Tako sam lako znao da je volim...

Do đavola. Eto, znam da mi ne priliči, alli psovala bih večeras. Grizla bih. Ujedala kao bijesno pseto. Poput ajkule željne krvi. Tvoje krvi. Tvog mesa. Tvoje kože. Mirisa. Bilo čega, samo da je tvoje. Do đavola. Put već znam napamet. Nisam pesimista, nisam loše raspoložena. Nisam tužna što je možda i najvažnije. Samo mi nedostaješ. Opet. Ti, sa zvijezdama u očima koje sam jedino ja vidjela. Nedostaješ mi i to me kida ponekad. Zaćutim na trenutak. Nasmijem se kad se sjetim. Uvijek se nasmijem. Uvijek ću. Do đavola, nemoj da mi nedostaješ više. 

Evo, ovako polupijana, dok još sa srcem mogu da razgovaram, evo, želim ti reći da mi još uvijek nedostaješ. Uvijek ćeš. I dok sam te gledala u oči i govorila ti da imam nekog kog više nemam, i tad si mi nedostajao. Tvoja sreća i razočaranost pomiješane u zenicama dok si me slušao su bile otrov za moje vene. I tad si mi nedstajao, tako blizu pred mene, mene grube. Nedostajao si mi dok su se zvijezde kiselile u mojoj sreći, i dok sam ti govorila kako sam zalutala u polje makova, da pobjegnem od tebe, od tvog mirisa, da zaboraviš potpuno da sam ikad tvoja suza bila na ramenu. Nedostajao si mi, a nisam ti rekla. Obećala sam ti, i ispunila obećanje. Pustila sam te. dala ti slobodu. Predala te. Prividno bar. 

U srcu je ostao žal za tobom, žal za nama koji smo bili a nismo postojali. Žal za nama koji smo mogli a nismo umjeli. Ti sa mnom nisi smio, ja s tobom nisam znala. I sad, posle vina, i posle svih noći, i sad mi još uvijek prođeš kroz misli pred spavanje. Ti i želja da si srećan. To će mi uvijek biti želja za rođendan i za Novu godinu, za svaku novu zoru, za svaku zvijezdu padalicu, za svaku kometu, sve dane i noći. Ja ču svoje mjesto stvoriti. Kidnapovala sam zrak sunca da mi uvijek gori iznad glave. Ja ću umjeti svoj mir da nađem, svoju sreću od potkovice da napravim. Za mene ne brini, 

Sad, ovako naivno opijena, polunasmijana i sa nebom u očima želim ti zahvaliti za sve dane i noći. Za sve osmijehe. Za mirise. Za obećanje koje sam morala dati. Za to što znam da si tu. Za to što znam da postojiš takav. Hvala ti za sve ono što smo bili a nismo znali da jesmo. Hvala ti za svaki šeretski osmijeh koji si mi dao, Znam da sam bila gruba, znam da sam bila loša, znam... Do đavola, ti si taj koji ne zna koliko sam trnja prošla da bih tebe takvog srela. Ti si taj koji ne zna koliko sam te čekala. I evo, ipak sam te pustila. Pustila sam te jer zaslužuješ slobodu, jer zaslužuješ sreću, i ljubav iznad svega. Zaslužuješ je iako ti se sada čini da je ne želiš. Meni je zaista ostao žal za nama. Do đavola, opet mi nedostaješ. Izvini, Nije moje da psujem. Izvini. Noćas mi samo nedostaješ. Zagorčile mi vene uspomenama. 

Malo o Albaniji u stilu Indije

Planiranje godišnjeg odmora nije baš jednostavno. Tačnije, ako ti je život avantura od čega ti onda treba odmor? Ne, meni je bilo potrebno još avanture. I tako, igrom slučaja, prstom sudbine i malo ludila i odlučim se za Albaniju, grad Valona. I svi su me pitali da li sam normalna, da li sam luda, da li znam šta radim, kuda idem, i to još sama i to još žensko. Iskreno, za moje psihičko stanje ni jedan psihijatar neče naći dijagnozu, komšiluk to zna mnogo bolje. I još iskrenije, ja nikad nisam znala kuda idem i šta radim, jer sam se trudila da radim samo ono što želim, mada je bilo i situacija kad sam bila prisiljena da napravim neki potez u životu. Uglavnom, ljudi, pustite me da budem, Nikad nisam imala ni vremena, ni volje, ni živaca da se pravdam i objašnjavam onima koji nemaju svoj život. Ja sam svoj uvijek živjela najbolje što sam umjela, što ne znači da sam uvijek radila prave stvari i da sam bila u pravu.

