Čuči u meni neka bol. Kao serijski ubica sa nožem u ruci. Čuči u sjenci moga srca i čeka da me iskasapi, srce da mi probode, dušu da mi iscjepka na komadiće. Ostatak zapaliti na lomači. Ostaviti tijelo da se koprca, da vrišti, da boli. Da živi tako prazno i iskasapljeno.
Čuči u meni neka bol svakog dana. Potisnem je nekad da lakše dišem. Stavim ruku preko grudi i udaram ritam otkucaja. Da znam da je tu. Da je još živo. Suze progutam. popijem svakog dana po jedan bokal, da ne zagorči tuga. Sručim na bol da razvodnim krv, da lakše odustane. Kažem sebi da je u redu. A nije bilo. Nisam se borila. Prelako sam odustala. Prelako sam se predala. Nisam umjela drugačije. Dok sam stajala u sopstvenoj lokvi krvi i vrištala držeći u ruci srce iskasapljeno, nisam umjela drugačije. Svakog dana od tada nosim u sebi upaljenu svijeću. Za svoje srce. Za svoju dušu. Onu koju sam ja iščupala.
Radujem se sitnicama. Smijem se. Šetam i gledam u nebo. Boljelo je svakog dana od tada. Duga je to bol. Boljelo je svakog dana, ali sam ćutala. Nikom nisam rekla da ne umijem sa mjesta da se pomjerim. Vidjeli su marionetu, navijenog robota, iščašenu dušu okačenu na drvetu da vijori na vjetru poput najveće budale. A bol čuči i dalje. Kriva sam. Jesam. Prebrzo sam digla ruke. Podigla bijelu zastavu i rekla da je u redu. A nije bilo. Nikad neće biti.
Rastapa se noć poput kocke šećera u vrućem čaju. Rastapa se noć da se ne čuje pucanje brane. Nisam plakala. Od tada nisam, ni jednom. A moram. Moram oprati dušu, i moram reći da je konačno u redu što sam pustila taj papirni brod niz rijeku da potone. U redu je. Naći ću ga jednom opet. Naći ću ga, spakovati u džep i nikad ga više neću pustiti. Moj mali papirni čamac bez jedra. Bez imena. Nisu sve suze zle. Ne mogu biti. Trebalo je da ih pustim još tada. Ali rekli su da je u redu. A nije bilo. Tada nije bilo. Sada, kad sam oprostila sebi tu nesmotrenost i brzopletost, kad sam naučila da živim sa četvrtinom srca, sad je u redu. Sad je u redu plakati. Potopiti bol koja čuči svakog dana. Sad je u redu zakrpiti se, oprati krv sa stopala, i ostaviti svijeću da gori. Sad je u redu biti živ.
Sipam čašu crnog vina, dok moj mali brodić odlazi niz rijeku suza. I nije mi žao jer ću ga naći u ovom vrtlogu vremena. Ponovo, negdje, vidjeću njegove bijele obrise i znaću da sam kompletna. Meni je moja četvrtina srca dovoljna za sreću. Jer sad je u redu biti srećan. Sad je u redu, sad kad sam oprostila svojoj nemani. Možda će me svaki put kad je posjetim u tamnici ugristi za prst, ili dlan, ali u redu je. Neću misliti više na nju s bolom, i neću je svaki dan obilaziti. Neću je halucinirati noću. Vrijeme je da obje mirno spavamo.
Znaš, nije jednostavno kao što ljudi pričaju - ma hajd u redu je, bilo i prošlo, gledaj pravo. Nije lako rvati se sa mrakom. Pričati je lako. Ući u ring i boriti se, za to treba imati snage.
Završila sam svoj poslednji meč. Sad je u redu.
Mirno spavaj papirna barko mojih pocijepanih snova.