Jer sve se menja, i sve teče, čoveče

Provela sam dva predivna dana. Sa ljudima koji su mi dragi. Ma kakvi dragi, bre. Koje volim. Onako dubinski. Jer ima takvih ljudi. Jer oni nemaju rok trajanja, i neće se pokvariti sa prvim nestankom struje. Oni su moji. I ne, neću da pišem o ljudima, o njima tako rijetko mogu pisati, oni su spakovani u druge tekstove, ovde je samo moje srce. Moj mali kaktus, trnjika, zrno graška, raspjevani maslačak i rastužena sova. I moj mali prst.

Postoje ljudi koji su mi uvijek nedostajali. Cijeli moj život sam trčkarala za njima, kao malo pseto, skakutala oko nogu, vukla za rukave, cvilila. Nedostajali su mi i kad sam bila sama, i kad sam bila srećna, i kad sam imala temperaturu... Postoje ti ljudi, i juče mi po prvi put nisu nedostajali. U ova dva dana prelijepih zalazaka sunca, i osmijeha, i radosti, osjetila sam da sam slobodna od onog što se zve prošlost. Ništa nije boljelo. Samo sam disala, gledala u more, upijala vodu, osjećala svežinu, smijala se. Bila sam živa, potpuno živa. Iz malog prsta živa. 

Svi su pokušavali da me nauče nečemu, od prvih koraka, i slova, od "Hvala" i "Izvini", preko stranih jezika, istine i vezivanja pertli. Svi su pokušavali da me nauče nečemu osim životu. Niko mi nije znao pokazati kako da živim sa srcem, bez mehanike, bez brige. Kako da budem srećna bez novca, kako da budem slobodna i kako da moja krila budu od neba sašivena. Niko me nije umio/htio naučiti kako se voli, kako se smije, kako se diše bez osjećaja krivice. Jesu li znali?

Dok sam se prepuštala moru, i sakupljala so u ovim danima kad se jesen najavljuje osjetila sam da se moje tijelo predaje, da moje srce se utapa, da sve što imam su moja krila. I bila sam neizmjerno zahvalna, i još uvijek sam. Jer imam ovakve ljude. Jer sam prošlost prihvatila kao najobičniju priču iz novina. Jer sam one ljude koji su mi nedostajali pustila da žive život koji su naučili. Jer mi ne nedostaju više. Jer znam da je život predivna avantura i da ga mogu kreirati kako ja želim. Jer ljubav nije bol, već svrha. Jer znam da ću uspjeti da svoje želje pretočim u istu ovu so. U život. 

Sigurna sam da ću umjeti da pišem i o sreći baš onako kako znam ukus tuge. Niko me nije znao/htio naučiti da budem živa a to je tako jednostavna stvar. I znam, oni nisu mene učili, ali ja tu tajnu neću sakriti u džepu, i sačuvati za sebe. Ja ću je pričati. Svima. Jer svi možemo biti ovako beskrajno srećni. Ovako divno živi. Ovako voljeni i nesebično zaljubljeni u ljubav. Kakav divan ples to može da bude. Kakav divan pad u nebo. 

Ja se još uvek ponekad zaletim na vetrenjače

Danas bih mogla reći nešto nama ženama. Danas bih mogla reći nešto nama ljudima. Jer mi se može. Jer mi čudno treperi duša kad pomislim koliko sam promijenila svoja jutra. Jer bih srce dala da i ti promijeniš svoja. Jer možeš. Jer ti tako želiš. Drugi ionako nisu važni. Pusti i njih da budu. Jer ti već jesi. Nemoj nikad da ugasiš plamen u sebi. Nemoj nikad da dozvoliš da ti kiša iz tuđih usta ugasi dušu, i želje, i snove. Oni ne znaju da je malo potrebno za sreću. Njima je i S veliko. Oni ne znaju da je njihova ogorčenost samo došla tu iz neznanja. Iz zatvorenog srca. Zato ti svoje otvori. 

