i svoj ponos, i svoju ličnost i budem ona super-sestra. Pa šta ako me ne posjećuju? Pa šta ako jedan od njih već tri godine ne prelazi moj prag? Možda sam trebala oprostiti, ali neću. Jer mi je dosta.

Jer život je previše lijep da bih ga trošila na ljude kojima nije stalo do mene. Jer meni je savjest mirna, jer znam da nisam pogriješila. Ne možeš cijeli život davati i voljeti, a ništa ne dobiti zauzvrat. Ne možeš uvijek biti svima oslonac a ko je tu kad tebi treba? Ko je tu da ti napravi čaj kad si bolestan? I pitaš onda zašto se plašim? Kako da ne strepim kad ljudi koji su moji ne znaju da vole, kad sam naučila na tu vrstu ne-ljubavi. Kako da ne strepim od svoje sjene ponekad? Žao mi djece jer ih zaista volim. Žao mi što im ne mogu biti tetka. Žao mi što su nas brakovi raskrzali i rasparali nam veze. Žao mi što je život bio tako surov prema nama. Jer kad naših roditelja ne bude, mi nećemo mariti jedni za druge. Nećemo znati jedni za druge.

Žao mi što moram priznati da sam na kraju svega ipak sama. Što znam na koga mogu računati, a taj broj ljudi je mali. Mikroskopski. Srca su im velika. To se broji. Srca su bitna. Ništa drugo. Jedan od ovih Mojih Ljudi sutra slavi rođendan. Neću mu čestitati. Ni on meni odavno ne čestita niti dolazi. Ali ne želim mu ništa loše. Ne želim mu tugu. Ne želim da pati. Možda malo da mu nedostajem. Ali zaista želim mu da je srećan, pa i bez mene. Ja sam naučila. 

Zamisli me

Zamisli me. Nacrtaj me u mislima usamljenu.

Izvađenu iz korijena, iz zemlje,

poput osušenog drveta poslije uragana.

Zamisli me, razbacanu. Raznesenu.

Kao posle ratišta ranjenu, gelerima ukrašenu.

Zamisli samo. Mene u mraku.

Cigla na ciglu, kamen na kamen.

Jednu po jednu u visinu stavljam.

Gradim moj mrak. Moju samicu.

Parče leda držim na usnama da zaledim osmijeh.

Da ga zapamtim prije nego ga uzdah izobliči.

Gromadu veću stavljam na grudi,

da ovo što je počelo kucati usporim,

da sačeka nedoraslo moje srce.

Vjetrove puštam da divljaju. Shvati me.

Zamisli me samo zgrčenu na sredini kreveta,

skupljenu oko svog srca, oko tvog imena,

oko uspomena i mirisa.

Jel misliš da i dalje ne treba da budem zidar sopstvenog mraka?

Jel i dalje misliš da se ne trebam plašiti?

Daljine, kilometara, ćutanja, obaveza?

Kako da se ne plašim?

Zamisli me. Nacrtaj me prstima u zamagljenom ogledalu.

Razvuci mi osmijeh ponovo, iscrtaj mi smijalice na obrazima,

zastakli mi oči da ponovo sijaju. I ugasi svjetlo.

Ugasi ga i pusti moj mrak svuda da se razlije,

magično da se utopi u obrise. Pusti ga.

Da prekrije moju sjenku na krevetu

što je ostala da ide od zida do zida,

da grebe noktima i lupa vratima.

Pusti mi mrak da divlja.

Zamisli me zamršenu, upetljanu u sopstvene prste,

kako te sa obzorja brišem.

Kosom se vežem, oko grla je pletem,

da zadržim ugrize, da zadržim dah.

I oči sklapam, glavu u zemlju spuštam da se zvijezdama ne divim,

da ne budem još jedan uveli suncokret,

spržen i izgorio u sopstvenom prokletstvu da samo u sunce gleda,

da samo tebe jednog vidi.

Kako da se ne plašim?

Kako da se u mrak ne povučem?

Vjeruješ li sebi toliko?

Zamisli me.

