Neke želje se nisu ostvarile al ne mari. Dobre su to želje...

Svako ima svoj put, svoju životnu stazu kojom korača. Svako ima svoje probleme, ili bar ono što zove problemima. Ne zna se svako nositi sa tim. Nisam ni ja znala. I zato pišem ovo danas. Jer nisam znala, jer me niko nije mogao naučiti, jer mi niko nije rekao da sreća nije svijet oko nas, već svijet u nama. 

Kad odrasteš u radničkoj porodici u kojoj se više nema nego suprotno, i kad odrasteš sa dodatnim opterećenjima sa kojima sam se ja borila kroz svoje djetinjstvo i tinejdžerske dane, počneš misliti da je sreća rezervisana za druge, bogate ljude. Zavidiš ponekad na njihovom sjaju, i trudiš se biti ono što nisi. Imaš svoje komplekse sa kojima ne možeš izaći na kraj, i sve što vidiš je da je tebi loše, a drugima dobro. Pa dođavola, u čemu je trik? Zar imaju ljudi kojima jednostavno samo trnje služe za doručak? I oni koji zvijezde večeraju. 

Pregazila sam moje trnje. Pregazila sam tuđe zvijezde u potrazi za svojom. Držala sam se grčevito svojih snova, maštala i još uvijek učim. Trebalo mi je mnogo da shvatim da novac nikad ne može da mi kupi ono što nosim u sebi. Trebalo mi je mnogo da shvatim da sreća nije oko mene već u meni. Svi je imamo. To ti je kao tegla meda. Neko je uspije otvoriti a neko ne. I ne mogu ti ja pomoći da otvoriš svoju. Mogu ti reći kako sam ja uspjela. Jer vjerujem da sam srećna. Vjerujem da mogu sve što želim. Vjerujem da zaslužujem. Bilo je trenutaka kad nisam vjerovala. Kad sam mislila da je za mene rezervisana tuga svijeta. I svi ratovi mi nisu bili važni, moja tuga je bila veća. Sebično zar ne? 

Bilo je važno da svaki dan odem sa frendicom na kafu. Bilo je obavezno da imam bar deset pari salonki. Bilo je obavezno da imam sto više haljina i čarapica, čizmice, jaknice, novi telefon, dvadeset raznih krema za tijelo, crvene ruževe u svim nijansama... Bilo je važno! Tada. Kad nisam znala. Prošla sam svoj dio pakla. Svi smo. Već odavno živim samostalno. Plaćam svoje račune, ne dugujem novac ni usluge, imam posao, imam prijatelje, mačku, psa, radost i zdravlje. Tako sam željela. Tako sam zamišljala. Pišem, nekad na terasi, nekd u krevetu, nekad na poslu. Pišem jer toliko toga imam reći. Pišem jer ako samo jedan život uspijem obogatiti svojim riječima onda je moj dan uspješan. Onda je moja svrha opravdana. Pišem jer to je ono što volim, to je ono što ja jesam. Ali nije tako bilo oduvijek.

Kad sam shvatila šta je sreća? Kad sam dotakla emotivno dno zaboravljajući sebe. Kad su svi bili važniji osim mene. Kad nisam imala novca, i kad sam bila gladna. Tad sam shvatila da ništa od toga što ja imam nije bilo važno. Pakovala sam se za još jednu selidbu i gledala sam pun paket cipela i pitala se - jesu li ove cipele ono što sam ja, jel to uslov za sreću, jel sam bolji čovjek s njima? Ja nisam znala ko sam, a još manje šta želim. Nije to bilo tako davno. I tada sam našla moj med. Moju teglicu. Moju malu fabriku slatkoće i sreće u sebi. Kad sam počela da prihvatam sebe, kad sam počela da radim na sebi, kad sam počela da sebe činim srećnom radeći ono što želim. Bojala sam se, nije bilo svejedno. Nije bilo lako. Bilo je suza. Ali osjećaj mira i potpunosti je bio ljepši. Bila sam sama cijeli život. I bojala sam se toga. I zato sam imala pogrešne prijatelje. I odlučila sam se osloboditi negativnih ljudi. Tada su pukla prijateljstva. Tada su se pokazali ljudi. Tada vidiš ko je bio uz tebe iz kog razloga. Nisam ostala sama. Pravi prijatelji su uvijek tu negdje. Možda nisu fizički tu, ali su samo jednu poruku daleko. I zahvalna sam na tome. A to je bio sledeći korak. Naučiti se zahvalnosti. Za ono što imaš, i za ono što nemaš. 

