Predstava je završena. Uloge su propale.

Srećna sam. Jesam. Vidi se to kroz moj osmijeh, kroz zenice, kroz kosu. Srećna sam, ali ne nosim masku. Spalila sam ih, i sjećam se kako su lijepo gorele maske. Sjećam se jer to nije bilo baš tako davno. Sjećam se toga kao najvažnije odluke u svom životu. Odluke da izađem iz mraka u koji sam sama sebe smjestila za dobro cijelog svijeta. Sjedila sam u tom mraku, palila neke svoje svjećice, kreirala maske i nosila ih ponosno. Nosila ih tako dobro da su urasle u moju kožu, u meso, u krv, da sam i sama postala maska. Sve dok nisam ostala bez tijela, bez kože, bez ideje za novu masku, bez svjećice za moju tamu. 

Sjedila sam na prašnjavom podu, okružena svim svojim kreacijama, a niz lice je tekla so. Nisu bile suze. Njih nisam imala. Tekla je samo so. I pekla je. Pekla jer sam gulila maske sa sebe sve dok nije ostala skorela krv. Usireno meso. Osušeno srce. Sve dok nisam zaboravila kako ja izgledam. Dok nisam zaboravila zvuk svog smijeha, zvuk svog srca, miris moje kose. Morala sam da ustanem. Nije bilo smisla trošiti svoje najljepše dane na mrak. Morala sam da ustanem i izađem, tako iskrpljena, ofucana, poput preplašene zveri. Prvo prst, pa nos, pa oko. Mali prst na nozi. Zato je sav sprčen, uvrnut, mali. On je prvi dohvatio zrak. 

Ljudi su se uplašili. Uplašili su se mog lica oguljenog, mojih trepavica okićenih željama, uplašili su se mojih tragova od soli. Uplašili su se moje golotinje i okrenuli su glavu. Okrenuli su srce. Preplašili su se moje iskrenosti, potpuno ogrezli u laži, nisu bili sposobni da čuju moje riječi jer su se i sami pretvorili u svoje maske. Gomila šarenih marioneta hoda ulicama, i ja, potpuno izgubljena u svijetu, kao na pustom ostrvu. Ali nisam odustala. Pustila sam da mi koža procvjeta, pustila sam da mi se u duši upale sve svijeće moje ludosti, da mi srce ponovo udahne. Bilo je teško ponovo izgovoriti iskrenu riječ. Bilo je preteško stati ispred ogledala, i reći da nisam dobro. Da nisam bila srećna. Bilo je preteško pogledati unutar sebe i vidjeti paučinu, i paukove mojih strahova kako se hrane. Bilo je užasno zaroniti u sebe i shvatiti sve svoje izbore, sve svoje odluke, prihvatiti ih kao takve, prihvatiti samu sebe kao osobu vrijednu postojanja, kao jedistveni primerak ljudske vrste koji je i kroz blato cvjetao, i rastao. I onda sam čula ili pročitala negdje da lotos jedino može rasti i procvjetati iz blata. Lotos je kraljevski cvijet. 

Bilo je teško postati ponovo ljudsko biće, spoznati sebe, svoje talente, svoje tijelo, svoje srce. Bilo je teško ponovo osjećati i biti iskren, jer ljudi bježe od toga, kao da je svjetlost kojom počneš da zračiš zarazna. Boje se jer šta će oni  biti bez tih svojih maski. Ko si ti bez svoje šarade? Možda najteže od svega je prihvatiti činjenicu da si sam. I da si kao takav srećan. Zaroniti u sebe, oprostiti sebi, oprostiti drugima, i opet ih bezuslovno voljeti. Shvatiti prošlost kao prošlost, kao ono što si morao da naučiš. Prošlo je. Gotovo. Nije lako. Ali svakog dana sam po jedan korak bliže svojoj sreći, svakog dana sam bolja od sebe koja sam bila. Svakog dana sam sve sigurnija u sebe. I ne mogu da kažem da nisam padala u međuvremenu. Jer jesam. Znala sam se vratiti svom mraku, svojoj tamnici, zatvarati se tamo i gledati zgarište na kom sam srce spalila. Znala sam se vraćati tamo i oplakivati sebe, kriviti se, grditi se kao trapavo dijete kad te nagazi u tramvaju. Ponovo sam puštala filmove iz svog života, ponovo je boljelo, ponovo i ponovo i ponovo sve dok nisam shvatila da ta bol više nije bol. Sve dok mi te slike nisu postale nestvarne, kao nešto čega se samo sjećam, i više ne boli. Jer to sam nekad bila ja. Više nisam. Sve sam to radila. I onda sam opet izlazila na svjetlost, željna svog lotosa. 

