Kažu puštaš brodove rijekom papirne...

Čuči u meni neka bol. Kao serijski ubica sa nožem u ruci. Čuči u sjenci moga srca i čeka da me iskasapi, srce da mi probode, dušu da mi iscjepka na komadiće. Ostatak zapaliti na lomači. Ostaviti tijelo da se koprca, da vrišti, da boli. Da živi tako prazno i iskasapljeno. 

Čuči u meni neka bol svakog dana. Potisnem je nekad da lakše dišem. Stavim ruku preko grudi i udaram ritam otkucaja. Da znam da je tu. Da je još živo. Suze progutam. popijem svakog dana po jedan bokal, da ne zagorči tuga. Sručim na bol da razvodnim krv, da lakše odustane. Kažem sebi da je u redu. A nije bilo. Nisam se borila. Prelako sam odustala. Prelako sam se predala. Nisam umjela drugačije. Dok sam stajala u sopstvenoj lokvi krvi i vrištala držeći u ruci srce iskasapljeno, nisam umjela drugačije. Svakog dana od tada nosim u sebi upaljenu svijeću. Za svoje srce. Za svoju dušu. Onu koju sam ja iščupala. 

Radujem se sitnicama. Smijem se. Šetam i gledam u nebo. Boljelo je svakog dana od tada. Duga je to bol. Boljelo je svakog dana, ali sam ćutala. Nikom nisam rekla da ne umijem sa mjesta da se pomjerim. Vidjeli su marionetu, navijenog robota, iščašenu dušu okačenu na drvetu da vijori na vjetru poput najveće budale. A bol čuči i dalje. Kriva sam. Jesam. Prebrzo sam digla ruke. Podigla bijelu zastavu i rekla da je u redu. A nije bilo. Nikad neće biti. 

Rastapa se noć poput kocke šećera u vrućem čaju. Rastapa se noć da se ne čuje pucanje brane. Nisam plakala. Od tada nisam, ni jednom. A moram. Moram oprati dušu, i moram reći da je konačno u redu što sam pustila taj papirni brod niz rijeku da potone. U redu je. Naći ću ga jednom opet. Naći ću ga, spakovati u džep i nikad ga više neću pustiti. Moj mali papirni čamac bez jedra. Bez imena. Nisu sve suze zle. Ne mogu biti. Trebalo je da ih pustim još tada. Ali rekli su da je u redu. A nije bilo. Tada nije bilo. Sada, kad sam oprostila sebi tu nesmotrenost i brzopletost, kad sam naučila da živim sa četvrtinom srca, sad je u redu. Sad je u redu plakati. Potopiti bol koja čuči svakog dana. Sad je u redu zakrpiti se, oprati krv sa stopala, i ostaviti svijeću da gori. Sad je u redu biti živ. 

Sipam čašu crnog vina, dok moj mali brodić odlazi niz rijeku suza. I nije mi žao jer ću ga naći u ovom vrtlogu vremena. Ponovo, negdje, vidjeću njegove bijele obrise i znaću da sam kompletna. Meni je moja četvrtina srca dovoljna za sreću. Jer sad je u redu biti srećan. Sad je u redu, sad kad sam oprostila svojoj nemani. Možda će me svaki put kad je posjetim u tamnici ugristi za prst, ili dlan, ali u redu je. Neću misliti više na nju s bolom, i neću je svaki dan obilaziti. Neću je halucinirati noću. Vrijeme je da obje mirno spavamo. 

Znaš, nije jednostavno kao što ljudi pričaju - ma hajd u redu je, bilo i prošlo, gledaj pravo. Nije lako rvati se sa mrakom. Pričati je lako. Ući u ring i boriti se, za to treba imati snage. 

Završila sam svoj poslednji  meč. Sad je u redu. 

Mirno spavaj papirna barko mojih pocijepanih snova. 

Kad odem, kad u prozor staviš prvu hrizantemu...