I dala sam sve cipele, i dala sam svu garderobu koju nikad nisam nosila, i dala sam sve što mi nije bilo više važno. Jer nije. Jer materijalni svijet nije sreća. Moja radost je moja mačka koja me svakog dana izluđuje i koja mi ne da spavati ali koja tako slatko prede i šapicama se mazi. Moja radost je svaki trenutak svakog dana kad sam spokojna, zdrava i nasmijana. Jer znam da su problemi riješivi, znam da je davanje uzvišen osjećaj, a da je ljubav u meni svakog trena. Naučila sam da je najvažnije voljeti sebe baš takvog kakav jesi, i da je važno voditi računa o svom tijelu u kom ti duša boravi. Naučila sam i to da se ljubav ne uzima, već daje. Naučila sam i to da je moja sreća bezuslovna i da je put ka uspjehu popločan mojim mislima, mojim otkucajima, i mojim djelima. 

Znam da ti sada ovo izgleda komplikovano i reći ćeš "Kako da budem srećan kad nemam posao, i kad ne mogu platiti račune, kad nemam ljubav..." Nemaš posao - ali imaš zdrave ruke i noge, oči i vid, a znaš li koliko ih ima koji nemaju ništa od toga? Uradi nešto sa tim što imaš, a imaš mnogo, samo ne vidiš. Prestani da se brineš, jer znaš da s tim ništa ne riješavaš, i ne, nije jače od tebe. Nemaš ljubav? Kako nemaš kad je ljubav u tebi. Voliš li sebe, i voliš li druge? Ljubav je svuda oko tebe, samo si zatvorio oči i srce. Svijet je čarobna školjka kad je otvoriš a život je čudo kad naučiš da vjeruješ. Meni je trebalo mnogo, i još uvijek učim, svakog trena učim. I živim. Ne od juče, ne za sutra, već sada, u ovom trenutku. I srećna sam jer nisam svoje snove iznevjerila. 

"Ubiti pticu rugalicu" Harper Li

Kad sam ušla u knjižaru sa namjerom da kupim knjigu „Ubiti pticu rugalicu“, pitali su me „Zašto čitaš ovako teška djela u ove kišne dane?“ Nasmijala sam se simpatičnoj djevojci i uzela svoj primjerak knjige. Nisam mnogo očekivala od cijele priče. Mislila sam da ću je ostaviti na pola, ako i stignem do pola. Iznenađena, pišem preporuku za istu knjigu, kao obavezno štivo koje mora da se nađe na policama svih knjigoljubaca.

Ne znam da li ste gledali film „Selma“, i da li ste gledali „12 godina ropstva“, ali lično me takve priče fasciniraju. Uopšte, istorija koja je vezana za ljude druge boje kože, je istorija koju poštujem kao da je moja. Jer ljudi koji mogu pretrpjeti toliko tešku istoriju, toliko bolnu, i zadržati u sebi osnovna načela porodice, poštovanja, i vrijednosti su za poštovanje. LJudi koji su bili toliko proganjani samo zato jer su bili drugačije boje kože. O tome se radi u knjizi. O jednom čovjeku, jednoj ptici rugalici, koji predstavlja sve ono trulo u našem društvu, i o njegovoj riječi protiv „drugačijeg“. I lijepo kaže Atikus da postoji jedno mjesti gdje su svi ljudi jednaki, bez obzira na razlike, a to je sud. Međutim, knjiga pokazuje upravo suprotno, pokazuje greške sistema u kom nisu svi jednaki. Zvuči poznato?