Zaputila sam se u Albaniju, Preko Tirane. Šest sati vožnje. Kroz užasan saobraćaj. Dvije saobraćajne trake, šest kolona. Nema sviranja, nema buke, svi lagano voze, jedni preko drugih. Bilo mi je sve to toliko zanimljivo da umor nisam  ni osjetila. U Tirani, na improvizovanoj ledini koja predstavlja autobusku stanicu sam odmah uhvatila mini bus za Valonu, Pošto ja nisam nigdje našla informaciju, evo da znate - bus Tirana - Valona ima na svakih sat vremena. Karta je oko 400leka što je nešto oko 3e,

Valona je stvarno lijep grad, ili će to bar biti za nekih 20-30 godina kad se izgradi i kad se saobraćajna infrastruktura postavi na mjesto. Naravno, ne postoji autobuska stanica. Maltene razumijiu engleski jezik, a i ako ne znaju, odmah pronađu nekog ko zna. Ljudi su zaista odmah tu da pomognu, što je razbilo sve predrasude o Albancima kao ljudima, predrasude koje su drugi uporno pokušavali da mi ubace u glavu. Loših ljudi ima svuda, ali ako ti je fokus na dobrim onda ove loše nećeš ni vidjeti. Tako je to u životu. 

O hotelu u kom sam bila je suvišno pričati lijepe stvari, jer na slikama je sve to bilo drugačije, ali opet vlasnici i ono malo zaposlenih su zaista bili od pomoći, soba je bila čista, i to je bilo dovoljno. Drugi hotel u koji sam išla na ručak, i gdje sam bila na plaži je prelijep, i ako neko bude htio eksperimetisati kao ja, obavezno treba obići hotel Liro. Jonsko more je zaista toplo, nije slano kao naše, i plaže u Valoni su mnogo kamenitiije, ali lijepe. Možda ova moja pomalo zastrašujuća. Malo više. Jer talasi nisu bili bezazleni. No, čim njih pređeš odmah ideš u otvoreno more i plivaj i do Italije ako želiš. Sloboda i blagi miris soli, neponovljivi zalasci sunca, i tišina su nešto najbolje u tom dijelu grada. A to je vrijedilo putovanja. 

Moja najdraža knjiga, ako mogu da neku izdvojim, definitivno jeste "Šantaram". I u potpunosti sam doživjela taj osjećaj iz knjige o kom je pisac pisao. Doživjela sam ga u Albaniji. Te tople ljude koji te čekaju da izađeš na stanicu i onda se grabe oko tebe, prijatnog osmijeha i spremni da se bace pod autobus zato jer si ih častio euro preko cijene koju su tražili. Spremni da ti nose torbu iz agencije u agenciju i nije im teško da ti udovolje, samo da stigneš na vrijeme, samo da se ne izgubiš. Ima tako nekih ljudi koji su onako čovječni i koji imaju srce u grudima, pa bili oni Albanci, Crnogorci, Srbijanci, Rusi ili kako god - oni su za mene ljudi i tačka. 

Zašto sam se vratila ranije? Ne znam da objasnim. Otišla sam da budem sama sa sobom, da dišem svoj vazduh, da pišem, da malo  napunim baterije, da malo eksperimentišem, da izazivam svoje dane. Otišla sam, i nije mi žao. Uhvatio me nemir i nostalgija za mojom mačkom, svatila sam da mi samoća više ne smeta, da nisam usamljena, ni sama, da sam srećna, da je sreća uvijek sa mnom, u meni, i da je ljubav nešto što me nikad neće napustiti. Ne, nije mi bila potrebna Albanija za to, ali sam željela da odem, i da budem ono što ja jesam. A drugi mogu da nose predrasude, i da osuđuju, i da zabadaju nos tamo gdje mu nije mjesto. Mene ostavite na miru. Meni je zaista ovako dobro. 