Svanulo je jutro. Sunčano, začinjeno vjetrom. Pospana sam i ne radi mi se ništa. Želim ostati u krevetu, prespavati. Vidim datum na kalendaru. Nema veze što je ponedeljak. Ima veze što mi se Svi Sveti uvijek prikradu neopaženo i kao kad proliješ bočicu sa crnim mastilom, razlije se tuga negdje svuda po meni. Smrznu mi se trepavice, a trnje i očima poraste za broj. Srce ne kuca. Stavljam ruku na grudi, na lijevu stranu, ali ne kuca. Danas štrajkuje. 

Ne idem na groblja. Ne zato što su tužna, već zato što u ovom gradu u kom ostavljam blatnjave tragove nemam nikog svog. Tamo odakle sam, tamo ljudi ne znaju da su danas Svi Sveti. Njima je Noć vještica. Kao da im život nije već nalik tome. Ali čak i kad sam tamo ne idem na groblje. Imam jedno u sebi već. Pogledam ka nebu, poput ludaka razaznajem obrise, tražim neki znak, nešto, da znam da su oni gore, moji, dobro. Da su srećniji od nas koji smo ostali ovde, živi među mrtvima. Ovi bez srca moraju biti dobro. Njih ništa ne boli. Oni neće osjetiti kišu suza koja će se proliti za ljudima kojih nema. 

Ne znam dal' iko ide na groblja. Možda su tužna, i izgledaju kao ukleta, ali to je jedino mjesto gdje možeš razumjeti život. Tu, među mermernim pločama shvatiš da se ništa nikad ne čuva za specijalne prilike jer je svaki trenutak u kom si živ specijalan. Ne razumiju to ljudi. Oni misle da se umire kad ti srce prestane kucati. Sve te ploče sa datumima ugraviranim, one ti govore kako je danas važnije od sutra. Da je ovo sad jutro važnije od noći koja će prekriti grad. Važno je smijati se, radovati se svakom trenu, biti živ, šetati. Da mogu sve bi ti oni sad rekli. Rekli bi ti da je trebalo više da se grlite, i više da pokazujete ljubav. Natpisi ugravirani u pločama ne grle isto kao ruke, ne vole isto kao srce. Džabe sad na pločama utiskujete riječi. 

Nedostaju mi moji živi. Oni koji su još uvijek tu. Nedostaju mi i oni kojih nema. Moja nenuška u čijem sam zagrljaju jedino bila dijete, da me zamota u dimije i prigrli svojim mirisom. Da izvuče pokoji orah iz kredenca i nasmije se toplo kao ognjište. Nedostaje mi moj jaran. Da mu čujem smijeh, da nas zasvrbi nos i da se pogledamo ispod obrva. Nedostaju mi i moje kolege sa fakulteta kojih više nema. Nedostaju mi i neki dragi ljudi. Život je previše kratak da bi ti neko nedostajao. Hiljade svijeća noćas će plamtiti u oknima za neke nemirne snove. Za one kojih nema i koje ne možemo zagrliti. Hiljadu i jedna svijeća će gorjeti u meni. Na mjestu gdje sam srce zakopala, ono staro srce, pohabano. Zapaliti svijeću, proliti bokal suza, zaliti trnjiku da ponovo kuca. 

Privuku se Svi Sveti neosjetno, kao mačka uz nogu. I srce zastane. I odmahnem glavom, nasmijem se jer srećna sam što sam imala moje ljude u životu, srećna sam što sam ih upoznala, i znam da su dobro, da motre na mene, i da ćemo se opet negdje jednom sresti. I ono moje srce poabano, naće će svoj put da ponovo izraste. Otresam tugu kao poslednju mandarinu sa drveta, i uvlačim se u radost. Zovem mamu, nasmijem se... Možda cu veceras i vino popiti, ono staro desetak godina, koje čuvam za neku posebnu priliku. 

"Sedam pisama iz Pariza", Samantha Verant

Koliko je već prošlo a da nisam pisala o knjigama koje čitam? Predugo ako mene pitaš. A nije da nisam čitala. Jesam. Samo ne nešto što bih mogla da ti preporučim kao krišku hljeba sa maslacem. Moj život je oduvijek ispunjen knjigama. I sigurna sam da je to moja prva ljubav. A znaš već, prva ljubav nikad ne prolazi. Jesen je stigla, i osim mirisa vlage u vazduhu, kod mene već neko vrijeme kuća miriše na kuvano vino, cimet i karanfilić. Tople papuče, Balašević, moja plava deka, i moja mačka. Tačnije moje sada već dvije mačke. Moja krznena djeca.