Utišaj muziku i oslušni moj smijeh kako izbija iz zidova,

kao plijesan se lijepi i u dah ti ulazi.

Oslušni vriskove koji odjekuju,

kao hiljadu samurajskih mačeva režu mrak i jutra.

I uzmi sve jastuke koje nađeš na podu.

Prekrij se njima da me ne čuješ.

Da zaglušiš tamu i u tišinu da me pretvoriš.

Zamisli me utišanu. Sjenku. Tamu. Zamisli me takvu.

Prekrivenu samo tvojim očima,

zaštićenu dlanom preko srca, drugim preko grla.

Stegnutu. Sputanih želja.

U konopce vezanu i na dno mraka bačenu.

I dalje vjeruješ da si sunce pod kojim ću se probuditi?

I dalje misliš da smijem utišati strah?

Vjeruješ li da mi ovakvi, ludi i izgubljeni, možemo prerasti sudbinu?

Biti jači od želja?

Zamisli me. Nacrtaj me.

Dušu mi iskroji iz novina.

Priljepi mi jedno kartonsko srce.

Zakači ga iza sebe kad juriš s vjetrom poput zmaja.

I diši me.

Diši me stalno da bih mogla ostati ja.

Ovo što si stvorio.

Diši me da bih prestala graditi mrak, da bih prestala da se plašim,

da ne zaledim dušu i sebe, i tijelo, i sve tvoje tragove.

Samo me diši kao ja što sam te ćutala svih ovih dana.

Diši me kao što sam te čekala svih ovih godina.

Diši me. To je sve što mi je potrebno.

Da dišeš za nas. Za mene. Za želju.

Zauvijek želju.

Do puno želju. 

Veliki je Bog što gleda na nas, hoću da plačem da mi čuje glas

Otišla sam. Nepotpuna. Okrnjena kao stara porcelanska šolja za čaj.  Slomljana i smotano, trapavo zalijepljena, tek toliko da izdržim dane bez tebe. Ako šavovi budu držali uspjeću.  Ako sam sve spojila kako treba. I opet nešto nedostaje. Neki dio tijela. Fizički. Neka dubina. Srž. Suština. Ja nedostajem. 

Ostavila sam sve svoje kod tebe. 

Srce pod jastukom da ti kucka kao pokvareni sat. 

Dušu prostrtu preko kreveta poput neke olinjale ali najdraže deke da te pokriva noću. 

Dlanove na jastuku da ti se prilijepe uz obraze kad kreneš da spavaš. 

Ostavila sam osmijeh u svim ogledalima da te proganja, da ti odzvanja, da te raduje. 

Oči su mi ostale na peronu da gledaju za tobom dok sam odlazila unatraške nadajući se da će vrijeme stati. Da će neko čuti moj prećutani vrisak. Moju želju da se vratim, da potrčim za tobom. Da ti samo još jedan poljubac ukradem, još jedan zagrljaj. Samo još jednom oči da ti vidim. 

Ti nisi čuo lom i moje šaputavo "Volim te", ni moje vriskove dok sam nijema stajala gledajući te preko rampi i namrštenih lica. Duboko u meni oluja je plakala. Sakrila sam suzu na tvom ramenu. Ni nju nisi vidio. Ne treba tuga da muti ono malo sreće što sam s tobom osjetila. Malo, ali dovoljno da znam da želim tebe takvog, bar tri puta kloniranog. Malo je trebalo da shvatim da si takav ti sve što sam ikad sanjala. Tebe su od mojih snova kovali. Malo je trebalo da poželim ostati, sve prije tebe zaboraviti i za tebe disati. 

Nemam ni stihova kojima mogu opisati ovaj bezdan od nemira koji si zapalio, ali znam jedno još. 

Od nas veće je samo još nebo pod kojim sam te našla.

Od tebe, veći je još jedino Bog koji mi te poslao. 

Sačuvaj me. sačuvaj me od mraka i od nemani. 

Sačuvaj me za sebe, za jutra i naše minijature u pijesku. 

sačuvaj me i veži me za svoju kožu poput našeg cvijeta koji će mi zauvijek ostati upleten u kosi. 