Vratila sam se i nastavila svoj odmor, Nastavila sam sa svojim životom onakvim kakvim ga najbolje znam. Ako poželiš ići u Albaniju definitivno nemoj ići bez svog auta, to je možda i osnovno pravilo. Ja sam svoje iskustvo izgradila. Meni je zaista lijepo kad živim svoj život. Ne petljam se u politiku, ne zanimaju me tuđi životi, ponekad vidiš, i sa svojim se borim da ne napravimo ludilo, Zaista, moje srce je samo jače i snažnije. I želim ti da i tvoje bude takvo. Želim ti da dišeš punim plućima i radi ono što želiš. Ja znam da ja jedino  tako mogu. 

Mirupavshim!

Svijet je samo malena školjka u moru mog srca

Ludilo zagospodarilo danima, tišina preuzela primat nad noćima. I tako minut u minut, svakog trena. Dišem. Dišem da sačuvam mir. Da osjetim ljubav. Dišem jer tako znam da sam živa. Živa sam jer znam da sam srećna. Srećna sam jer volim. A postoji li između rođenja i odlaska sa ovog svijeta nešto važnije od ljubavi? Volim. Sebe prvo. Moju Čupavicu na četiri šape. Miris njenih šapa. Njen hrapavi jezik na mom nosu. Njeno krzno na mom vratu. Ostatak svijeta. I one koji mene ne vole. Njih najviše. Jer njima je to potrebno. Jer kako tužan mora biti njihov život bez ljubavi?

Pišem. Pišem da razbijem nebo. Pišem da ti ispričam. Pišem da ti pokažem da je svijet uvijek sastavljen iz dva dijela - dobrog i lošeg. Pišem da bih ti pokazala kako sam ja porasla, kako sam ja procvjetala, kako je život čudo. Pišem iz srca. Iz duše. Iz sopstvene krvi. Pišem svom snagom svojih emocija i ne krijem ništa. Ne krijem suze, ni osmijeh, ni bol. Ne krijem kad mi nedostaje. On. Neko. Svi. Mala je to riječ za taj osjećaj. PIšem pjesme, stihove kačim po tavanici kao lampione. Možda i nisam to ja. Možda su to tuđi prsti koji pišu, ja samo osjećam. Svi smo prošli kroz to. Pišem da bi i ti umio reći da to osjećaš. Malo je riječi danas koje te mogu pogoditi u srce, ako ga imaš. Pišem iz peta. Iz malog prsta na nozi, ovog iskrivljenog, okrnjenog, krzavog. Bože, kakav blesav mali prst. 

Sjedim ponekad u noći, i prepustim se sebi. Pokušam osjetiti svako parče vazduha koje unesem u sebe. Pokušam osjetiti svaku kap vode na tijelu dok stoji ispod tuša, Pokušam udahnuti svaki miris povrća pomiješanog sa vrućinom. Osjećam. Još nisam pronašla pravi naziv, ali mislim da se pokušavam sjediniti sa prirodom koliko je moguće u savremenom svijetu. Toliko je tijela zakopano u zemlji. Ljudskih, životinjskih. Da li se ikad zapitaš koliko energije ima u tom tlu kojem gaziš? Ideš li nekad bos po zemlji ili se plašiš isprljati stopala? Smiješ li da pokisneš? Znaš li da oblak nikad ne može umrijeti? I evo, opet se smijem. Opet sam srećna. Opet udišem. I pišem. 

Dužnost mi je da budem svoja. I vaša. Želja mi je da ti ispričam ono što sam ja prošla u svojim godinama. Jer sam sve naučila sama. Ti ne moraš. Ja nisam znala za bolje. Ti možeš. Pišem, jer to je moja svrha. Ja srce osjećam u grudima kao ogromnu, džinovsku kutiju prepunu svitaca. Prepunu rojeva zvijezda, i oblaka. I sve to upakujem u riječi. Promućkam i rodim pjesmu. Čaroliju. I da mogu još više od srca da odlomim, da mogu još više od sebe da dam, da mogu i dušu ko ponjavu da istresem i to bih, ako će to dotaći makar jedno još srce. Ako će još samo neko, pa makar i sa pola duše, disati zajedno sa mnom. Jer voljeti je moj izbor. 