Ušuškam se tako u tu toplinu i ljubav, i zagnjurim nos u papirne stranice novog života. Odlutam i prepustim se. Pročitala sam neke knjige koje su mi pomogle da shvatim i prihvatim život, da oprostim, da budem otvoreni cvijet. Knjige koje su mi život promijenile. Knjige koje me uče svakog dana da budem bolja, da budem sveža, da budem dijete, da dišem. Poslednju knjigu "Papina kći", nisam uspjela da završim. I toplo ti preporučujem da je zaobiđeš.

U mojim rukama se sinoć našla jedna naizgled obična ljubavna priča. Nešto da razgalim veče, da opustim ovu rastopljenu kašu u glavi, nešto da zagrijem prste na nogama. "Sedam pisama iz Pariza". Samanta koja posle dvadeset godina pronalazi svoju evropsku avanturu. I ljubav koja nikad nije prestala ponovo živi. Znam, zvuči prosto. Ali ova knjiga je sve samo ne prosta. Proživljavala sam svaki mail, svaki poziv telefonom, njen odlazak u Pariz, strepnju na aerodromu, sjetila sam se moje poslednje ljubavi i mog odlaska preko granice, i leta, i te iste strasti i ljubavi, snova i maštanja. Sjetila sam se carinika koji mi je udario pečat u pasošu, i zagrljaja pri susretu, i poljubaca, i vožnje i predivnih dana. Smijala sam se na trenutke, kolutala očima, i nisam prestala da je čitam dok nisam zatvorila korice. Ostala sam sa knjigom u rukama pitajući se šta se desilo.

Jedna pretopla ljubavna priča koja mi je ugrijala ne samo prste na nogama, nego i cijelo tijelo i srce, i oči, i kosu. Jer ljubav, ona zbog koje vrijedi ostaviti sve, i poći na drugi kraj svijeta, postoji. Disala sam je. Ljubav zbog koje poželiš okrenuti svijet naopako. Duše se prepoznaju, sretnu se. Za ljubav se bori, od nje se ne odustaje, ona se diše svakog trena. I kad uspiješ pronaći onog nekog s kim možeš da pričaš o svemu, kome možeš sve svoje da otkriješ, onog nekog s kim možeš da se držiš za ruke, to ne puštaš više nikad. Ja nisam htjela, ali mene su pustili. Samanta je svoju ljubav sačuvala.

Nisam nikad bila u Parizu, mada imam osjećaj ako jednom tamo pođem da neću željeti da se vratim. Valjda to u meni neka umjetnička budala govori. Čitajući ovu knjigu ponovo sam poželjela poći, vidjeti polja suncokreta koje toliko volim, vidjeti polja lavande koju obožavam, osjetiti istoriju... Piti vino, i mirisati nebo. Voljela bih napisati priču iz Pariza dok sjedim u nekom ćošku, i gledam let slobodnih ptica.

Eto takva je knjiga. Preporučujem ti je kao kroasane za doručak, ali one prave domaće, sa malo maslaca i vanil šećerom u prahu. 

Sve sam druge volio tamnom stranom uceci se...

