Izeš sliku, nigde jedra na vidiku.

Kiša. Ne volEm kišu. Bar nisam ranije. Sjedim na terasi, u svom plavom džemperu, bosonoga i odbjegla od svijeta. Ulična svjetiljka se pali i gasi i kao na bioskopskom platnu mi prolijeću slike. Slike nas. Slike djetinjstva. Svađa od ujutru. Da, svađa. Ona u kojoj se svađaš sa svojim srcem, pokušaajući da objasniš, da natjeraš one svoje ljude da te shvate. Da razumiju. Nikad oni ne mogu razumjeti. Oni su s ove planete. Ja nisam. Njima je sve to normalno. Meni nije. Meni je ljubav normalna. Smijeh. Radost. Zagrljaji. Palačinke. Meni sam ja normalna. 

Gromovi odzvanjaju. Utrkuju se koji će biti jači, glasniji, ko će nadjačati moj smijeh. Jer smijem se. Jer srećna sam. Jer osjećam veliki balon sapunice oko sebe ispunjen ljubavlju i emocijama, i zagrljaje. Ne znam čijim ali osjećam ga. I znam da nisam sama. Znam da negdje na ovom svijetu neko isto tako sjedi kao ja i isjeća moj zagrljaj. To duše se negdje srele. Znam da jesu. Iako mi ovog petog u mjesecu, pet mjeseci kasnije nedostaje jedan trenutak. Poljubac. Radost. Jer bila je. Meni jeste. 

Ponekad i ja zalutam. U sebe najviše. Dok gledam kako se gromovi utrkuju po nebu, moje sopstvene emocije se utrkuju da nadjačaju jedna drugu. Udišem vjetar u sebe i osjećam se sigurno. Osjećam mir. Kišu na licu. Rukom posegnem da je utrljam u kožu ali je već završila jedna kap na usnama. Okus soli. Kad je kiša postala slana? Shvatam, to moje se riznice izlivaju. Ali ne osjećam tugu. Osjećam osmijeh na usnama. Osjećam ljubav svuda oko sebe dok mi prsti na nogama drhture od zime. Možda je ovo najava jeseni, ali sigurna sam nije najava kraja ljeta. Moje ljeto je u meni. Vječno. Ne smeta mi kiša. Naprotiv, uz pravu muziku, šolju toplog čaja i ovaj balon oko mene, možda je i volEm. Možda je i lijepa. Večeras jeste. Meni bar. 

Ustajem, širim ruke i smijem se. Radujem se nekom novom životu, novom poglavlju. Radujem se jer sam slobodna, jer moje srce širi krila, a dugo ih je tkalo. Širi ih i odgovaram izazovu - dišem, živim i radujem se. Svakom danu. Svakoj zori. Mojim jutrima, noćima još više. Šetanjama. Izletima. Ljubavi. Ovoj mojoj, balonskoj. U sapunici. Vjerujem da će se nekad i druga polovina zagrljaja savršeno uklopiti u moj stan bez tepiha koji za mene nije uslov za sreću. I ne moram da ga kupim. Ulazim u sobu dok moja čupavica prede i smješta se na moj vrat, sa glavom na srcu. Jer srce je. Nije trnjika. Moje je. 

Jer sve se menja, i sve teče, čoveče

Provela sam dva predivna dana. Sa ljudima koji su mi dragi. Ma kakvi dragi, bre. Koje volim. Onako dubinski. Jer ima takvih ljudi. Jer oni nemaju rok trajanja, i neće se pokvariti sa prvim nestankom struje. Oni su moji. I ne, neću da pišem o ljudima, o njima tako rijetko mogu pisati, oni su spakovani u druge tekstove, ovde je samo moje srce. Moj mali kaktus, trnjika, zrno graška, raspjevani maslačak i rastužena sova. I moj mali prst.

