važno je s kim se budiš i s kim snove sanjaš

On je uporan. On je naporan. Želi zaspati i probuditi se pored mene. Bez ljubavi. Nagon. Potreba. Hir. Za mene, to je nemoguće. Ne mogu da zaspim pored nekog kome ne vjerujem. Ne mogu da zaspim pored nekog koga ne osjećam. Ne mogu da zaspim pored nekog ko meni ne vjeruje. Još manje pored nekog ko me posmatra kao švajcarsku čokoladu sa egzotičnim začinima sa 24Kitchen. I to citiram. 

Vidiš, meni je ljubav najvažnija u životu. To je ekvivalent sreći. To i pisanje. Ovo što radim. Ovo kako srce prosipam u riječi i pišem ono što se mnogi ne usuđuju zbog okoline koja će ih odmah osuditi. Ja se ne plašim toga. Osuđena sam, spaljena na lomači, otresla pepeo, i nastavila dalje. Šta sad? Razumijem u potpunosti. Zato i pišem. Zato i kažem. Nije me sramota. Zašto bi bilo? Birala sam, donosila odluke, ratovala, umirala, krpila se. Svi smo to prošli. Većina je izgubila srce i vjeru u tim sopstvenim ratovima. Ja nisam. Ja i dalje vjerujem. Ljudima. Životu. Srcu. Njemu najviše. 

On želi da pije vino sa mojih leđa. To je njegova ekstaza. Ja ne mogu ni to. I nije stvar nepovjerenja. To je stvar srca. Dati nekom kožu da ti diše, dati nekom meso da ti grize. Kako možeš bez srca? Otrovaće te. Srce je antiotrov za sve te lažne priče. Znam, ima onih koje mogu. One su i zagadile ljubav. One i ovakvi kao on. Za njih ne postoji ljubav. Samo glad. Sopstveni ego, zadovoljenje svojih požuda, i mirno spokojno spavanje u posteljini koja miriše na žeđ. Kako bih mogla da zaspim? Kakve bih snove sanjala? Kako se možeš probuditi pored nekog ko te vidi kao sastojak za večeru?

Spavala sam pored nekog. Davno je bilo. Jer je to bilo jedino prirodno. Jer je to bilo jedino normalno. Jer je to bila ljubav. Nikad me nije probudio dodirom. Budio me osmijehom, milovao očima, i ne, nije mu smetalo to što ga ne vidim jer sam se u kosu pretvorila. Osjećala sam. Kad razmakneš klupko zamršeno sa mog lica možeš samo snove da vidiš. Iscrtaju mi se svuda po koži. Mirišem na njih. Na ljubav. Ja samo tako mogu spavati. Jer meni je važno kako se budim. Važno mi je ko me budi. Nema to veze sa erotikom. To ima veze sa željom. Sa srcem. Psiho kao što je on ne mari. 

On je uporan. Njega ego goni na to. Mene srce. I kažem mu. On ne razumije. Njemu su to prevelike ambicije. Njemu je važna veličina kreveta, i boja posteljine, i osvjetljenje. Meni je važan dodir. I ukus vina. I muzika. Njemu je važan on. Meni smo važni mi. I kako možeš da spavaš spokojno pored Psiho čovjeka koji je toliko povrijeđen i razočaran u ljubav da bježi od nje i na sami pomen. Kako možeš da zaspiš pored nekog ko ne zna čak ni tvoju omiljenu boju. Ti takvi koji mogu - oni su zagadili ljubav. Drugima. Meni nisu. Jer ja u nju vjerujem. Jer mi se desila. Jer će se desiti opet. I tada ću moći da spavam spokojno. I da se budim. 

Takvi još ne znaju šta je sreća. 

Ne bih svakoj pesme pisao, da sam znao da postojiš...