Ne dobijam poklone često. Nemam od koga. Ne umijem ni da ih primim ljudski, ušeprtljam se i zacrvenim, trepavice mi se prepletu sa zenicama. Al volim knjige. I vjerujem da su to i dalje najljepši pokloni koje može nekom dati. I zato ja dajem moje. Onu jednu, prvu. Dok drugoj krila ne napravim. U međuvremenu čitam. I onda ti kažem "Pročitaj ovo" jer mene je obogatilo. Ima tih knjiga zbog kojih zaista više volim tišinu od ljudi koji nemaju ništa za reći. Takvi najviše pričaju. I vjeruj mi, sa dobrom knjigom nikad ne možeš biti sam. Bude i loših, baš kao i ljudi. Njih skloniš, zaboraviš, baš kao i ljude. I nikako ne zaboraviš da dišeš. Da i dalje voliš. 

Malo je meni prostora za napisati sve što osjetim. I tako kidam, djeliće, poput kockica čokolade. Sutra ću ti pisati o nečem drugom. Danas sam samo željela ovo parče tišine da ti dam, da znaš da i kad te niko ne voli, volim te ja, jer si dio ovog svijeta, jer je život ljubav, jer sam ja ljubav, jer moje srce je dovoljno malo da voli ovako velik i divalj svijet. Jer ga želim voljeti. Uprljam nekad dlanove zemljom, i ovim mojim okrnjenim malim prstom zaronim u oblake. I ne, ne pretjerujem. Ovo je mir u kom želim ostati. I ovo su oči kojima svijet želim vidjeti. I jednog dana cijelog ću ga obići. 

Neke želje se nisu ostvarile al ne mari. Dobre su to želje...

Svako ima svoj put, svoju životnu stazu kojom korača. Svako ima svoje probleme, ili bar ono što zove problemima. Ne zna se svako nositi sa tim. Nisam ni ja znala. I zato pišem ovo danas. Jer nisam znala, jer me niko nije mogao naučiti, jer mi niko nije rekao da sreća nije svijet oko nas, već svijet u nama. 

Kad odrasteš u radničkoj porodici u kojoj se više nema nego suprotno, i kad odrasteš sa dodatnim opterećenjima sa kojima sam se ja borila kroz svoje djetinjstvo i tinejdžerske dane, počneš misliti da je sreća rezervisana za druge, bogate ljude. Zavidiš ponekad na njihovom sjaju, i trudiš se biti ono što nisi. Imaš svoje komplekse sa kojima ne možeš izaći na kraj, i sve što vidiš je da je tebi loše, a drugima dobro. Pa dođavola, u čemu je trik? Zar imaju ljudi kojima jednostavno samo trnje služe za doručak? I oni koji zvijezde večeraju. 

Pregazila sam moje trnje. Pregazila sam tuđe zvijezde u potrazi za svojom. Držala sam se grčevito svojih snova, maštala i još uvijek učim. Trebalo mi je mnogo da shvatim da novac nikad ne može da mi kupi ono što nosim u sebi. Trebalo mi je mnogo da shvatim da sreća nije oko mene već u meni. Svi je imamo. To ti je kao tegla meda. Neko je uspije otvoriti a neko ne. I ne mogu ti ja pomoći da otvoriš svoju. Mogu ti reći kako sam ja uspjela. Jer vjerujem da sam srećna. Vjerujem da mogu sve što želim. Vjerujem da zaslužujem. Bilo je trenutaka kad nisam vjerovala. Kad sam mislila da je za mene rezervisana tuga svijeta. I svi ratovi mi nisu bili važni, moja tuga je bila veća. Sebično zar ne? 

Bilo je važno da svaki dan odem sa frendicom na kafu. Bilo je obavezno da imam bar deset pari salonki. Bilo je obavezno da imam sto više haljina i čarapica, čizmice, jaknice, novi telefon, dvadeset raznih krema za tijelo, crvene ruževe u svim nijansama... Bilo je važno! Tada. Kad nisam znala. Prošla sam svoj dio pakla. Svi smo. Već odavno živim samostalno. Plaćam svoje račune, ne dugujem novac ni usluge, imam posao, imam prijatelje, mačku, psa, radost i zdravlje. Tako sam željela. Tako sam zamišljala. Pišem, nekad na terasi, nekd u krevetu, nekad na poslu. Pišem jer toliko toga imam reći. Pišem jer ako samo jedan život uspijem obogatiti svojim riječima onda je moj dan uspješan. Onda je moja svrha opravdana. Pišem jer to je ono što volim, to je ono što ja jesam. Ali nije tako bilo oduvijek.

