Ljubav je igra u kojoj često ne pali blef

Jedna od onih noći kad nesanica dobuje po mojim prozorima i kad jednostavno ne mogu sklopiti oči jer se bojim mraka. Bojim se ovog crnila u grudima. Bojim se svakodnevnice i maski. Ne plaši me kiša i ne plaši me oluja. Sunce je postalo zastrašujuće. Osmijeh. Radost i sjaj. Nedostajanje. Ono me svake večeri muči, crta mi tajne tetovaže svuda po koži dok mi u krv ne uđe. A krv mi je već zatrovana čekanjem. Na licu mi osmijeh kockara koji je spreman da sve uloži i da sve izgubi. Životne partije su takve. Moraš mnogo da daš, i da očekuješ smrtnu presudu. Ulog je preveliki čak i za mene. Jer nemam srce da dam. Trnjika se osušila, nezalivena. Ispečena na suncu. Zato se i plašim.

Oluje ne jenjavaju. Buka ne prolazi. Sama sam. Zvuči li to tužno ili snažno? Tužno je reči da si sam, ali znaš li koliko snage ima u tom priznanju? Znaš li da prepoznaš strah u svakom slovu samoće? Ja znam. I oni slični meni koji su morali tako da žive. Koji su izabrali taj život ili su jednostavno bili prisiljeni. Ponekad ne možeš da biraš. Ako je ostajanje mučenje onda trebaš otići. Onda je bolje da odabereš biti sam. Žrtvovati srce da bi sačuvao sebe cijelog. Srce nekako uvijek poraste, vaskrsne nekako, zalijepiš ga, ukrpiš, malo betonom zaliješ, samo da temelji budu dobri na neko vrijeme. I priznaj sebi i liku u ogledalu da nije strašno to što si sam. Šta bi od tebe ostalo da si ostao usamljen među ljudima?

Zidove sam podigla. Moju samicu obnovila. Ostavila sam jednu stranu slobodnu za slučaj da poželim ponovo među ljude. Među sebični i kameni ljudski rod satkan od interesa i laži i obmana i ljubomore. Ako poželim ponovo nekad potražiti stope koje su ostale da vode unazad. Nedostajanje će me ugušiti, čekanje još više. Nisam ja stvorena za hladne noći, ali samo za njih znam. Zar je čudno što se i dalje plašim? Ne možeš tek tako istjerati tu neman iz mene. Ona je tako duboko nagrizla i nekroza me pojela, ne možeš tek tako ozdraviti moje sasušeno trnje. Nemoj misliti da ću ti dozvoliti da moje usirene komade krvi koristiš kao lego kockice za svoj ego. To su moje rane, to su moji strahovi, to su moja očekivanja, i moje suze usoljene. Ne možeš očekivati da ću te čekati raširenih ruku na vjetrovitoj zemlji na kojoj si me ostavio da promrznem, da me kiša ispere.

Ja živim od usana, od pogleda, od dodira, od riječi i nemira. Ja živim od osmijeha, i ljubavi, i šapata. Ne sjećam se kad sam poslednji put bila živa, ali naslutila sam da se život počeo buditi u meni ovog aprila. Naslutila sam i pustila sam ga samo da udahnem malo. Da napravim predah od lavirinta u kom sam se zazidala. Disala sam i sad mogu da nastavim dalje, nije još vrijeme da oživim. Ti možda umiješ da šapućeš i grliš i ljubiš kao niko ali ne smiješ me ostaviti da te čekam predugo jer čekanje će me ubiti gore nego i jedan rastanak. 

A ipak... Čekam. Svake večeri, sat vremena na kapiji, u isto vrijeme, možda se pojaviš. Možda tu svenem. Tu se plašim. To je normalno. Možda nikad ne dođeš. Možda nikad više ne budem živa tako. Možda se nikad više neću smijati šest sati bez prestanka. I to je život. Ako će me to sačuvati da ne budem slomljeni porcelan tvojih hirova pristaću da živim bez smijeha. Ne mogu ponovo biti slomljena. Bez srca mogu, bez krvi mogu, bez suza sam odavno, ali ne mogu ponovo biti slomljena.