Ima nešto što ti nisam uspjela reći. Nisam uspjela jer nisam umjela. Nisam bila svjesna šta se dogodilo u tih par dana septembra. Malo kiše, malo sunca, malo mora. Dosta trapavosti. Nestrpljivosti. Neočekivanog. Valjda to tako ide. Valjda se nešto prelomi u čovjeku. Ne znam. 

Nisam ti se uspjela zahvaliti. Uspjela sam reći samo da mi je žao što je vremena tako malo, a svega ostalog previše. Nisam ti rekla da sam srećna što se neki letovi isprepletu. Nisam ti rekla da si mi pokazao gdje idu selice, i sta mi je nedostajalo. Ti si tako kratko dio mog života opet te znam toliko godina. Kratko si se smijao sa mnom, i bio lud. Dječije lud. Kratko si u sunce gledao. I hvala ti. Za to parče neba. 

To nikako nije mogao biti samo sex. Bila je želja, strast, godinama skupljana, taložena. U svakom dodiru, pomalo trapavom, nesigurnom, u svakom poljupcu gladnom. U svakom nespretno započetom razgovoru. Želja za osjećajem, zagrljajem. Ono što drugi nisu umjeli vidjeti ti si osjetio u mom pogledu. Drugi nisu razumjeli ni nacrtano srce a ti si ovo moje i kroz zenice čuo. Nije to bio životinjski nagon, ritam da se "posao" privede kraju, zadovoljenje ličnih vrhunaca i gotovo. Bila je to žal za propuštenim, kao da se nikad više neće pružiti prilika, kao da je šansa zauvijek prokockana. Predavanje. Let. Prvi i poslednji ukradeni trenutak. Možda i jeste. Možda je to bilo sve. Ali bila je strast. Bila je želja. I bila je sreća. I za to ti hvala. 

Ja sam gledala u zvijezde a ti si mi pokazao sazvežđa. I sad znam na koju stranu svijeta da se okrenem. Ja znam da su riječi igračke koje tako lako koristimo u slagalici, ali ako bi se malo bolje zagledali shvatili bi da se ne igramo samo riječima već i nečijim nadanjima, željama. Nečijim srcem. Kao sa loptom. Razbacujemo se na sve strane, a zaboravljamo da njegujemo ono unutar sebe, ono u šta smo vjerovali kao klinci. Jer bajke postoje. One nisu izmišljene. Samo zato što se nisu nama dogodile ne znači da nisu stvarne. Ti si mi samo pokazao jednu rupu u zidu. Da kroz nju vidim da je moguće. I hvala ti zbog toga. 

Još nešto ti nisam stigla reći. Možda zato jer sam tako PREviše svojeglava i nenavikla. Možda jer su mi krila još uvijek malo nesigurna. Ali dok su me drugi gledali ti si me slušao. Dok su drugi sklapali sopstveni scenario u glavi ti si me gledao u oči. Ti si shvatio moju predstavu. I hvala ti što nisi pitao. Što si mi zadržao osmijeh na usnama i između poljupca. Ne može mi biti žao. Hvala ti. Jer me jedini nisi kupovao pričama. Jer gdje su me drugi vodili za ruku, ti si me nosio na rukama. Možda nije ljubav. Ali jeste sreća. I za nju ti hvala. 

Od svih vrsta na zemlji čovjek je jedino svjesno stvoreno oružje

Cijeli dan sam pod utiscima, i jednostavno imam roj misli ukorijenjenih u glavi. Moram im počupati korijene. Ovaj tekst posvećujem nama ljudima. Nama životinjama sposobnim da uništavamo. Eto jer nam se može. I ako bar jedan život promijenim ovako - onda sam uspjela. Ako bar neko podijeli dalje - uspjela sam. Zamislila sam te. Ovaj tekst je glas onih koji ne znaju da pričaju!