Kad sam shvatila šta je sreća? Kad sam dotakla emotivno dno zaboravljajući sebe. Kad su svi bili važniji osim mene. Kad nisam imala novca, i kad sam bila gladna. Tad sam shvatila da ništa od toga što ja imam nije bilo važno. Pakovala sam se za još jednu selidbu i gledala sam pun paket cipela i pitala se - jesu li ove cipele ono što sam ja, jel to uslov za sreću, jel sam bolji čovjek s njima? Ja nisam znala ko sam, a još manje šta želim. Nije to bilo tako davno. I tada sam našla moj med. Moju teglicu. Moju malu fabriku slatkoće i sreće u sebi. Kad sam počela da prihvatam sebe, kad sam počela da radim na sebi, kad sam počela da sebe činim srećnom radeći ono što želim. Bojala sam se, nije bilo svejedno. Nije bilo lako. Bilo je suza. Ali osjećaj mira i potpunosti je bio ljepši. Bila sam sama cijeli život. I bojala sam se toga. I zato sam imala pogrešne prijatelje. I odlučila sam se osloboditi negativnih ljudi. Tada su pukla prijateljstva. Tada su se pokazali ljudi. Tada vidiš ko je bio uz tebe iz kog razloga. Nisam ostala sama. Pravi prijatelji su uvijek tu negdje. Možda nisu fizički tu, ali su samo jednu poruku daleko. I zahvalna sam na tome. A to je bio sledeći korak. Naučiti se zahvalnosti. Za ono što imaš, i za ono što nemaš. 

I dala sam sve cipele, i dala sam svu garderobu koju nikad nisam nosila, i dala sam sve što mi nije bilo više važno. Jer nije. Jer materijalni svijet nije sreća. Moja radost je moja mačka koja me svakog dana izluđuje i koja mi ne da spavati ali koja tako slatko prede i šapicama se mazi. Moja radost je svaki trenutak svakog dana kad sam spokojna, zdrava i nasmijana. Jer znam da su problemi riješivi, znam da je davanje uzvišen osjećaj, a da je ljubav u meni svakog trena. Naučila sam da je najvažnije voljeti sebe baš takvog kakav jesi, i da je važno voditi računa o svom tijelu u kom ti duša boravi. Naučila sam i to da se ljubav ne uzima, već daje. Naučila sam i to da je moja sreća bezuslovna i da je put ka uspjehu popločan mojim mislima, mojim otkucajima, i mojim djelima. 

Znam da ti sada ovo izgleda komplikovano i reći ćeš "Kako da budem srećan kad nemam posao, i kad ne mogu platiti račune, kad nemam ljubav..." Nemaš posao - ali imaš zdrave ruke i noge, oči i vid, a znaš li koliko ih ima koji nemaju ništa od toga? Uradi nešto sa tim što imaš, a imaš mnogo, samo ne vidiš. Prestani da se brineš, jer znaš da s tim ništa ne riješavaš, i ne, nije jače od tebe. Nemaš ljubav? Kako nemaš kad je ljubav u tebi. Voliš li sebe, i voliš li druge? Ljubav je svuda oko tebe, samo si zatvorio oči i srce. Svijet je čarobna školjka kad je otvoriš a život je čudo kad naučiš da vjeruješ. Meni je trebalo mnogo, i još uvijek učim, svakog trena učim. I živim. Ne od juče, ne za sutra, već sada, u ovom trenutku. I srećna sam jer nisam svoje snove iznevjerila. 

"Ubiti pticu rugalicu" Harper Li

Kad sam ušla u knjižaru sa namjerom da kupim knjigu „Ubiti pticu rugalicu“, pitali su me „Zašto čitaš ovako teška djela u ove kišne dane?“ Nasmijala sam se simpatičnoj djevojci i uzela svoj primjerak knjige. Nisam mnogo očekivala od cijele priče. Mislila sam da ću je ostaviti na pola, ako i stignem do pola. Iznenađena, pišem preporuku za istu knjigu, kao obavezno štivo koje mora da se nađe na policama svih knjigoljubaca.