Danas bih mogla da ti kažem da je suština svega voljeti. Sebe prvo. Bez obzira na sve druge. Kad to naučiš moći ćeš voljeti i drugu polovinu sebe, kad je sretneš. A hoćeš. Duše se sretnu. Unaprijed dogovreno. I svaka je prava, svaka je iskustvo, svaka je ljubav. Nemoj da se kaješ zbog bivših radosti. Pamti ih kao lijepe, čak iako su ih drugi zatrovali. Pamti sebe kao najljepši suncokret u tom polju nadanja. I koračaj. Bez obzira na bol. Jer bol znači samo jedno  - sreća dolazi. 

Nemoj da me pitaš znam li ja uopšte šta je bol. I nemoj da me pitaš kako mogu biti srećna kad je nesreća u svijetu. Odgovoriću ti kratko. Znam šta je to prvo, i to baš dobro znam. Urezala sam u kožu to znanje. Izdigla sa se iznad njega, i sad dišem. Ima ta jedna kost u grlu koja mi svaki dan smeta, a ne mogu joj ništa, ali živim s njom. Ja sam je tu stavila. Ja sam odabrala. I da - mogu biti srećna uprkos nesrećama u svijetu. Jer mi se može. Jer sam ja birala. To ne znači da ne saosjećam, to ne znači da ne pomažem, to ne znači da me ne boli dječija suza. Ali mogu da budem srećna. Možeš i ti. Srećna sam kad mogu da uplatim novac za nekog u mojoj zemlji kome to treba. Srećna sam noj maloj cigančici dam sitan novac iako ne traži. Srećna sam jer najboljem drugu mogu kupiti majicu. Srećna sam jer mogu na svoj način pomagati drugima da otvore srce. Vjerujem da mogu. 

Problemi u životu nisu problemi. Shvati to kao izazove, slagalicu, matematiku. Shvati to kako hoćeš samo ne kao problem. Nemoj da pitaš druge. Nemoj da ih slušaš. Nemoj ni mene. Svi smo mi samo drugo mišljenje, ti si važan. Tvoj osjećaj. Tvoje srce. Jedino što trebaš znati jeste da ti biraš. Ti vjeruješ. Ti voliš. Tvoj život. Vidiš, sve druge moraš postaviti na svoje mjesto u partiji šaha života. Svi oni su samo djelići mozaika oko tebe. Ti si centar. Reći ćeš da je to sebičnost. I jeste. Na neki način. Jer ti i jedino ti imaš pravo da upravljaš svojim životom. Ti i jedino ti imaš pravo da donosiš odluke. Ne moraš biti ukroćena zver. Zašto bi bio kad možeš biti svitac. Možeš biti ono što želiš. Udahni i skoči u nebo. 

Drugi će ti mahati. Vući te za krila da se vratiš. Bacati stijene zlobe na tebe jer oni ne znaju kako da polete. Pokušaće da te ulove, da te zatvore u tuđa očekivanja i da te bace u podrume sopstvene patnje. Ti samo diši. I leti put sunca. Voli. Diši. Vjeruj. Diši. Leti. I nikad nemoj prestati da gledaš u mjesec. Tu je tajna. Mrak više nikad neće biti isti. 

Izmišljam bajku, malu naopaku uspavanku

Jutros je odzvonio neki čudan zvuk mojom sobom. I juče isto. Smijeh. Zvonki, glasni smijeh. Sjedim u krevetu naspram sebe i smijem se. U kom trenutku sam to počela da radim? Kad sam obojila jutra, i kad je prestalo da mi nedostaje sve ono što drugi smatraju esencijalnim? Nisam sigurna, ali zaista - srećna sam. Ustajem i onako raspuštene kose koja ima svoj smjer kretanja izlazim na terasu. I briga me što je vjetar, i što sam ja u vešu, i da li je komšiluk ustao. Gledam u nebo, protežem ruke i penjem se na prste. "Hvala ti Veliki Inženjeru"! Ko god da me čuje tamo negdje gore u Fabrici Života.

