Prva je ljubav došla tiho nezvana, sama...

Imala sam petnaest godina kad sam se prvi put poljubila. Ispod jabuke u mojoj ulici. On je bio moj drug, jaran, i nisam ni razmišljala da bih mogla biti njegova cura. On je bio godinu dana stariji i nisam mu bila prvi poljubac. Upravo je pojeo hamburger sa dosta majoneza, a ja majonez nisam ni voljela. Kakav je to poljubac bio. Apsolutno se ne sjećam osjećaja i drhtanja u nogama, niti se sjećam osmijeha posle toga, sjećam se samo da je bio avgust, i da je na jesen trebalo da pođem u srednju školu. Lažem, sjećam se svega.

Postoji razlog zašto baš danas pišem ovaj post, i zašto baš pišem o prvoj ljubavi. Ljubavi koja je moj životni put odredila i koja je jedna od najdivnijih uspomena u mom životu, a ujedno i jedna od najbolnijih. Anabell zna. Te prve ljubavi, prvi drhtaji srca, prve zaljubljenosti, te uspomene nosimo sa sobom uvijek. Neko svoju prvu ljubav zadrži kao poslednju, neko je preboli u rekordno kratkom roku, neko pijan pregrmi sve to i ne osjeti je. Ja sam moju prvu ljubav sakrila. 

Jer taj čovjek koji je danas postao, od onog klinca kojeg sam ja voljela... Taj čovjek je još uvijek moje predivno sjećanje i jedan od najdražih prijatelja. Ljutim se na njega, ali ne zato što ga ne volim. Uvijek će mi biti drag, uvijek će biti poseban jer mi smo bili više od ljubavi. Uvijek ću biti tu za njega kad je potrebno, kad je pitanje života ili smrti. Biću tu kao prijatelj, kao neko kome je istinski stalo do njegove sreće. Biću. Hoću. Ali kad me zove da me vidi zato jer me još uvijek voli, nisam tu. Ne odgovaram na poruke. Nemam vremena. Imam izgovore. Jer ne želim da mu nanosim bol. Ne želim da me gleda svaki put kao da je poslednji, i da mi govori da me voli, ne želim da slušam riječi jer se sav pretvorio u njih. Znam, da mi treba život dao bi ga za mene. Znam, da treba da ubije ubio bi za mene. Znam i to da će ko zna koliko godina od sada, kad bude zadnji dah udisao, moje ime biti negdje u njegovim mislima kao utočište. Znam, jer je bila ljubav. 

Danas mu je rođendan. Već odavno mu ne čestitam. Surova sam. Guram ga od sebe, ljutim se i tražim izgovore da ga naljutim, da se okrene i ode. Jednostavno je blokirati ga, pametna tehnologija ima sva rešenja, ali nikad to nisam uradila. Mislim da nikad ne bih mogla da ga se odreknem potpuno, on mora biti bar jednim djelićem prisutan u mom životu, pa makar i kao neko na koga se "ljutim" jer mi piše posle 10 uveče, jer mi piše da me voli i da sam cijeli njegov život. Ljutim se i možda danas, toliko godina kasnije pvri put pišem o njemu. Osim Anabell. Prvi put mu čestitam rođendan, iz najdublje vene u sebi. I zaista, želim mu sreću. Bezuslovnu, ljepšu od naše, snažniju od naše, glasniju od naše. Želim mu ljubav. Da ga neko voli onako i jače nego on mene. Želim mu sve što se srećom može opisati, mojom vizijom sreće. Želim mu toliko toga, a neću mu ni poruku poslati. Ne volim rođendane. 