Moj život se mijenjao uglavnom postepeno. Sa treningom sam počela da mijenjam ishranu. Kažu - toliko i toliko proteina, toliko UH, voće zaboravi, šećer i slatko zaboravi. Trudila sam se. Zaista jesam. I uspjela sam da postignem rezultate koje sam ciljala. Sve dok jednostavno nisam počela da se osjećam loše kad spremam piletinu. Kad vidim svu onu vodu u tiganju. Smetao mi je miris. Prerađevine nisam konzumirala već par godina unazad, kao ni gazirano i industrijski proizvedeno piće. Dugo sam čitala, istraživala i razmišljala o vegeterijanstvu. Odlučila sam se da pokušam, bar mjesec dana bez mesa. Da samo malo očistim organizam. Uspjela sam, Mjesec po mjesec, evo više od pola godine.

Danas sam odgledala video koji me samo poveo da se dublje zamislim i da odem još jedan korak dalje. Da postanem vegan. Lagaću ako kažem da je lako. Lagaću ako kažem da je isključivo zbog zdravlja. Da, istina je, biću zdravija, ali još snažnija istina je da ne želim da učestvujem u masovnom ubistvu i nasilju. Nemam ja prava na to. Jednostavno odustajem.

Od rođenja nam nameću pravila i moranja. Od rođenja se vrši masovno baštovanstvo nad našim mozgovima. Odrede ti ime, odrede ti religiju, odrede ti školu, odrede ti društvo, i kažu ti da moraš da jedeš meso i piješ mlijeko krave ili koze. Ne kažu ti da si ubica. Kažu ti da si mesožder. A kako to molim te? Vršena su istraživanja i neću mnogo da tupim o tome, imaš sve na netu, ali čovjekov organizam i tijelo i sistem za varenje i žvakanje jednostavno nije stvoreno za meso. Ako smo zaista mesožderi, ako je to genetika ili nagon ili šta već, stavi ispred djeteta od dvije godine malog bijelog zeca ili pile. Šta misliš, hoće li ga pojesti? Pa nije to hrana budalo! Isto to stavi ispred vuka od dvije godine. Šta misliš hoće li se vuk igrati sa zecom? Još nešto važno. Mesožder ne može da ima začepljene vene. Naučna činjenica. Gdje si čuo/la da vuk umire od zakrčenja vena? Ili lav? Samo čovjek. Zato jer nije mesožder. 

Sledeća važna stavka jeste mlijeko krave/koze/ovce/mačke/kamile/pacova... Kad se rodimo pijemo majčino mlijeko. Ljudsko. Prilagođeno i savršeno naše. Tele pije mlijeko krave. Jare mlijeko koze. Jagnje mlijeko ovce. Ne piju ljudsko mlijeko. Zašto bi mi pili njihovo? Zbog kalcijuma? Pogrešno! Ako pijemo toliko mlijeka i jedemo toliko sira i pavlake kako je moguće da uopšte postoje suplementi kalcijuma. Šta će nam? Zato jer proces varenja mesa izvlači kalcijum iz naših kostiju i normalno da nam treba suplementacija. A da ne pričam o tome da mi ne možemo da svarimo ni laktozu, I da li ste se ikad zapitali šta te jadne krave na farmama proživljavaju? I meni je bilo teško da se odreknem tog divnog ukusa sira. Ali znaš li kako je kravi da se odrekne svog teleta? Jer mora. Jer ako tele pije mlijeko onda ti nećeš. I zato se tele odvaja od majke. Šta misliš da neko tvoje mladunče odvojiod tebe. Reći ćeš da nije isto. Po čemu? Jer to je krava, a šta si ti? Jer ti si majka a šta je ona? Ti imaš srce a ona - šta? 