Nikad nisam tražila mnogo. Čak ni kao dijete. Tada posebno. Bilo mi je dovoljno da imam knjigu, da slušam muziku, da se igram i da me vole. Ovo zadnje mi je najviše trebalo. Najmanje ga je bilo. Nema veze. Danas ja znam da volim. Danas mi nije važno više da li je uzvraćeno. Ja volim za svijet. Udišem miris moje omiljene nes kafe, i spuštam sočan, zvučan poljubac mački u čelo. Da, mački. Mojoj čupavici. I zahvalna sam na toj ljubavi. Jer jeste ljubav. Jer tako malo treba za ljubav. Još manje za sreću. 

Omlet sa lješnicima i kikiriki puterom. Istezanje u krevetu. Bosa stopala. Osmijeh. Prrrrrrrrredenje mačke. Kad sam počela da primjećujem takve stvari? Ne smeta mi vjetar. Uspavljuje me. Ne smeta mi ni kiša. Ne smeta mi ni kolega na poslu sa kojim ne razgovaram. Ne drogiram se. Samo sam ispunjena i srećna. Tražiš razlog? Pa imam ih dosta ali možda je najvažniji taj što sam živa, sita, običena, zaposlena, i što mogu da pišem. To više od svega. Tebi je to možda malo. Tebi treba više. Kako onda uvijek dobiješ manje? 

Još uvijek imam ponekad poteškoća da udahnem. Zbog nedostajanja. Zbog onog leta kad sam krila širila, pa ih spalila. Ali nova su porasla. Još ljepša. Samo sad ne letim. Ne još uvijek. U pravom trenutku. Letova će uvijek biti. Krila moja će uvijek biti samo ljepša. Želim biti potpuno slobodna, i vezana, bez korijena. Želim letjeti i držati se za ruke, i dom da mi bude cijeli svijet. Želim čovjeka koji je čovjek, i povremeno zvijer, a ne drvo koje se na jedno mjesto veže i za zvijezde ne zna. Znam ja dobro šta i koga želim. Iako mi ponekad nedostaje smijanje na kapiji, i bezdani u očima. Ali uprkos tome, uprkos svemu - srećna sam. 

Oblačim se za posao. Izlazim vani, i vjetar mi mrsi trepavice. Udišem vaduh i opet smijeh čujem. To ja odzvanjam stepeništem, to ja krivudam ulicom. Tako malo je dovoljno, a tako mnogo potrebno da postaneš takav. A toliko je jednostavno. I tu nema tajne, nema čarolije. Biti živ je sasvim dovoljno. A bajka je tek počela. 

Tako sam lako znao da je volim...

Do đavola. Eto, znam da mi ne priliči, alli psovala bih večeras. Grizla bih. Ujedala kao bijesno pseto. Poput ajkule željne krvi. Tvoje krvi. Tvog mesa. Tvoje kože. Mirisa. Bilo čega, samo da je tvoje. Do đavola. Put već znam napamet. Nisam pesimista, nisam loše raspoložena. Nisam tužna što je možda i najvažnije. Samo mi nedostaješ. Opet. Ti, sa zvijezdama u očima koje sam jedino ja vidjela. Nedostaješ mi i to me kida ponekad. Zaćutim na trenutak. Nasmijem se kad se sjetim. Uvijek se nasmijem. Uvijek ću. Do đavola, nemoj da mi nedostaješ više. 

