Jer zaslužili smo let među zvijezdama. Možda i biti zvijezde.

Otkriću ti nešto potpuno lično o meni, nešto što mislim da nisam nikom rekla nikada. Činjenica je da sam osjećala da sam drugačija od svojih vršnjaka. To ne možemo poreći. I sigurno je da postoji razlog za to. Osim te činjenice i one da sam veoma rano naučila da čitam i pišem, da volim knjige i učenje (da, da, možeš reći na to šta želiš), ima još nešto. Ne znam kako ti, al ja sam se oduvijek pitala zašto sam ja baš to što jesam, zašto sam rođena baš tu gdje jesam. U prethodnim godinama nisam ni pokušavala da nađem odgovore na ta pitanja. Nekako sa odrastanjem sam prestala i da se pitam. 

Sve dok nisam se susrela prvi put sa meditacijom. Sve dok nisam počela više da radim na sebi. Sve dok nisam počela da otkrivan tajne lavirinte sopstvene duše. Sve dok nisam shvatila da sam slobodna i dok nisam skinula maske sa sebe i ostala svoja. I neću reći da je bilo lako. Ni malo nije bilo jednostavno jer skinuti maske znači ostati sam i go; znači biti izložen, ali ne onako golotinjski, pornografski, životinjski. Znači biti izvrnut naopako tako da ti srce kuce spolja. Odmah ispod revera. Znači biti izložen tuđim osudama i ne mariti za njih, već prkosno gledati dalje u sebe, i oprostiti. Možda je ključno da naglasim oprostiti. Jer to je i najteže. Moraš biti sposoban da svoje greške sagledaš kao lekcije, i da oprostiš sebi prvo, najprvo. Moraš oprostiti roditeljima jer oni su te odgajali kao svoje sobno cvijeće. Moji nisu očekivali da ću se ja ovako otisnuti od sebe, od svijeta, od njih. Oni su uradili najbolje što su mogli sa sredstvima koja su imali, sa srcem koje su njima zagadili, sa ljubavlju koju su oni imali. Morate im oprostiti jer oni nisu znali bolje, nisu umjeli. Moraš oprostiti promašenim vezama, jer nisu promašene. One su te učile kako se voli, šta želiš, kako se ljubi, kako se predaje, kako se plače, kako se svršava, kako se do neba diže i do bola korača. Nisu to promašene ljubavi, jer ljubav - ona ne može biti promašena nikad. Ona je uvijek prava. 

Na kraju, moraš oprostiti svima koji će te možda odbaciti jer te neće razumjeti. Ja sam zbog svoje slobode izgubila dosta prijatelja. Kao kad ti ključ ispadne iz džepa ili dugme sa košulje. To nekako tako ide, ispadne, zagubi se, i nikad ga ne nađeš. Neke ljude ne treba ni tražiti. Jer ako ne može da te prihvati slobodnog, srećnog i ljubavlju popunjenog poput balona, onda te nije ni vrijedan. Ali ti svejedno oprosti. Vidiš? Nije baš tako lako. 

Naučila sam još da vjerujem u čuda. U bajke. Zapravo, u njih nikad nisam prestala da vjerujem. Samo zato jer ih nema na Balkanu ne znači da ne postoje. Odbacila sam sujevjerja, crne i neparne dane, i prigrlila sebe. Odbacila sam mozak, odšarafila ga, i pljaaassss. U more ajkulama. Ostavila sam samo onoliko koliko mi je potrebno da budem ja. Svjesna sebe. Srce se broji. Na njega se oslanjam. Njemu samo vjerujem. Ne analiziram, ne patetišem, ali beskrajno volim. I shavatila sam da sam ja baš ja zbog svog srca. U školi mora postojati predmet "Slušaj svoje srce", djeci se ne smije dozvoliti da odrastu, i ljudima se ne treba zabraniti da vole. Jer ponašaju se kao da je zabranjeno. Kao da je ljubav jeres. Ja zbog srca i pišem. Ono piše, ne ja. Vidiš, srce zna da priča.