Ne znam da li ste gledali film „Selma“, i da li ste gledali „12 godina ropstva“, ali lično me takve priče fasciniraju. Uopšte, istorija koja je vezana za ljude druge boje kože, je istorija koju poštujem kao da je moja. Jer ljudi koji mogu pretrpjeti toliko tešku istoriju, toliko bolnu, i zadržati u sebi osnovna načela porodice, poštovanja, i vrijednosti su za poštovanje. LJudi koji su bili toliko proganjani samo zato jer su bili drugačije boje kože. O tome se radi u knjizi. O jednom čovjeku, jednoj ptici rugalici, koji predstavlja sve ono trulo u našem društvu, i o njegovoj riječi protiv „drugačijeg“. I lijepo kaže Atikus da postoji jedno mjesti gdje su svi ljudi jednaki, bez obzira na razlike, a to je sud. Međutim, knjiga pokazuje upravo suprotno, pokazuje greške sistema u kom nisu svi jednaki. Zvuči poznato?

Cijela priča praćena iz ugla djevojčice, nevine dječije duše koja još uvijek ne razumije, još više dovodi cijelu knjigu do izražaja. Istina je, ljudi se plaše drugačijeg, puni su predrasuda, osuda, i lako je uperiti prstom u drugog. Teško je sagledati svoj život svojim očima, teško je prihvatiti istinu i jednakost. Teško je prihvatiti druge ljude ma koliko da su drugačiji.

I kao što to uvijek biva, zla djela ne mogu proći nekažnjeno. A pomoć dođe uvijek od onih od kojih to najmanje očekujemo. Sjajna knjiga. Nešto što treba da pročitaš da bi shvatio i naučio da nisi ništa bolji od drugih ako imaš malo više, ili ako si bolje obučen. Prigrli različitosti, one nas čine ljudima.

Jedva čekam drugu knjigu, a do tada, spremam novu preporuku.

UPDATE: Drugi dio 

Ovih dana mnogo čitam. Valjda je jesen takva. Nedavno sam pisala o Harper Li, i rugalici. Sjajna knjiga. Upravo sam završila čitanje drugog dijela i moram priznati, drugi dio je ostavio još jači utisak na mene. Jer znaš kako danas živimo u nekom čudnom svijetu i kako smo se tokom civilizacije uvijek nekako dijelili na ove i one. Ova knjiga obuhvata samo jednu od tih podjela, ali možda jednu od najsurovijih koje je istorija zapamtila, rasnu podjelu. Kao što sam pisala u prvom dijelu istorija crnaca me fascinira. Prodavani kao stvari, tretirani kao psi, ubijani i mučeni, a posebno svirepa djela Klana. I povrh svega toga, oni su sačuvali u sebi neke istinske vrijednost koje smo mi možda malo negdje zaturili. Knjiga je toliko upečatljivo dočara lik Skaut, potpunu slijepu za razlike među ljudima. Ona prvo gleda ljudsku dušu, pa onda sve ostalo. 

"Saglasili smo se da su zaostali, da su nepismeni, da su prljavi, smiješni, lijeni i loši, da su djetinjatsi i glupi, neki od njih, ali nismo se saglasili oko jedne stvari i nikad nećemo. Ti poričeš da su oni ljudska bića".

I zaista ima li išta gore nego oduzeti čovjeku ljudskost, misao, nadu, svijest, pretvoriti ga u stvar, u kamen, u vlasništvo. Ko ima pravo da odlučuje o ljudskoj sudbini, gdje smiješ da ideš, koju školu da pohađaš, u koga da se zaljubiš, gdje da živiš? Ko ima pravo da se igra Boga i izmisli sebi autoritet. 

malo je reći da me knjiga oduševila, pa evo ako za vikend ne zate šta da čitate obavezno oba djela ove sjajne autorke. A ja idem da postavim stražara!

"Ljubavnica zlatnog kralja", Dejna Karpenter

Znaš kako se sve priče odvijaju uglavnom na engleskim dvorovima, ili u Francuskoj i Škotskoj? E pa ja volim takve priče. Nekako me podsjećaju na djetinjstvo i bajke Andersena, ali i na ruske bajke koje sam voljela. Odavno znam da život nije ni nalik bajci. Zato nisam bila optimista kad su mi u ruke stavili knjigu „Ljubavnica zlatnog kralja“, nisam čak htjela ni da pročitam opis na kraju knjige, posebno kad sam skontala da je u stvari priča smještena u Češku. Bajke u Češkoj? I onda opet shvatiš da ne treba da imaš predrasude, da ne možeš da generalizuješ i da uvijek možeš biti iznenađen.