Evo, ovako polupijana, dok još sa srcem mogu da razgovaram, evo, želim ti reći da mi još uvijek nedostaješ. Uvijek ćeš. I dok sam te gledala u oči i govorila ti da imam nekog kog više nemam, i tad si mi nedostajao. Tvoja sreća i razočaranost pomiješane u zenicama dok si me slušao su bile otrov za moje vene. I tad si mi nedstajao, tako blizu pred mene, mene grube. Nedostajao si mi dok su se zvijezde kiselile u mojoj sreći, i dok sam ti govorila kako sam zalutala u polje makova, da pobjegnem od tebe, od tvog mirisa, da zaboraviš potpuno da sam ikad tvoja suza bila na ramenu. Nedostajao si mi, a nisam ti rekla. Obećala sam ti, i ispunila obećanje. Pustila sam te. dala ti slobodu. Predala te. Prividno bar. 

U srcu je ostao žal za tobom, žal za nama koji smo bili a nismo postojali. Žal za nama koji smo mogli a nismo umjeli. Ti sa mnom nisi smio, ja s tobom nisam znala. I sad, posle vina, i posle svih noći, i sad mi još uvijek prođeš kroz misli pred spavanje. Ti i želja da si srećan. To će mi uvijek biti želja za rođendan i za Novu godinu, za svaku novu zoru, za svaku zvijezdu padalicu, za svaku kometu, sve dane i noći. Ja ču svoje mjesto stvoriti. Kidnapovala sam zrak sunca da mi uvijek gori iznad glave. Ja ću umjeti svoj mir da nađem, svoju sreću od potkovice da napravim. Za mene ne brini, 

Sad, ovako naivno opijena, polunasmijana i sa nebom u očima želim ti zahvaliti za sve dane i noći. Za sve osmijehe. Za mirise. Za obećanje koje sam morala dati. Za to što znam da si tu. Za to što znam da postojiš takav. Hvala ti za sve ono što smo bili a nismo znali da jesmo. Hvala ti za svaki šeretski osmijeh koji si mi dao, Znam da sam bila gruba, znam da sam bila loša, znam... Do đavola, ti si taj koji ne zna koliko sam trnja prošla da bih tebe takvog srela. Ti si taj koji ne zna koliko sam te čekala. I evo, ipak sam te pustila. Pustila sam te jer zaslužuješ slobodu, jer zaslužuješ sreću, i ljubav iznad svega. Zaslužuješ je iako ti se sada čini da je ne želiš. Meni je zaista ostao žal za nama. Do đavola, opet mi nedostaješ. Izvini, Nije moje da psujem. Izvini. Noćas mi samo nedostaješ. Zagorčile mi vene uspomenama. 

Malo o Albaniji u stilu Indije

Planiranje godišnjeg odmora nije baš jednostavno. Tačnije, ako ti je život avantura od čega ti onda treba odmor? Ne, meni je bilo potrebno još avanture. I tako, igrom slučaja, prstom sudbine i malo ludila i odlučim se za Albaniju, grad Valona. I svi su me pitali da li sam normalna, da li sam luda, da li znam šta radim, kuda idem, i to još sama i to još žensko. Iskreno, za moje psihičko stanje ni jedan psihijatar neče naći dijagnozu, komšiluk to zna mnogo bolje. I još iskrenije, ja nikad nisam znala kuda idem i šta radim, jer sam se trudila da radim samo ono što želim, mada je bilo i situacija kad sam bila prisiljena da napravim neki potez u životu. Uglavnom, ljudi, pustite me da budem, Nikad nisam imala ni vremena, ni volje, ni živaca da se pravdam i objašnjavam onima koji nemaju svoj život. Ja sam svoj uvijek živjela najbolje što sam umjela, što ne znači da sam uvijek radila prave stvari i da sam bila u pravu.