Čovjek je stvorenje koje je uspjelo da uništi mnogo šta na planeti. Nemamo saosjećanja, samo grabimo, nemamo zahvalnosti, gazimo ispred sebe i ne gledamo preko čije krvi ćemo ići. Udaramo i lomimo slabije od nas, šutamo mačke i pse, i onda posle nekog vremena kad nas nešto loše nađe pitamo se - šta smo zgriješili. Pse i mačke tretiramo kao ljubimce a ubijamo krave i zečeve i patke. U čemu je razlika? Djeca su naučena na brzu hranu, naučena su na vještačke ukuse, naučena su na kroasane iz kesice, burgere i slaninu. Zašto im ne pokažete kako se dobija burger? Kako se dobija ta slasna mesna poslastica koju tako volite? Zašto im ne pokažete kako se pravi pašteta? Zato jer je neko vama usadio u glavu da je meso čovjeku potrebno. Da ti je mlijeko potrebno. Naravno da je potrerbno. Usadili su ti to doktori, i farmaceuti čija industrija cvjeta zbog takvih ljudi. Zbog ljudi čiji sam dio bila i ja. Ali odbijam. Ne želim više. Ne želim biti uzrok ubistva. Nikad nije kasno za promjenu. 

Ima toliko literature na internetu, danas nam je znanje dostupno u svim oblicima. Samo treba da slediš logične informacije. Samo treba da shvatiš koliko mesa treba da se nahrani ljudska populacija, a koliko bi nam trebalo paradajza, i krastavca, i kupusa i kelja. Da li zaista znaš da se veganskom ishranom možeš izliječiti? Ja nisam bila bolesna cijele godine, moja hronična dijagnoza bubrega više nije hronična. Moja koža je drugačija, moja kosa se još oporavlja, imam sve zube svoje, čak i umnjake, i osjećam se sjajno. Zdravo. Spavam i treniram. Srećna sam. I želim samo da i ti razmisliš. 

Želim samo da pokušaš da razumiješ da ovu planetu dijelimo, da svi na njoj koegzistiramo zajedno. Želim da pokušaš da razumiješ šta jedeš, da možda saosjećaš, da naučiš djecu pravim vrijednostima. Želim da pokušaš biti bolji. A možeš. Znam da možeš. Budi vegan!

Izeš sliku, nigde jedra na vidiku.

Kiša. Ne volEm kišu. Bar nisam ranije. Sjedim na terasi, u svom plavom džemperu, bosonoga i odbjegla od svijeta. Ulična svjetiljka se pali i gasi i kao na bioskopskom platnu mi prolijeću slike. Slike nas. Slike djetinjstva. Svađa od ujutru. Da, svađa. Ona u kojoj se svađaš sa svojim srcem, pokušaajući da objasniš, da natjeraš one svoje ljude da te shvate. Da razumiju. Nikad oni ne mogu razumjeti. Oni su s ove planete. Ja nisam. Njima je sve to normalno. Meni nije. Meni je ljubav normalna. Smijeh. Radost. Zagrljaji. Palačinke. Meni sam ja normalna. 

Gromovi odzvanjaju. Utrkuju se koji će biti jači, glasniji, ko će nadjačati moj smijeh. Jer smijem se. Jer srećna sam. Jer osjećam veliki balon sapunice oko sebe ispunjen ljubavlju i emocijama, i zagrljaje. Ne znam čijim ali osjećam ga. I znam da nisam sama. Znam da negdje na ovom svijetu neko isto tako sjedi kao ja i isjeća moj zagrljaj. To duše se negdje srele. Znam da jesu. Iako mi ovog petog u mjesecu, pet mjeseci kasnije nedostaje jedan trenutak. Poljubac. Radost. Jer bila je. Meni jeste. 

Ponekad i ja zalutam. U sebe najviše. Dok gledam kako se gromovi utrkuju po nebu, moje sopstvene emocije se utrkuju da nadjačaju jedna drugu. Udišem vjetar u sebe i osjećam se sigurno. Osjećam mir. Kišu na licu. Rukom posegnem da je utrljam u kožu ali je već završila jedna kap na usnama. Okus soli. Kad je kiša postala slana? Shvatam, to moje se riznice izlivaju. Ali ne osjećam tugu. Osjećam osmijeh na usnama. Osjećam ljubav svuda oko sebe dok mi prsti na nogama drhture od zime. Možda je ovo najava jeseni, ali sigurna sam nije najava kraja ljeta. Moje ljeto je u meni. Vječno. Ne smeta mi kiša. Naprotiv, uz pravu muziku, šolju toplog čaja i ovaj balon oko mene, možda je i volEm. Možda je i lijepa. Večeras jeste. Meni bar. 