Naučila sam da kažem Ne. Svima koji zasluže. Svemu što mi nije po volji. I ne bojim se jer ljudi nisu navikli na odbijanje. Nisu navikli da svoje osjećaje stave ispred osjećaja drugih. Nisu navikli da se bore za svoje snove, za svoje želje. Nisu navikli da im neko priča drugačije. Ja eto, nikako da se uklopim sa većinom. Nikad nisam ni mogla. Oduvijek sam štrčala, a tek sam shvatila zašto. Jer sam stvorena za nešto više od pukog preživljavanja, stvorena sam za više nego da budem samo neko ko dočekuje i ispraća, neko ko svima udovoljava a sebe ne pazi, stvorena sam za nebo, za let, za ljubav. Stvorena sam da volim, sve i onog nekog posebnog. Stvorena sam za najdivnije što život može da pruži. I ti si isto tako, samo su te zatrovali, izlili su naftu svojih nezadovoljstava u tvoje srce i tako ti osujetili let. Osjekli su ti krila, zalijepili ti etikete i deklaracije, i tako, ti danas ne vjeruješ u sebe, ni u ljubav, ni u sreću, ni u čuda. Ne vjeruješ ni meni. 

Padam ja još uvijek. Još nisam naučila balansirati u ovom svijetu i među svojim snovima, ali učim. Još nisam naučila biti dio ljudskog mozaika na pozornici ovog izlizanog grada, ispranog kišama i ljuskim suzama. Ali učim. Učim biti slobodna i vjerujem, cijelim svojim bićem vjerujem da zaslužujem svijet. Neki moj. Zvijezde s neba. Jednog dana jedna od njih zvaće se imenom koje ja odredim. Vidjećeš. Poželjećeš isto. 

Ko zna da li ćeš mi ikad više biti tako blizu

Tišina. Nijema, mukla tišina. Mogu je nožem razrezati kao krišku ustajalog hljeba. Poput maslaca se provlačim kroz noć, iz sobe u sobu, iz hodnika u špajz, sa tavana do podruma. Provlačim se i tražim odakle uporno izlazi to grebuckanje koje neprestano čujem već ko zna koju noć zaredom. Čujem zvuk kao kad miš pokušava da progrize rupu u već sasušenom parketu. Iritira me. Ne da mi da spavam, a opet ne mogu da otkrijem odakle dopire zvuk. da je bar Nova godina mislila bih da se Deda Mraz pokušava ušunjati u moj dimnjak da mi ostavi zlatne perlice osušene sreće. Da je bar kiša mislila bih da vjetar vodi ljubav sa zidovima mog iznajmljenog stana. Ali vedro je i, tišine nema. 

Zastajkujem kraj uglova i osluškujem, jasno čujem kako se neko smije šapatom, odzvanja svuda po sobi, a ne znam odakle dopire smijeh. Da je bar februar, rekla bh da mačori izvode svoj ples zavođenja pa otud tolika histerična buka. Da je bar oktobar, pomislila bih da je Noć vještica i da to užasi izviruju iz podruma pokušavajući da moje demone oslobode ropstva. Septembar je, jesen je. Miholjsko ljeto. Da li je to opet jesen na nekim drogama? Opet mi pokušava podvaliti neke ustajale iluzije garant. Sigurno. Čekaj malo. Taj smijeh mi je poznat. I to grebuckanje. Stajem pored police prepune knjiga. Uzdišem glasno, svi moji životi leže u tim pročitanim stranicama. Svi moji proživljeni osmijesi, tuge, patnje, balovi i prinčevi.

Na poslednjoj polici ležim ja. Ili bar ono što sam nekad bila. I gomila ljudi koje sam sretala. Ljubila. Oni koje sam voljela. Gomila suza zapakovanih u bure i poliveno katranom. Sve zbijeno u listove poput duvana. Samo varnica treba da sve nestane u oblaku dima. Da je bar maj mogla bih da slažem da sam zapalila vatru u čast praznika rada manje radnih ljudi. Da je bar mart mogla bih reći da sam napravila papirne ruže za svaku sirotu majku u ovoj zemlji. Na žalost, noć je i tišina je i septembar. Avetinjski nasukan septembar. I tu, na zadnjoj polici čujem uporno grebuckanje. Da nisam srce ostavila tu negdje, da ono jadno, spljošteno među stranicama ne pokušava da se izvuče i da mi se vrati? 