Bojala sam se pričati drugima. Bojala sam se reći kakve sam lekcije naučila, bojala sam se njihove osude, njihovog prezira, njihovih etiketa koje bi mi okačili na čelo. I oni kojima sam pričala nisu razumjeli. Nisu bili spremni da razumiju. Bojala sam se sve dok nisam shvatila da tamo, van mog domašaja postoji toliko još ljudi koji su isto tako učili lekcije kao ja. I nisu naučili. Jer im niko nije rekao kako da izađu iz mraka. Odlučila sam se pisati. I pričati. I biti pružena ruka svima koji su prošli svoje puteve, i koji su i dalje u sopstvenom mraku paleći svoje svijeće kao uspomenu na umrle snove. Odlučila sam se da im otkrijem tajnu da snovi nikad ne umiru. I zato pišem. Zato i dalje vjerujem. Zato i dalje sanjam. Jer mogu. Jer mi niko ne može reći da nisam dovoljna. Jesam. Dovoljna sam. Nekom sam i previše. Jesam. I neka sam. 

Nisam odustala. Nikad i neću. Ne mogu da odustanem od sebe. Ne mogu da odustanem od želja. Ne mogu jer toliko sreće postoji a ja sam samo malu kašiku meda zahvatila. Toliko ljubavi ima a ja sam samo jednu kap u srce kanula. I vjerujem u nju. Vjerujem u sebe i kad niko drugi neće. Ne mora. Nije mi potrebno da mi svijet udari pečet odobravanja. Ne bojim se. Ne plašim se više ni pada ni leta. Još uvijek opraštam. Sa svakim novim pismom oprostim sebi i onima koji su me učili. Oprostim im jer nismo znali bolje. Sad znam. Oni još uvijek ne. Sad znam da se krila njeguju, nikad se ne kidaju surovo, poput baštenske ograde. Tvoja krila nisu korov. Tvoj let nije pad. Jer ako ti niko nije rekao danas - zaslužuješ sreću. Možeš da je imaš. Ja vjerujem u tebe. U sebe. U sada. U ovo sad što se rađa u tebi dok čitaš ove riječi. Tvoji snovi su tvoje srce. Kad prestaneš da sanjaš - umireš. Iskoristi svaki trenutak za najbolje. Iskorisi ga za ljubav, za zagrljaj, za osmijeh, i nemoj, nikad nemoj više da brineš šta će sutra da se desi i kakvi će vjetrovi da duvaju. Kakvi god da budu negdje ćeš letjeti. Nekog ćeš sresti. Nekog voljeti. Samo vjeruj. 

Da bi mogao disati moraš voljeti, da bi volio moraš oprostiti

Postoje tako neki ljudi koje si volio. Za koje si htio ginuti. Koje si naučio voljeti. Koji su ti bili otkucaj srca. Ponos. Radost. Razlog za plaćanje pića cijeloj kafani. Tako ti ljudi. Njima si trčao kad god im je trebalo. Njima is uvjek išao, kupovao poklone, smijao se i sanjao. Njima si vjerovao i njima si pričao. Voliš ih još uvijek.

Kad takvi ljudi počnu da zaboravljaju tvoj rođendan, i kad prestanu da te vole, kad prestanu da te obilaze i bolesnog i zdravog, kad si im samo obaveza, i kad ti okrenu leđa, šta treba da uradiš? Da nastaviš po starom? Da kažeš da su to ipak tvoji ljudi? Ili možda da se povučeš. Ostaviš svoje mjesto u njihovom životu prazno, i da nastaviš svoj život tako nekako nepopunjen. Ne znam šta bi ti uradio, ali ja sam odabrala ovo drugo. Odabrala sam otići. Nemoj misliti da je to bilo lako. Možda sam u početku to uradila iz bijesa, i zato jer sam bila povrijeđena i nisam znala bolje. Danas shvatam da je to bila stvar osjećaja i instinkta. 

Jer vidi, ljubav se pokazuje. ljubav se osjeti. A ja je jednostavno više nisam osjećala tu. Osjećala sam se loše, vazduh je bio drugačiji, i nisam mogla da budem nasmijana, kao da je ljubav isparila. Sve me grizlo, sve me boljelo i nisam mogla. Još uvijek nisam pronašla put za nazad. 