Kad te ujede tuga, počneš da plačeš. Ili zagrizeš u kosti i oćutiš. Odeš negdje da pokisneš. Ja pišem. Ja tako samo znam. Moje srce samo tako zna opisati i isplakati. Radost se podrazumjeva, ona se vidi, osjeća, nju nacrtaš osmijehom. Znaš li koliko ljudi ima koji svoju tugu mjere osmijesima? Kažu da ne treba da se zna kad si tužan. Nekad sam i sama bila dio te skupine ljudi, neodvojivi dio maskenbala sa pajacima i iscrtanim suzama, i ja sam bila cirkusant. I onda sam rekla da je dosta. Ugasila sam mrak. Povjerovala sam da sam važna, i da sam posebna. Da sam ono jedinstveno čudo pjesničke duše. Povjerovala sam da umijem da napišem uzdah, da umijem da napišem suzu, da umijem da ti napišem osmijeh. Sve moje tuge sad su inspiracija, želja da ti pokažem kako se i iz najvećeg mraka može roditi sreća. Jer može. Mrakovi su tužni. Oni su pocijepani, ali oni su insiracija za bolje. Kad spoznaš svoj mrak, kad spoznaš gdje si griješio, i kad oprostiš sebi, više to nikad neće biti mrak. Ja sammoj mrak spakovala u staklenu teglicu, i sad u njoj čičkam želje ko zvijezde. Kad napunim teglicu imaću svoj vatromet. I to je sjajno. 

Imala sam svoje pogrešne bajke i prinčeve koji su se pretvarali u konje, i imala sam toliko mraka u životu da nisam umjela da razaznam svjetlost u sebi. Sad više ne zamišljam bajke, ne čitam ih, ne gledam ih. Sad živim svoju bajku, i u njoj su svi konji prinčevi dok se ne dokaže suprotno. U mojoj bajci je roj zvijezda iznad moje glave. I svakog trena po jedna zvijezda se rasprsne u roj želja. I sve su te želje ostvarene već, tamo negdje u mojoj bajci. Svakog trena sam korak bliže. Moja bajka nema srećan kraj. Ona uopšte nema "The End". Ako zalutam, dovoljno je samo da oslušnem ovo u grudima što tandrče i čeketa, dovoljno je samo da stavim ruku na taj vrtlog u srcu i da shvatim... Svaki put je pravi put. Ne mogu se izgubiti dok vjerujem u sebe. A nisam to oduvijek znala. 

Možda ti nekad napišem o tome koliko mi nedostaje lik iz bajke. Nekad me kiša podsjeti na neodoljivi smijeh, nekad na jedan decembar kad sam rušila svoje kule. Živjela sam. ŽIvjela sam najbolje što sam znala. Voljela sam sve te sanjare, od njihovih očiju pravila svice, i ugasili su se. Nisu mogli da razbiju tamu mog mraka. To niko od njih nije mogao. To sam morala sama. I zato ne zamjeri ako ti pišem nekad o mračnoj strani srca. Ta me strana školovala za bajke. U njoj sam učila kako se od sunca ne izgubi vid, kako se pod mjesečinom vodi ljubav, kako se od osmijeha možeš zaplakati. Zato ti pišem o tugama. Zato mi sjećanja grebuckaju na policama, i ponekad mi nedostaje snažan zagrljaj u prevelikom krevetu. Vidiš, svako može da grli rukama. Mene su grlili ramenima, i usnama, i očima, i ponekad mi nedostaju takvi zagrljaji. Zato ponekad pišem o njima. Da bi vidio koliko si srećan ako imaš nekog ko te zna grliti. 

Zato ako čitaš o mom mraku. nauči da gledaš u vatromet koji bliješti iza rečenica. O sjećanjima bih mogla pisati danima, ali napio bi se i ne bi razumio više ni riječ. A bilo je i sunca, bilo je toliko lijepih dana i noći. Da bi znao cijeniti sunce moraš prvo probati mrak. Onda će ti moja teglica sa zvijezdama biti vječna inspiracija. Baš kao i meni. Moja bajka ne prestaje. Rekla sam ti negdje, ljeto mi još nije prošlo. Kidnapovala sam zrak sunca. A gdje je tvoj roj zvijezda večeras? 

Moja bijela grlice

Nije kiša nikad bila moj problem.

Nije da sam je mrzila,

Nije da me podsjećala,

Nije mi kiša nikad bila kriva

Što sam ležala na sredini kreveta

I gledala u plafon dok je srce udaralo u pećini od grudi.

Nije, ali lakše je bilo okriviti kišu nego sebe.

Lakše je bilo reći da su gromovi razorili srce

Nego da sam ja bila giljotina, i dželat, i sudija.

Lakše je bilo reći da je kiša nego suze.