Cijela priča praćena iz ugla djevojčice, nevine dječije duše koja još uvijek ne razumije, još više dovodi cijelu knjigu do izražaja. Istina je, ljudi se plaše drugačijeg, puni su predrasuda, osuda, i lako je uperiti prstom u drugog. Teško je sagledati svoj život svojim očima, teško je prihvatiti istinu i jednakost. Teško je prihvatiti druge ljude ma koliko da su drugačiji.

I kao što to uvijek biva, zla djela ne mogu proći nekažnjeno. A pomoć dođe uvijek od onih od kojih to najmanje očekujemo. Sjajna knjiga. Nešto što treba da pročitaš da bi shvatio i naučio da nisi ništa bolji od drugih ako imaš malo više, ili ako si bolje obučen. Prigrli različitosti, one nas čine ljudima.

Jedva čekam drugu knjigu, a do tada, spremam novu preporuku.

UPDATE: Drugi dio 

Ovih dana mnogo čitam. Valjda je jesen takva. Nedavno sam pisala o Harper Li, i rugalici. Sjajna knjiga. Upravo sam završila čitanje drugog dijela i moram priznati, drugi dio je ostavio još jači utisak na mene. Jer znaš kako danas živimo u nekom čudnom svijetu i kako smo se tokom civilizacije uvijek nekako dijelili na ove i one. Ova knjiga obuhvata samo jednu od tih podjela, ali možda jednu od najsurovijih koje je istorija zapamtila, rasnu podjelu. Kao što sam pisala u prvom dijelu istorija crnaca me fascinira. Prodavani kao stvari, tretirani kao psi, ubijani i mučeni, a posebno svirepa djela Klana. I povrh svega toga, oni su sačuvali u sebi neke istinske vrijednost koje smo mi možda malo negdje zaturili. Knjiga je toliko upečatljivo dočara lik Skaut, potpunu slijepu za razlike među ljudima. Ona prvo gleda ljudsku dušu, pa onda sve ostalo. 

"Saglasili smo se da su zaostali, da su nepismeni, da su prljavi, smiješni, lijeni i loši, da su djetinjatsi i glupi, neki od njih, ali nismo se saglasili oko jedne stvari i nikad nećemo. Ti poričeš da su oni ljudska bića".

I zaista ima li išta gore nego oduzeti čovjeku ljudskost, misao, nadu, svijest, pretvoriti ga u stvar, u kamen, u vlasništvo. Ko ima pravo da odlučuje o ljudskoj sudbini, gdje smiješ da ideš, koju školu da pohađaš, u koga da se zaljubiš, gdje da živiš? Ko ima pravo da se igra Boga i izmisli sebi autoritet. 

malo je reći da me knjiga oduševila, pa evo ako za vikend ne zate šta da čitate obavezno oba djela ove sjajne autorke. A ja idem da postavim stražara!

"Ljubavnica zlatnog kralja", Dejna Karpenter

Znaš kako se sve priče odvijaju uglavnom na engleskim dvorovima, ili u Francuskoj i Škotskoj? E pa ja volim takve priče. Nekako me podsjećaju na djetinjstvo i bajke Andersena, ali i na ruske bajke koje sam voljela. Odavno znam da život nije ni nalik bajci. Zato nisam bila optimista kad su mi u ruke stavili knjigu „Ljubavnica zlatnog kralja“, nisam čak htjela ni da pročitam opis na kraju knjige, posebno kad sam skontala da je u stvari priča smještena u Češku. Bajke u Češkoj? I onda opet shvatiš da ne treba da imaš predrasude, da ne možeš da generalizuješ i da uvijek možeš biti iznenađen.