Ustajem, širim ruke i smijem se. Radujem se nekom novom životu, novom poglavlju. Radujem se jer sam slobodna, jer moje srce širi krila, a dugo ih je tkalo. Širi ih i odgovaram izazovu - dišem, živim i radujem se. Svakom danu. Svakoj zori. Mojim jutrima, noćima još više. Šetanjama. Izletima. Ljubavi. Ovoj mojoj, balonskoj. U sapunici. Vjerujem da će se nekad i druga polovina zagrljaja savršeno uklopiti u moj stan bez tepiha koji za mene nije uslov za sreću. I ne moram da ga kupim. Ulazim u sobu dok moja čupavica prede i smješta se na moj vrat, sa glavom na srcu. Jer srce je. Nije trnjika. Moje je. 

Jer sve se menja, i sve teče, čoveče

Provela sam dva predivna dana. Sa ljudima koji su mi dragi. Ma kakvi dragi, bre. Koje volim. Onako dubinski. Jer ima takvih ljudi. Jer oni nemaju rok trajanja, i neće se pokvariti sa prvim nestankom struje. Oni su moji. I ne, neću da pišem o ljudima, o njima tako rijetko mogu pisati, oni su spakovani u druge tekstove, ovde je samo moje srce. Moj mali kaktus, trnjika, zrno graška, raspjevani maslačak i rastužena sova. I moj mali prst.

Postoje ljudi koji su mi uvijek nedostajali. Cijeli moj život sam trčkarala za njima, kao malo pseto, skakutala oko nogu, vukla za rukave, cvilila. Nedostajali su mi i kad sam bila sama, i kad sam bila srećna, i kad sam imala temperaturu... Postoje ti ljudi, i juče mi po prvi put nisu nedostajali. U ova dva dana prelijepih zalazaka sunca, i osmijeha, i radosti, osjetila sam da sam slobodna od onog što se zve prošlost. Ništa nije boljelo. Samo sam disala, gledala u more, upijala vodu, osjećala svežinu, smijala se. Bila sam živa, potpuno živa. Iz malog prsta živa. 

Svi su pokušavali da me nauče nečemu, od prvih koraka, i slova, od "Hvala" i "Izvini", preko stranih jezika, istine i vezivanja pertli. Svi su pokušavali da me nauče nečemu osim životu. Niko mi nije znao pokazati kako da živim sa srcem, bez mehanike, bez brige. Kako da budem srećna bez novca, kako da budem slobodna i kako da moja krila budu od neba sašivena. Niko me nije umio/htio naučiti kako se voli, kako se smije, kako se diše bez osjećaja krivice. Jesu li znali?

Dok sam se prepuštala moru, i sakupljala so u ovim danima kad se jesen najavljuje osjetila sam da se moje tijelo predaje, da moje srce se utapa, da sve što imam su moja krila. I bila sam neizmjerno zahvalna, i još uvijek sam. Jer imam ovakve ljude. Jer sam prošlost prihvatila kao najobičniju priču iz novina. Jer sam one ljude koji su mi nedostajali pustila da žive život koji su naučili. Jer mi ne nedostaju više. Jer znam da je život predivna avantura i da ga mogu kreirati kako ja želim. Jer ljubav nije bol, već svrha. Jer znam da ću uspjeti da svoje želje pretočim u istu ovu so. U život. 