Vidim tebe, kako se pokušavaš izvući sa stranica mog dnevnika. A nisam toliko pisala o tebi. Jesam pisala kako si me znao nasmijati do suza, i kako si mi džepove izokrenuo i čarape sakrio, i jesam pisala o nekom čudnom osjećaju života i nemoći, a opet eto te... Grebeš po stranicama punim prašine pokušavajući da se izvučeš kao da si upao u zamku za medvede. Da bar idem u školu mogla bih reći da sam napisala domaći zadatak na temu "Izmišljena bajka". Da sam bar dijete kome možeš podvaliti priču o Pepeljuzi pomislila bih da si moj princ ljepši od njenog. Al samo sam žena prepuna ljubavi, koja stoji nad zadnjom policom knjiga i gleda u svoju uspomenu kako se migolji i izvlači. Svako veče te vidim kako želiš izaći iz mojih pjesama, iz mojih riječi, kako želiš ponovo da me oživiš. Mene, ili sebe.

Uzimam olovku, običnu neku bez natpisa. Neću da neko preuzme zasluge za moje srce. Ne pokušavam da ti mašem na rastanku. Samo srce stegnem jače kao kad teglu zatvoriš da džem ne iscuri. Ne pokušavam ni da ti kažem da ostaneš tu u prašnjavim stranicama, ako ti se ne sviđa da budeš vječan u mojim pjesmama neću te siliti. Ne želim ni da ti srce gurnem u usta da ga pojedeš kao što si sve ostalo izgrizao. Neću ništa od toga uraditi. Neću izbrisati ni tvoje tragove, niti ću baciti tvoj džemper koji je ostao da visi u mom ormaru onako jadan i napušten kao ja kad si rekao da odlaziš. Neću ništa od toga. Ruka sama ide i klizi po papiru, i ostaje trag. Ne znam ni sama šta pišem. Sklapam dnevnik i na potiljku mi ostaje trag mastila. Sutra će razmazani oproštaj ostati na krevetu i za koju godinu ću znati da sam ti oprostila takvu glupost kao što je bila ta da odeš od nas.

Laku noć, bijeli mišu mojih nagriženih snova. 

Balaševiću, nisi u pravu. Ljubav pobjeđuje. Uvijek.

Ne znam da li je trebalo da ovaj post napišem ranije, kad sam bila svjesna svega što se desilo. Nisam pisala jer nisam željela da povjerujem da bi moglo biti istina. Želim i dalje da vjerujem da smo prevazišli te podjele po religiji. Znam, živim na Balkanu, nemoguće je odvojiti se od takvih primitivaca. Podijeli me preko srca, dušu mi iskidaj na komade i podijeli je siročićima, ali nemoj mi religiju miješati u ljubav, nemoj me po tom šavu cijepati. Nemoj, moje srce ne zna za to. Nikad nije ni znalo. 

Nisam nikad bila pretjerano religijski orijentisana na ono čemu su me roditelji učili. Nisam, čak i kad sam imala svaki razlog da budem. Imala sam 6-7 godina kad je počelo krvoproliće na Balkanu u ime nečeg što su drugi nazivali Bogom. Imala sam 6-7 godina i imam amneziju na te dane. Ne sjećam se gdje smo bili kad su blokirali našu Provinciju, ne sjećam se apsolutno ničega, ni suza, ni plača, ni kofera. I ne želim da se sjećam. Kroz izmaglicu rata sam prolazila nesvjesno, i drago mi je da nisam zapamtila vijesti sa radija, ni strah, ni opsadu. Pamtim neke druge strahote koje sam kao dijete vidjela. I nikad nisam krivila Boga za to. 

Imala sam veliku ljubav. I oboje smo bili ljudi. I nisam marila. Ni danas, toliko godina kasnije mi nije važno. I nedavno, srela sam ljubav, i niko me ne može ubijediti da to nije bila ljubav. Osjetila sam je. Znam da je bila. Srce je znalo i nismo marili. Sve dok drugi nisu upetljali Boga u sve to. Sve dok nas nisu zbrisali sa planete, jer ovo je Balkan. Taj divni čovjek će ostati sam, ostao je toliko puta, i sad razumijem zašto. Nisam željela da vjerujem da se danas, toliko godina posle rata, toliko vijekova posle osvajanaja i posle toliko razrušenih ljubavi može naći neki neljudski oblik koji bi svom bratu uništio sreću u ime... religije? I da, taj divni čovjek je poklekao, razumijem. Žao mi je što se nije borio više, za mene, za nas, za sreću, možda i jeste, nije mi rekao. Samo je rekao da odlazi. Da mu je previše. A ja mislila previše mu ljubavi. 