Tako je bilo i sa ovom knjigom. Jedna lagana pričica o sirotici i kralju, standardna bajka koja odstupa od standarda. Da, baš tako. Ono što mi se u početku činilo kao unaprijed ispričano je bilo daleko od toga. Obavijena blagom mističnošću, sa primjesom duhovne fantastike ako je tako mogu nazvati, knjiga je jednostavno mamila da je nastavim čitati, bez obzira na neprospavanu noć, putovanje, posao. Kako drugačije da nazovem grotlo pakla koje ona pronalazi, i njene moći koje posjeduje? Ali nije samo to važno. Ovo je knjiga za sve one koji su se nekad u životu osjećali odbačeno ili nevoljeno, koji su morali sa sobom da biju bitke i da vode ratove sa svojim srcem.

Jedna uzbudljiva priča o unutrašnjoj snazi čovjeka, o ljubavi, o nesalomivoj ženi, o njenoj potrebi da bude voljena, da pusti korijene, da postoji, da ima svoju sigurnost. Predivna priča sa zapanjujućim krajem, možda pomalo nedorečenim.

Poseban utisak ostavlja njeno prijateljstvo sa vukom, i ono što je u njemu pronašla. Pomisliš „Dosta je bilo, eto sad možeš imati svoj srećan kraj“. Svi mi na kraju težimo da budemo voljeni i da pripadamo, da budemo dio porodice, svi težimo ka sigurnosti i zaštiti. I taman kad pomisliš da je kraj poput bajke, iznenadiš se. Jer život je sve samo ne bajka. Borba sa svojim zlim blizancem, sa svojom tamnom stranom, sve se to krije unutar stranica ove knjige.

Sad prelazim na novo štivo, ali sam naučila još nešto. Neki ljudi imaju jednostavne želje. Neke ne možeš usrećiti ni da im svijet na dlanu pokloniš.

„Šantaram“ G.D.Roberts

Kad sam prvi put čula za knjigu Šantaram od G. D. Robertsa bilo je to na stranici jednog hrvatskog kolumniste. Pretpostavila sam da je dovoljno kompetentan da zna šta je dobro štivo pošto je i sam pisac. Nedugo potom, on je obrisao svoju preporuku sa objašnjenjem da je knjiga preobimna, dosadna, i da jednostavno nije njegov stil. Razumijem. Kratke minice i disko klubovi nisu moj stil, kao ni triler i horor romani, ali to ne znači da manje poštujem Kinga i Musoa i njihova djela. Zaintrigiralo me sve to i istraživanje je počelo.

Najzanimljivije od svega je što su gotovo sve kritike i iskustva drugih čitalaca bili pozitivni i svi su pisali o tome da je jedna od najbolje napisanih knjiga i da im je donijela neprocijenjivo iskustvo. Šta je onda moglo da bude preobimno i dosadno? Igrom slučaja u mojoj najdražoj knjižari u Podgorici su imali jedan primjerak knjige i koštala je više nego što sam mogla tog trenutka da platim. Sledeće nedelje knjige nije bilo. I više nisam mogla da je pronađem nigdje. Potraga za njom je trajala oko godinu dana. Da, mnogi bi odustali od toga, jer jedna knjiga nije vrijedna stalnog obilaska sajtova i knjižara, traženja i njuškanja. Mnogima nije. Ja nisam jedna od mnogih.

I tako, posle godinu dana sam konačno imala svoj primjerak knjige, štampan na ćirilici, jako zbijenim slovima na preko 650 stranica. Iskreno, nisam vjerovala da ću je pročitati, preplašio me je broj stranica. Kakvo strpljenje moraš da imaš na napišeš toliko djelo? Kakvo srce? Ali sa svakom okrenutom stranicom bila sam gladna i tražila sam još. Priča je zasnovana na stvarnim događajima, nije pisana kao memoari pisca već upravo kao roman, ali sve se to desilo. I knjiga je jedno od najboljih djela koje sam ikad pročitala, uz Katarinu od A. Seton. Dakle, ako bi me iko ikad pitao za najdraže djelo (pored moje knjige) odgovor bi bez razmišljanja bio „Šantaram“. U prevodu sa Marati jezika Šantaram znači Božji čovjek.