Tako je bilo i sa ovom knjigom. Jedna lagana pričica o sirotici i kralju, standardna bajka koja odstupa od standarda. Da, baš tako. Ono što mi se u početku činilo kao unaprijed ispričano je bilo daleko od toga. Obavijena blagom mističnošću, sa primjesom duhovne fantastike ako je tako mogu nazvati, knjiga je jednostavno mamila da je nastavim čitati, bez obzira na neprospavanu noć, putovanje, posao. Kako drugačije da nazovem grotlo pakla koje ona pronalazi, i njene moći koje posjeduje? Ali nije samo to važno. Ovo je knjiga za sve one koji su se nekad u životu osjećali odbačeno ili nevoljeno, koji su morali sa sobom da biju bitke i da vode ratove sa svojim srcem.

Jedna uzbudljiva priča o unutrašnjoj snazi čovjeka, o ljubavi, o nesalomivoj ženi, o njenoj potrebi da bude voljena, da pusti korijene, da postoji, da ima svoju sigurnost. Predivna priča sa zapanjujućim krajem, možda pomalo nedorečenim.

Poseban utisak ostavlja njeno prijateljstvo sa vukom, i ono što je u njemu pronašla. Pomisliš „Dosta je bilo, eto sad možeš imati svoj srećan kraj“. Svi mi na kraju težimo da budemo voljeni i da pripadamo, da budemo dio porodice, svi težimo ka sigurnosti i zaštiti. I taman kad pomisliš da je kraj poput bajke, iznenadiš se. Jer život je sve samo ne bajka. Borba sa svojim zlim blizancem, sa svojom tamnom stranom, sve se to krije unutar stranica ove knjige.

Sad prelazim na novo štivo, ali sam naučila još nešto. Neki ljudi imaju jednostavne želje. Neke ne možeš usrećiti ni da im svijet na dlanu pokloniš.

„Šantaram“ G.D.Roberts

Kad sam prvi put čula za knjigu Šantaram od G. D. Robertsa bilo je to na stranici jednog hrvatskog kolumniste. Pretpostavila sam da je dovoljno kompetentan da zna šta je dobro štivo pošto je i sam pisac. Nedugo potom, on je obrisao svoju preporuku sa objašnjenjem da je knjiga preobimna, dosadna, i da jednostavno nije njegov stil. Razumijem. Kratke minice i disko klubovi nisu moj stil, kao ni triler i horor romani, ali to ne znači da manje poštujem Kinga i Musoa i njihova djela. Zaintrigiralo me sve to i istraživanje je počelo.

Najzanimljivije od svega je što su gotovo sve kritike i iskustva drugih čitalaca bili pozitivni i svi su pisali o tome da je jedna od najbolje napisanih knjiga i da im je donijela neprocijenjivo iskustvo. Šta je onda moglo da bude preobimno i dosadno? Igrom slučaja u mojoj najdražoj knjižari u Podgorici su imali jedan primjerak knjige i koštala je više nego što sam mogla tog trenutka da platim. Sledeće nedelje knjige nije bilo. I više nisam mogla da je pronađem nigdje. Potraga za njom je trajala oko godinu dana. Da, mnogi bi odustali od toga, jer jedna knjiga nije vrijedna stalnog obilaska sajtova i knjižara, traženja i njuškanja. Mnogima nije. Ja nisam jedna od mnogih.

I tako, posle godinu dana sam konačno imala svoj primjerak knjige, štampan na ćirilici, jako zbijenim slovima na preko 650 stranica. Iskreno, nisam vjerovala da ću je pročitati, preplašio me je broj stranica. Kakvo strpljenje moraš da imaš na napišeš toliko djelo? Kakvo srce? Ali sa svakom okrenutom stranicom bila sam gladna i tražila sam još. Priča je zasnovana na stvarnim događajima, nije pisana kao memoari pisca već upravo kao roman, ali sve se to desilo. I knjiga je jedno od najboljih djela koje sam ikad pročitala, uz Katarinu od A. Seton. Dakle, ako bi me iko ikad pitao za najdraže djelo (pored moje knjige) odgovor bi bez razmišljanja bio „Šantaram“. U prevodu sa Marati jezika Šantaram znači Božji čovjek.