Znaš, lako je tuđu sreću pojesti za dezert jer ti nemaš svoju sopstvenu. Lako je biti sebičan i pohlepan na tuđe kad nemaš sopstveno. Ja imam svoju ličnost, imam svoju sreću, i svoju religiju zovem ljubavlju jer to je jedino što može biti. Ti ljudi, gladni tuđe nesreće, ne znam kako oni, spavaju li uopšte, plaše li se istog tog u čije ime su nama ljubav oteli iz ruku? Plaše li se svojih djela? Znam, suvišno je da trošim svoj dar pisanja na takve, ali sasvim nešto drugo želim da kažem. Želim da kažem da je ljubav unikatna teorija po kojoj se srca stapaju u jedno, po kojoj ne postoje imena, kulture, vjerovanja, boje, mirisi, i izgovori. Ljubav, ona koja je bila, jer sigurna sam da jeste, znam, opet će se roditi na nekom drugom mjestu. I opet će doći u iskušenje. Ali ljubav pobjeđuje, i to je jedino u čemu se ne slažem sa Balaševićem. Samo zato jer meni nije uspjelo ne znači da ne pobjeđuje. Ako je umrla, onda nije bila moja ljubav. Nije bila namijenjena meni, ali sam ipak srećna i zahvalna što sam je osjetila jer to... To kad ti neko vrati život i osmijeh i srce, to jeste ljubav. Njegova misija je jasna. Njegova uloga u mom životu odigrana, ali bojim se, sjutra, za godinu ili pet, opet će izgubiti jer drugima niko njegov neće biti dovoljno dobar. 

A ja mislila mi stasali za svijet. Ja mislila mi savremeni i sazreli ljudi. Ja mislila da odgajamo generacije koje ne znaju za to ratovanje i za te moći gladne ljude. Šteta, živim na podijeljenom Balkanu i šteta što će sigurno još mnoge generacije da se suoče sa ovakvim zastarjelim stavovima svog okruženja. Kamo sreće da ja za stavove marim. Žao mi je što smatraju da imaju neko pravo da se miješaju u tuđi život, u tuđu sreću. Žao mi je što su mnogi poklekli jer su izabrali liniju manjeg otpora. Žao mi je i Njega, jer taj divni čovjek zaslužuje sreću. Moju viziju sreće. Nadam se da će je nekad imati. 

Jer moja sloboda nema cijenu. Jer moj život je moj izbor!

Ne bavim se više politikom. Kažem "više" jer sam odavno vidjela da nema smisla boriti se za tuđe bankovne računei nekretnine. Nema smisla boriti se za tuđe ideje i vojevati tuđe ratove i slaviti tuđe pobjede. Kako ti može imati smisla da staneš uz tamo neke ljude koji su nam nametnuli toliko podjela da više ne znamo ni ko smo. Kako ti može imati smisla da biraš između dva, tri ili pet zlih aždajinih glava? 

Po rođenju nam nameću pravila. Nameću nam svoje odluke. Nameću nam svoje stavove, ideje, roditelji nam nameću svoje neostvarene želje, uslovljavaju nas i odlučuju šta je dobro za nas, u koju školu ćemo ići, koju boju ćemo voljeti, koju hranu ćemo jesti... U školi u naše ime odlučuju koje predmete ćemo učiti, kako će nas ocjenjivati, dijele nas na dječake i djevojčice, na visoke i niske, na one koji ljepše pišu, brže čitaju... Cijeli naš život nas dijele. Tako nas je i politika podijelila. Ovi sa zlatnim diplomama koje im služe kao ukras na zidu biraju kakav život mi zaslužujemo, a potajno osuđuju svaku istinu i svaku kreativnost, i svaki napredak. Podijelila nas je na pripadnike partija, na pripadnike država, religije su nas podijelile na vjerovanja. Svi nam govore da mo slobodni, a u stvari smo robovi njihovih ideja i njihovih odluka. I kako ti može imati smisla? 