Znam da on ovo neće pročitati pa sve i da mu pošaljem. Znam da neće razumjeti kao što nije ni do sada. Znam da se boji. Znam da smo potpuno različiti ljudi u odnosu na klince koji su se voljeli nekad, i nije on više takav dečko koji je bio moja prva ljubav. Ali jeste bio ljubav. Ona o kojoj se pričalo u gradu, i van njega. Ona o kojoj se pjevalo u sali prepunoj ljudi. Ona ljubav koja je izazivala zazubice, koja je bila trn u tuđim očima, toliko da nam nisu dali da budemo srećni. Mi nismo znali bolje. Bili smo djeca. Ja više nego on. Ali danas, želim mu da sve to preboli, želim mu mir. Želim mu dabude ponovo srećan i voljen jer on to zaslužuje. I puno više od toga. 

Pa tako, srećan ti rođendan :) 

Jos uvek lutam, gde je kraj puta pamte me mnoge provincijske pruge

Volim da šetam. Kiša, snijeg, tropsko sunce. Ne marim. Volim da šetam. Nikad nsiam razumjela zašto, ali eto... Trapava sam, sapletem se nekad o svoja stopala. To sam ja. Takva sam. Volim i planinariti mada ne idem često u takve pohode. Ima nešto u tome, znaš, pješačenju. Posebno kad ti se noge "okamene" pa svaki mišić treperi. Ne znam, volim to. 

Nisam nikad naučila da vozim bicikl. Željela bih, ali eto nisam. Zato jer sam pala dva puta dok sam pokušavala, i niko se nije dovoljno potrudio da me nauči i da mi kaže da moram biti uporna, da je život takav, da uvijek ima padova i ogrebanih koljena. Ne, ja sam odustala, i pustili su me da odustanem. Uvijek su me puštali. Niko nije pitao zašto. Danas, znam da uvijek moram ustati, i da uvijek moram ići dalje. Ne zato što moram, nego zato što je život takav. Avantura. Ljepota. Planinarenje. Možda ću naučiti da vozim bicikl. Nekad. 

Ni rolere nisam nikad vozila. Nisam ih nikad ni imala. Nisam ih ni željela. Ni danas ih ne volim. 

Nisam voljela ni auto da vozim. Ali sam naučila. Mama otišla, uplatila vozački i rekla "Od sutra ideš na časove". Ona je željela da nauči, ali nikad nije, pa onda hajde da ja ispunim želju. Roditeljske ambicije u očima djeteta. Tako to ide. Nego, naučila sam. Položila sam. I poslednji put sam sjela za volan 2009.god. Nije da nisam imala prilike, iako nemam svoj automobil. Ali nije me privlačilo. Dok se nisam zaljubila u Minija. Da, znam, šmekerica. Pola svijeta je poludjelo za njim. Ali ja nisam luda. Ja sam prosto zaljubljena u njega. 

Skoro svaki dan prolazim pored salona. Gledam ga onako prćastog kroz izlog i čak sam bila tamo i njuškala oko njega, i pitali su me hoću li da uđem, da sjednem za volan. "Ne želite vi to da mi ponudite. Morali bi da me sastružete špatlicom sa sjedišta, jer ako nekad sjednem u Minija, nikad više neću izaći" - to je bio moj odgovor. Mini je ličnost. Isti je kao ja. Sav guzat, i prćast, i okat, i pretrapavo sladak. Perfektan za mene. I malo skup za mene. Ali to ne znači da ne mogu biti i dalje zaljubljena u njega. Ne znam mnogo o njemu, ne znam sve karakteristike, ne moram ni da znam. Osjećam ga. Miriše mi svaki dan. Sav onako crven, i plav, i žut, i ljubičanstveno šaren. Kreiran po mojoj mjeri. Po mjeri sanjara, avanturiste, i zaljubljenika u život. U vazduh. To je Mini. Moj savršen par. 