Osuđuju me. Kažu mi da sam se izolovala, kažu mi da odbijam ljude od sebe, kažu da trebam da idem tamo na to žarište mraka, kažu mi da ću ostati sama ako tako nastavim. Žao mi je, ali zaista se ne osjećam krivom. Nedostaju mi, ti moji mračni ljudi. Nedostaju mi jer, uprkos svemu, ja njih i dalje volim. Oprostila sam im, pustila sam ih da žive svoj život, ali i dalje ih volim. Znam da se negdje kod njih krije ta ista ljubav. Znam da je i njima žao. Znam da i ja njima sigurno nedostajem bar jedan milimetar u duši. I zaista, više me ne bole. Živim bez njihove prisutnosti, ne dijelim svoje uspjehe sa njima, ne znam ni da li znaju za njih, ali evo me, živa sam. I ostaću živa. Prepuštena miru, i ljubavi.

Nikad neću reći da je jednostavno živjeti na drugoj strani, na strani onog koji je otišao, koji se pomirio sa situacijom, prihvatio je, i nastavio živjeti. Nije jednostavno, jer moraš da oprostiš i sebi što si tako odlučio. Moraš prestati da se pitaš da li si možda ipak ti kriv, da li si ih možda manje volio. Moraš prestati jer ljubav nikad nije jednosmerna. I ako ti neko ne pruža ljubav i poštovanje, ako te neko prihvati zdravo za gotovo, poput komada namještaja, onda to nije ljubav. 

Možda će se nekad uloge obrnuti, možda će me nekad poželjeti vidjeti, možda ponovo pronađemo puteve do našeg djetinjstva. Možda ja ne razumijem da se oni bore za opstanak, za prehranjivanje, za posao, za osmijeh. Možda ja svu tu nervozu i frustraciju ne shvatam jer nisam udata i nemam djecu trenutno. Istina je da zaista ne razumijem. Jer ljude koje voliš čuvaš. Ne možeš da ih tek tako pustiš. Mene su pustili. Nisu nikad pitali zašto. Rekla sam im. Nisu razumjeli. 

Evo, ako već nisam, opraštam im opet. Opraštam im što ne znaju bolje. I sebi sam oprostila. I još uvijek ih volim. Oni su još uvijek nekako moji ljudi. 

10 načina da budeš srećan

Sreća. Jedna riječ. Gramatička jednina. Životna pregršt. Jednostavna stvar. Možda ti zvuči suludo, meni zvuči sjajno. Suludo je što postoje ratovi, i izbjeglice, i suludo je što se u Kini jedu žive bebe miševa, ali sreća... Sreća je toliko jednostavna da je svako može imati. Evo otkriću ti par načina, pokušaj i reci da griješim. Ne moraš ići ovim redosledom naravno.

NAČIN 1

Ako ne vodiš mnogo računa o ishrani, onda je to bar jednostavno. Pojedeš svoj omiljeni kolač, ili čokoladu. Uhhh, već mi miriše Sacher torta sa jednom kuglom sladoleda od vanile. Još ako neko izmisli vegansku verziju bila bih jako sretna i zahvalna. 

NAČIN 2

Znaš kako svi u porodici imamo bar neko malo stvorenje, koje guguče, bebeće, miriše bebasto, mazi se kad priča i ima najdivniji osmijeh. Zagrli to malo klupko i udahni u sebe sve što možeš. Pa kud ćeš ljepše i srećnije. 

NAČIN 3

Napuniš kadu, dodaš omiljenu kupku, svijeće upališ na najjače, pusti muziku i popij čašu vina. Uhhhh sva napetost izađe iz tebe u vodu, pustiš da oteče niz slivnik i to je to. Ostaneš potpuno čist i srećan. 

NAČIN 4

Usvoji mačku. Znam, mačke grebu po stvarima, kače se na zavjese, ostavljaju dlake... Ali svejedno, usvoji mačku jer ništa ti neće izmamiti osmijeh kao mačija logika. Jeste, možda ćeš biti nervozan kad te probudi u pola noći ali onda zavuče njuškicu pod tvoj vrat, počne da prede i ne možeš da odoliš. Mačke su jednostavno sreća. 

NAČIN 5

Čitaj. Lijepe stvari. Lijepe knjige. Kupi sebi neku od ovih modernih bojanki i okušaj se u tome. Možda ne voliš čitanje i nisi fan knjiga ali one smiruju i vode te u neki drugi svijet gdje možeš da proživiš potpuno novi život, i da osjetiš neke neobične stvari ako dozvoliš.