Uložila sam sve u ovu partiju pokera sa tobom. Nisam neki blef. Ne umijem da lažem. I za sad gubim. Ali učim od najboljeg. A karte su podijeljene za novi krug. Prvi sam izgbila. Znaš, ja bitke često gubim, al ratove dobijam. Možda uvijek završim amputirana, i osakaćena, gelerima prošarana, ali ja čak i gubitak smatram pobjedom. Lekcijom. 

Igramo još uvijek. Plašim se. Tišine. Ćutanja. Čekanja. Ćutanje me može ubiti. Nemoj i ti. 

Al još se ne dam i još me ima

Vec odavno želim da napišem ovaj post, da malo skrenem sa teme ljubavi. Svi koji čitaju moj blog i koji me prate preko Fb već odavno znaju moje sklonosti ka pisanoj riječi, i neiscrpnim izvorima emotivnosti. Takva sam. PREosjećajna za današnji svijet. I bilo je jako teško uklopiti se u isti. Preboljeti prošlost. Olizati rane. Prihvatiti ljude onakve kakvi jesu. Mogu svi "životni učitelji" da pričaju bajke i dijele afirmacije ali zaista - životni put nije ni malo jednostavan. Posebno kad spavaš na trnovitim snovima, i kad te muči sve loše. A svi imamo takve trenutke. Bili smo ostavljeni, razočarani, izdali su nas, i mi smo sve to uradili nekom. Možemo se samo zavaravati da nismo. I ja sam nečija bol. 

Bliži se moj rođendan. I nije mi baš jednostavno prihvatiti sve što se dešavao prethodnih godina na taj dan. Ali učim da živim sa tim. Preboljela sam toliko toga, i nije bilo lako. Mučili su me snovi, uzdasi, vriskovi, mučile su me suze, mučile su me izdaje. Bilo je toliko neprospavanih noći. Dok se nije prelomilo negdje u meni. Tako dalje ne ide. Potisnute emocije, zatrpane suze, neizgovorene riječi. Bila sam stroga, prema sebi, prema drugima. Hranila sam se mrakom. Ma sve što ste ikad pročitali na mojim stranicama, između redova, sav taj mrak i demoni o kojima sam pisala - sve je istina. Nije samo izmišljena bajka ni inspiracija. Ali tako nije išlo više. 

Znam tačno trenutak kad sam odlučila promijeniti svoj život, i prošlo je od tada dvije godine, koji mjesec preko, nije važno. Važno je da sam odlučila. I nije bilo ni malo jednostavno reći onima koji su te povrijedili da su to uradili. Nije bilo lako otvoriti srce, prekinuti prijateljstva, okrenuti leđa ljudima koji nisu bili tu za tebe. Nije bilo lako priznati da si oštećen, emotivno uskraćen, i da te tijelo boli od samoće. Nije i nikad neće biti lako pogledati sebe u ogledalu i priznati istinu. Izgleda i zvuči strašno, i jeste tako. Nakon određenog vremena bude lakše. Dani postaju svjetliji, i manje je trnja pod kožom. Sve postaje drugačije. Osjeti se promjena, a i vidljjiva je na licu. Jer kad odstraniš sve te vampire iz svog života, kad oprostiš sebi, i shvatiš da si u svakoj situaciji reagovao najbolje što si znao - procvjetaš. Vidi se to u očima. 