Ne posjedujem automobil, svuda idem pješke, ali to samo iz jednog razloga. Kad budem vozila i posjedovala autić, biće to Mini. Jer sebe vidim samo uz njega. Na putu oko svijeta, ili bar po Evropi. Pristaću i na Balkan ali samo sa njim. Skup je kao i ja. Već sam pisala o tome. Samo brendirani zagrljaji, i original poljupci. Samo najbolje zvijezde i mjesečev sjaj. I Mini. Ja i on. Ljudi se vezuju za automobile, za svoje stvari, ali ih ne doživljavaju. Ja nisam materijalista, meni novi trosjed i Samsung tv ne znače ništa. Ali Mini... Mini nije stvar. Mini je ličnost. Moja ličnost. I na manje ne pristajem. Onako skockan, ćoškast i predivan. Poput života. Poput ljubavi. 

Da, to je Mini. Život. Ljubav. 

Muška priča u ženskim očima

Znaš kako mi žene, ili bar velika većina, imamo neke svoje rituale, mjesta na koja volimo da idemo, priče koje volimo da pričamo. Imamo tako ta mjesta na kojima volimo biti žene. Tu se priča, tu se šali, smije se i plače, tu ogovaramo bivše i njihove sadašnje, tu smo jednake i tu smo ono što jesmo. Vidi, ne možemo mi nikad biti jednake sa muškarcima, nemojmo se zavaravati. Da, zaslužujemo jednaka prava, jednake plate, poštovanje i ljubav, pravo glasa i pravo izbora, ali ne možemo biti jednaki. Jer smo superiornije. Jer smo snažnije. Izdržljivije. Jer smo žene, bar smo bile. I to je u redu. Lično, muškarac u mojim očima nije manje muškarac ako pokaže svoja osjećanja. Srce. Ako te nosi u naručju. On je manje muškarac ako je lažov. Prevarant. Ako svoju muškost mora da pokazuje pesnicama. I brada nema ništa s tim.

Poenta je da mi žene želimo biti svuda. Od ekonomije do politike. Svuda nas ima. Možda smo većina? Nije ni važno. Uvukle smo se u sve muške mrakove osim u muško srce, u sve sfere poslovanja, u barove, klubove, kancelarije, svuda smo. Bez nas se ne može.

O i te kako se može. 

Sjećam se jednog muškarca koji mi je pisao "Znaš, sanjao sam te. Pokazivao sam ti kako se muškarci briju". Bože, kako sam se smijala. Sjetila sam se jer sam se našla na jednom mjestu gdje se vreme flaširalo i zarobilo. Potpuno druga era postojanja. Na mjestu gdje su muškarci - muškarci, i gdje je pristup ženama "zabranjen". Šokirana u prvi mah, stojim ispred berbernice i gledam kako moj najbolji drug nestaje iza stakla. Gledam kako mu frizer/berber prilazi dok ja ostajem ispred, kao dijete koje ugleda čokoladnu tortu u izlogu, a ne smije da uđe. Tu, pored klupe na koju mogu da se smjestim i sačekam ga. Dok on priča muške priče. Zbijam šalu na račun diskriminacije ali i dalje ne ulazim unutra iako me sve mami. Ženska radoznalost koja je ubila mačku. Vidim fotografije, i osjećam miris. Opijena dozom "muškosti" okrećem se i vidim knjigu. Za džentlmene. 

Ostajem zapanjena dok listam stranice i pitam se gdje li su nestali takvi muškarci. Gdje smo ih u ovoj užurbanoj eri življenja i jednakosti "istisnule", mi savremene žene, direktorice i šefice. Da li smo im ostavile negdje neki kutak gdje oni mogu da pričaju svoje priče, da se žale na šefa, ogovaraju bivše i njihove sadašnje. Izlazi gdin Zoran i sjeda na klupu, poručujem espresso i potpuno oduševljena sjedam i ja. Čekam dok moj najbolji drugar priča muške priče s druge strane stakla. Žena sam. I ni najmanju želju više nemam da uđem u taj muški kutak. Na tih pola sata sam žena. Nisam drug, brat, jaran. Žensko sam. Priča mi gdin Zoran o nekoj starijoj Podgorici, čije sam djeliće i sama zakačila prije 12 godina. Priča mi i kao da čujem sebe kad pričam o mojim Pljevljima koje pamtim. Imali smo i mi tamo berberina. Priča mi i sigurna sam da on nije osjetio, ali parče nostalgije se odlomilo iiz njegovih riječi i zapljusnulo me. I kažem "Ja moram da pišem o ovom mjestu". 

