Meni već odavno ne smeta što vreme prolazi

Nisam se još udala. Ne mogu. Neću. Rano mi je. Nisam još odrasla. Nisam još prestala da vjerujem u Malog princa. Nisam nikad probala vjenčanicu, ni iz zabave. I svi jedva čekaju da se udam. Ne razumijem zašto? Da bih promijenila prezime? Da bih prestala biti nepar? Da ne bih bila sama? Ko kaže da sam sama? Nisam.

Imam trideset jednu godinu i nisam se udala. Još uvijek. Bio je neki pokušaj, bilo je nešto pred prosidbu, bilo je nekih snova, ali ništa konkretno još uvijek. Pitaju me kad ću da zakoračim u tu neizvjesnost. Kad ću da obučem bijelo. Kad ću da kažem "Da".

Evo, ja kažem "Da". Da životu i osmijehu, i punim plućima radosti. Da ljubavi koja ne poznaje granice ni na papiru, ni u glavi, ni na carini. Da muškarcu koji zna da voli, zagrli, ćuti, poljubi, i još ponešto. Da istini i iskrenosti. Da knjigama i da nebu i da moru. Evo, govorim "Da" i još uvijek ništa. Još ništa se nije promijenilo u mom okruženju, osim u meni. Jer dok me drugi zapitkuju ja dišem, i živim život onako kako mislim da je najbolje za mene. Ja dišem bez stega oko srca. Drugi samo dahću. Nije mi potrebna burma da bih bila srećna. Nije mi potrebno da promijenim prezime da bih imala ličnost. I odbijam život koji svi žive radi reda, jer je to logični sled događaja.

Nisam sigurna da želim imati svadbu. Zapravo, željela bih, ali bez običaja koje su drugi nametnuli. Bez narodnjaka. Ne treba ni vjenčanica, samo da buket bude kombinacija čička, jorgovana i suncokreta. I nemoj da mi sutra neka mlada ukrade ideju, polažem potpuno autorsko pravo na tu kombinaciju nespojivog. Želim jednostavnu bijelu haljinu, sa ljubičastom trakom, sunce, more, i njega. Tog nekog jadnika koji više nikad neće imati normalan obrok, talno vrijeme ručka ili namještaj po poslednjoj modi iz Namosa. Žao mi je, to nisam ja i ne mogu biti ja. Važnije od ugaone garniture je da stvaramo uspomene, da putujemo, čak i u troje. Žao mi je ali ja ne želim čistiti prozore svake nedelje i glancati podove, i polirati čaše. Želim spakovati knjigu, šešir, Balaševića, i držati tog mog budućeg jadnika za ruku, ljutiti se zbog brade od tri dana, i poći u šumu, ili na more, ili jezero, ili na mjesec. Ili ne izlaziti iz kreveta. Izgužvati posteljinu do neprepoznavanja.

Ne znam zašto svi toliko jedva čekaju da se udam. Možda žele da odrastem. Možda žele da mi kažu "Eto vidiš, rekla sam ti da je u braku sve drugačije". Možda misle ako budem imala dijete ili množinu od toga, da ću nešto promijeniti. Postati dio odraslih. Možda ću imati neku zajedničku temu sa svima njima. Možda sam u jednini ali nije da sam toliko glupa. Ja ni tada neću željeti da čistim prozore nedeljom. Možda ću biti kenjavija od bebe zbog buđenja tokom noći, ali i dalje neću da mi se nameće obaveza da mora sve da bude po zadnjoj modi, da kolica moraju da imaju tri točka, da igračke mraju da budu savremene. Ja sam moje lutke pravila od peškira. Imala sam jednu barbiku, i njene krpice. Imala sam knjige i bajke i baštu i sudiće. Imala sam i maštu. To je vjerujem, važnije od smart telefona u rukama djeteta od 2 godine.