Knjiga nije samo priča o sudbini jednog čovjeka, o bjekstvu iz zatvora već o životnim odlukama, sudbini, ljubavi, prijateljstvu. Nesumnjivo najdivnije istkana emocija koju sam mogla da doživim u knjizi. Istina, opisi su detaljni, ima dijelova koje bih možda izbacila ali ovo je knjiga koju moraš da pročitaš bar jednom u životu. Ovo je knjiga koju moraš da osjetiš. Knjiga je dobila svoj nastavak, znam koliko će teško biti da ga nađem, ali vrijedi svakog momenta traganja i čekanja. Ovo je priča o bježanju i potrazi za slobodom, ali ne samo fizičkom slobodom već onom mnogo važnijom – slobodom srca. Biti toliko slobodan i otvorenog srca. Biti slobodan od svoje prošlosti i ne nositi je kao teret, biti slobodan da odlučiš i odabereš, da hodaš, da voliš. Ginuti za ljude koji su uz tebe u najmračnijim trenucima. Voljeti nekoga silinom okeana i indijskih monsuna. Davati srce slobodno svim ljudima, i pomagati im bez rezerve, bez obzira na njihovo porijeklo ili ekonomski status. Raočarati se toliko da te cijelo tijelo boli. Izgubiti najboljeg prijatelja i cijeli život ostati uskraćen za osmijeh topline i za ruku njegovog prijateljstva. I bez obzira na sve, život ide dalje. Ustajemo, budimo se, molimo se i nastavljamo dalje. Iz dana u dan. Borimo se, volimo, padamo, ustajemo, molimo za oprost, i nastavljamo. Gazimo kroz život, kroz svaki trenutak. I najvažnije – opraštamo.

Upravo sam završila čitanje, i sad mi je jasno zašto je nekom knjiga preobimna i dosadna. Srce ti naraste i ako si ikad u životu tražio način kako da oprostiš i kako da volliš i kako da živiš sa porazima onda ćeš odgovor pronaći u ovoj knjizi. Ona je dosadna samo onima koji srce nemaju. Ako ikad nađete vremena za ovo štivo sigurna sam da se nećete pokajati. Ako uspijete da pronađete knjigu nemojte žaliti novac na nju jer u njoj ima toliko ljepote i tuge, neisplakanih suza, i nepoklonjene ljubavi. Toliko svakog od nas. Toliko života.

„Plašt prošlosti sazdan je od komadića osećanja i sašiven nitima rebusa. Najvise što možemo da ucinimo, uglavnom, je da ga ogrnemo utehe radi, ili da ga vučemo za sobom dok se borimo da idemo dalje. Ali sve ima svoj uzrok i smisao. Svaki život, svaka ljubav, svako delo i osećanje, svaka misao ima svoj razlog i svoj značaj: svoj početak i ulogu koju odigraju na kraju. Nekada zaista vidimo. Nekada vidimo prošlost tako jasno, i ćutimo objašnjenje njenih znakova tako vispreno, da svaki šav vremena otkriva svoj smisao i poruku koju krije u sebi. Ništa ni u čijem životu, koliko god dobro ili lose proživljen bio, nije mudrije od neuspeha ni jasnije od tuge. I u toj majušnoj dragocenoj mudrosti koju nam pružaju čak i ti užasni omraženi neprijatelji – patnja i neuspeh – imaju svoj razlog i pravo na postojanje.“