Jer to mjesto, taj mali kutak, berbernica u centru grada je poseban univerzum. Neće mladi naraštaji razumjeti fotografije okačene na zidu, niti će znati da razumiju zašto knjiga za džentlmene stoji tu kao podsjetnik šta muškarac mora biti. Oni će tu doći da se ošišaju, možda iz fazona da osjete oštricu brijača na svojoj mladoj koži, ali muškarac, onaj muškarac kome priručnik nije potreban svakako će doći da na tren se vrati u vrijeme srećnijih godina i velikih ljubavi. Tu, gdje žena ne mora da zavuče svoj radoznali nos, uz čašicu viskija, kafu i razgovor, muškarci opet mogu biti muškarci. Sjetiće se oni starog grada, čekanja svojih prvih ljubavi tu na uglu, i šetanja korzom, Sjetiće se sastanaka i hotelske bašte, i sjetiće se starih prijatelja. Nije to tako davno bilo, a opet samo je to nedostajalo ovom gradu stakla i zgrada. 

Vidiš, nisam ja neka feministkinja, i ne pratim modu, ne razumijem se u mnoge stvari, i možda ne razumijem žene u potpunosti, ali muškarce razumijem.(?!) Emocije još bolje. A ovo mjesto je takvo, napravljeno sa ljubavlju za sve muškarce. Sa željom da se ožive neka stara vremena, zaboravljeni maniri, prežaljene ljubavi i nostagija. I ne, nemoj misliti da je brada znak da si muškarac. Ponašanje je to što razdvaja muškarca od nezrelog dječaka. Ni stotinu berbera ne bi moglo da ti pomogne ako u sebi ne nosiš to nešto muško. Gen neki iskonski. Ako ne razumiješ, pođi u berbernicu, prelistaj priručnik, debeo je i težak, stoji na buretu ispred, pored klupe na koju možeš da svratiš na šaku razgovora, onako usput. Da čuješ neku mušku priču. Da naučiš nešto. Da budeš ono za šta si rođen. Jer u tom kutku nema žena. Jer tu je neki drugi svijet. Muški. Al o tome ne mogu ja pisati, to samo muškarci mogu doživjeti, Ako je muškaraca i ostalo.

važno je s kim se budiš i s kim snove sanjaš

On je uporan. On je naporan. Želi zaspati i probuditi se pored mene. Bez ljubavi. Nagon. Potreba. Hir. Za mene, to je nemoguće. Ne mogu da zaspim pored nekog kome ne vjerujem. Ne mogu da zaspim pored nekog koga ne osjećam. Ne mogu da zaspim pored nekog ko meni ne vjeruje. Još manje pored nekog ko me posmatra kao švajcarsku čokoladu sa egzotičnim začinima sa 24Kitchen. I to citiram. 

Vidiš, meni je ljubav najvažnija u životu. To je ekvivalent sreći. To i pisanje. Ovo što radim. Ovo kako srce prosipam u riječi i pišem ono što se mnogi ne usuđuju zbog okoline koja će ih odmah osuditi. Ja se ne plašim toga. Osuđena sam, spaljena na lomači, otresla pepeo, i nastavila dalje. Šta sad? Razumijem u potpunosti. Zato i pišem. Zato i kažem. Nije me sramota. Zašto bi bilo? Birala sam, donosila odluke, ratovala, umirala, krpila se. Svi smo to prošli. Većina je izgubila srce i vjeru u tim sopstvenim ratovima. Ja nisam. Ja i dalje vjerujem. Ljudima. Životu. Srcu. Njemu najviše. 