Postoje ljudi koji su mi uvijek nedostajali. Cijeli moj život sam trčkarala za njima, kao malo pseto, skakutala oko nogu, vukla za rukave, cvilila. Nedostajali su mi i kad sam bila sama, i kad sam bila srećna, i kad sam imala temperaturu... Postoje ti ljudi, i juče mi po prvi put nisu nedostajali. U ova dva dana prelijepih zalazaka sunca, i osmijeha, i radosti, osjetila sam da sam slobodna od onog što se zve prošlost. Ništa nije boljelo. Samo sam disala, gledala u more, upijala vodu, osjećala svežinu, smijala se. Bila sam živa, potpuno živa. Iz malog prsta živa. 

Svi su pokušavali da me nauče nečemu, od prvih koraka, i slova, od "Hvala" i "Izvini", preko stranih jezika, istine i vezivanja pertli. Svi su pokušavali da me nauče nečemu osim životu. Niko mi nije znao pokazati kako da živim sa srcem, bez mehanike, bez brige. Kako da budem srećna bez novca, kako da budem slobodna i kako da moja krila budu od neba sašivena. Niko me nije umio/htio naučiti kako se voli, kako se smije, kako se diše bez osjećaja krivice. Jesu li znali?

Dok sam se prepuštala moru, i sakupljala so u ovim danima kad se jesen najavljuje osjetila sam da se moje tijelo predaje, da moje srce se utapa, da sve što imam su moja krila. I bila sam neizmjerno zahvalna, i još uvijek sam. Jer imam ovakve ljude. Jer sam prošlost prihvatila kao najobičniju priču iz novina. Jer sam one ljude koji su mi nedostajali pustila da žive život koji su naučili. Jer mi ne nedostaju više. Jer znam da je život predivna avantura i da ga mogu kreirati kako ja želim. Jer ljubav nije bol, već svrha. Jer znam da ću uspjeti da svoje želje pretočim u istu ovu so. U život. 

Sigurna sam da ću umjeti da pišem i o sreći baš onako kako znam ukus tuge. Niko me nije znao/htio naučiti da budem živa a to je tako jednostavna stvar. I znam, oni nisu mene učili, ali ja tu tajnu neću sakriti u džepu, i sačuvati za sebe. Ja ću je pričati. Svima. Jer svi možemo biti ovako beskrajno srećni. Ovako divno živi. Ovako voljeni i nesebično zaljubljeni u ljubav. Kakav divan ples to može da bude. Kakav divan pad u nebo. 

Ja se još uvek ponekad zaletim na vetrenjače

Danas bih mogla reći nešto nama ženama. Danas bih mogla reći nešto nama ljudima. Jer mi se može. Jer mi čudno treperi duša kad pomislim koliko sam promijenila svoja jutra. Jer bih srce dala da i ti promijeniš svoja. Jer možeš. Jer ti tako želiš. Drugi ionako nisu važni. Pusti i njih da budu. Jer ti već jesi. Nemoj nikad da ugasiš plamen u sebi. Nemoj nikad da dozvoliš da ti kiša iz tuđih usta ugasi dušu, i želje, i snove. Oni ne znaju da je malo potrebno za sreću. Njima je i S veliko. Oni ne znaju da je njihova ogorčenost samo došla tu iz neznanja. Iz zatvorenog srca. Zato ti svoje otvori. 

Danas bih mogla da ti kažem da je suština svega voljeti. Sebe prvo. Bez obzira na sve druge. Kad to naučiš moći ćeš voljeti i drugu polovinu sebe, kad je sretneš. A hoćeš. Duše se sretnu. Unaprijed dogovreno. I svaka je prava, svaka je iskustvo, svaka je ljubav. Nemoj da se kaješ zbog bivših radosti. Pamti ih kao lijepe, čak iako su ih drugi zatrovali. Pamti sebe kao najljepši suncokret u tom polju nadanja. I koračaj. Bez obzira na bol. Jer bol znači samo jedno  - sreća dolazi. 