NAČIN 6

Ako nisi fan knjiga, i ako te to zamara onda pusti muziku, svoju neku dobru stvar i pleši. Raspleši se po sobi, po kući po balkonu, briga te za tmurno nebo, i sve ostale "probleme" koji zaista ne postoje. Ostavi mrgodnog šefa u zadnju fioku, i prazan novčanik, i pleši. Jer znaš, još uvijek nije zabranjeno biti srećan.

NAČIN 7 

Nedostatak novca uvijek je frustracija. I kako da budeš srećan kad ne možeš da kupiš najnoviji telefon, novo auto i patike? Kako da budeš srećan kad ti je neko bolestan? Lako. Znaš ono kad se kupi teglica meda pa je otvoriš pa onaj med curi i razliva se. Svi u sebi nosimo teglicu meda. Sreća je ako je pronađeš i pustiš da med curi. Na sve strane. Iz svake tvoje pore. Jer sve te stvari nisu sreća. Jer bolest, svaka bolest može da se izliječi, prosto vjerujem u to. Sigurna sam da veliki broj bolesti ne bi ni postojao kad bi vodili računa više šta jedemo i kad bi vodili računa da usrećimo sebe, a ne ludog šefa. 

NAČIN 8

Maštaj. Iako je sistem potpuno lud, na maštu nam još niko nije udario porez i zato maštaj. Vidi, život je čudo, splet maslačkovih latica ukrštenih sa osmijehom. maštaj da možeš sve što želiš, maštaj ljubav, maštaj do besvijesti i raduj se kao dijete. Budi zapravo jedno veliko dijete koje niko ne može da rastuži jer je srećno i musavo od čokolade. Joj, pa ja ne mogu prestati biti curica u plavoj haljinici zamazanoj od jagoda. 

NAČIN 9

Znam, roditelji nas znaju iznervirati svojim nerazumijevanjem, i kritikama, i ograničenjima, ali oni su jedini koji bi svoj život dali za tvoj, i to mislim doslovno. Zar nije sreća imati nekog ko te toliko voli? Zagrli ih bar jednom dnevno.

NAČIN 10

Bilo koji način da izabereš, ponavljaj ga svaki dan, što češće možeš. 

Eto, toliko od mene. Sad idem, javili su mi da lubenice cvjetaju na raskršću, pa ne želim propustiti taj prizor. :) 

Ja sam sigurna da dinosaurusi postoje, samo se kriju

Danas je svjetski dan zaštite životinja. Danas. Mijenjaju se slike na društvenim mrežama. Danas. Kao, obilježava se dan. Danas. Samo danas. Šta? Promijeniće se nešto zbog vaših slika? Promijeniću nešto ako stavim sliku moje mezimice kako se plazi? Nečiju svijest ću promijeniti danas tim gestom? A šta je sa činjenicom da sam volontirala u azilu u mom rodnom gradu i gledala kako veterinar daje "vakcinu" za štenećak malim štencima nađenim na ulici? Šta je sa činjenicom da ti štenci nisu nikad više viđeni? Šta je sa činjenicom da su mi umirali u rukama? Il možda ne znaš za onih deset hiljada ubijenih pasa u podgoričkom azilu? Ili ne znaš za masakr kitova? Za farme i mučilišta?

Neće slika moje mezimice ništa promijeniti, danas. Ali ako svakog dana, svakog dana u godini podijelim sa ljudima ljubav moje mezimice, i ako svakog dana podijelim bar jedan njen mokar poljubac u 3h ujutru možda ću uspjeti da promijenim bar nečiju stvarnost. Vidi, vegani, vegeterijanci, mesožderi, biljojedi, sve su to podjele i sve je to danas biznis. Možeš reći da nisam u pravu, ali je sve to biznis. Svi oni zarađuju silan novac u toj propagandi, jedni drugima lupaju kontru, kao klinci kad se igraju u pjesku. Prava promjena dolazi iznutra, iz čovjeka, iz pojedinca. 

Vegan sam. Ponosna sam na to. To mi je otvorilo nova vrata u sopstveni svijet, pomoglo mi da spoznam svoje granice, da istreniram svoj karakter. Znaš li ti kako je teško proći pored čokolade, i izaći sa prijateljima i poručiti salatu, ili reći "Nisam gladan" samo da ne bi narušio svoj izbor. Jer to je izbor života. Da, želim najbolje za svoje zdravlje, ali ako ću time spasiti bar neki život ja sam srećna, jer tako mijenjam svijet. Tako utičem na svoje okruženje. Jel me to čini superiornijom? Ne, ista sam kao i ti, samo nam srce nije isto. 