I ne treba se tu zaustaviti. Život je svakodnevna borba. Konstantno ludilo. Iskušenja. I nikad nije lako. Tu su emocije, tu su odluke, preokreti, tu su promjene. Uvijek moraš biti iskren prema sebi i svojim željama da bi mogao da odlučiš. A odluči se uvijek za ono što te čini srećnim. Ja sam prestala da sreću gledam kroz materijalne stvari. Nije mi važno koliko imam već šta i koga. Važni su mi prijatelji, i važno mi je da imam unutrašnji mir. Uslijedile su i druge promjene. Počela sam intenzivno da treniram, promijenila sam način ishrane, način ophođenja prema ljudima, prema roiteljima, i mogu reći sa sigurnošću da nisam nikog povrijedila namjerno. Jednostavno, samo nisam željela da radim ono što me ne ispunjava. Ne želim da slušam ljude koji su negativni, i sve manje vremena provodim sa takvima. Slobodno vrijeme koristim za odlazak na more, za čitanje dobre knjige i za pisanje, za dobre ljude, za smijeh i radost. 

Jedna od velikih promjena koje sam napravila bila je da pređem na vegeterijansku ishranu. Već odavno ne koristim industrijsku hranu i slatkiše, prerađenu hranu, i grickalice. Mislila sam da će moj organizam patiti, ali ja se naprosto odavno nisam osjećala bolje. Pijem što više čajeva i vode, trudim se da moja ishrana bude što sirovija i sa što manje žitarica. Upravo ovih dana istražujem jogu, i pripremam se da počnem da je praktikujem. Meditaciju već odavno sprovodim i to je jedan od velikih bonusa u mom životu. 

Znam, sve ovo što sam napisala možda zvući radikalno, možda i previše optimistički za današnje vrijeme ludih provoda, sjajnih ukusa, i razuzdane mladosti. Ali sve to je prolazno. I kad za neku godinu budeš u nezdravoj vezi, nesrećnom braku, ili nesrećan na poslu kojim se baviš, vidjećeš - te sitne promjene kao što je disanje duboko i zdravija ishrana neće zvučati toliko strašno. Ako ništa drugo - bar sam iskrena sa sobom, znam šta želim i znam da je svaki slobodan trenutak vrijedan mog osmijeha. Možda ne mogu da putujem koliko bih željela, i možda ne mogu da naučim sve što bih htjela, ali mogu dovoljno da bih bila srećna. I to se broji. Nauči da cijeniš sebe više od te šminkom zamaskirane djevojke. Nauči da vjeruješ u sebe jer tvoja vrijednost nije u tome koliko si djevojaka imao, već koliko si srca usrećio. Nauči da je život kratak da bi ga bacali u nepovrat, i da je tvoje tijelo tvoj hram u kom ćeš da živiš cijeli život. Nauči da kažeš ne, i nauči da vjeruješ u svoje odluke. 

Toliko toga sam naučila u prethodne dvije godine, da mi je jako teško da ponekad pretočim to sve u riječi. Uspjela sam pobijediti mrak, prošlost, i uspjela sam biti svoja. Još uvijek čekam da mi izraste srce, posle svega, i još uvijek želim onu svoju bajkovitu ljubav. Još uvijek sanjam i još uvijek zvijezdama dajem imena po laticama. Još me ima. 

Ako nije ludilo, onda nije ljubav

Uspjela sam. Digla sam jedan zid. Najvažniji. Onaj koji ne da suncu da mi bije u oči, da me zaslijepljuje. Ostala tri ću lako. Zemlja ispod mene suva i dalje. Srce u meni, ta mala trnjika koja je nikla na ugašenoj zemlji - suši se. Uvenuće, osjećam. I opet neću imati srce. Opet neću imati ništa. I to tako mora. Ko mi je kriv kad u bajke vjerujem. U ljubav. Onu "do kraja života" ljubav. Idiotski i naivno, znam. Takva sam. 

Ti jesi ljubav. Samo ne moja. Ili ja ne zelim biti tvoja. Nije ni važno. Mi nismo mi. 