On želi da pije vino sa mojih leđa. To je njegova ekstaza. Ja ne mogu ni to. I nije stvar nepovjerenja. To je stvar srca. Dati nekom kožu da ti diše, dati nekom meso da ti grize. Kako možeš bez srca? Otrovaće te. Srce je antiotrov za sve te lažne priče. Znam, ima onih koje mogu. One su i zagadile ljubav. One i ovakvi kao on. Za njih ne postoji ljubav. Samo glad. Sopstveni ego, zadovoljenje svojih požuda, i mirno spokojno spavanje u posteljini koja miriše na žeđ. Kako bih mogla da zaspim? Kakve bih snove sanjala? Kako se možeš probuditi pored nekog ko te vidi kao sastojak za večeru?

Spavala sam pored nekog. Davno je bilo. Jer je to bilo jedino prirodno. Jer je to bilo jedino normalno. Jer je to bila ljubav. Nikad me nije probudio dodirom. Budio me osmijehom, milovao očima, i ne, nije mu smetalo to što ga ne vidim jer sam se u kosu pretvorila. Osjećala sam. Kad razmakneš klupko zamršeno sa mog lica možeš samo snove da vidiš. Iscrtaju mi se svuda po koži. Mirišem na njih. Na ljubav. Ja samo tako mogu spavati. Jer meni je važno kako se budim. Važno mi je ko me budi. Nema to veze sa erotikom. To ima veze sa željom. Sa srcem. Psiho kao što je on ne mari. 

On je uporan. Njega ego goni na to. Mene srce. I kažem mu. On ne razumije. Njemu su to prevelike ambicije. Njemu je važna veličina kreveta, i boja posteljine, i osvjetljenje. Meni je važan dodir. I ukus vina. I muzika. Njemu je važan on. Meni smo važni mi. I kako možeš da spavaš spokojno pored Psiho čovjeka koji je toliko povrijeđen i razočaran u ljubav da bježi od nje i na sami pomen. Kako možeš da zaspiš pored nekog ko ne zna čak ni tvoju omiljenu boju. Ti takvi koji mogu - oni su zagadili ljubav. Drugima. Meni nisu. Jer ja u nju vjerujem. Jer mi se desila. Jer će se desiti opet. I tada ću moći da spavam spokojno. I da se budim. 

Takvi još ne znaju šta je sreća. 

Ne bih svakoj pesme pisao, da sam znao da postojiš...

Ima nešto što ti nisam uspjela reći. Nisam uspjela jer nisam umjela. Nisam bila svjesna šta se dogodilo u tih par dana septembra. Malo kiše, malo sunca, malo mora. Dosta trapavosti. Nestrpljivosti. Neočekivanog. Valjda to tako ide. Valjda se nešto prelomi u čovjeku. Ne znam. 

Nisam ti se uspjela zahvaliti. Uspjela sam reći samo da mi je žao što je vremena tako malo, a svega ostalog previše. Nisam ti rekla da sam srećna što se neki letovi isprepletu. Nisam ti rekla da si mi pokazao gdje idu selice, i sta mi je nedostajalo. Ti si tako kratko dio mog života opet te znam toliko godina. Kratko si se smijao sa mnom, i bio lud. Dječije lud. Kratko si u sunce gledao. I hvala ti. Za to parče neba. 

To nikako nije mogao biti samo sex. Bila je želja, strast, godinama skupljana, taložena. U svakom dodiru, pomalo trapavom, nesigurnom, u svakom poljupcu gladnom. U svakom nespretno započetom razgovoru. Želja za osjećajem, zagrljajem. Ono što drugi nisu umjeli vidjeti ti si osjetio u mom pogledu. Drugi nisu razumjeli ni nacrtano srce a ti si ovo moje i kroz zenice čuo. Nije to bio životinjski nagon, ritam da se "posao" privede kraju, zadovoljenje ličnih vrhunaca i gotovo. Bila je to žal za propuštenim, kao da se nikad više neće pružiti prilika, kao da je šansa zauvijek prokockana. Predavanje. Let. Prvi i poslednji ukradeni trenutak. Možda i jeste. Možda je to bilo sve. Ali bila je strast. Bila je želja. I bila je sreća. I za to ti hvala. 