Nemoj da me pitaš znam li ja uopšte šta je bol. I nemoj da me pitaš kako mogu biti srećna kad je nesreća u svijetu. Odgovoriću ti kratko. Znam šta je to prvo, i to baš dobro znam. Urezala sam u kožu to znanje. Izdigla sa se iznad njega, i sad dišem. Ima ta jedna kost u grlu koja mi svaki dan smeta, a ne mogu joj ništa, ali živim s njom. Ja sam je tu stavila. Ja sam odabrala. I da - mogu biti srećna uprkos nesrećama u svijetu. Jer mi se može. Jer sam ja birala. To ne znači da ne saosjećam, to ne znači da ne pomažem, to ne znači da me ne boli dječija suza. Ali mogu da budem srećna. Možeš i ti. Srećna sam kad mogu da uplatim novac za nekog u mojoj zemlji kome to treba. Srećna sam noj maloj cigančici dam sitan novac iako ne traži. Srećna sam jer najboljem drugu mogu kupiti majicu. Srećna sam jer mogu na svoj način pomagati drugima da otvore srce. Vjerujem da mogu. 

Problemi u životu nisu problemi. Shvati to kao izazove, slagalicu, matematiku. Shvati to kako hoćeš samo ne kao problem. Nemoj da pitaš druge. Nemoj da ih slušaš. Nemoj ni mene. Svi smo mi samo drugo mišljenje, ti si važan. Tvoj osjećaj. Tvoje srce. Jedino što trebaš znati jeste da ti biraš. Ti vjeruješ. Ti voliš. Tvoj život. Vidiš, sve druge moraš postaviti na svoje mjesto u partiji šaha života. Svi oni su samo djelići mozaika oko tebe. Ti si centar. Reći ćeš da je to sebičnost. I jeste. Na neki način. Jer ti i jedino ti imaš pravo da upravljaš svojim životom. Ti i jedino ti imaš pravo da donosiš odluke. Ne moraš biti ukroćena zver. Zašto bi bio kad možeš biti svitac. Možeš biti ono što želiš. Udahni i skoči u nebo. 

Drugi će ti mahati. Vući te za krila da se vratiš. Bacati stijene zlobe na tebe jer oni ne znaju kako da polete. Pokušaće da te ulove, da te zatvore u tuđa očekivanja i da te bace u podrume sopstvene patnje. Ti samo diši. I leti put sunca. Voli. Diši. Vjeruj. Diši. Leti. I nikad nemoj prestati da gledaš u mjesec. Tu je tajna. Mrak više nikad neće biti isti. 

Izmišljam bajku, malu naopaku uspavanku

Jutros je odzvonio neki čudan zvuk mojom sobom. I juče isto. Smijeh. Zvonki, glasni smijeh. Sjedim u krevetu naspram sebe i smijem se. U kom trenutku sam to počela da radim? Kad sam obojila jutra, i kad je prestalo da mi nedostaje sve ono što drugi smatraju esencijalnim? Nisam sigurna, ali zaista - srećna sam. Ustajem i onako raspuštene kose koja ima svoj smjer kretanja izlazim na terasu. I briga me što je vjetar, i što sam ja u vešu, i da li je komšiluk ustao. Gledam u nebo, protežem ruke i penjem se na prste. "Hvala ti Veliki Inženjeru"! Ko god da me čuje tamo negdje gore u Fabrici Života.

Nikad nisam tražila mnogo. Čak ni kao dijete. Tada posebno. Bilo mi je dovoljno da imam knjigu, da slušam muziku, da se igram i da me vole. Ovo zadnje mi je najviše trebalo. Najmanje ga je bilo. Nema veze. Danas ja znam da volim. Danas mi nije važno više da li je uzvraćeno. Ja volim za svijet. Udišem miris moje omiljene nes kafe, i spuštam sočan, zvučan poljubac mački u čelo. Da, mački. Mojoj čupavici. I zahvalna sam na toj ljubavi. Jer jeste ljubav. Jer tako malo treba za ljubav. Još manje za sreću. 