Jer ja vjerujem u bajke. Vjerujem u nedostajanje. U onu "ne mogu disati kad te nema" ljubav. Vjerujem da ona postoji negdje u ovom uvrnutom svijetu. Vjerujem da moraju postojati ona srca koja znaju kucati jedno za drugo. Ti jesi takav. Samo ne za mene. Možda ja ne razumijem. Možda previše očekujem. Možda i ne znam šta je ljubav. U poslednje vrijeme sve više vjerujem u to. Još uvijek dišem za oboje. Još uvijek mi nedostaješ. Teško, i opipljivo. Nekad mi samo fališ. Nekad mi se grlo stegne i ne mogu izgovoriti ni riječ. Ali sa svakim danom koji bez tebe prolazi, kad su dnevne obaveze važnije od poljupca za laku noć, moja trnjika nestaje.

Vidiš, mi samo od ljubavi živimo. Ja i moj skučeni kaktus u grudima. Šta će to tebi? Ne umijem ja da budem ozbiljna, i zrela, da budem odrasla i da život posmatram kroz obaveze i posao, kroz navike i trku za životom. Hoću da život trči za mnom! Hoću da onaj osmijeh koji si mi nacrtao na licu uvijek bude takav - iskren, otvoren, direktno iz vena izvajan. Ja hoću, al ti ne znaš. 

Ne brini, nisam se još odrekla nas. Nisam još okrenula leđa. Dok se trnje u prah ne pretvori. Rekla sam ti toliko puta da se plašim. Nisi mi vjerovao. Nisi razumio. Rekao si da ne treba da se plašim jer ti si tu da ostanes. Ti me neces ubiti. Zaboravio si da se srce ne ubija oružjem, već se davi ćutanjem. I evo ga sad, ono što je na mjestu srca niklo, više ne kuca. Ne treperi. Još me nedostajanje grli svako veče. Steže i ujeda. Ne da mi da se odreknem. Izdržaću. Dok ne dođeš. Ako do nas put još znaš. 

Ljudi kažu da se za ljubav treba boriti, da treba učiniti i nemoguće, da je treba dokazivati. Ne slažem se sa ljudima. Ljubav se osjeća. Ona se pokazuje. Ona se vrišti. Ne možeš je na silu zadržati. Ne možeš je vezati. Njoj trebaju njena krila, treba joj nebo. Za njom se ne trči, jer ona je uvijek tu. Ona se diše, i ona se sanja. Sve manje od toga nije ljubav. Sve manje od toga nije vrijedno. Ako te nemani napadnu ja ću ginuti za tebe. Ako te bolest pokosi, ja ću disati za tebe. Ako ti vida nestane ja ću gledati za tebe. Ali ne traži da volim za tebe. Jer to onda nije ljubav. To onda nisam ja. 

Nesanicom te dozivam

Nisam spavala.

Mučila sam se, kao po trnju.

Nesanica me vezala i cijelu noć me mučila

poput srednjovjekovnog inkvizitora.

Otimala sam se, ali uzalud.

Gubila dah. Grcala. Sopstvenim mislima se davila.

Ništa nije pomoglo. Nemilosrdna je.

Jednog dana će me potpuno dotući da neću umjeti da te sanjam.

I to me plaši. Ako bih ostala bez razloga za snove.

Bez razloga za disanje. Za buđenje.

Pretjerujem sigurno. Dramatizujem. Možda.

Možda me samo strah juri poput gladnog vuka.

 Možda previše gledam u zvijezde.

Zamišljam želje kad vidim da neka padne,

razočaram se kad vidim da to samo avioni lete,

poput onog koji je mene spustio na zemlju.

Previše sam poletjela priznajem.

Dao si mi prevelika krila i ubjedio me da znam da sanjam.

Rekao si da je nebo moj dom, da tu pripadam, među zvijezdama.

Sad mi zemlja ljepše izgleda. Sigurnija je bar.

Neću da letim, ne šalji mi vjetrove.