Ja sam gledala u zvijezde a ti si mi pokazao sazvežđa. I sad znam na koju stranu svijeta da se okrenem. Ja znam da su riječi igračke koje tako lako koristimo u slagalici, ali ako bi se malo bolje zagledali shvatili bi da se ne igramo samo riječima već i nečijim nadanjima, željama. Nečijim srcem. Kao sa loptom. Razbacujemo se na sve strane, a zaboravljamo da njegujemo ono unutar sebe, ono u šta smo vjerovali kao klinci. Jer bajke postoje. One nisu izmišljene. Samo zato što se nisu nama dogodile ne znači da nisu stvarne. Ti si mi samo pokazao jednu rupu u zidu. Da kroz nju vidim da je moguće. I hvala ti zbog toga. 

Još nešto ti nisam stigla reći. Možda zato jer sam tako PREviše svojeglava i nenavikla. Možda jer su mi krila još uvijek malo nesigurna. Ali dok su me drugi gledali ti si me slušao. Dok su drugi sklapali sopstveni scenario u glavi ti si me gledao u oči. Ti si shvatio moju predstavu. I hvala ti što nisi pitao. Što si mi zadržao osmijeh na usnama i između poljupca. Ne može mi biti žao. Hvala ti. Jer me jedini nisi kupovao pričama. Jer gdje su me drugi vodili za ruku, ti si me nosio na rukama. Možda nije ljubav. Ali jeste sreća. I za nju ti hvala. 

Od svih vrsta na zemlji čovjek je jedino svjesno stvoreno oružje

Cijeli dan sam pod utiscima, i jednostavno imam roj misli ukorijenjenih u glavi. Moram im počupati korijene. Ovaj tekst posvećujem nama ljudima. Nama životinjama sposobnim da uništavamo. Eto jer nam se može. I ako bar jedan život promijenim ovako - onda sam uspjela. Ako bar neko podijeli dalje - uspjela sam. Zamislila sam te. Ovaj tekst je glas onih koji ne znaju da pričaju!

Moj život se mijenjao uglavnom postepeno. Sa treningom sam počela da mijenjam ishranu. Kažu - toliko i toliko proteina, toliko UH, voće zaboravi, šećer i slatko zaboravi. Trudila sam se. Zaista jesam. I uspjela sam da postignem rezultate koje sam ciljala. Sve dok jednostavno nisam počela da se osjećam loše kad spremam piletinu. Kad vidim svu onu vodu u tiganju. Smetao mi je miris. Prerađevine nisam konzumirala već par godina unazad, kao ni gazirano i industrijski proizvedeno piće. Dugo sam čitala, istraživala i razmišljala o vegeterijanstvu. Odlučila sam se da pokušam, bar mjesec dana bez mesa. Da samo malo očistim organizam. Uspjela sam, Mjesec po mjesec, evo više od pola godine.

Danas sam odgledala video koji me samo poveo da se dublje zamislim i da odem još jedan korak dalje. Da postanem vegan. Lagaću ako kažem da je lako. Lagaću ako kažem da je isključivo zbog zdravlja. Da, istina je, biću zdravija, ali još snažnija istina je da ne želim da učestvujem u masovnom ubistvu i nasilju. Nemam ja prava na to. Jednostavno odustajem.