Nisam se udala. I ne znam još kad ću. Treba prvo da sretnem ludaka kom neće biti važno šta cijeli svijet misli sve dok ga gledam sa zvijezdama u očima i sve dok mu pišem pjesme. Neće mu biti ni važno što ne znam da dekorišem tortu i što ne stignem da prevrnem čarape, ili pak obučem iste. Nekog ko će da bude lud istim intenzitetom i posle pet godina, ko će uvijek iznova da me oduševljava, da me voli toliko da ne može disati bez mene, i ko će znati da me ostavi i ode sa drugovima na kampovanje, dok ja ćutim u sebi i dišem mir. Ovaj isti mir koji sada imam. Ovu sreću kojom sam sada ispunjena. I nisam se udala. I još neću. I to nema veze sa godinama, reprodukcijom, ili činjenicom da se pitam - da li takav neko kao ja još negdje postoji.  

Jer privilegija je biti živ

Dugo već razmišljam o sopstvenoj strasti za pisanjem i čitanjem i emocijama koje treba znati iskazati riječima. I rijetko gdje mogu da pročitam nešto slično. Rijetko mogu da pronađem nešto bez politike, sarkazma, idiotizma, glupiranja i trenda. Rijetko gdje mogu da pronađem tekst sa srcem u redovima. Znaš šta je srce? Mislim na ono krvavo, sirovo srce koje ti kuca tu u grudima, osim ako nisi mrtav pa samo dišeš, samo prolaziš, samo budeš. Dugo već želim da se odvažim i da ti pišem o životu iz nekog drugog ugla, iz drugačije perspektive. O osjetljivim i škakljivim temama o kojima se na ovom malom krševitom području i ne priča mnogo. O tmurnim temama, o gubicima, o osmijesima, o orgazmima, o prijateljstvima, o zanemarenim životnim situacijama o kojima se ne piše, ne priča, ne sanja. O životu bez politike, unutar zaštićenih zidova jedne porodice. O stvarima o kojima se ćuti jer je sramota priznati. O ljubavi koja je tajno zbirsala iz grada, o (ne)moralu, djetinjstvu, maloljetničkim ekskurzijama u svijet odraslih, o onome o čemu se još ne piše.

Nemam odskočnu dasku u vidu poznanstava i prijateljskih usluga. Nemam nekog ko će da me pogura kad mi zapne osim  Mame (Mama volim te!). Nemam nekog ko će da finansira moje tekstove, moju poeziju, moje stavove i ko će da traži da pišem za njega. Ja sam moja odskočna daska, i moje srce. I ti kao moj sudija, kao moja preporuka, kao moja pohvala, ili kritika. Ti, kao neko ko može da osjeti da sve što želim je da ti srce istresem pred zenice, da osjetiš da u svom životu nisi sam ma koliko zaista bio takav. Već dugo me grize život, priče prijatelja, osluškivanja razgovora u prolazu, posmatranje ljudskih ljuštura. Već dugo me zagriza nemir i želja da otvorim oči i riječi pustim da pokuljaju kao previše šlaga na torti.

Jer ako samo ti jedan vidiš da nisi sam, da neko razumije ono što se bojiš pitati, ono što si tetovirao na koži, ono što si čuo ili ugravirao u podsvijesti... Ako samo ti jedan pročitaš, i možda nešto u svom životu promijeniš ili ti neka moja riječ pomogne, onda sam ja uspjela. Onda je sve ovo najbolja moguća odluka koju sam donijela. Jer odlučila sam. Jer toliko toga ima u meni a bojala sam se pisati, jer ovo je zemlja puna predrasuda, puna lažnog ponosa i iskrivljenog ogledala morala. Jer šta ako budem pisala o orgazmima? Šta ako budem pisala o alkoholisanim očevima? Šta ako budem pisala o školovanju? Šta ako budem pisala o iznevjerenim prijateljskim očekivanjima? Šta ako budem pisala o sebi, ili tebi? Ovde je zabranjeno pisati o svemu osim ako prozivaš nekog drugog po imenu ili partiji. Ovde je zabranjeno pisati o preživljavanju i samostalnosti. Ovde se ne piše o ljubavi. Ovde se ne piše o životu na rate i kredit, o lažnom fensi sjaju i zvijezdama koje se smiju našim otrcanim pokušajima da budemo kao one. Jer mi nismo zvijezde. Mi smo ljudi. Mi smo nešto što se u evoluciji zove Homo sapiens. Imamo srce. Imamo emociju. Imamo svijest.