Samo me ti nemoj još slomiti. Sačuvaj me da ti pod istim nebom mogu još mogu sebe dati.

Sačuvaj me da te bar još zauvijek volim.

I zidove sad od stihova gradim da sruse se lakse od vjetra

Mene treba zatvoriti u mrak dozivotno. Zazidati me, ciglu po ciglu. Ostaviti tako. Otici. Jer ne umijem da volim. Ne umijem to u pola da radim. Ne umijem da ne vidim, da ne sanjam, ne umijem da gledam u Tebe kao u obicno ljudsko bice. Jer ti to vise nisi. Ti si cijeli moj svijet, moje parce tla na kojem sam svoju tvrdjavu izgradila, sve si do temelja srusio. Sve si uzeo. Ne umjedoh ni da se odbranim, ni da progovorim, a sve si vec prisvojio da me ni za sebe vise nema. Zazidati i ostaviti u mraku, to treba. Jer kako da sad disem a da ti nisi tu? Kako da se budim, kako od snova da se sacuvam? Kuda da koracam? Hocu li umjeti? Hocu li suze kojih nemam umjeti zadrzati za tobom da ne oticu? Hoces li znati put do mene opet? Hoces li umjeti ostati? Ja vise svoja ne umijem biti. Ruke si mi vezao i otrovao me cijelu, da ne ozdravim, da na tebe danima mirisem. Gledam te dok oblacis jaknu,  farmerice, dok pijes kafu, zamisljeno pricas o svom mraku kao da cu se istog trena uplasiti a ja... uplasena rodjena, ponovim ti to toliko puta, ja nemam kud dalje cak i kad bih htjela. Jer puta za nazad vise nemam. A put za naprijed ne vidim. Sve sto imam je sad, i ni jedan trenutak ne moze biti vazniji.

Ja mogu sve. Mogu da budem svaki tvoj hir. Mogu da budem i mrak. Mogu da te volim ovim sto je ostalo od mene,mogu novog tebe da stvorim, mogu sve za tebe. Za nas. Ako nas ima. Ako nas nisam sanjala.  Ovde nece biti povrijedjenih. Ovde mogu samo ja poginuti. Da se ni u mrak ne vratim. Osjecam to. Osjecam to svakog trena dok te gledam, dok pricamo o fudbalu i motorima, o brzinama i onda blijesnu nemiri iz tvojih zenica, a ja nemam kud. Predam se istog trena,kao robinja se pokoravam jer nemocna sam. Jer me to iznova i iznova osvajas. Da sebe vise ne umijem pronaci u onom sto sam voljela. Vise ni sebe bez tebe ne vidim. Nema ovde nastradalih. Ovde mogu samo ja biti raznesena. Da nikad vise ne ozivim. Da srce ne sastavim. Nije moje da ga sastavljam. Trebalo je da me pustis da u mom mraku ostanem. Trebalo je samo dozidati zid,a sad... Ni zemlje ni zida nemam.

Ne plasim se ja tebe... Mene je od sebe strah

I rastopila se zemlja do jezgra. Dva potpuno razlicita svijeta, dvije zelje, jedan san. Posmatram te vec satima i ne znam u kom trenutku sam pocela da volim tvoj hod, tvoj osmijeh, bezobrazni pogled, brigu, poljubac u rame. Ne znam kad sam prestala da te gledam kao covjeka i da u tebi vidim ljubav. Ne znam ni da li te smijem vidjeti tako.
Imamo jedan san. Ja cijeli zivot zeljna samo sigurnosti i porodice, ljubavi i paznje, tragala za jednim tobom otkad se znam. Smijem li pomisliti da san moze biti ziv, imati tvoje oci, moj osmijeh. Da li bih se umjela pronaci u tvom svemiru?
Pitao si sta vidim u tvojim ocima. Bojala sam se reci da sam se uplasila tog svemira. Jer nisam samo vidjela, osjetila sam vulkan iz tvog srca, a nisam sigurna da necu izgoreti. I to me plasi. Jer ja jos samo toliko sebe imam da ti se dam. Kao sto nikad nisam. Jer jos samo toliko srca imam da ga tvojim nazovem. I jos samo toliko snova imam da ih s tobom sanjam. Bojim se, ako pustim srce da se stopi s ludacima, bojim se da bi mu to poslednji pokusaj zivota bio. Jer ni ja ni moja trnjika nemamo krvi da je prospemo zalud. Tek toliko je ostalo za zadnji put. Za zadnju kap. Tek toliko je ostalo za novi zivot. Smijem li vjerovati da bi bio s tobom? S nama?
Vrijeme nije na mojoj strani nikad bilo. Vrijeme ce mi ili otrov zaborava podvaliti ili ce me nostalgija minirati. Al znam, ovo ne moze biti jednostavan rat. Zadnji sigurno jeste. Jer ako sad izgubim iz mraka necu ustati. Ako ovaj rat izgubim onda cu sve izgubiti. Toliko jos sebe imam da dam. Za jedno sve ili nista.