Omlet sa lješnicima i kikiriki puterom. Istezanje u krevetu. Bosa stopala. Osmijeh. Prrrrrrrrredenje mačke. Kad sam počela da primjećujem takve stvari? Ne smeta mi vjetar. Uspavljuje me. Ne smeta mi ni kiša. Ne smeta mi ni kolega na poslu sa kojim ne razgovaram. Ne drogiram se. Samo sam ispunjena i srećna. Tražiš razlog? Pa imam ih dosta ali možda je najvažniji taj što sam živa, sita, običena, zaposlena, i što mogu da pišem. To više od svega. Tebi je to možda malo. Tebi treba više. Kako onda uvijek dobiješ manje? 

Još uvijek imam ponekad poteškoća da udahnem. Zbog nedostajanja. Zbog onog leta kad sam krila širila, pa ih spalila. Ali nova su porasla. Još ljepša. Samo sad ne letim. Ne još uvijek. U pravom trenutku. Letova će uvijek biti. Krila moja će uvijek biti samo ljepša. Želim biti potpuno slobodna, i vezana, bez korijena. Želim letjeti i držati se za ruke, i dom da mi bude cijeli svijet. Želim čovjeka koji je čovjek, i povremeno zvijer, a ne drvo koje se na jedno mjesto veže i za zvijezde ne zna. Znam ja dobro šta i koga želim. Iako mi ponekad nedostaje smijanje na kapiji, i bezdani u očima. Ali uprkos tome, uprkos svemu - srećna sam. 

Oblačim se za posao. Izlazim vani, i vjetar mi mrsi trepavice. Udišem vaduh i opet smijeh čujem. To ja odzvanjam stepeništem, to ja krivudam ulicom. Tako malo je dovoljno, a tako mnogo potrebno da postaneš takav. A toliko je jednostavno. I tu nema tajne, nema čarolije. Biti živ je sasvim dovoljno. A bajka je tek počela. 

Tako sam lako znao da je volim...

Do đavola. Eto, znam da mi ne priliči, alli psovala bih večeras. Grizla bih. Ujedala kao bijesno pseto. Poput ajkule željne krvi. Tvoje krvi. Tvog mesa. Tvoje kože. Mirisa. Bilo čega, samo da je tvoje. Do đavola. Put već znam napamet. Nisam pesimista, nisam loše raspoložena. Nisam tužna što je možda i najvažnije. Samo mi nedostaješ. Opet. Ti, sa zvijezdama u očima koje sam jedino ja vidjela. Nedostaješ mi i to me kida ponekad. Zaćutim na trenutak. Nasmijem se kad se sjetim. Uvijek se nasmijem. Uvijek ću. Do đavola, nemoj da mi nedostaješ više. 

Evo, ovako polupijana, dok još sa srcem mogu da razgovaram, evo, želim ti reći da mi još uvijek nedostaješ. Uvijek ćeš. I dok sam te gledala u oči i govorila ti da imam nekog kog više nemam, i tad si mi nedostajao. Tvoja sreća i razočaranost pomiješane u zenicama dok si me slušao su bile otrov za moje vene. I tad si mi nedstajao, tako blizu pred mene, mene grube. Nedostajao si mi dok su se zvijezde kiselile u mojoj sreći, i dok sam ti govorila kako sam zalutala u polje makova, da pobjegnem od tebe, od tvog mirisa, da zaboraviš potpuno da sam ikad tvoja suza bila na ramenu. Nedostajao si mi, a nisam ti rekla. Obećala sam ti, i ispunila obećanje. Pustila sam te. dala ti slobodu. Predala te. Prividno bar. 