Ima li smisla što magistri mikrobiologije prodaju papriku na pijacu, i što je djeci ukinut dječiji dodatak, i što su penzije jedva dovoljne za preživjeti a kamoli za život? 

Ima li ti smisla što oni koji najviše buču i riču iz dana u dan se sve više bogate, a vi ni posao nemate jer svaki pokušaj još na šalteru umire? 

Ima li smisla što ideš i skupljaš glasove za neku partiju, dok tvoja prva komšinica skuplja novac za svoje dijete jer ne može da plati liječenje u sistemu koji si izabrao? 

Ima li smisla što profesor vozi taksi, i što student jedan sendvič dijeli na četiri dana jer je morao platiti semestar, a njegovi ne mogi da mu pomognu, a on ne može da zaradi dovoljno jer mora  spavati, bar tri sata? 

Ima li smisla što djeca u školama znaju koje su partije na izbornoj listi a ne znaju ko je bio Ivo Andrić? 

Ima li smisla što tržaiš način da odeš iz svoje zemlje jer si vjerovao da sistem zna šta je bolje za tebe? 

Ima li smisla što mladost trošiš na politiku i dobijaš izbore a vlast i dalje ostaje u rukama ovih "koji znaju šta je bolje"? 

Sve smo naučili a zaboravili smo kako je biti čovjek. Podijelili smo se na toliko dijelova da smo zaboravili biti cjelina. Nacrtali sugranice na kartama podijelili teritorije, ljude, jezike, vjerovanja, sve su podijelili i rasparčali "ti što zanju bolje" a mi mo ostali zarobljeni, bezlični, osakaćeni za srce, za dušu, za ljubav. Uslovljavaju te koga možeš oženiti, kome djecu roditi, gdje možeš raditi, određuju ti koliku penziju možeš imati, koliku platu, i ti pristaješ. Na sve pristaješ jer šta biradio kad bi bnio lobodan? Bio bi ljuštura jer ne znaš ko si. 

Ja sam sebe pronašla u riječima, u stihovima, u pisanju i svom svijetu. Ja sam svoj smisao našla i zato kažem da sam slobodna. Jer moja religija je ljubav. Jer moja politička partija je sloboda. I ne može meni niko ne može da kaže kako ću da živim, gdje da idem i u šta da vjerujem. To je jedino za šta se mogu boriti. Za svoju slobodu da stvaram, da širim ljubav, da budem ljubav.

Prva je ljubav došla tiho nezvana, sama...

Imala sam petnaest godina kad sam se prvi put poljubila. Ispod jabuke u mojoj ulici. On je bio moj drug, jaran, i nisam ni razmišljala da bih mogla biti njegova cura. On je bio godinu dana stariji i nisam mu bila prvi poljubac. Upravo je pojeo hamburger sa dosta majoneza, a ja majonez nisam ni voljela. Kakav je to poljubac bio. Apsolutno se ne sjećam osjećaja i drhtanja u nogama, niti se sjećam osmijeha posle toga, sjećam se samo da je bio avgust, i da je na jesen trebalo da pođem u srednju školu. Lažem, sjećam se svega.

Postoji razlog zašto baš danas pišem ovaj post, i zašto baš pišem o prvoj ljubavi. Ljubavi koja je moj životni put odredila i koja je jedna od najdivnijih uspomena u mom životu, a ujedno i jedna od najbolnijih. Anabell zna. Te prve ljubavi, prvi drhtaji srca, prve zaljubljenosti, te uspomene nosimo sa sobom uvijek. Neko svoju prvu ljubav zadrži kao poslednju, neko je preboli u rekordno kratkom roku, neko pijan pregrmi sve to i ne osjeti je. Ja sam moju prvu ljubav sakrila. 