Ne plašim se više. Ne plašim se da kažem koliko sam i sama prošla. Ne plašim se da kažem da imam stavove. Ne plašim se da kažem da imam greške. Uspone. Padove. Gomilu ulegnuća pod nogama od silnih zakucavanja sa visine. Nekad na glavu, nekad na dupe, ali jesam, padala sam i strmoglavo ustjala. Ne plašim se da ti kažem ono o čemu razmišljaš, ni ono čega se plašiš. Ne plašim se da napravim promjenu i prigrlim ovaj moj pregršt pretjeranih emocija koje su mi podvalili na rođenju kao kukavičje jaje. Nekogsu zakinuli, ali na meni nisu štedjeli, ko god da je kreirao moju genetsku mapu. I sad mi više nije žao zbog toga. Jer za razliku od velike većine stanovnika ove planete – ne plašim se više iskazati svoje emocije. Ne plašim se reći da volim, da sam srećna ili tužna, razočarana, zabrinuta, oduševljena ili kako god već da se osjećam.

Ja sam konačno oživjela svoj let!

"Maestra", Lisa Hilton

Ljeto je moje vrijeme. 

Ljeto su knjige jer kad radiš 8h i vani je 45+°C i ne možeš da strkneš na more, onda nema boljeg nego ledeni čaj, knjiga i muzika. I mačka koja je potpuno blesava jer misli da je Spajdermen. 

Ljeto su knjige jer kad kreneš posle 22h prošetati psa koji preko cijelog dana samo leži i pokušava preživjeti vrućinu ispod svog krzna, nema ljepše nego sjediti u parku i čitati dok pas trčkara i njuška.
Ljeto su knjige jer i kad odeš na plažu treba ti nešto dobro da zagrije atmosferu, da ti razgali dušu, da te očara i rastopi k'o čokoladu.

Ljeto je moje vrijeme. Knjige su moje vrijeme. 

Za ovih mojih 25+ godina kako čitam proživjela sam hiljade života. Bila sam princeza, bila sam vještica, bila sam kriminalac, i ubica, i ubijena, i bjegunac, i zaljubljena, i udata... Sve sam bila. Sve sam prošla. Svašta sam naučila. Mogu se pohvaliti da imam drugačiju percepciju života na Balkanu, života u Crnoj Gori, drugačiju viziju ljubavi, sreće, radosti, prijateljstva. Imam potpuno drugačiju viziju sebe na kraju krajeva. Znam da se mnogi neće složiti sa mnom. Nema veze, ni ja se ne slažem sa svima. Složiće se oni koji znaju šta su knjige i koliko one znače za odrastanje, sazrijevanje, puberttet, i ovo neko zrelo doba. Ja još nisam zrela, ja sam i dalje potpuno dječije zanesena i otkačena i ne želim da ikad prođe. 

Pošto obično pišem ovde o knjigama koje ostave utisak na mene, prije nego otvorim mini web sajt za lične utiske o knjigama, moram preporučiti Maestru dok su utisci sveži i dok se još uvijek osjećam Maestralno. Nije da čitam trilere poslednjih godina. Ranije sam se topila u knjigama Šeldona i njemu sličnih, ali kako idu godine sve više čitam "mekše" i "pitkije" knjige. Nego, na Maestru su me nagovorile moje cure iz knjižare gdje trgujem. Nisam se pokajala. 

Knjiga je zaista napeta, u svakom smislu. Loren/Džudit je mlada i ambiciozna umjetnica, tačnije poznavalac umjetnosti i slika, dok uveče radi kao hostesa u klubu u Londonu. Takvi poslovi su prisutni i kod nas na primorju, i u zavisnosti koliko daleko želite da idete sa gostima, toliko i zarađujete. Posao hostesa je da naruče nasjkuplje piće koje muškarac plaća, da pričaju sa njima i da ih zabavljaju. Tako se radnja u knjizi razvija, i može zvučati malo dosadno u startu, ali kad se radnja seli u Nicu, pa zatim u Italiju, i Rim, pa u Pariz.. napetost raste. 