Evo, i krila ti vraćam. Meni su velika.

Da bi letio prvo moraš naučiti da hodaš. Ja još nisam.

Nedostaješ mi.

Zvučim poput pokvarene ploče, iskrzane od previše slušanja.

 Znam. Dosadno je. Ali svejedno. Nedostaješ.

U svim ratovima dižu se zidovi, kopaju se rovovi,

sprema se arsenal za odbranu.

U svim drugim ratovima.

Ti si moje zidove srušio poput baštenske ograde,

i hladnokrvno ušetao u moje teritorije.

Kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.

Domaćin se vratio kući.

I sad se ja moram mučiti sa nesanicom,

postavljati zamke za vukodlake,

dok ti bespovratno boraviš svuda pod kožom.

Kao da je to potpuno prirodna stvar.

Predala sam se. Ne mogu da se branim.

Ne želim da ratujem.

Negdje pred zoru sam pustila nesanici

da maršira po mojim kostima, lomeći ih.

Pustila sam. Ti ne znaš ništa o tome. Ti nećeš ni znati.

Tako ranjena i slomljena jedino mogu pronaći put za nazad.

Do ruševina koje si napravio kad si me iz mraka izvukao.

I sjedim na sasušenoj zemlji.

Ne znam kako da se zazidam opet.

Ne želim, ali moram. Za svoje dobro. Rastrgnućeš me.

Nemam od čega srce novo napraviti.

Blato ne drži, mulj se rasipa, a kamen me žulja previše.

Ova trnjika što je nikla zalivena tvojim osmijehom

ranjava sa svakim otkucajem.

Prepuna trnja, a svakog dana novi trn izraste.

Žuljaš me. Grebeš. Grizeš poput zveri.

Ostaću tu. Na mojoj spečenoj zemlji.

Tu ću te čekati.

Bez suza, bez osmijeha, bez neba, krila, bez igdje ičeg.

Samo ja, gola, nedostajanjem ogrnuta.

Lakše mi je tu umrijeti nego da me tvoje zvijeri raznesu svuda.

Tu sam sigurna. Tu mi ne možeš zagrljajem oduzeti dah,

niti me možeš kupiti poljupcem u rame.

Tu ne možeš prići, to nije zemlja za tebe divnog.

To je moj mrak.

Tu te čekam. Ako opet jednom meni dođeš.

...još sam sretan što postojim...

Udahnula sam danas prvi put posle trideset godina. Čisto. Da ne boli. Još uvijek ne mogu da spavam. Ponekad me vrisak probudi. Moj. Ponekad me zaboli samo ta jedna uspomena. Sve ostale sam zaključala u podrum. Demoni prošlosti zavezani. U lancima. U mraku. Vrata čvrsto zaključana. Zalivena katranom i olovom. Ja - izliječena. Jesam li? 

Prošlost me uvijek pratila poput olinjale mačke kojoj jednom daš da jede. Vukla se iza mene ma koliko da sam je kamenjem gađala, i nogama šutala. Ma koliko se krila od nje, zavlačila se u mrak, u sopstvene sjenke, kule dizala, sebe osuđivala. Bila sam prestroga prema sebi. Nekad prema drugima. I cijeli život sam samo jedno tražila. Ljubav. Na pogrešnim mjestima. U još gorim ljudima. Bila mi je potrebnija od vazduha i hrane. I dan danas je. Išla sam, trčala, vukla za rukave, molila, plakala. Nije pomagalo. Govorili su mi - nemoj da trčiš za njom, uvijek će ti izmicati. I uvijek jeste. Ali nisam znala bolje. Čuvala sam bivše ljubavi, uspomene, hranila se sjećanjima, iako su boljela. Sama sebe sam okivala u zamke. Čak i kad sam im leđa okretala, repovi su uvijek išli za mnom. Pratili me. Pretvorili se u aždaje gladne moje krvi. Prošlost me kidala, dio po dio. Lomila mi krila. Boljela i pekla. Bila sam živa pojedena, do kosti oglodana, i hodala sam. Dok srce nisam sama pojela. 