Jer taj čovjek koji je danas postao, od onog klinca kojeg sam ja voljela... Taj čovjek je još uvijek moje predivno sjećanje i jedan od najdražih prijatelja. Ljutim se na njega, ali ne zato što ga ne volim. Uvijek će mi biti drag, uvijek će biti poseban jer mi smo bili više od ljubavi. Uvijek ću biti tu za njega kad je potrebno, kad je pitanje života ili smrti. Biću tu kao prijatelj, kao neko kome je istinski stalo do njegove sreće. Biću. Hoću. Ali kad me zove da me vidi zato jer me još uvijek voli, nisam tu. Ne odgovaram na poruke. Nemam vremena. Imam izgovore. Jer ne želim da mu nanosim bol. Ne želim da me gleda svaki put kao da je poslednji, i da mi govori da me voli, ne želim da slušam riječi jer se sav pretvorio u njih. Znam, da mi treba život dao bi ga za mene. Znam, da treba da ubije ubio bi za mene. Znam i to da će ko zna koliko godina od sada, kad bude zadnji dah udisao, moje ime biti negdje u njegovim mislima kao utočište. Znam, jer je bila ljubav. 

Danas mu je rođendan. Već odavno mu ne čestitam. Surova sam. Guram ga od sebe, ljutim se i tražim izgovore da ga naljutim, da se okrene i ode. Jednostavno je blokirati ga, pametna tehnologija ima sva rešenja, ali nikad to nisam uradila. Mislim da nikad ne bih mogla da ga se odreknem potpuno, on mora biti bar jednim djelićem prisutan u mom životu, pa makar i kao neko na koga se "ljutim" jer mi piše posle 10 uveče, jer mi piše da me voli i da sam cijeli njegov život. Ljutim se i možda danas, toliko godina kasnije pvri put pišem o njemu. Osim Anabell. Prvi put mu čestitam rođendan, iz najdublje vene u sebi. I zaista, želim mu sreću. Bezuslovnu, ljepšu od naše, snažniju od naše, glasniju od naše. Želim mu ljubav. Da ga neko voli onako i jače nego on mene. Želim mu sve što se srećom može opisati, mojom vizijom sreće. Želim mu toliko toga, a neću mu ni poruku poslati. Ne volim rođendane. 

Znam da on ovo neće pročitati pa sve i da mu pošaljem. Znam da neće razumjeti kao što nije ni do sada. Znam da se boji. Znam da smo potpuno različiti ljudi u odnosu na klince koji su se voljeli nekad, i nije on više takav dečko koji je bio moja prva ljubav. Ali jeste bio ljubav. Ona o kojoj se pričalo u gradu, i van njega. Ona o kojoj se pjevalo u sali prepunoj ljudi. Ona ljubav koja je izazivala zazubice, koja je bila trn u tuđim očima, toliko da nam nisu dali da budemo srećni. Mi nismo znali bolje. Bili smo djeca. Ja više nego on. Ali danas, želim mu da sve to preboli, želim mu mir. Želim mu dabude ponovo srećan i voljen jer on to zaslužuje. I puno više od toga. 

Pa tako, srećan ti rođendan :) 

Jos uvek lutam, gde je kraj puta pamte me mnoge provincijske pruge

Volim da šetam. Kiša, snijeg, tropsko sunce. Ne marim. Volim da šetam. Nikad nsiam razumjela zašto, ali eto... Trapava sam, sapletem se nekad o svoja stopala. To sam ja. Takva sam. Volim i planinariti mada ne idem često u takve pohode. Ima nešto u tome, znaš, pješačenju. Posebno kad ti se noge "okamene" pa svaki mišić treperi. Ne znam, volim to. 

Nisam nikad naučila da vozim bicikl. Željela bih, ali eto nisam. Zato jer sam pala dva puta dok sam pokušavala, i niko se nije dovoljno potrudio da me nauči i da mi kaže da moram biti uporna, da je život takav, da uvijek ima padova i ogrebanih koljena. Ne, ja sam odustala, i pustili su me da odustanem. Uvijek su me puštali. Niko nije pitao zašto. Danas, znam da uvijek moram ustati, i da uvijek moram ići dalje. Ne zato što moram, nego zato što je život takav. Avantura. Ljepota. Planinarenje. Možda ću naučiti da vozim bicikl. Nekad. 

Ni rolere nisam nikad vozila. Nisam ih nikad ni imala. Nisam ih ni željela. Ni danas ih ne volim. 