Čovjek je evolvirao u mašinu za ubijanje. I tome uči svoju djecu. Uči ga da se od lisice dobija krzno, a da se psa treba bojati. Uči ga da je zdravo da jede meso sirovo ubijenih životinja, meso puno antibiotika, hormona, adrenalina i hormona stresa. Hoće li se to promijeniti ako danas stavim sliku moje mezimice kako se njuška sa našom labradorkom? Ili ako za deset dana postavim sliku njenih novorođenih mačića? 

Ali ako svakog dana podijelim sliku njihovog rasta, njihove slatkoće, njihove ljubavi, nečiji život će se promijeniti. Jer niko nije imun na ljubav. Ljubavlju se mijenja svijest, ne slikama. Slike su samo nijemi svedoci, način da ispričamo priču, samo maleni djelić u slagalici. Zato neću staviti sliku moje mezimice, ali ću napisati nešto, i nadam se da će se bar neko zamisliti. 

Život je kao točak. Sve se vraća. Dobro i zlo. Ljubav i  mržnja. Na rođenju su drugi birali za tebe. Danas, ti možeš da izabereš. Zdraviji život za sebe i svoje potomstvo, sačuvati bar jedan životinjicu, sačuvati ovu jednu planetu. Ne za nas danas, već za one koji će doći posle nas. Zamisli kako je naš život tužan jer nismo nikad vidjeli mamuta, ni dinosaurusa, ni sve one izumrle vrste koje je većinom čovjek istrijebio. Zamisli kako bi tužan bio život bez pande, i bez mačke, bez orla i bez leptira. Želiš li da tvoje dijete ne zna za njih? Da ih samo na slici vidi? Da sluša bajku o jednorogu kao mi što smo slušali? Tužan je to život u kom nema jedinstva čovjeka sa prirodom. U kom nema ljubavi da se dijeli. Moraš svoje dijete naučiti tome. A to se ne radi samo danas. To se ne radi ako samo danas promijeniš sliku. Danas. A šta sutra? Postavićes sliku sebe kako jedeš hamburger? 

Kako danas možeš biti savjestan a sutra idiot? 

Jer zaslužili smo let među zvijezdama. Možda i biti zvijezde.

Otkriću ti nešto potpuno lično o meni, nešto što mislim da nisam nikom rekla nikada. Činjenica je da sam osjećala da sam drugačija od svojih vršnjaka. To ne možemo poreći. I sigurno je da postoji razlog za to. Osim te činjenice i one da sam veoma rano naučila da čitam i pišem, da volim knjige i učenje (da, da, možeš reći na to šta želiš), ima još nešto. Ne znam kako ti, al ja sam se oduvijek pitala zašto sam ja baš to što jesam, zašto sam rođena baš tu gdje jesam. U prethodnim godinama nisam ni pokušavala da nađem odgovore na ta pitanja. Nekako sa odrastanjem sam prestala i da se pitam. 

Sve dok nisam se susrela prvi put sa meditacijom. Sve dok nisam počela više da radim na sebi. Sve dok nisam počela da otkrivan tajne lavirinte sopstvene duše. Sve dok nisam shvatila da sam slobodna i dok nisam skinula maske sa sebe i ostala svoja. I neću reći da je bilo lako. Ni malo nije bilo jednostavno jer skinuti maske znači ostati sam i go; znači biti izložen, ali ne onako golotinjski, pornografski, životinjski. Znači biti izvrnut naopako tako da ti srce kuce spolja. Odmah ispod revera. Znači biti izložen tuđim osudama i ne mariti za njih, već prkosno gledati dalje u sebe, i oprostiti. Možda je ključno da naglasim oprostiti. Jer to je i najteže. Moraš biti sposoban da svoje greške sagledaš kao lekcije, i da oprostiš sebi prvo, najprvo. Moraš oprostiti roditeljima jer oni su te odgajali kao svoje sobno cvijeće. Moji nisu očekivali da ću se ja ovako otisnuti od sebe, od svijeta, od njih. Oni su uradili najbolje što su mogli sa sredstvima koja su imali, sa srcem koje su njima zagadili, sa ljubavlju koju su oni imali. Morate im oprostiti jer oni nisu znali bolje, nisu umjeli. Moraš oprostiti promašenim vezama, jer nisu promašene. One su te učile kako se voli, šta želiš, kako se ljubi, kako se predaje, kako se plače, kako se svršava, kako se do neba diže i do bola korača. Nisu to promašene ljubavi, jer ljubav - ona ne može biti promašena nikad. Ona je uvijek prava. 