„Jer je to ono što činimo. Iskoračimo jednom nogom, pa onda drugom. Još jednom podignemo pogled ka režanju i osmehu sveta. Mislimo. Delamo. Osećamo. Dajemo svoj maleni doprinos plimi i oseci dobra i zla koje plave svet i povlače se iz njega. Vučemo svoje nevidljive krstove ka nadi koju nosi još jedna noć. Guramo svoja hrabra srca ka obećanju koje nosi novi dan. S ljubavlju: onom strasnom potragom za istinom mimo naše sopstvene. Sa čežnjom: tom čistom, niskazanom žudnjom da budemo spaseni. Jer dokle god sudbina čeka, mi nastavljamo da živimo. Bože pomozi. Bože oprosti. Nastavljamo da živimo. „

„Katedrala na moru“, Ildefonso Falkones

Čitanje knjiga nije samo hobi. To su životi, emocije, hiljadu sudbina koje proživiš. Neke te knjige dotaknu, neke te promijene, neke baš i nemaju tu moć, ali sve su one važne. Poslednje vrijeme sam pročitala gomilu knjiga; poslovne su uglavnom u elektronskom izdanju, a one za uživanje al ništa manje značajne, već su pronašle svoje mjesto u mojoj kolekciji. Pored toliko novih naslova koji se pojavljuju svakodnevno, upravo sam završila čitanje knjige „Katedrala na moru“.

Možda bi nekom zvučalo dosadno, ali cijela priča u doba inkvizicije, jeretika, kraljeva Španije i ugovorenih brakova je više nego zanimljiva. Knjiga prati prijateljstvo, ljubav ali i političke situacije u Španiji u doba kraljeva. Nije to samo prijateljstvo između dva dječaka. Njihova veza je mnogo dublja i samo je još jedna od priča kako porodicu ne čine samo oni sa kojima dijeliš DNK. Porodica su ljudi koji su tu uz tebe, koji bi ginuli za tvoj osmijeh, Porodica su ljudi koji te vole takvog, siromašnog, bogatog, ružnog, lijepog, smiješnog, jakog, slabog, koji vole sve verzije tebe. O tome je ova knjiga. O čežnji za porodicom, za ljubavlju i sigurnošću koju možeš samo da nađeš u roditeljskom okrilju. Priča o ljubavi muškarca i žene, o snazi i istrajnosti. O ljubomori, mržnji i podvalama. Priča o borbi za slobodu, o žrtvovanju oca za budućnost sina. Priča o majčinskoj ljubavi koja prevazilazi sve. O majčinskom srcu koje nikad ne prestaje da krvari. Ovo je jedno kompletno djelo koje zaista vrijedi pročitati.

Realno je da priče imaju srećan kraj. Nije da ova knjiga to nema, ali ipak ostavlja gorak ukus pod pristima na kraju. I zaista je, za one koji umiju da čitaju, jedna od priča koja će ostati u mislima još dugo nakon završetka stranica. Sjetila sam se nekih vremena kad su i kod nas na Balkanu birani prijatelji na osnovu pogrešnih ideala. Jako su rijetka iskrena prijateljstva i ljudi koje možeš smatrati porodicom. Rijetke su i ljubavi, a ne samo prijateljstva. Rijetki su životi onih koji bi mogli podići kamen teži od sebe, i nositi ga za dobrobit naroda, Rijetki su oni koji bi pristali da pomažu drugima bez lične koristi. Rijetki su oni koji nađu put iz bijede i siromaštva i zadrže u sebi ljudskost i dušu. Rijetki su narodi koji su složni i koji bi se mogli boriti za jedan isti cilj.

Vidiš, ova knjiga pokriva toliko toga. Ova knjiga nije samo priča o Arnauu i Žoanu. Ovo je priča o pravim vrijednostima, i o iskrenim ljudima, priča o vjerovanju u jednakost bez obzira na sve razlike. Valjda smo svi ljudi, valjda smo od istog materijala skrojeni. Ne znam, ali vjerujem da svako ko pričita ovo djelo može sebe smatrati bogatijim za cijeli život odživljen među stranicama. Ovo su one istrajne borbe, neraskidive niti, i uzvišene ljubavi. Ovo je život.