U srcu je ostao žal za tobom, žal za nama koji smo bili a nismo postojali. Žal za nama koji smo mogli a nismo umjeli. Ti sa mnom nisi smio, ja s tobom nisam znala. I sad, posle vina, i posle svih noći, i sad mi još uvijek prođeš kroz misli pred spavanje. Ti i želja da si srećan. To će mi uvijek biti želja za rođendan i za Novu godinu, za svaku novu zoru, za svaku zvijezdu padalicu, za svaku kometu, sve dane i noći. Ja ču svoje mjesto stvoriti. Kidnapovala sam zrak sunca da mi uvijek gori iznad glave. Ja ću umjeti svoj mir da nađem, svoju sreću od potkovice da napravim. Za mene ne brini, 

Sad, ovako naivno opijena, polunasmijana i sa nebom u očima želim ti zahvaliti za sve dane i noći. Za sve osmijehe. Za mirise. Za obećanje koje sam morala dati. Za to što znam da si tu. Za to što znam da postojiš takav. Hvala ti za sve ono što smo bili a nismo znali da jesmo. Hvala ti za svaki šeretski osmijeh koji si mi dao, Znam da sam bila gruba, znam da sam bila loša, znam... Do đavola, ti si taj koji ne zna koliko sam trnja prošla da bih tebe takvog srela. Ti si taj koji ne zna koliko sam te čekala. I evo, ipak sam te pustila. Pustila sam te jer zaslužuješ slobodu, jer zaslužuješ sreću, i ljubav iznad svega. Zaslužuješ je iako ti se sada čini da je ne želiš. Meni je zaista ostao žal za nama. Do đavola, opet mi nedostaješ. Izvini, Nije moje da psujem. Izvini. Noćas mi samo nedostaješ. Zagorčile mi vene uspomenama. 

Malo o Albaniji u stilu Indije

Planiranje godišnjeg odmora nije baš jednostavno. Tačnije, ako ti je život avantura od čega ti onda treba odmor? Ne, meni je bilo potrebno još avanture. I tako, igrom slučaja, prstom sudbine i malo ludila i odlučim se za Albaniju, grad Valona. I svi su me pitali da li sam normalna, da li sam luda, da li znam šta radim, kuda idem, i to još sama i to još žensko. Iskreno, za moje psihičko stanje ni jedan psihijatar neče naći dijagnozu, komšiluk to zna mnogo bolje. I još iskrenije, ja nikad nisam znala kuda idem i šta radim, jer sam se trudila da radim samo ono što želim, mada je bilo i situacija kad sam bila prisiljena da napravim neki potez u životu. Uglavnom, ljudi, pustite me da budem, Nikad nisam imala ni vremena, ni volje, ni živaca da se pravdam i objašnjavam onima koji nemaju svoj život. Ja sam svoj uvijek živjela najbolje što sam umjela, što ne znači da sam uvijek radila prave stvari i da sam bila u pravu.

Zaputila sam se u Albaniju, Preko Tirane. Šest sati vožnje. Kroz užasan saobraćaj. Dvije saobraćajne trake, šest kolona. Nema sviranja, nema buke, svi lagano voze, jedni preko drugih. Bilo mi je sve to toliko zanimljivo da umor nisam  ni osjetila. U Tirani, na improvizovanoj ledini koja predstavlja autobusku stanicu sam odmah uhvatila mini bus za Valonu, Pošto ja nisam nigdje našla informaciju, evo da znate - bus Tirana - Valona ima na svakih sat vremena. Karta je oko 400leka što je nešto oko 3e,

Valona je stvarno lijep grad, ili će to bar biti za nekih 20-30 godina kad se izgradi i kad se saobraćajna infrastruktura postavi na mjesto. Naravno, ne postoji autobuska stanica. Maltene razumijiu engleski jezik, a i ako ne znaju, odmah pronađu nekog ko zna. Ljudi su zaista odmah tu da pomognu, što je razbilo sve predrasude o Albancima kao ljudima, predrasude koje su drugi uporno pokušavali da mi ubace u glavu. Loših ljudi ima svuda, ali ako ti je fokus na dobrim onda ove loše nećeš ni vidjeti. Tako je to u životu. 