Zaputila sam se u Albaniju, Preko Tirane. Šest sati vožnje. Kroz užasan saobraćaj. Dvije saobraćajne trake, šest kolona. Nema sviranja, nema buke, svi lagano voze, jedni preko drugih. Bilo mi je sve to toliko zanimljivo da umor nisam  ni osjetila. U Tirani, na improvizovanoj ledini koja predstavlja autobusku stanicu sam odmah uhvatila mini bus za Valonu, Pošto ja nisam nigdje našla informaciju, evo da znate - bus Tirana - Valona ima na svakih sat vremena. Karta je oko 400leka što je nešto oko 3e,

Valona je stvarno lijep grad, ili će to bar biti za nekih 20-30 godina kad se izgradi i kad se saobraćajna infrastruktura postavi na mjesto. Naravno, ne postoji autobuska stanica. Maltene razumijiu engleski jezik, a i ako ne znaju, odmah pronađu nekog ko zna. Ljudi su zaista odmah tu da pomognu, što je razbilo sve predrasude o Albancima kao ljudima, predrasude koje su drugi uporno pokušavali da mi ubace u glavu. Loših ljudi ima svuda, ali ako ti je fokus na dobrim onda ove loše nećeš ni vidjeti. Tako je to u životu. 

O hotelu u kom sam bila je suvišno pričati lijepe stvari, jer na slikama je sve to bilo drugačije, ali opet vlasnici i ono malo zaposlenih su zaista bili od pomoći, soba je bila čista, i to je bilo dovoljno. Drugi hotel u koji sam išla na ručak, i gdje sam bila na plaži je prelijep, i ako neko bude htio eksperimetisati kao ja, obavezno treba obići hotel Liro. Jonsko more je zaista toplo, nije slano kao naše, i plaže u Valoni su mnogo kamenitiije, ali lijepe. Možda ova moja pomalo zastrašujuća. Malo više. Jer talasi nisu bili bezazleni. No, čim njih pređeš odmah ideš u otvoreno more i plivaj i do Italije ako želiš. Sloboda i blagi miris soli, neponovljivi zalasci sunca, i tišina su nešto najbolje u tom dijelu grada. A to je vrijedilo putovanja. 

Moja najdraža knjiga, ako mogu da neku izdvojim, definitivno jeste "Šantaram". I u potpunosti sam doživjela taj osjećaj iz knjige o kom je pisac pisao. Doživjela sam ga u Albaniji. Te tople ljude koji te čekaju da izađeš na stanicu i onda se grabe oko tebe, prijatnog osmijeha i spremni da se bace pod autobus zato jer si ih častio euro preko cijene koju su tražili. Spremni da ti nose torbu iz agencije u agenciju i nije im teško da ti udovolje, samo da stigneš na vrijeme, samo da se ne izgubiš. Ima tako nekih ljudi koji su onako čovječni i koji imaju srce u grudima, pa bili oni Albanci, Crnogorci, Srbijanci, Rusi ili kako god - oni su za mene ljudi i tačka. 

Zašto sam se vratila ranije? Ne znam da objasnim. Otišla sam da budem sama sa sobom, da dišem svoj vazduh, da pišem, da malo  napunim baterije, da malo eksperimentišem, da izazivam svoje dane. Otišla sam, i nije mi žao. Uhvatio me nemir i nostalgija za mojom mačkom, svatila sam da mi samoća više ne smeta, da nisam usamljena, ni sama, da sam srećna, da je sreća uvijek sa mnom, u meni, i da je ljubav nešto što me nikad neće napustiti. Ne, nije mi bila potrebna Albanija za to, ali sam željela da odem, i da budem ono što ja jesam. A drugi mogu da nose predrasude, i da osuđuju, i da zabadaju nos tamo gdje mu nije mjesto. Mene ostavite na miru. Meni je zaista ovako dobro. 

Vratila sam se i nastavila svoj odmor, Nastavila sam sa svojim životom onakvim kakvim ga najbolje znam. Ako poželiš ići u Albaniju definitivno nemoj ići bez svog auta, to je možda i osnovno pravilo. Ja sam svoje iskustvo izgradila. Meni je zaista lijepo kad živim svoj život. Ne petljam se u politiku, ne zanimaju me tuđi životi, ponekad vidiš, i sa svojim se borim da ne napravimo ludilo, Zaista, moje srce je samo jače i snažnije. I želim ti da i tvoje bude takvo. Želim ti da dišeš punim plućima i radi ono što želiš. Ja znam da ja jedino  tako mogu. 