Sigurna sam da ću umjeti da pišem i o sreći baš onako kako znam ukus tuge. Niko me nije znao/htio naučiti da budem živa a to je tako jednostavna stvar. I znam, oni nisu mene učili, ali ja tu tajnu neću sakriti u džepu, i sačuvati za sebe. Ja ću je pričati. Svima. Jer svi možemo biti ovako beskrajno srećni. Ovako divno živi. Ovako voljeni i nesebično zaljubljeni u ljubav. Kakav divan ples to može da bude. Kakav divan pad u nebo. 

Ja se još uvek ponekad zaletim na vetrenjače

Danas bih mogla reći nešto nama ženama. Danas bih mogla reći nešto nama ljudima. Jer mi se može. Jer mi čudno treperi duša kad pomislim koliko sam promijenila svoja jutra. Jer bih srce dala da i ti promijeniš svoja. Jer možeš. Jer ti tako želiš. Drugi ionako nisu važni. Pusti i njih da budu. Jer ti već jesi. Nemoj nikad da ugasiš plamen u sebi. Nemoj nikad da dozvoliš da ti kiša iz tuđih usta ugasi dušu, i želje, i snove. Oni ne znaju da je malo potrebno za sreću. Njima je i S veliko. Oni ne znaju da je njihova ogorčenost samo došla tu iz neznanja. Iz zatvorenog srca. Zato ti svoje otvori. 

Danas bih mogla da ti kažem da je suština svega voljeti. Sebe prvo. Bez obzira na sve druge. Kad to naučiš moći ćeš voljeti i drugu polovinu sebe, kad je sretneš. A hoćeš. Duše se sretnu. Unaprijed dogovreno. I svaka je prava, svaka je iskustvo, svaka je ljubav. Nemoj da se kaješ zbog bivših radosti. Pamti ih kao lijepe, čak iako su ih drugi zatrovali. Pamti sebe kao najljepši suncokret u tom polju nadanja. I koračaj. Bez obzira na bol. Jer bol znači samo jedno  - sreća dolazi. 

Nemoj da me pitaš znam li ja uopšte šta je bol. I nemoj da me pitaš kako mogu biti srećna kad je nesreća u svijetu. Odgovoriću ti kratko. Znam šta je to prvo, i to baš dobro znam. Urezala sam u kožu to znanje. Izdigla sa se iznad njega, i sad dišem. Ima ta jedna kost u grlu koja mi svaki dan smeta, a ne mogu joj ništa, ali živim s njom. Ja sam je tu stavila. Ja sam odabrala. I da - mogu biti srećna uprkos nesrećama u svijetu. Jer mi se može. Jer sam ja birala. To ne znači da ne saosjećam, to ne znači da ne pomažem, to ne znači da me ne boli dječija suza. Ali mogu da budem srećna. Možeš i ti. Srećna sam kad mogu da uplatim novac za nekog u mojoj zemlji kome to treba. Srećna sam noj maloj cigančici dam sitan novac iako ne traži. Srećna sam jer najboljem drugu mogu kupiti majicu. Srećna sam jer mogu na svoj način pomagati drugima da otvore srce. Vjerujem da mogu. 

Problemi u životu nisu problemi. Shvati to kao izazove, slagalicu, matematiku. Shvati to kako hoćeš samo ne kao problem. Nemoj da pitaš druge. Nemoj da ih slušaš. Nemoj ni mene. Svi smo mi samo drugo mišljenje, ti si važan. Tvoj osjećaj. Tvoje srce. Jedino što trebaš znati jeste da ti biraš. Ti vjeruješ. Ti voliš. Tvoj život. Vidiš, sve druge moraš postaviti na svoje mjesto u partiji šaha života. Svi oni su samo djelići mozaika oko tebe. Ti si centar. Reći ćeš da je to sebičnost. I jeste. Na neki način. Jer ti i jedino ti imaš pravo da upravljaš svojim životom. Ti i jedino ti imaš pravo da donosiš odluke. Ne moraš biti ukroćena zver. Zašto bi bio kad možeš biti svitac. Možeš biti ono što želiš. Udahni i skoči u nebo. 