Vidiš, to što s nekim dijeliš gene ne mora da znači da dijeliš osjećaje. Neko jednostavno nikad ne spozna ljubav. I dugo mi je trebalo da to prihvatim. Da se pomirim sa tim da neki ljudi jednostavno nikad neće umjeti da pruže ljubav, možda je čak i ne osjećaju. Kamen. Tačka. Takvi su. To se ne može promijeniti. Kamen ne možeš ugrijati pa sve namjesto srca da ga staviš. Prihvati ih takve, od blata sazdane, ledom zalivene. Prihvati ih, okreni se i idi. Ne traži više ništa tu. Ne traži im srce, ne traži da budu uz tebe, ne traži da brinu. Nisu rođeni za to. Konačno sam se pomirila sa tim da su geni ipak samo geni i da nisu uslov za ljubav i sreću. 

Toliko puta sam obećavala da ću okrenuti leđa i pokidati sve što me vuklo unazad. Nisam imala hrabrosti. Mislila sam da će okovi sami da istrunu, ali oni su samo jače stezali. Kidala sam se od bola toliko puta jer ja sam živjela za ljubav, a oko mene kao da su svi bili nesposobni za voljeti. Ja sam željela nemoguće. Davala sve, činila čuda, sve za ljubav u onom svom izvornom obliku i ludilu. Ludilo je samo mene zarazilo. I sve je boljelo. Izigrano povjerenje, slomljeno srce, izgrebana duša. Nisam umjela da dišem za sebe, uvijek sam to radila za druge. Za ljubav. Nesebično sam davala cijelu dušu, i vraćali su mi je pohabanu u ritama, da je krpim. Da za mnom trče poderotine. 

I u ljude sam vjerovala. U prijateljstva. Iako sam ih toliko izgubila. Ona prava su opstala, ona koja nisu bila opterećena očekivanjima. Prijateljstva sa kojima sam dijelila sve svoje, i ništa nisam očekivala za uzvrat, a dobila sam. Ljude na koje mogu računati. Sa kojima i ja dajem neki par. Zbir. Sa kojima sam svoja. Pored kojih dišem. Sve ostalo je mučenje. Silovanje. 

A onda, trideset godina kasnije, upoznam tog jednostavnog čovjeka koji me za tren izliječio od svega. A ni sama ne znam kako. U jednom trenutku sam shvatila da nema smisla trčati i tražiti od drugih da budu tu ako to ne žele. Bez obzira na gene, i istoriju, na noći i poljupce. Bez obzira na sve. Sve što sam vidjela bila sam ja ispred vrata podruma u kojem sam odavno tamnice pripremila. S vremena na vrijeme bih zaronila u taj mrak, i sa svojim demonima se rvala, iako vezani, htjela sam biti jača od njih. Vrata sam uvijek ostavljala otvorena, ako poželim da se vratim. Sad sam stajala ispred vrata i znala sam šta želim da uradim. Trebalo je odavno. Zatvorila sam vrata. Ugasila mrak. Zatrpala, zalila, oprostila i okrenula leđa. 

Konačno sam slobodna. I dalje vjerujem u Ljubav. U njeno ludilo, i radost i jedinstvenu sreću. Ne u idealizam. Vjerujem da konačno mogu biti srećna, možda zato jer se ne plašim biti. Možda zato jer nemam sakrivene zube ispod jastuka. Možda zato jer konačno znam na koga mogu da računam. Vjerujem da mi je srce spremno za neku novu eru, ja sigurno jesam. I još nešto, prije nego uništim mrak. Vjeruj u sebe. Osjećaj. Pa i neka boli. Oprosti ljudima. Prihvati da su takvi. I diši. Muči se da udahneš, na silu diši, sanjaj, vrišti, sve je to u redu. Samo nemoj prestati da dišeš. Svaka bol ima zadatak da te nauči da više cijeniš sebe, da raspoznaješ ljude od zuba. I vjeruj u ljubav. Ona se ne dokazuje. Ona se osjeća. 