Knjiga je negdje opisana i kao erotski triler. I priznajem, ako ovu knjigu budete čitali na plaži, oni malo liberarniji će morati da se rashlade posle određenih stranica. Neću ih citirati, ali definitivno sam morala da ih istračarim sa drugaricom. Kraj je potpuno neočekivan, i ako ovo budu čitale tinejdžerke, bojim se da bi mogle pomisliti ili poželjeti sličan život, jer Loren je djevojka koja želi novac, al da ne otkrivam previše, ne volim da prepričavam sadržaj, već više pišem o ličnom utisku. Cijela knjiga je u fazonu - šta ćeš uraditi da bi ostvario svoje snove? Da li si spreman/na da se odrekeneš svega, da postaneš neko drugi, da ubiješ, da odeš, da nestaneš? Imaš li petlje i da pomisliš da možeš nešto da uradiš?

Ni malo jednostavno, ali život je strašan kovač a mi smo uvijek drugačija legura. Ne možemo svi biti isti pred izazovima, neko odraste da bude zvijezda, neko kamen postane. Svi imamo drugačiju tehniku obrade i pitanje je samo da li si spreman da se izdvojiš ili da se uklopiš.

Tako, sad prelazim na novo štivo, vjerovatno sa manje vreline, ali nadam se jednako interesantno. Ako budete htjeli da malo začinite ljeto i pređete sa dnevne štampe i trač magazina onda će Maestra biti pravo osvježenje.

"Orkanski visovi" Emili Bronte

"Kad bi je voleo i svim snagama svog slabašnog bićane bi mogao voleti toliko ni za osamdeset godina koliko ja u jednom danu"

Cijeli život se družim s knjigama. Cijeli život sam po bibliotekama, njuškam i tražim. Šta će ti knjige - kažu ljudi? Ne znam, al svi se hranimo drugačije. Ja ih volim. To je toliko jednostavno. Volim ih. Ljubav je takva. Jednostavna. Ljudi komplikuju. Toliko je jednostavno voljeti, to je kao disanje. Nema između, nema površno, nema izgovora, obaveza, "nisam spreman". Ne postoji previše u ljubavi. Ne možeš previše pružati ljubav. Knjige su me upropastile. One su mi kreirale neku drugačiju perspektivu stvarnosti i ljubavi i porodice i prijatelja. 

Gradim moju malu biblioteku. Odričem se novog telefona, novih patika, ponekog koncerta ili festivala. Odričem se u korist knjiga. Kažu "Samo ti zauzimaju prostor, skupljaju prašinu, pročitala si ih i sad ti samo stoje tu, nepotrebne". Nasmijem se i kažem da neko skuplja parfeme i cipele, neko akcione junake, neko recke. Ja imam knjige. Njih mi ne dirajte! To su sve moji životi! To sam sve proživjela čitajući. 

Orkanske visove sam čitala davno, i ne sjećam se koliko sam imala godina. Film sam odgledala toliko puta. Nije to isti doživljaj čitati knjigu sa možda 15 godina i sada, kad sam svoja ličnost, papirno isklesana. Nije to ista ljubav. Jer Visovi su nešto što moraš da pročitaš bar jednom u životu. To moraš da osjetiš, tu količinu ljubavi, i emocije, mržnju i osvetu. To nije fizička ljubav i ljepota, to je veza između duša, to je sudbinska povezanost, tako se voli jednom u životu. Jer voljeti nekog zbog onog što jeste i onog što si ti pored njega - to je ljubav. Koliko je Hitklif volio svoju Kejti, a koliko tek ona njega. Kako se umire od slomljenog srca i kako se živi bez svoga života.Ima li većeg užasa nego ostati bez onog kog voliš više nego sebe, ko je ti, ko je suština samog tebe. 

Vjeruješ li da postoji takva ljubav danas? Vjeruješ li da postoje neki Hitklif i Kejti koji su nepotpuni jedno bez drugoga kao što je mjesec bez zvijezda. Ja vjerujemu takvu obuzimajuću, bezvremensku ljubav. Mora postojati, kako bi je inače opisivali. Ljubav ne možeš izmisliti. Ona ne umire. Ona je poput Orkanskih visova, krš i golet, a opet puna vresova i horizonta, ljepote i raja. Ljubav postoji, nemoj da ti nikad niko kaže drugačije. Svijeta može nestati, svemir se može pojesti, svega može prestati, ali ljubav će postojati. A dok god ima ljubavi ima i mene.