Knjiga nije samo priča o sudbini jednog čovjeka, o bjekstvu iz zatvora već o životnim odlukama, sudbini, ljubavi, prijateljstvu. Nesumnjivo najdivnije istkana emocija koju sam mogla da doživim u knjizi. Istina, opisi su detaljni, ima dijelova koje bih možda izbacila ali ovo je knjiga koju moraš da pročitaš bar jednom u životu. Ovo je knjiga koju moraš da osjetiš. Knjiga je dobila svoj nastavak, znam koliko će teško biti da ga nađem, ali vrijedi svakog momenta traganja i čekanja. Ovo je priča o bježanju i potrazi za slobodom, ali ne samo fizičkom slobodom već onom mnogo važnijom – slobodom srca. Biti toliko slobodan i otvorenog srca. Biti slobodan od svoje prošlosti i ne nositi je kao teret, biti slobodan da odlučiš i odabereš, da hodaš, da voliš. Ginuti za ljude koji su uz tebe u najmračnijim trenucima. Voljeti nekoga silinom okeana i indijskih monsuna. Davati srce slobodno svim ljudima, i pomagati im bez rezerve, bez obzira na njihovo porijeklo ili ekonomski status. Raočarati se toliko da te cijelo tijelo boli. Izgubiti najboljeg prijatelja i cijeli život ostati uskraćen za osmijeh topline i za ruku njegovog prijateljstva. I bez obzira na sve, život ide dalje. Ustajemo, budimo se, molimo se i nastavljamo dalje. Iz dana u dan. Borimo se, volimo, padamo, ustajemo, molimo za oprost, i nastavljamo. Gazimo kroz život, kroz svaki trenutak. I najvažnije – opraštamo.

Upravo sam završila čitanje, i sad mi je jasno zašto je nekom knjiga preobimna i dosadna. Srce ti naraste i ako si ikad u životu tražio način kako da oprostiš i kako da volliš i kako da živiš sa porazima onda ćeš odgovor pronaći u ovoj knjizi. Ona je dosadna samo onima koji srce nemaju. Ako ikad nađete vremena za ovo štivo sigurna sam da se nećete pokajati. Ako uspijete da pronađete knjigu nemojte žaliti novac na nju jer u njoj ima toliko ljepote i tuge, neisplakanih suza, i nepoklonjene ljubavi. Toliko svakog od nas. Toliko života.

„Plašt prošlosti sazdan je od komadića osećanja i sašiven nitima rebusa. Najvise što možemo da ucinimo, uglavnom, je da ga ogrnemo utehe radi, ili da ga vučemo za sobom dok se borimo da idemo dalje. Ali sve ima svoj uzrok i smisao. Svaki život, svaka ljubav, svako delo i osećanje, svaka misao ima svoj razlog i svoj značaj: svoj početak i ulogu koju odigraju na kraju. Nekada zaista vidimo. Nekada vidimo prošlost tako jasno, i ćutimo objašnjenje njenih znakova tako vispreno, da svaki šav vremena otkriva svoj smisao i poruku koju krije u sebi. Ništa ni u čijem životu, koliko god dobro ili lose proživljen bio, nije mudrije od neuspeha ni jasnije od tuge. I u toj majušnoj dragocenoj mudrosti koju nam pružaju čak i ti užasni omraženi neprijatelji – patnja i neuspeh – imaju svoj razlog i pravo na postojanje.“

„Jer je to ono što činimo. Iskoračimo jednom nogom, pa onda drugom. Još jednom podignemo pogled ka režanju i osmehu sveta. Mislimo. Delamo. Osećamo. Dajemo svoj maleni doprinos plimi i oseci dobra i zla koje plave svet i povlače se iz njega. Vučemo svoje nevidljive krstove ka nadi koju nosi još jedna noć. Guramo svoja hrabra srca ka obećanju koje nosi novi dan. S ljubavlju: onom strasnom potragom za istinom mimo naše sopstvene. Sa čežnjom: tom čistom, niskazanom žudnjom da budemo spaseni. Jer dokle god sudbina čeka, mi nastavljamo da živimo. Bože pomozi. Bože oprosti. Nastavljamo da živimo. „