O hotelu u kom sam bila je suvišno pričati lijepe stvari, jer na slikama je sve to bilo drugačije, ali opet vlasnici i ono malo zaposlenih su zaista bili od pomoći, soba je bila čista, i to je bilo dovoljno. Drugi hotel u koji sam išla na ručak, i gdje sam bila na plaži je prelijep, i ako neko bude htio eksperimetisati kao ja, obavezno treba obići hotel Liro. Jonsko more je zaista toplo, nije slano kao naše, i plaže u Valoni su mnogo kamenitiije, ali lijepe. Možda ova moja pomalo zastrašujuća. Malo više. Jer talasi nisu bili bezazleni. No, čim njih pređeš odmah ideš u otvoreno more i plivaj i do Italije ako želiš. Sloboda i blagi miris soli, neponovljivi zalasci sunca, i tišina su nešto najbolje u tom dijelu grada. A to je vrijedilo putovanja. 

Moja najdraža knjiga, ako mogu da neku izdvojim, definitivno jeste "Šantaram". I u potpunosti sam doživjela taj osjećaj iz knjige o kom je pisac pisao. Doživjela sam ga u Albaniji. Te tople ljude koji te čekaju da izađeš na stanicu i onda se grabe oko tebe, prijatnog osmijeha i spremni da se bace pod autobus zato jer si ih častio euro preko cijene koju su tražili. Spremni da ti nose torbu iz agencije u agenciju i nije im teško da ti udovolje, samo da stigneš na vrijeme, samo da se ne izgubiš. Ima tako nekih ljudi koji su onako čovječni i koji imaju srce u grudima, pa bili oni Albanci, Crnogorci, Srbijanci, Rusi ili kako god - oni su za mene ljudi i tačka. 

Zašto sam se vratila ranije? Ne znam da objasnim. Otišla sam da budem sama sa sobom, da dišem svoj vazduh, da pišem, da malo  napunim baterije, da malo eksperimentišem, da izazivam svoje dane. Otišla sam, i nije mi žao. Uhvatio me nemir i nostalgija za mojom mačkom, svatila sam da mi samoća više ne smeta, da nisam usamljena, ni sama, da sam srećna, da je sreća uvijek sa mnom, u meni, i da je ljubav nešto što me nikad neće napustiti. Ne, nije mi bila potrebna Albanija za to, ali sam željela da odem, i da budem ono što ja jesam. A drugi mogu da nose predrasude, i da osuđuju, i da zabadaju nos tamo gdje mu nije mjesto. Mene ostavite na miru. Meni je zaista ovako dobro. 

Vratila sam se i nastavila svoj odmor, Nastavila sam sa svojim životom onakvim kakvim ga najbolje znam. Ako poželiš ići u Albaniju definitivno nemoj ići bez svog auta, to je možda i osnovno pravilo. Ja sam svoje iskustvo izgradila. Meni je zaista lijepo kad živim svoj život. Ne petljam se u politiku, ne zanimaju me tuđi životi, ponekad vidiš, i sa svojim se borim da ne napravimo ludilo, Zaista, moje srce je samo jače i snažnije. I želim ti da i tvoje bude takvo. Želim ti da dišeš punim plućima i radi ono što želiš. Ja znam da ja jedino  tako mogu. 

Mirupavshim!

Svijet je samo malena školjka u moru mog srca

Ludilo zagospodarilo danima, tišina preuzela primat nad noćima. I tako minut u minut, svakog trena. Dišem. Dišem da sačuvam mir. Da osjetim ljubav. Dišem jer tako znam da sam živa. Živa sam jer znam da sam srećna. Srećna sam jer volim. A postoji li između rođenja i odlaska sa ovog svijeta nešto važnije od ljubavi? Volim. Sebe prvo. Moju Čupavicu na četiri šape. Miris njenih šapa. Njen hrapavi jezik na mom nosu. Njeno krzno na mom vratu. Ostatak svijeta. I one koji mene ne vole. Njih najviše. Jer njima je to potrebno. Jer kako tužan mora biti njihov život bez ljubavi?