Ako niste čitali - pravac knjižara. 

Ostavio sam je predugo u onim Opasnim Ćutanjima...I tu smo gde smo

Sinoć su se otvorile karte. Nema blefa. Nema keca u rukavu. Istina. Iščupano korijenje moje trnjike, mog kaktusa svelog. Nije strašno. Nije boljelo. Boljela je zabluda. I da je duže trajalo. Jedna poruka i to je to. Miniranje neba, da mi se sruči na glavu. Prerezana ljubav nožem za pomorandže, divlje i surovo. Oštrio se taj nož već neko vrijeme. Oštrio se nedostajanjem, kilometrima, tugom.

Nije mi teško. Nisam plakala. Nisam osjetila čak ni tugu. Danas sam se probudila sa novim osmijehom, čudno slobodna i razumijem. Možda smo igrali pogrešnu partiju pokera za moj rođendan, možda sam imala loše karte, ali Neko drugi je izgubio. Ja nisam. Ja sam dobila lekciju, dobila sam poklon možda veći od ičeg. Ko zna kakvu močvaru sam izbjegla. Možda sam i giljotinu zaobišla. Ja nisam izgubila u to sam sigurna. Ne boliš me!

Ja sam pobijedila! Ti si izgubio ljubav za vijek, sunce koje sija iz duše, izgubio si osmijeh i rušenje tla pod nogama. Izgubio si šansu da budeš srećan. Jer tebi je ljubav bila previše. Jer ti ne znaš ni šta je ljubav. Možda imaš svoju viziju, možda ti je standard života najvažniji, i možda ti je sve drugo bitnije od sopstvene sreće. Ali nemoj misliti da ću plakati. Nemoj misliti da ću tugovati i žaliti. Jer neću. Jer jesam dala sve, jer ne umijem da doziram ljubav, i osmijeh i život. Jer neću da se bavim analizama, i taktikama i dječijim igrama. Jer sam ja pobijedila. 

Plašila sam se. Nedostajanje me grizlo. Trnje mi je iz cipela poraslo. Sa nesanicom sam pakt sklapala samo da me ostavi na miru, samo da jedno veče usnim a da me ćutanje ne muči. Plašila sam se za svoju trnjiku, i sad evo, ostala je rupa. Al znaš kako se rupa napuni srećom, i kako zna biti pravi mali bazenčić duše. Umijem ja to da pretvorim u malu oazu, i ne brini, rodiće tu neko novo sunce, neki novi cvijet. Nedostajem sebi, ja, radosna i poletna. Previše si mi vazduha uzimao, jer sam i z atebe morala disati. Previše mi je svega jer si tražio i za tebe da volim. Za oboje. Za cijeli svijet. Neću. Ne za tebe. Ne za nas. Nas nema. Ti si izgubio!

Skupila sam snagu, usudila sam se ponovo biti živa, i zahvalna sam ti na tome. Jer si me izvukao iz mraka, a ti si u svom ostao. Jer si mi pokazao gdje su mi zvijezde ostale, a ti si svoje ugasio. Vidiš, Takvih ima svuda, pokušali su da me ubiju toliko puta prije i samo jača ostajem, sve življa ustajem i sve jače znam voljeti. Reći ću ono otrcano - ja ću Takvih naći uvijek, al ti još jednu Mene ne možeš sresti. To je činjenica. To je realnost. I kad me budeš tražio, kad budeš minirane puteve čistio i ovo nebo što si mi sručio na glavu pokušao ponovo dići - ti ćeš i dalje biti Takav. Ja ću biti još bolja! Ali nikako na istom mjestu na kom si me ostavio. Jer ja sam naučila da ustajem, da letim, da se radujem, da budem živa! Ja sam najveće čudo mog života i neću na tome ostati. 

Kraj nikad nije samo kraj! Kraj je uvijek novi početak! A ja sam konačno spremna!

Život je jednosmjerna cesta...

Život je najveće čudo. Beskrajno i nezamislivo, nedokučivo i nepregledno prostranstvo. Bajka. Moja. I tvoja. Sastavljena od uspona i padova, letova i sunovrata. Možeš da izgubiš volju, možeš da se razočaraš, da potoneš, da isplivaš, i uvijek ideš dalje. Svaka zora je nova. Svaki dan je nov. Nova šansa. Nova radost. Gubiš ljude, gubiš stvari, gubiš dane i trenutke. Boli te, mučiš se, patiš, plačeš. Smiješ se, grliš, voliš, ljubiš. Vidiš kakvo je to čudo. Koliko toga ima spletenog u mrežu postojanja. 