Mirupavshim!

Svijet je samo malena školjka u moru mog srca

Ludilo zagospodarilo danima, tišina preuzela primat nad noćima. I tako minut u minut, svakog trena. Dišem. Dišem da sačuvam mir. Da osjetim ljubav. Dišem jer tako znam da sam živa. Živa sam jer znam da sam srećna. Srećna sam jer volim. A postoji li između rođenja i odlaska sa ovog svijeta nešto važnije od ljubavi? Volim. Sebe prvo. Moju Čupavicu na četiri šape. Miris njenih šapa. Njen hrapavi jezik na mom nosu. Njeno krzno na mom vratu. Ostatak svijeta. I one koji mene ne vole. Njih najviše. Jer njima je to potrebno. Jer kako tužan mora biti njihov život bez ljubavi?

Pišem. Pišem da razbijem nebo. Pišem da ti ispričam. Pišem da ti pokažem da je svijet uvijek sastavljen iz dva dijela - dobrog i lošeg. Pišem da bih ti pokazala kako sam ja porasla, kako sam ja procvjetala, kako je život čudo. Pišem iz srca. Iz duše. Iz sopstvene krvi. Pišem svom snagom svojih emocija i ne krijem ništa. Ne krijem suze, ni osmijeh, ni bol. Ne krijem kad mi nedostaje. On. Neko. Svi. Mala je to riječ za taj osjećaj. PIšem pjesme, stihove kačim po tavanici kao lampione. Možda i nisam to ja. Možda su to tuđi prsti koji pišu, ja samo osjećam. Svi smo prošli kroz to. Pišem da bi i ti umio reći da to osjećaš. Malo je riječi danas koje te mogu pogoditi u srce, ako ga imaš. Pišem iz peta. Iz malog prsta na nozi, ovog iskrivljenog, okrnjenog, krzavog. Bože, kakav blesav mali prst. 

Sjedim ponekad u noći, i prepustim se sebi. Pokušam osjetiti svako parče vazduha koje unesem u sebe. Pokušam osjetiti svaku kap vode na tijelu dok stoji ispod tuša, Pokušam udahnuti svaki miris povrća pomiješanog sa vrućinom. Osjećam. Još nisam pronašla pravi naziv, ali mislim da se pokušavam sjediniti sa prirodom koliko je moguće u savremenom svijetu. Toliko je tijela zakopano u zemlji. Ljudskih, životinjskih. Da li se ikad zapitaš koliko energije ima u tom tlu kojem gaziš? Ideš li nekad bos po zemlji ili se plašiš isprljati stopala? Smiješ li da pokisneš? Znaš li da oblak nikad ne može umrijeti? I evo, opet se smijem. Opet sam srećna. Opet udišem. I pišem. 

Dužnost mi je da budem svoja. I vaša. Želja mi je da ti ispričam ono što sam ja prošla u svojim godinama. Jer sam sve naučila sama. Ti ne moraš. Ja nisam znala za bolje. Ti možeš. Pišem, jer to je moja svrha. Ja srce osjećam u grudima kao ogromnu, džinovsku kutiju prepunu svitaca. Prepunu rojeva zvijezda, i oblaka. I sve to upakujem u riječi. Promućkam i rodim pjesmu. Čaroliju. I da mogu još više od srca da odlomim, da mogu još više od sebe da dam, da mogu i dušu ko ponjavu da istresem i to bih, ako će to dotaći makar jedno još srce. Ako će još samo neko, pa makar i sa pola duše, disati zajedno sa mnom. Jer voljeti je moj izbor. 