Na kraju, moraš oprostiti svima koji će te možda odbaciti jer te neće razumjeti. Ja sam zbog svoje slobode izgubila dosta prijatelja. Kao kad ti ključ ispadne iz džepa ili dugme sa košulje. To nekako tako ide, ispadne, zagubi se, i nikad ga ne nađeš. Neke ljude ne treba ni tražiti. Jer ako ne može da te prihvati slobodnog, srećnog i ljubavlju popunjenog poput balona, onda te nije ni vrijedan. Ali ti svejedno oprosti. Vidiš? Nije baš tako lako. 

Naučila sam još da vjerujem u čuda. U bajke. Zapravo, u njih nikad nisam prestala da vjerujem. Samo zato jer ih nema na Balkanu ne znači da ne postoje. Odbacila sam sujevjerja, crne i neparne dane, i prigrlila sebe. Odbacila sam mozak, odšarafila ga, i pljaaassss. U more ajkulama. Ostavila sam samo onoliko koliko mi je potrebno da budem ja. Svjesna sebe. Srce se broji. Na njega se oslanjam. Njemu samo vjerujem. Ne analiziram, ne patetišem, ali beskrajno volim. I shavatila sam da sam ja baš ja zbog svog srca. U školi mora postojati predmet "Slušaj svoje srce", djeci se ne smije dozvoliti da odrastu, i ljudima se ne treba zabraniti da vole. Jer ponašaju se kao da je zabranjeno. Kao da je ljubav jeres. Ja zbog srca i pišem. Ono piše, ne ja. Vidiš, srce zna da priča.

Naučila sam da kažem Ne. Svima koji zasluže. Svemu što mi nije po volji. I ne bojim se jer ljudi nisu navikli na odbijanje. Nisu navikli da svoje osjećaje stave ispred osjećaja drugih. Nisu navikli da se bore za svoje snove, za svoje želje. Nisu navikli da im neko priča drugačije. Ja eto, nikako da se uklopim sa većinom. Nikad nisam ni mogla. Oduvijek sam štrčala, a tek sam shvatila zašto. Jer sam stvorena za nešto više od pukog preživljavanja, stvorena sam za više nego da budem samo neko ko dočekuje i ispraća, neko ko svima udovoljava a sebe ne pazi, stvorena sam za nebo, za let, za ljubav. Stvorena sam da volim, sve i onog nekog posebnog. Stvorena sam za najdivnije što život može da pruži. I ti si isto tako, samo su te zatrovali, izlili su naftu svojih nezadovoljstava u tvoje srce i tako ti osujetili let. Osjekli su ti krila, zalijepili ti etikete i deklaracije, i tako, ti danas ne vjeruješ u sebe, ni u ljubav, ni u sreću, ni u čuda. Ne vjeruješ ni meni. 

Padam ja još uvijek. Još nisam naučila balansirati u ovom svijetu i među svojim snovima, ali učim. Još nisam naučila biti dio ljudskog mozaika na pozornici ovog izlizanog grada, ispranog kišama i ljuskim suzama. Ali učim. Učim biti slobodna i vjerujem, cijelim svojim bićem vjerujem da zaslužujem svijet. Neki moj. Zvijezde s neba. Jednog dana jedna od njih zvaće se imenom koje ja odredim. Vidjećeš. Poželjećeš isto. 

Ko zna da li ćeš mi ikad više biti tako blizu

Tišina. Nijema, mukla tišina. Mogu je nožem razrezati kao krišku ustajalog hljeba. Poput maslaca se provlačim kroz noć, iz sobe u sobu, iz hodnika u špajz, sa tavana do podruma. Provlačim se i tražim odakle uporno izlazi to grebuckanje koje neprestano čujem već ko zna koju noć zaredom. Čujem zvuk kao kad miš pokušava da progrize rupu u već sasušenom parketu. Iritira me. Ne da mi da spavam, a opet ne mogu da otkrijem odakle dopire zvuk. da je bar Nova godina mislila bih da se Deda Mraz pokušava ušunjati u moj dimnjak da mi ostavi zlatne perlice osušene sreće. Da je bar kiša mislila bih da vjetar vodi ljubav sa zidovima mog iznajmljenog stana. Ali vedro je i, tišine nema. 