Ljudi su se zgrčili. Sasušili se. Skoreli. Ubuđali se. Znam. Ima takvih više nego onih dobrih i srećnih i pozitivnih, onih koji dajeu i poklanjaju, onih koji vole. Znam. Možda više i ne vjeruješ. Ja vjerujem. Ljudi kao takvi postoje. Ljudi kao srce i duša. Ljudi kao osmijeh i pruženi dlan. Ljudi kao otvoreno srce. Postoje. Pogledaj se u ogledalo i vidjećeš o čemu ti pričam. Zaboravio si, znam. Satrlo te nevrijeme. Ali znaš šta ide posle oluje? Duga. Sunce. Novo bilje. Sveža trava. Novi život. 

Ne oplakuj svoju sudbinu. Ona je odraz tebe i tvojih dijela. Ne oplakuj izbor ljudi u svom životu. Svi te oni nauče nešto. Dobro ili loše, nije važno. Ti si ih birao. Ti si ih pustio u svoj svijet. Ne oplakuj svoja razočarenja, i svoje tuge. Sve je to životna lekcija da bi se mogao još ljepše smijati, da bi mogao još jače voljeti neki drugi put. Voljećeš pogrešne sve dok ne naučiš voljeti na pravi način. Prosta matematička jednačina. Srce puta srce je pregršt ljubavi. Srce puta kamen je dijamant. Srce puta žaba je princ. Srce puta nebo je duša. Vidiš, sa srcem ne možeš da izgubiš nikako. 

Ne oplakuj ne znači da ne treba da plačeš. Plači. Izbaci tugu suzama, isperi dušu. Pa sve što se isprlja mora da se opere. Kako do sad nisi shvatio? Isprljaju te loši ljudi, i moraš se okupati. A to nikako ne može biti loše. Onda si još čistiji, još otvoreniji, još bolji i veći i kad zalivaš travu  ona raste, pa tako i srce... Ono bude veće za još jednu dimenziju. I tako živi, voli, plači, smij se. Sve tako u krug dok ne budeš i od srca veći. Dok se ne pretvoriš u beskonačno, bez dimenzija. 

Živi. Jer pravo je čudo da si tu sada. Ispuni svoju svrhu. Pronađi no što voliš, budi sve ono što želiš da su drugi. Voli. Vjeruj. Nikad ne zatvaraj svoje prozore i svoju dušu. Znam, sve to zvuči lijepo, ali je zaista tako. Nemoj misliti da je meni lako pisati o tome. Nemoj misliti da nisam i ja prošla kroz močvare i kal, da nisam i ja voljela pogrešne. Jesam. I te kako sam ih voljela. I sad ih volim jer su me naučili. Jer ću znati da volim prave potpuno čisto i iskreno. Jer ću znati da volim zbog ljubavi. 

Voljela bih da mogu da zavirim u tvoje srce i da ti pokažem sve te divne stvari koje si propustio, koje ne vidiš od prašine koju uzgajaš poput pamuka. Da vidiš koliko si divno biće, koliko je jednostavno živjeti i biti svoj i srećan. A ti to sve znaš, samo si zaboravio da se pogledaš u ogledalo. zaboravio si biti dijete. Zaboravio si da grliš cijelim bićem a ne samo rukama, da gledaš dušom a ne samo očima. Zaboravio si da se voli cijelim postojanjem, ne samo usnama i tijelom. 

Ljubav je igra u kojoj često ne pali blef

Jedna od onih noći kad nesanica dobuje po mojim prozorima i kad jednostavno ne mogu sklopiti oči jer se bojim mraka. Bojim se ovog crnila u grudima. Bojim se svakodnevnice i maski. Ne plaši me kiša i ne plaši me oluja. Sunce je postalo zastrašujuće. Osmijeh. Radost i sjaj. Nedostajanje. Ono me svake večeri muči, crta mi tajne tetovaže svuda po koži dok mi u krv ne uđe. A krv mi je već zatrovana čekanjem. Na licu mi osmijeh kockara koji je spreman da sve uloži i da sve izgubi. Životne partije su takve. Moraš mnogo da daš, i da očekuješ smrtnu presudu. Ulog je preveliki čak i za mene. Jer nemam srce da dam. Trnjika se osušila, nezalivena. Ispečena na suncu. Zato se i plašim.