"Staljinova ljubavnica", Marek Halter

Ima nekih knjiga koje te ne oduševe potpuno, ali ostave trag, ostave nešto lijepo posle čitanja. Načitala sam se raznih vrsta. Raznih žanrova. Ovo ljeto je prosto okupano knjigama. I baš sinoć sam do kasno čitala, sa namjerom da knjigu privedem kraju. Vani je bijesnila oluja, vjetar je šamarao drveće, moja čupavica je spavala na mom jastuku i vjerujem da je zaista bila lijepa noć za čitanje. 

Ako pročitate onaj kratki tekst na zadnjoj korici knjige vidjećete da je priča istorijska, ljubavna i ratna, i možda baš i neće izazvati želju za čitanjem. Nije ni kod mene. Rusija, Staljin, rat, šijuni. Nekako mi to uvijek bude "previše". Ali ja sam neko ko daje šansu, knjigama i ljudima. Korice nisu važne jel da? Priča se broji. 

Moja nova uloga. Moj novi film. Nova ličnost. I ljubav. Divna ljubav. Ona zbog koje izdržiš sve, zbog koje gaziš po užarenoj zemlji, zbog koje ćeš sve učiniti. Ljubav. Da, da, ko o čemu ja o ljubavi. Šta mogu... Takva sam. Ljubav je svuda. 

Šta ćeš naučiti iz ove priče? 

Greške su ono što nas obilježava, one nas usmjeravaju, one nas grade. Iz njih možeš naučiti kako biti bolji čovjek. Kako ne pogriješiti naredni put. 

Ljubav je nesalomiva bez obzira na tuđe pokušaje. Rat je teško breme koje nose preživjeli na svojim leđima. Ali ljubav je ta koja daje snagu, ljubav je ta zbog koje se budiš i dišeš. Taj neko koga voliš toliko da bi sve dao samo za još jedan pogled. Još jedan zagrljaj. Te ljubavi nikad ne prolaze.

Politika je kučka. Zlo u koje ne treba ulaziti. Uznapredovala iluzija koju ne možeš promijeniti i treba je zaobilaziti. Tu vladaju interesi, tu nema istine, i tu nema iskrenosti. 

Bol uvijek boli, ali vrijeme nikad ne staje, i moraš da naučiš da živiš sa tim, ili da pustiš da te slomi. Naučićeš kako da budeš jak. 

Cijela istorija o drugom svjetskom ratu mi je uvijek bila teška. Sva ta priča o progonstvu, mučenju, logorima, brojevima, sve to je previše. Nikad ne mogu biti jedna od onih koji podržavaju takve stvari. Rekla sam - ja sam za ljubav. Čitajući, ponovo se u meni rodila zahvalnost što u mojoj zemlji vlada mir. Što u mojoj zemlji nema logora smrti. Jer šta su ti ljudi morali da prođu... Naše danas leži na izginulim ljudima koji su se borili da oslobode svijet od takvih čudovišta. 

Ne znam za tebe, ali meni bi ovo bilo dovoljno da pročitam ovu knjigu. Zaista bi mogli provesti vikend sa Marijom Andrejevnom i uživjeti se u svijet glume i pozorišta, rata i ljubavi. I kako ona kaže - ljubav je u njoj stvorila štit i to je jedini razlog zašto je izdržala. Gdje su danas takve ljubavi...