Sve što treba da naučiš je kad treba otići. Ja sad mogu koračati ka sebi, nikako iza sebe. I još uvijek imam o čemu da pišem.

A ja, ja se kockam s prevarantom životom...

Dok pišem, tamo negdje, neku svjetlosnu godinu udaljen od mene, smiješ se i dišeš. Bez mene. Jer možeš. Ja sam na kiši, i ne dišem. Bez tebe. Tebi je život toliko jednostavan, ti si svoje bitke izvojevao, svoje pobjede si uramio, poraze sahranio i ne pominješ ih. Ni na Sve Svete. Ti si naučio živjeti, sad kad si sve prošao. Ja još nisam počela da dišem, i još uvijek ne znam šta je život. Ja još sam dijete koje vjeruje u bajke. Ti imaš ljude pored sebe, ljude koji će za tebe da brinu, da paze, da budu tu kad ja nisam. Ja, s druge strane, u ovoj kišnoj planeti, ja nemam nikog tako blizu. Od mene su svi odustali, iako nikad nisu ni bili tu. Ja sam zamislila da imam tebe. Kažem ti, vjerujem u bajke. 

Počeo je opet mrak da pada. Izvire iz zemlje. Tamo negdje, gdje dan traje duže, vjerujem da se i mrak plaši. Jer ti si svoj mrak ugušio. Ja ne znam kako. Ovde kiša pada. Danima. Teško spavam. Još teže se budim. Osmijeh gasne. Ti si sve doveo u red. Bravo. Uspio si. Tako malo ti nedostaje za sreću, apsolutnu sreću. Ja sam odabrala svoj put. Vjerujem da je bolje da nemaš ljude nego da ih imaš polovno ili samo fizički kao staklene figurice iznad kamina. Polomila sam ih. Ne volim ukrase. Ne želim ih. Meni treba vriska i smijeh, i lom. Ukrasi su za usamljene ljude. 

Ćutim te. Stalno to radim. Ne zato što nemam šta da kažem. Imam. Ponekad i previše. Ali ipak, birala sam da ćutim jer vidim da te plašim. Izmišljam gluposti, sakrivam se, popnem se a nebo pa se zaronim u oblak. Moram tako. Jer tebi je sve jednostavno, toliko lako. Ti si svoj pakao ugasio. Ja se iz svog još izvlačim. Naučila sam i ja da živim sa sobom, i da sama pijem jutarnju kafu u tišini, pred zoru. I da zauzmem cijeli krevet dijagonalno. Naučila sam i ja biti svoja. Dišem i ja, ponekad mehanički, ali dišem. I radujem se. I radim sve što volim. Ali ti si tako srećan. Ja nisam. Mogla bih biti, saživjeti se sa činjenicama. Mogla bih biti kao ti. Ali to nije smisao. 

Kažem ti, ja još uvijek vjerujem u bajke. U srećne završetke. U jednostavnost. Mir. Poljupce. Čokoladu. U nas. U to što sam vidjela u tebi. Vjerujem u ono što si mi pokazao, i sve što si rekao. Još se plašim, taj strah me nije napustio, kod tebe ga nije ni bilo. Ti si želio da ti vjerujem. Možda nisi ni znao šta želiš, možda nisi ni vidio da je tada zvijezda padala i čula te. Jer vjerujem ti. Strašljivo, pola mene izviruje iz mraka, ne smijem još uvijek da iskoračim. Smjela bih ako bi me pozvao. Ali i ti se bojiš. Vidio si svemir u meni. Vidio si oluje, nebo bez dna, vidio si svoje ostvarene želje. Gledao si me u zenice i uplašio si me. Do duše si me vidio i zagrcnuo si se svojim srcem. Znam. Jer tu su bili tvoji snovi, tu je bilo ono što nedostaje. I ja sam to poželjela. I to te uplašilo. Zar nisi naučio u životu da ne gledaš u mrak? 