Drugi će ti mahati. Vući te za krila da se vratiš. Bacati stijene zlobe na tebe jer oni ne znaju kako da polete. Pokušaće da te ulove, da te zatvore u tuđa očekivanja i da te bace u podrume sopstvene patnje. Ti samo diši. I leti put sunca. Voli. Diši. Vjeruj. Diši. Leti. I nikad nemoj prestati da gledaš u mjesec. Tu je tajna. Mrak više nikad neće biti isti. 

Izmišljam bajku, malu naopaku uspavanku

Jutros je odzvonio neki čudan zvuk mojom sobom. I juče isto. Smijeh. Zvonki, glasni smijeh. Sjedim u krevetu naspram sebe i smijem se. U kom trenutku sam to počela da radim? Kad sam obojila jutra, i kad je prestalo da mi nedostaje sve ono što drugi smatraju esencijalnim? Nisam sigurna, ali zaista - srećna sam. Ustajem i onako raspuštene kose koja ima svoj smjer kretanja izlazim na terasu. I briga me što je vjetar, i što sam ja u vešu, i da li je komšiluk ustao. Gledam u nebo, protežem ruke i penjem se na prste. "Hvala ti Veliki Inženjeru"! Ko god da me čuje tamo negdje gore u Fabrici Života.

Nikad nisam tražila mnogo. Čak ni kao dijete. Tada posebno. Bilo mi je dovoljno da imam knjigu, da slušam muziku, da se igram i da me vole. Ovo zadnje mi je najviše trebalo. Najmanje ga je bilo. Nema veze. Danas ja znam da volim. Danas mi nije važno više da li je uzvraćeno. Ja volim za svijet. Udišem miris moje omiljene nes kafe, i spuštam sočan, zvučan poljubac mački u čelo. Da, mački. Mojoj čupavici. I zahvalna sam na toj ljubavi. Jer jeste ljubav. Jer tako malo treba za ljubav. Još manje za sreću. 

Omlet sa lješnicima i kikiriki puterom. Istezanje u krevetu. Bosa stopala. Osmijeh. Prrrrrrrrredenje mačke. Kad sam počela da primjećujem takve stvari? Ne smeta mi vjetar. Uspavljuje me. Ne smeta mi ni kiša. Ne smeta mi ni kolega na poslu sa kojim ne razgovaram. Ne drogiram se. Samo sam ispunjena i srećna. Tražiš razlog? Pa imam ih dosta ali možda je najvažniji taj što sam živa, sita, običena, zaposlena, i što mogu da pišem. To više od svega. Tebi je to možda malo. Tebi treba više. Kako onda uvijek dobiješ manje? 

Još uvijek imam ponekad poteškoća da udahnem. Zbog nedostajanja. Zbog onog leta kad sam krila širila, pa ih spalila. Ali nova su porasla. Još ljepša. Samo sad ne letim. Ne još uvijek. U pravom trenutku. Letova će uvijek biti. Krila moja će uvijek biti samo ljepša. Želim biti potpuno slobodna, i vezana, bez korijena. Želim letjeti i držati se za ruke, i dom da mi bude cijeli svijet. Želim čovjeka koji je čovjek, i povremeno zvijer, a ne drvo koje se na jedno mjesto veže i za zvijezde ne zna. Znam ja dobro šta i koga želim. Iako mi ponekad nedostaje smijanje na kapiji, i bezdani u očima. Ali uprkos tome, uprkos svemu - srećna sam. 

Oblačim se za posao. Izlazim vani, i vjetar mi mrsi trepavice. Udišem vaduh i opet smijeh čujem. To ja odzvanjam stepeništem, to ja krivudam ulicom. Tako malo je dovoljno, a tako mnogo potrebno da postaneš takav. A toliko je jednostavno. I tu nema tajne, nema čarolije. Biti živ je sasvim dovoljno. A bajka je tek počela.