Ne dobijam poklone često. Nemam od koga. Ne umijem ni da ih primim ljudski, ušeprtljam se i zacrvenim, trepavice mi se prepletu sa zenicama. Al volim knjige. I vjerujem da su to i dalje najljepši pokloni koje može nekom dati. I zato ja dajem moje. Onu jednu, prvu. Dok drugoj krila ne napravim. U međuvremenu čitam. I onda ti kažem "Pročitaj ovo" jer mene je obogatilo. Ima tih knjiga zbog kojih zaista više volim tišinu od ljudi koji nemaju ništa za reći. Takvi najviše pričaju. I vjeruj mi, sa dobrom knjigom nikad ne možeš biti sam. Bude i loših, baš kao i ljudi. Njih skloniš, zaboraviš, baš kao i ljude. I nikako ne zaboraviš da dišeš. Da i dalje voliš. 

Malo je meni prostora za napisati sve što osjetim. I tako kidam, djeliće, poput kockica čokolade. Sutra ću ti pisati o nečem drugom. Danas sam samo željela ovo parče tišine da ti dam, da znaš da i kad te niko ne voli, volim te ja, jer si dio ovog svijeta, jer je život ljubav, jer sam ja ljubav, jer moje srce je dovoljno malo da voli ovako velik i divalj svijet. Jer ga želim voljeti. Uprljam nekad dlanove zemljom, i ovim mojim okrnjenim malim prstom zaronim u oblake. I ne, ne pretjerujem. Ovo je mir u kom želim ostati. I ovo su oči kojima svijet želim vidjeti. I jednog dana cijelog ću ga obići. 

Neke želje se nisu ostvarile al ne mari. Dobre su to želje...

Svako ima svoj put, svoju životnu stazu kojom korača. Svako ima svoje probleme, ili bar ono što zove problemima. Ne zna se svako nositi sa tim. Nisam ni ja znala. I zato pišem ovo danas. Jer nisam znala, jer me niko nije mogao naučiti, jer mi niko nije rekao da sreća nije svijet oko nas, već svijet u nama. 

Kad odrasteš u radničkoj porodici u kojoj se više nema nego suprotno, i kad odrasteš sa dodatnim opterećenjima sa kojima sam se ja borila kroz svoje djetinjstvo i tinejdžerske dane, počneš misliti da je sreća rezervisana za druge, bogate ljude. Zavidiš ponekad na njihovom sjaju, i trudiš se biti ono što nisi. Imaš svoje komplekse sa kojima ne možeš izaći na kraj, i sve što vidiš je da je tebi loše, a drugima dobro. Pa dođavola, u čemu je trik? Zar imaju ljudi kojima jednostavno samo trnje služe za doručak? I oni koji zvijezde večeraju. 

Pregazila sam moje trnje. Pregazila sam tuđe zvijezde u potrazi za svojom. Držala sam se grčevito svojih snova, maštala i još uvijek učim. Trebalo mi je mnogo da shvatim da novac nikad ne može da mi kupi ono što nosim u sebi. Trebalo mi je mnogo da shvatim da sreća nije oko mene već u meni. Svi je imamo. To ti je kao tegla meda. Neko je uspije otvoriti a neko ne. I ne mogu ti ja pomoći da otvoriš svoju. Mogu ti reći kako sam ja uspjela. Jer vjerujem da sam srećna. Vjerujem da mogu sve što želim. Vjerujem da zaslužujem. Bilo je trenutaka kad nisam vjerovala. Kad sam mislila da je za mene rezervisana tuga svijeta. I svi ratovi mi nisu bili važni, moja tuga je bila veća. Sebično zar ne? 

Bilo je važno da svaki dan odem sa frendicom na kafu. Bilo je obavezno da imam bar deset pari salonki. Bilo je obavezno da imam sto više haljina i čarapica, čizmice, jaknice, novi telefon, dvadeset raznih krema za tijelo, crvene ruževe u svim nijansama... Bilo je važno! Tada. Kad nisam znala. Prošla sam svoj dio pakla. Svi smo. Već odavno živim samostalno. Plaćam svoje račune, ne dugujem novac ni usluge, imam posao, imam prijatelje, mačku, psa, radost i zdravlje. Tako sam željela. Tako sam zamišljala. Pišem, nekad na terasi, nekd u krevetu, nekad na poslu. Pišem jer toliko toga imam reći. Pišem jer ako samo jedan život uspijem obogatiti svojim riječima onda je moj dan uspješan. Onda je moja svrha opravdana. Pišem jer to je ono što volim, to je ono što ja jesam. Ali nije tako bilo oduvijek.