Kiša je stala, bar ovde. U meni još nije. Ali sa tim ja živim. Rekao si da ćeš ti biti sunce pod kojim ću se probuditi. Za svaki slučaj, još uvijek spavam. 

Čekam te

Sakrila sam strah poput zamotuljka pod jastuk.

Možda ga uspavam snovima.

Možda ga udavim jastukom.

Pritisnuti što jače, dah oduzeti

kao ja što se već danima borim da udahnem.

Ne ide.

Steže me nešto negdje unutra,

ne mogu da odredim da li je srce naraslo,

ili mi pluća gore, ili se vene razlile.

Ne mogu da odredim jel mi nedostaješ, ili fališ, ili trebaš.

Jesam li postala zavisnik, jesam li te možda izmislila?

Možda i jesam.

Tebe preplašenog mojih riječi.

Toliko da moram ćutati, izmišljati govorne mane,

gristi jezik svaki put kad poželim da ti kažem,

da ti pročitam, da izdahnem.

Prećutim. Plaši me to.

Znaš li šta sam radila prethodne noći?

Učila sam da te ćutim.

Da te zagrlim.

Da te od vazduha skrojim i uvučem se u tvoju kožu,

da legnem u tebe kao u postelju.

I samo na tren sam osjetila snagu tvojih dlanova,

i tvoju kožu uz moja leđa.

Disao si pored mene,

stegao me da ne propadnem u svoj bezdan koji sam otvorila,

i tako si me držao do jutra.

Bez riječi. Bez mraka.

Samo ja i moj strah u tvom naručju.

Učila sam pričati, disati, učio si me voljeti, vjerovati.

Bilo je teško otvoriti oči

i priznati da se to sa mrakom rvem po postelji.

Na tvojoj strani kreveta. Izvini.

Bilo mi je krivo što sam ti jastuk ulegla,

i što sam ti dio mraka preotela da se pokrijem.

Morala sam.

Previše me ćutanje izgrizlo poput bijesne lisice.

Prošli su neki dani bez tebe.

Njih sedam, osam, ma ko će brojati.

Nije to kao sati kad s tobom prozuje pa mi je malo smijeha,

malo mi zvijezda, malo mi vazduha.

Tebe mi malo.

Zagrizem se da ugušim riječi.

Drugima ću pričati o tebi, ali tebe bih samo gledala.

Da te upijem u zenice.

Plašim se i za tebe.

U svijetu koji je drugačiji od mog.

Jer šta ako ti nema ko zoru nasmijati?

Šta ako ti je hladno?

Plašim se da ćeš se probuditi i da se nećeš mene sjetiti,

i kuda bih onda?

Kako bih se zvala?

Ni ovako se imena ne sjećam,

nije mi ni važno sve dok se tebe sjećam,

sve dok mogu rame da ti osjetim i miris iz vena da izvučem.

Naslonim se na zid, prislonim obraz i udahnem,

koliko god mi ova metalna zamka u gruidima dozvoli.

Osjetim te, u najmanjoj mjernoj jedinici vremena, uz sebe.

I tako dan živim.

Čekam te maštanjem.

Čekam i pišem sve što ti ne umijem reći jer sam ostala uskraćena.

A sad više i ne smijem jer vidim plaši te.

Zato ćutim.

Kažem da je sve u redu, nasmijem se uzdahom, i čekam.

Znam da dolaziš. Znam da hoćeš.

Samo se plašim hoćeš li meni doći.

Plašim se hoćeš li ponovo put do mene znati.

Hoćeš li htjeti pronaći nas!