Nisam voljela ni auto da vozim. Ali sam naučila. Mama otišla, uplatila vozački i rekla "Od sutra ideš na časove". Ona je željela da nauči, ali nikad nije, pa onda hajde da ja ispunim želju. Roditeljske ambicije u očima djeteta. Tako to ide. Nego, naučila sam. Položila sam. I poslednji put sam sjela za volan 2009.god. Nije da nisam imala prilike, iako nemam svoj automobil. Ali nije me privlačilo. Dok se nisam zaljubila u Minija. Da, znam, šmekerica. Pola svijeta je poludjelo za njim. Ali ja nisam luda. Ja sam prosto zaljubljena u njega. 

Skoro svaki dan prolazim pored salona. Gledam ga onako prćastog kroz izlog i čak sam bila tamo i njuškala oko njega, i pitali su me hoću li da uđem, da sjednem za volan. "Ne želite vi to da mi ponudite. Morali bi da me sastružete špatlicom sa sjedišta, jer ako nekad sjednem u Minija, nikad više neću izaći" - to je bio moj odgovor. Mini je ličnost. Isti je kao ja. Sav guzat, i prćast, i okat, i pretrapavo sladak. Perfektan za mene. I malo skup za mene. Ali to ne znači da ne mogu biti i dalje zaljubljena u njega. Ne znam mnogo o njemu, ne znam sve karakteristike, ne moram ni da znam. Osjećam ga. Miriše mi svaki dan. Sav onako crven, i plav, i žut, i ljubičanstveno šaren. Kreiran po mojoj mjeri. Po mjeri sanjara, avanturiste, i zaljubljenika u život. U vazduh. To je Mini. Moj savršen par. 

Ne posjedujem automobil, svuda idem pješke, ali to samo iz jednog razloga. Kad budem vozila i posjedovala autić, biće to Mini. Jer sebe vidim samo uz njega. Na putu oko svijeta, ili bar po Evropi. Pristaću i na Balkan ali samo sa njim. Skup je kao i ja. Već sam pisala o tome. Samo brendirani zagrljaji, i original poljupci. Samo najbolje zvijezde i mjesečev sjaj. I Mini. Ja i on. Ljudi se vezuju za automobile, za svoje stvari, ali ih ne doživljavaju. Ja nisam materijalista, meni novi trosjed i Samsung tv ne znače ništa. Ali Mini... Mini nije stvar. Mini je ličnost. Moja ličnost. I na manje ne pristajem. Onako skockan, ćoškast i predivan. Poput života. Poput ljubavi. 

Da, to je Mini. Život. Ljubav. 

Muška priča u ženskim očima

Znaš kako mi žene, ili bar velika većina, imamo neke svoje rituale, mjesta na koja volimo da idemo, priče koje volimo da pričamo. Imamo tako ta mjesta na kojima volimo biti žene. Tu se priča, tu se šali, smije se i plače, tu ogovaramo bivše i njihove sadašnje, tu smo jednake i tu smo ono što jesmo. Vidi, ne možemo mi nikad biti jednake sa muškarcima, nemojmo se zavaravati. Da, zaslužujemo jednaka prava, jednake plate, poštovanje i ljubav, pravo glasa i pravo izbora, ali ne možemo biti jednaki. Jer smo superiornije. Jer smo snažnije. Izdržljivije. Jer smo žene, bar smo bile. I to je u redu. Lično, muškarac u mojim očima nije manje muškarac ako pokaže svoja osjećanja. Srce. Ako te nosi u naručju. On je manje muškarac ako je lažov. Prevarant. Ako svoju muškost mora da pokazuje pesnicama. I brada nema ništa s tim.

Poenta je da mi žene želimo biti svuda. Od ekonomije do politike. Svuda nas ima. Možda smo većina? Nije ni važno. Uvukle smo se u sve muške mrakove osim u muško srce, u sve sfere poslovanja, u barove, klubove, kancelarije, svuda smo. Bez nas se ne može.

O i te kako se može. 