Od rođenja nam nameću pravila i moranja. Od rođenja se vrši masovno baštovanstvo nad našim mozgovima. Odrede ti ime, odrede ti religiju, odrede ti školu, odrede ti društvo, i kažu ti da moraš da jedeš meso i piješ mlijeko krave ili koze. Ne kažu ti da si ubica. Kažu ti da si mesožder. A kako to molim te? Vršena su istraživanja i neću mnogo da tupim o tome, imaš sve na netu, ali čovjekov organizam i tijelo i sistem za varenje i žvakanje jednostavno nije stvoreno za meso. Ako smo zaista mesožderi, ako je to genetika ili nagon ili šta već, stavi ispred djeteta od dvije godine malog bijelog zeca ili pile. Šta misliš, hoće li ga pojesti? Pa nije to hrana budalo! Isto to stavi ispred vuka od dvije godine. Šta misliš hoće li se vuk igrati sa zecom? Još nešto važno. Mesožder ne može da ima začepljene vene. Naučna činjenica. Gdje si čuo/la da vuk umire od zakrčenja vena? Ili lav? Samo čovjek. Zato jer nije mesožder. 

Sledeća važna stavka jeste mlijeko krave/koze/ovce/mačke/kamile/pacova... Kad se rodimo pijemo majčino mlijeko. Ljudsko. Prilagođeno i savršeno naše. Tele pije mlijeko krave. Jare mlijeko koze. Jagnje mlijeko ovce. Ne piju ljudsko mlijeko. Zašto bi mi pili njihovo? Zbog kalcijuma? Pogrešno! Ako pijemo toliko mlijeka i jedemo toliko sira i pavlake kako je moguće da uopšte postoje suplementi kalcijuma. Šta će nam? Zato jer proces varenja mesa izvlači kalcijum iz naših kostiju i normalno da nam treba suplementacija. A da ne pričam o tome da mi ne možemo da svarimo ni laktozu, I da li ste se ikad zapitali šta te jadne krave na farmama proživljavaju? I meni je bilo teško da se odreknem tog divnog ukusa sira. Ali znaš li kako je kravi da se odrekne svog teleta? Jer mora. Jer ako tele pije mlijeko onda ti nećeš. I zato se tele odvaja od majke. Šta misliš da neko tvoje mladunče odvojiod tebe. Reći ćeš da nije isto. Po čemu? Jer to je krava, a šta si ti? Jer ti si majka a šta je ona? Ti imaš srce a ona - šta? 

Čovjek je stvorenje koje je uspjelo da uništi mnogo šta na planeti. Nemamo saosjećanja, samo grabimo, nemamo zahvalnosti, gazimo ispred sebe i ne gledamo preko čije krvi ćemo ići. Udaramo i lomimo slabije od nas, šutamo mačke i pse, i onda posle nekog vremena kad nas nešto loše nađe pitamo se - šta smo zgriješili. Pse i mačke tretiramo kao ljubimce a ubijamo krave i zečeve i patke. U čemu je razlika? Djeca su naučena na brzu hranu, naučena su na vještačke ukuse, naučena su na kroasane iz kesice, burgere i slaninu. Zašto im ne pokažete kako se dobija burger? Kako se dobija ta slasna mesna poslastica koju tako volite? Zašto im ne pokažete kako se pravi pašteta? Zato jer je neko vama usadio u glavu da je meso čovjeku potrebno. Da ti je mlijeko potrebno. Naravno da je potrerbno. Usadili su ti to doktori, i farmaceuti čija industrija cvjeta zbog takvih ljudi. Zbog ljudi čiji sam dio bila i ja. Ali odbijam. Ne želim više. Ne želim biti uzrok ubistva. Nikad nije kasno za promjenu. 

Ima toliko literature na internetu, danas nam je znanje dostupno u svim oblicima. Samo treba da slediš logične informacije. Samo treba da shvatiš koliko mesa treba da se nahrani ljudska populacija, a koliko bi nam trebalo paradajza, i krastavca, i kupusa i kelja. Da li zaista znaš da se veganskom ishranom možeš izliječiti? Ja nisam bila bolesna cijele godine, moja hronična dijagnoza bubrega više nije hronična. Moja koža je drugačija, moja kosa se još oporavlja, imam sve zube svoje, čak i umnjake, i osjećam se sjajno. Zdravo. Spavam i treniram. Srećna sam. I želim samo da i ti razmisliš. 