Sve što tebi napišem, pocepam i obrišem, al ti nećeš znati

Nepopravljivi sam romantik. Velika budala. Možda i najveći sanjar. Imam neko zamršeno klupko emocija u grlu i nikako da ga progutam. Ne plačem često, samo kad jako zaboli. Samo kad mi otkinu dio tijela. Srce, ili dušu na primjer. Doktori kažu da nemam suza. Kažu da je ostalo more soli i da pazim kako se rasipam sa njom. Vene sam napunila nostalgijom. Stalno mi nešto nedostaje. Miris krofni, ukus čokolade. Pogled na more. Miris leda. Lavanda. Dodir ruke. Zagrljaj, muški i jak. Zora. Ljubav. Konstantno. Sad mi nedostaje ludilo. Neko moje. Naše. Nečije.

Nisam ja od onih koje će da patetišu i da mole da se Neko vrati kad jednom ode od mene. Nisam neko ko će da kuka i da cvili. Dostojanstveno prihvatim kraj. Opsujem. Muški, ili kao što kažu kočijaški. Zalijepim ga tamo negdje u nedođiju. Bijesnim i ljutim se. Pišem. To uvijek radim. Prihvatim i kažem da je u redu. I dobro sam. Raskomadana manje ili više ali sam dobro. Naučila sam da živim sa tim. Ostane praznina priznajem, i teško je popuniti. Ostanu restorani, i ulice kojima više ne okrećem glavu. Ostane par pjesama kje zaista volim ali jedva slušam. Ostanu emocije zapetljane u čvorove i nikako da ih odmrsim a da nešto ne prekinem ili rasparam.

I sad mi nedostaje. Moje trnje. Tip. Čudak. Budala. Kako god da ga nazovem. Nedostaje mi osmijeh. I nedostaje mi miris sa Titanika. Nedostaje mi nutela. Nedostaje mi tišina. Ne bi trebalo zaista. Nema tu šta da mi nedostaje. Samo eto... ja nedostajem. Ja kakva sam bila. Zvijezde mi nedostaju koje sam izvadila iz zenica i sakrila u džepove, a oni šuplji pa ispadaju, i saplićem se o svoje korake da ih skupim. Neke usput zgazim. Skrckam ih u prah. Suza i dalje nema. Poslednje sam isplakala za onim mojim od tijela odlomljenim parčetom. Više ništa nikad neće boljeti kao to.

Otvorim aplikaciju, vidim hiljade poruka. Žao mi da izbrišem. Žao mi jer to je dokaz da smo postojali. Ako ih izbrišem ništa više neće ostati i onda bih morala da zaboravim. Ovako nas ponekad reanimiram, puštam elektro-šokove kroz mrtvo srce naših misli i udahnem miris, samo malo da me prođe nostalgija. Poslednji dani narkomanske krize, kad te i tijelo boli, kad isparava iz krvi, su najgori. To je ono kad pišem poruku, dovraga, pa je pošaljem, i posle pet minuta je obrišem. Ostane tamo nešto da sam pisala pa brisala. Vratim se spavanju. Ujutru otvorim oči. Napišem, obrišem, napišem obrišem, opsujem, obrišem, poljubim obrišem, kažem Hejj i pošaljem. I opet. Obrišem. I ne diram telefon. Ne javljam se ni prijateljima jer ako uzmem telefon u ruku, ponovo će isti cirkus da se odvija, ponovo ću da pišem i brišem kao patetični idiot, i onda kad dobijem odgovor, psovaću sebe. Proći će. Proći će me osjećaj. Iskriziraću.

Istočiću nostalgiju iz vena. Hoću. Napiću je i ispariće. Zatrpaću je sa soli. Utabati dobro da se ne povampiri. Proći će. Mora. Uvijek je prolazilo. Vidi, nemoj pogrešno da shvatiš. Ja sam i dalje dobro. Ne boli me amputacija. Živim, srećna sam, dišem, radujem se i zahvalna sam životu. Samo se još uvijek ponekad zaletim ka suncu a zaboravim da su mi otpala krila. A novim uvijek treba malo vremena da niknu. Da, to mi najviše nedostaje. Krila moja od paperja.