Kad sam shvatila šta je sreća? Kad sam dotakla emotivno dno zaboravljajući sebe. Kad su svi bili važniji osim mene. Kad nisam imala novca, i kad sam bila gladna. Tad sam shvatila da ništa od toga što ja imam nije bilo važno. Pakovala sam se za još jednu selidbu i gledala sam pun paket cipela i pitala se - jesu li ove cipele ono što sam ja, jel to uslov za sreću, jel sam bolji čovjek s njima? Ja nisam znala ko sam, a još manje šta želim. Nije to bilo tako davno. I tada sam našla moj med. Moju teglicu. Moju malu fabriku slatkoće i sreće u sebi. Kad sam počela da prihvatam sebe, kad sam počela da radim na sebi, kad sam počela da sebe činim srećnom radeći ono što želim. Bojala sam se, nije bilo svejedno. Nije bilo lako. Bilo je suza. Ali osjećaj mira i potpunosti je bio ljepši. Bila sam sama cijeli život. I bojala sam se toga. I zato sam imala pogrešne prijatelje. I odlučila sam se osloboditi negativnih ljudi. Tada su pukla prijateljstva. Tada su se pokazali ljudi. Tada vidiš ko je bio uz tebe iz kog razloga. Nisam ostala sama. Pravi prijatelji su uvijek tu negdje. Možda nisu fizički tu, ali su samo jednu poruku daleko. I zahvalna sam na tome. A to je bio sledeći korak. Naučiti se zahvalnosti. Za ono što imaš, i za ono što nemaš. 

I dala sam sve cipele, i dala sam svu garderobu koju nikad nisam nosila, i dala sam sve što mi nije bilo više važno. Jer nije. Jer materijalni svijet nije sreća. Moja radost je moja mačka koja me svakog dana izluđuje i koja mi ne da spavati ali koja tako slatko prede i šapicama se mazi. Moja radost je svaki trenutak svakog dana kad sam spokojna, zdrava i nasmijana. Jer znam da su problemi riješivi, znam da je davanje uzvišen osjećaj, a da je ljubav u meni svakog trena. Naučila sam da je najvažnije voljeti sebe baš takvog kakav jesi, i da je važno voditi računa o svom tijelu u kom ti duša boravi. Naučila sam i to da se ljubav ne uzima, već daje. Naučila sam i to da je moja sreća bezuslovna i da je put ka uspjehu popločan mojim mislima, mojim otkucajima, i mojim djelima. 

Znam da ti sada ovo izgleda komplikovano i reći ćeš "Kako da budem srećan kad nemam posao, i kad ne mogu platiti račune, kad nemam ljubav..." Nemaš posao - ali imaš zdrave ruke i noge, oči i vid, a znaš li koliko ih ima koji nemaju ništa od toga? Uradi nešto sa tim što imaš, a imaš mnogo, samo ne vidiš. Prestani da se brineš, jer znaš da s tim ništa ne riješavaš, i ne, nije jače od tebe. Nemaš ljubav? Kako nemaš kad je ljubav u tebi. Voliš li sebe, i voliš li druge? Ljubav je svuda oko tebe, samo si zatvorio oči i srce. Svijet je čarobna školjka kad je otvoriš a život je čudo kad naučiš da vjeruješ. Meni je trebalo mnogo, i još uvijek učim, svakog trena učim. I živim. Ne od juče, ne za sutra, već sada, u ovom trenutku. I srećna sam jer nisam svoje snove iznevjerila.