Zastajkujem kraj uglova i osluškujem, jasno čujem kako se neko smije šapatom, odzvanja svuda po sobi, a ne znam odakle dopire smijeh. Da je bar februar, rekla bh da mačori izvode svoj ples zavođenja pa otud tolika histerična buka. Da je bar oktobar, pomislila bih da je Noć vještica i da to užasi izviruju iz podruma pokušavajući da moje demone oslobode ropstva. Septembar je, jesen je. Miholjsko ljeto. Da li je to opet jesen na nekim drogama? Opet mi pokušava podvaliti neke ustajale iluzije garant. Sigurno. Čekaj malo. Taj smijeh mi je poznat. I to grebuckanje. Stajem pored police prepune knjiga. Uzdišem glasno, svi moji životi leže u tim pročitanim stranicama. Svi moji proživljeni osmijesi, tuge, patnje, balovi i prinčevi.

Na poslednjoj polici ležim ja. Ili bar ono što sam nekad bila. I gomila ljudi koje sam sretala. Ljubila. Oni koje sam voljela. Gomila suza zapakovanih u bure i poliveno katranom. Sve zbijeno u listove poput duvana. Samo varnica treba da sve nestane u oblaku dima. Da je bar maj mogla bih da slažem da sam zapalila vatru u čast praznika rada manje radnih ljudi. Da je bar mart mogla bih reći da sam napravila papirne ruže za svaku sirotu majku u ovoj zemlji. Na žalost, noć je i tišina je i septembar. Avetinjski nasukan septembar. I tu, na zadnjoj polici čujem uporno grebuckanje. Da nisam srce ostavila tu negdje, da ono jadno, spljošteno među stranicama ne pokušava da se izvuče i da mi se vrati? 

Vidim tebe, kako se pokušavaš izvući sa stranica mog dnevnika. A nisam toliko pisala o tebi. Jesam pisala kako si me znao nasmijati do suza, i kako si mi džepove izokrenuo i čarape sakrio, i jesam pisala o nekom čudnom osjećaju života i nemoći, a opet eto te... Grebeš po stranicama punim prašine pokušavajući da se izvučeš kao da si upao u zamku za medvede. Da bar idem u školu mogla bih reći da sam napisala domaći zadatak na temu "Izmišljena bajka". Da sam bar dijete kome možeš podvaliti priču o Pepeljuzi pomislila bih da si moj princ ljepši od njenog. Al samo sam žena prepuna ljubavi, koja stoji nad zadnjom policom knjiga i gleda u svoju uspomenu kako se migolji i izvlači. Svako veče te vidim kako želiš izaći iz mojih pjesama, iz mojih riječi, kako želiš ponovo da me oživiš. Mene, ili sebe.

Uzimam olovku, običnu neku bez natpisa. Neću da neko preuzme zasluge za moje srce. Ne pokušavam da ti mašem na rastanku. Samo srce stegnem jače kao kad teglu zatvoriš da džem ne iscuri. Ne pokušavam ni da ti kažem da ostaneš tu u prašnjavim stranicama, ako ti se ne sviđa da budeš vječan u mojim pjesmama neću te siliti. Ne želim ni da ti srce gurnem u usta da ga pojedeš kao što si sve ostalo izgrizao. Neću ništa od toga uraditi. Neću izbrisati ni tvoje tragove, niti ću baciti tvoj džemper koji je ostao da visi u mom ormaru onako jadan i napušten kao ja kad si rekao da odlaziš. Neću ništa od toga. Ruka sama ide i klizi po papiru, i ostaje trag. Ne znam ni sama šta pišem. Sklapam dnevnik i na potiljku mi ostaje trag mastila. Sutra će razmazani oproštaj ostati na krevetu i za koju godinu ću znati da sam ti oprostila takvu glupost kao što je bila ta da odeš od nas.

Laku noć, bijeli mišu mojih nagriženih snova. 

Balaševiću, nisi u pravu. Ljubav pobjeđuje. Uvijek.

Ne znam da li je trebalo da ovaj post napišem ranije, kad sam bila svjesna svega što se desilo. Nisam pisala jer nisam željela da povjerujem da bi moglo biti istina. Želim i dalje da vjerujem da smo prevazišli te podjele po religiji. Znam, živim na Balkanu, nemoguće je odvojiti se od takvih primitivaca. Podijeli me preko srca, dušu mi iskidaj na komade i podijeli je siročićima, ali nemoj mi religiju miješati u ljubav, nemoj me po tom šavu cijepati. Nemoj, moje srce ne zna za to. Nikad nije ni znalo. 