Želim samo da pokušaš da razumiješ da ovu planetu dijelimo, da svi na njoj koegzistiramo zajedno. Želim da pokušaš da razumiješ šta jedeš, da možda saosjećaš, da naučiš djecu pravim vrijednostima. Želim da pokušaš biti bolji. A možeš. Znam da možeš. Budi vegan!

Izeš sliku, nigde jedra na vidiku.

Kiša. Ne volEm kišu. Bar nisam ranije. Sjedim na terasi, u svom plavom džemperu, bosonoga i odbjegla od svijeta. Ulična svjetiljka se pali i gasi i kao na bioskopskom platnu mi prolijeću slike. Slike nas. Slike djetinjstva. Svađa od ujutru. Da, svađa. Ona u kojoj se svađaš sa svojim srcem, pokušaajući da objasniš, da natjeraš one svoje ljude da te shvate. Da razumiju. Nikad oni ne mogu razumjeti. Oni su s ove planete. Ja nisam. Njima je sve to normalno. Meni nije. Meni je ljubav normalna. Smijeh. Radost. Zagrljaji. Palačinke. Meni sam ja normalna. 

Gromovi odzvanjaju. Utrkuju se koji će biti jači, glasniji, ko će nadjačati moj smijeh. Jer smijem se. Jer srećna sam. Jer osjećam veliki balon sapunice oko sebe ispunjen ljubavlju i emocijama, i zagrljaje. Ne znam čijim ali osjećam ga. I znam da nisam sama. Znam da negdje na ovom svijetu neko isto tako sjedi kao ja i isjeća moj zagrljaj. To duše se negdje srele. Znam da jesu. Iako mi ovog petog u mjesecu, pet mjeseci kasnije nedostaje jedan trenutak. Poljubac. Radost. Jer bila je. Meni jeste. 

Ponekad i ja zalutam. U sebe najviše. Dok gledam kako se gromovi utrkuju po nebu, moje sopstvene emocije se utrkuju da nadjačaju jedna drugu. Udišem vjetar u sebe i osjećam se sigurno. Osjećam mir. Kišu na licu. Rukom posegnem da je utrljam u kožu ali je već završila jedna kap na usnama. Okus soli. Kad je kiša postala slana? Shvatam, to moje se riznice izlivaju. Ali ne osjećam tugu. Osjećam osmijeh na usnama. Osjećam ljubav svuda oko sebe dok mi prsti na nogama drhture od zime. Možda je ovo najava jeseni, ali sigurna sam nije najava kraja ljeta. Moje ljeto je u meni. Vječno. Ne smeta mi kiša. Naprotiv, uz pravu muziku, šolju toplog čaja i ovaj balon oko mene, možda je i volEm. Možda je i lijepa. Večeras jeste. Meni bar. 

Ustajem, širim ruke i smijem se. Radujem se nekom novom životu, novom poglavlju. Radujem se jer sam slobodna, jer moje srce širi krila, a dugo ih je tkalo. Širi ih i odgovaram izazovu - dišem, živim i radujem se. Svakom danu. Svakoj zori. Mojim jutrima, noćima još više. Šetanjama. Izletima. Ljubavi. Ovoj mojoj, balonskoj. U sapunici. Vjerujem da će se nekad i druga polovina zagrljaja savršeno uklopiti u moj stan bez tepiha koji za mene nije uslov za sreću. I ne moram da ga kupim. Ulazim u sobu dok moja čupavica prede i smješta se na moj vrat, sa glavom na srcu. Jer srce je. Nije trnjika. Moje je.