Sjećam se jednog muškarca koji mi je pisao "Znaš, sanjao sam te. Pokazivao sam ti kako se muškarci briju". Bože, kako sam se smijala. Sjetila sam se jer sam se našla na jednom mjestu gdje se vreme flaširalo i zarobilo. Potpuno druga era postojanja. Na mjestu gdje su muškarci - muškarci, i gdje je pristup ženama "zabranjen". Šokirana u prvi mah, stojim ispred berbernice i gledam kako moj najbolji drug nestaje iza stakla. Gledam kako mu frizer/berber prilazi dok ja ostajem ispred, kao dijete koje ugleda čokoladnu tortu u izlogu, a ne smije da uđe. Tu, pored klupe na koju mogu da se smjestim i sačekam ga. Dok on priča muške priče. Zbijam šalu na račun diskriminacije ali i dalje ne ulazim unutra iako me sve mami. Ženska radoznalost koja je ubila mačku. Vidim fotografije, i osjećam miris. Opijena dozom "muškosti" okrećem se i vidim knjigu. Za džentlmene. 

Ostajem zapanjena dok listam stranice i pitam se gdje li su nestali takvi muškarci. Gdje smo ih u ovoj užurbanoj eri življenja i jednakosti "istisnule", mi savremene žene, direktorice i šefice. Da li smo im ostavile negdje neki kutak gdje oni mogu da pričaju svoje priče, da se žale na šefa, ogovaraju bivše i njihove sadašnje. Izlazi gdin Zoran i sjeda na klupu, poručujem espresso i potpuno oduševljena sjedam i ja. Čekam dok moj najbolji drugar priča muške priče s druge strane stakla. Žena sam. I ni najmanju želju više nemam da uđem u taj muški kutak. Na tih pola sata sam žena. Nisam drug, brat, jaran. Žensko sam. Priča mi gdin Zoran o nekoj starijoj Podgorici, čije sam djeliće i sama zakačila prije 12 godina. Priča mi i kao da čujem sebe kad pričam o mojim Pljevljima koje pamtim. Imali smo i mi tamo berberina. Priča mi i sigurna sam da on nije osjetio, ali parče nostalgije se odlomilo iiz njegovih riječi i zapljusnulo me. I kažem "Ja moram da pišem o ovom mjestu". 

Jer to mjesto, taj mali kutak, berbernica u centru grada je poseban univerzum. Neće mladi naraštaji razumjeti fotografije okačene na zidu, niti će znati da razumiju zašto knjiga za džentlmene stoji tu kao podsjetnik šta muškarac mora biti. Oni će tu doći da se ošišaju, možda iz fazona da osjete oštricu brijača na svojoj mladoj koži, ali muškarac, onaj muškarac kome priručnik nije potreban svakako će doći da na tren se vrati u vrijeme srećnijih godina i velikih ljubavi. Tu, gdje žena ne mora da zavuče svoj radoznali nos, uz čašicu viskija, kafu i razgovor, muškarci opet mogu biti muškarci. Sjetiće se oni starog grada, čekanja svojih prvih ljubavi tu na uglu, i šetanja korzom, Sjetiće se sastanaka i hotelske bašte, i sjetiće se starih prijatelja. Nije to tako davno bilo, a opet samo je to nedostajalo ovom gradu stakla i zgrada. 

Vidiš, nisam ja neka feministkinja, i ne pratim modu, ne razumijem se u mnoge stvari, i možda ne razumijem žene u potpunosti, ali muškarce razumijem.(?!) Emocije još bolje. A ovo mjesto je takvo, napravljeno sa ljubavlju za sve muškarce. Sa željom da se ožive neka stara vremena, zaboravljeni maniri, prežaljene ljubavi i nostagija. I ne, nemoj misliti da je brada znak da si muškarac. Ponašanje je to što razdvaja muškarca od nezrelog dječaka. Ni stotinu berbera ne bi moglo da ti pomogne ako u sebi ne nosiš to nešto muško. Gen neki iskonski. Ako ne razumiješ, pođi u berbernicu, prelistaj priručnik, debeo je i težak, stoji na buretu ispred, pored klupe na koju možeš da svratiš na šaku razgovora, onako usput. Da čuješ neku mušku priču. Da naučiš nešto. Da budeš ono za šta si rođen. Jer u tom kutku nema žena. Jer tu je neki drugi svijet. Muški. Al o tome ne mogu ja pisati, to samo muškarci mogu doživjeti, Ako je muškaraca i ostalo.