Pišem. Pišem da razbijem nebo. Pišem da ti ispričam. Pišem da ti pokažem da je svijet uvijek sastavljen iz dva dijela - dobrog i lošeg. Pišem da bih ti pokazala kako sam ja porasla, kako sam ja procvjetala, kako je život čudo. Pišem iz srca. Iz duše. Iz sopstvene krvi. Pišem svom snagom svojih emocija i ne krijem ništa. Ne krijem suze, ni osmijeh, ni bol. Ne krijem kad mi nedostaje. On. Neko. Svi. Mala je to riječ za taj osjećaj. PIšem pjesme, stihove kačim po tavanici kao lampione. Možda i nisam to ja. Možda su to tuđi prsti koji pišu, ja samo osjećam. Svi smo prošli kroz to. Pišem da bi i ti umio reći da to osjećaš. Malo je riječi danas koje te mogu pogoditi u srce, ako ga imaš. Pišem iz peta. Iz malog prsta na nozi, ovog iskrivljenog, okrnjenog, krzavog. Bože, kakav blesav mali prst. 

Sjedim ponekad u noći, i prepustim se sebi. Pokušam osjetiti svako parče vazduha koje unesem u sebe. Pokušam osjetiti svaku kap vode na tijelu dok stoji ispod tuša, Pokušam udahnuti svaki miris povrća pomiješanog sa vrućinom. Osjećam. Još nisam pronašla pravi naziv, ali mislim da se pokušavam sjediniti sa prirodom koliko je moguće u savremenom svijetu. Toliko je tijela zakopano u zemlji. Ljudskih, životinjskih. Da li se ikad zapitaš koliko energije ima u tom tlu kojem gaziš? Ideš li nekad bos po zemlji ili se plašiš isprljati stopala? Smiješ li da pokisneš? Znaš li da oblak nikad ne može umrijeti? I evo, opet se smijem. Opet sam srećna. Opet udišem. I pišem. 

Dužnost mi je da budem svoja. I vaša. Želja mi je da ti ispričam ono što sam ja prošla u svojim godinama. Jer sam sve naučila sama. Ti ne moraš. Ja nisam znala za bolje. Ti možeš. Pišem, jer to je moja svrha. Ja srce osjećam u grudima kao ogromnu, džinovsku kutiju prepunu svitaca. Prepunu rojeva zvijezda, i oblaka. I sve to upakujem u riječi. Promućkam i rodim pjesmu. Čaroliju. I da mogu još više od srca da odlomim, da mogu još više od sebe da dam, da mogu i dušu ko ponjavu da istresem i to bih, ako će to dotaći makar jedno još srce. Ako će još samo neko, pa makar i sa pola duše, disati zajedno sa mnom. Jer voljeti je moj izbor. 

Ne dobijam poklone često. Nemam od koga. Ne umijem ni da ih primim ljudski, ušeprtljam se i zacrvenim, trepavice mi se prepletu sa zenicama. Al volim knjige. I vjerujem da su to i dalje najljepši pokloni koje može nekom dati. I zato ja dajem moje. Onu jednu, prvu. Dok drugoj krila ne napravim. U međuvremenu čitam. I onda ti kažem "Pročitaj ovo" jer mene je obogatilo. Ima tih knjiga zbog kojih zaista više volim tišinu od ljudi koji nemaju ništa za reći. Takvi najviše pričaju. I vjeruj mi, sa dobrom knjigom nikad ne možeš biti sam. Bude i loših, baš kao i ljudi. Njih skloniš, zaboraviš, baš kao i ljude. I nikako ne zaboraviš da dišeš. Da i dalje voliš. 

Malo je meni prostora za napisati sve što osjetim. I tako kidam, djeliće, poput kockica čokolade. Sutra ću ti pisati o nečem drugom. Danas sam samo željela ovo parče tišine da ti dam, da znaš da i kad te niko ne voli, volim te ja, jer si dio ovog svijeta, jer je život ljubav, jer sam ja ljubav, jer moje srce je dovoljno malo da voli ovako velik i divalj svijet. Jer ga želim voljeti. Uprljam nekad dlanove zemljom, i ovim mojim okrnjenim malim prstom zaronim u oblake. I ne, ne pretjerujem. Ovo je mir u kom želim ostati. I ovo su oči kojima svijet želim vidjeti. I jednog dana cijelog ću ga obići.