Oluje ne jenjavaju. Buka ne prolazi. Sama sam. Zvuči li to tužno ili snažno? Tužno je reči da si sam, ali znaš li koliko snage ima u tom priznanju? Znaš li da prepoznaš strah u svakom slovu samoće? Ja znam. I oni slični meni koji su morali tako da žive. Koji su izabrali taj život ili su jednostavno bili prisiljeni. Ponekad ne možeš da biraš. Ako je ostajanje mučenje onda trebaš otići. Onda je bolje da odabereš biti sam. Žrtvovati srce da bi sačuvao sebe cijelog. Srce nekako uvijek poraste, vaskrsne nekako, zalijepiš ga, ukrpiš, malo betonom zaliješ, samo da temelji budu dobri na neko vrijeme. I priznaj sebi i liku u ogledalu da nije strašno to što si sam. Šta bi od tebe ostalo da si ostao usamljen među ljudima?

Zidove sam podigla. Moju samicu obnovila. Ostavila sam jednu stranu slobodnu za slučaj da poželim ponovo među ljude. Među sebični i kameni ljudski rod satkan od interesa i laži i obmana i ljubomore. Ako poželim ponovo nekad potražiti stope koje su ostale da vode unazad. Nedostajanje će me ugušiti, čekanje još više. Nisam ja stvorena za hladne noći, ali samo za njih znam. Zar je čudno što se i dalje plašim? Ne možeš tek tako istjerati tu neman iz mene. Ona je tako duboko nagrizla i nekroza me pojela, ne možeš tek tako ozdraviti moje sasušeno trnje. Nemoj misliti da ću ti dozvoliti da moje usirene komade krvi koristiš kao lego kockice za svoj ego. To su moje rane, to su moji strahovi, to su moja očekivanja, i moje suze usoljene. Ne možeš očekivati da ću te čekati raširenih ruku na vjetrovitoj zemlji na kojoj si me ostavio da promrznem, da me kiša ispere.

Ja živim od usana, od pogleda, od dodira, od riječi i nemira. Ja živim od osmijeha, i ljubavi, i šapata. Ne sjećam se kad sam poslednji put bila živa, ali naslutila sam da se život počeo buditi u meni ovog aprila. Naslutila sam i pustila sam ga samo da udahnem malo. Da napravim predah od lavirinta u kom sam se zazidala. Disala sam i sad mogu da nastavim dalje, nije još vrijeme da oživim. Ti možda umiješ da šapućeš i grliš i ljubiš kao niko ali ne smiješ me ostaviti da te čekam predugo jer čekanje će me ubiti gore nego i jedan rastanak. 

A ipak... Čekam. Svake večeri, sat vremena na kapiji, u isto vrijeme, možda se pojaviš. Možda tu svenem. Tu se plašim. To je normalno. Možda nikad ne dođeš. Možda nikad više ne budem živa tako. Možda se nikad više neću smijati šest sati bez prestanka. I to je život. Ako će me to sačuvati da ne budem slomljeni porcelan tvojih hirova pristaću da živim bez smijeha. Ne mogu ponovo biti slomljena. Bez srca mogu, bez krvi mogu, bez suza sam odavno, ali ne mogu ponovo biti slomljena.

Uložila sam sve u ovu partiju pokera sa tobom. Nisam neki blef. Ne umijem da lažem. I za sad gubim. Ali učim od najboljeg. A karte su podijeljene za novi krug. Prvi sam izgbila. Znaš, ja bitke često gubim, al ratove dobijam. Možda uvijek završim amputirana, i osakaćena, gelerima prošarana, ali ja čak i gubitak smatram pobjedom. Lekcijom. 

Igramo još uvijek. Plašim se. Tišine. Ćutanja. Čekanja. Ćutanje me može ubiti. Nemoj i ti.