Moraćeš i mene da spakuješ ako zaista misliš da odeš odavde...

Kad bih morala da opišem nedostajanje ne znam koje bih riječi upotrijebila. Ne znam kako bih mogla da nacrtam tu prazninu koja je ostala posle Tebe u mojim rukama. Ne znam ni koju bih boju iskoristila za zenice koje su ostale nepotpune. Ne znam kako bih ti drugačije mogla reći da nedostaješ, da fališ, da to više nije osjećaj, da nije fizički, nego kao da pola mene nema. To je nemanje. Tako se osjećam. Nemanje Tebe. 

Znam, još samo neka noć i moja kosa će se rasuti po tvojim rukama, i biću ponovo cijela Ja. Biću neka nova Ja, meni nepoznata. Biću. Postojaću. Kao što nikad nisam. Po prvi put u životu biću potpuna, nevezana, bez zvijeri, bez straže, bez trnja i kamenja u koži. Da se ne moram pitati jesu li u Tvojim očima zvijezde ili demonski sjaj prevare i moje naive. Još uvijek se plašim. Plašim se da će me ovaj osjećaj pripadanja rastrgnuti kad budem ponovo morala da se vratim u puste zidove iz kojih si me izvukao. Plašim se rastanka. Plašim se da će mi srce prepući kao tektonska ploča, da će se eksplozijom rasuti i... Gdje onda se nađem? Gdje da Tebe sastavim ponovo?

Nisam sigurna da znam i sebe prepoznati u ogledalu. Taj djevojčurak koji me gleda je neko koga ni ja ne poznajem sasvim. Odakle si nju stvorio? Jer ona je sva od paperja, sva od sunca satkana, radosna i pogledaj - ona je živa, postoji. Ona jeste. Kao što ja nisam nikad bila. Još samo neka zora i moji dlanovi neće biti hladni. Neće me zima ujedati za prste. Iako znam, vratiću joj se. Ostaće da me čeka u onom krevetu za dva broja većem od mene. Čekaće gladna moje krvi, da me zagrize poput jabuke, da se sladi mojim Nemanjem tebe. Znam, raskomadaću se kad ponovo od tebe odem, u dijeliće se pretvoriti. Hoćeš li me znati sklopiti opet? Hoćeš li zaboraviti gdje je srce?

Napraviću mapu do tvog uzglavlja. Sve tajne gazove ću da ucrtam, svaki uzdah da upletem, svaki zrak sunca u sebi da sakrijem. Napraviću mapu po kojoj da te tražim kad jednom opet odem od tebe, kad te ostavim na peronu da gledaš u moja stopala. Okrenuću glavu da sakrijem bol. I ostaviću svoj odraz u tvojim ogledalima, meni neće trebati. Jer samo će se tijelo od tebe rastati. Sve što ostavim u tvojim odajama, sačuvaj za laku noć. Sačuvaj za neko ljepše jutro, za neko naše ljeto. Sačuvaj me od mojih aveti, proždraće me bez tebe. Pustila bih se. Ionako me bez tebe pola nema. A to više nije osjećaj.