Nisam nikad bila pretjerano religijski orijentisana na ono čemu su me roditelji učili. Nisam, čak i kad sam imala svaki razlog da budem. Imala sam 6-7 godina kad je počelo krvoproliće na Balkanu u ime nečeg što su drugi nazivali Bogom. Imala sam 6-7 godina i imam amneziju na te dane. Ne sjećam se gdje smo bili kad su blokirali našu Provinciju, ne sjećam se apsolutno ničega, ni suza, ni plača, ni kofera. I ne želim da se sjećam. Kroz izmaglicu rata sam prolazila nesvjesno, i drago mi je da nisam zapamtila vijesti sa radija, ni strah, ni opsadu. Pamtim neke druge strahote koje sam kao dijete vidjela. I nikad nisam krivila Boga za to. 

Imala sam veliku ljubav. I oboje smo bili ljudi. I nisam marila. Ni danas, toliko godina kasnije mi nije važno. I nedavno, srela sam ljubav, i niko me ne može ubijediti da to nije bila ljubav. Osjetila sam je. Znam da je bila. Srce je znalo i nismo marili. Sve dok drugi nisu upetljali Boga u sve to. Sve dok nas nisu zbrisali sa planete, jer ovo je Balkan. Taj divni čovjek će ostati sam, ostao je toliko puta, i sad razumijem zašto. Nisam željela da vjerujem da se danas, toliko godina posle rata, toliko vijekova posle osvajanaja i posle toliko razrušenih ljubavi može naći neki neljudski oblik koji bi svom bratu uništio sreću u ime... religije? I da, taj divni čovjek je poklekao, razumijem. Žao mi je što se nije borio više, za mene, za nas, za sreću, možda i jeste, nije mi rekao. Samo je rekao da odlazi. Da mu je previše. A ja mislila previše mu ljubavi. 

Znaš, lako je tuđu sreću pojesti za dezert jer ti nemaš svoju sopstvenu. Lako je biti sebičan i pohlepan na tuđe kad nemaš sopstveno. Ja imam svoju ličnost, imam svoju sreću, i svoju religiju zovem ljubavlju jer to je jedino što može biti. Ti ljudi, gladni tuđe nesreće, ne znam kako oni, spavaju li uopšte, plaše li se istog tog u čije ime su nama ljubav oteli iz ruku? Plaše li se svojih djela? Znam, suvišno je da trošim svoj dar pisanja na takve, ali sasvim nešto drugo želim da kažem. Želim da kažem da je ljubav unikatna teorija po kojoj se srca stapaju u jedno, po kojoj ne postoje imena, kulture, vjerovanja, boje, mirisi, i izgovori. Ljubav, ona koja je bila, jer sigurna sam da jeste, znam, opet će se roditi na nekom drugom mjestu. I opet će doći u iskušenje. Ali ljubav pobjeđuje, i to je jedino u čemu se ne slažem sa Balaševićem. Samo zato jer meni nije uspjelo ne znači da ne pobjeđuje. Ako je umrla, onda nije bila moja ljubav. Nije bila namijenjena meni, ali sam ipak srećna i zahvalna što sam je osjetila jer to... To kad ti neko vrati život i osmijeh i srce, to jeste ljubav. Njegova misija je jasna. Njegova uloga u mom životu odigrana, ali bojim se, sjutra, za godinu ili pet, opet će izgubiti jer drugima niko njegov neće biti dovoljno dobar. 

A ja mislila mi stasali za svijet. Ja mislila mi savremeni i sazreli ljudi. Ja mislila da odgajamo generacije koje ne znaju za to ratovanje i za te moći gladne ljude. Šteta, živim na podijeljenom Balkanu i šteta što će sigurno još mnoge generacije da se suoče sa ovakvim zastarjelim stavovima svog okruženja. Kamo sreće da ja za stavove marim. Žao mi je što smatraju da imaju neko pravo da se miješaju u tuđi život, u tuđu sreću. Žao mi je što su mnogi poklekli jer su izabrali liniju manjeg otpora. Žao mi je i Njega, jer taj divni čovjek zaslužuje sreću. Moju viziju sreće. Nadam se da će je nekad imati.