A nije, nije nikad kiša bila moj problem.

Ja sam moje strahove njegovala,

I ja sam im imena davala.

Sa njima sam pričala, sa njima se igrala,

Sa njima sam sanjala.

Ja ih nisam nikom pričala, i niko nije znao.

Ja sam odabrala da ćutim i da bježim

I niko me nije smio uhvatiti.

Niko nije ni znao kako.

Lakše je bilo pustiti me,

Lakše je bilo odvezati me i vratiti mi krila.

Nije ljubav nikad bila moj problem.

Voljela sam ja.

I krv bih lila da je trebalo.

Bila sam voljena, nekad više, nekad manje ali jesam.

Nije ljubav bila problem.

Ja sam sa mojim strahovima pod ruku šetala

I oni su me vodili svaki put drugim putevima

Da nikad put za nazad ne pronađem.

Odlazila sam i nisam se umjela vratiti

Sve i kad su me poput izgubljenog ljubimca dozivali.

Nisam umjela.

Nije ljubav, nikad nije bila problem.

Ja sam jednog čovjeka srušila.

Ja sam stotinu srca zagrizla i poput crvave jabuke bacila.

Meni su strahovi čulo ukusa pokvarili.

Ja nisam znala dal su usne što ljubim ili nebo,

Ili samo zamišljena slika, iluzija.

Ja sam bila ta koja je sa mrakom svako veče ljubav vodila.

Ja sam bila ta koja je jednog čovjeka

Toliko puta pepelom hranila.

Ja i moji strahovi. Ja i moj ego.

Ja i ono što sam srcem zvala a što je na zvijezdu ličilo.

I rekla bih da mi je žao,

Možda bih ponovo oproštaj tražila ali nema smisla.

To ništa neće promijeniti,

Čovjek možda nikad neće razumjeti,

A ja nikad neću željeti da objasnim

Kako su me sa ratišta doveli

I potpuno me iskvarili crvi

Koji su se nakotili u mojim ranama.

Jednostavno, nije srce nikad bilo moj problem.

Ja sam jednog čovjeka u zemlju pretvorila.

A on me volio.

Ne znam zašto mi noćas gromovi na njegov glas liče,

Il to samo previše slušam baladu

Pisanu za neke naše snove koji su ostali ipak tuđi.

Ne znam ni zašto mi kiša liči

Na muziku kojom mi je pričao

Kad su između nas bili samo moji izgovori,

I moji preplašeni koraci,

I kilometri koje sam postavila bježeći.

A samo sam u krug trčala

Noseći u sebi želju i nostalgiju

I hiljadu puta napisano Volim te,

A nikad izgovoreno.

Možda da sam izgovorila,

Možda bi čuo da su mi se niz lice suze slivale umjesto kiše.

Ne znam, nije to od kiše, već mi nedostaje.

Osjećaj da je tu.

Osjećaj da ja nisam.

Možda sam se umorila od bježanja,

I od kiše, i od srca, izgovora...

Od sebe.

Jer nisam više ista, ne mogu nikad biti.

Iznikla sam iz onog što je on bolom zvao.

Nije razumio.

Nisam htjela da kažem,

A i kako bih rekla da su me pokosili

Svi oni kojima me pustio,

Kako da mu kažem da nisam smjela ostati zaljubljena u oči,

Da sam htjela biti i srce, i ruka,

I dlan na stomaku, i dah na vratu.

Nekad riječi ne mogu opisati sve,

I onda samo sagneš glavu i odeš.

Odeš od sebe. Oprostiš i odeš.

Nije meni kiša nikad bila problem,

Ni srce, ni Volim te, ni ljubav...

Ja sam jednog čovjeka zagrizla,

I ostavila da oksidira bez mene,

Jer nisam znala da je do kiše.

Nisam znala da sam trebala biti kiša.

Nisam znala kako da mu kažem

Da sam htjela svijet umjesto ćoška.

Jer on nije razumio, on je vidio stijenu,

On je vidio dijete, on je vidio zube.

Sve je vidio, al srce mi nije čuo.

Kako je i mogao kad sam mu ja giljotinu presudila.

Možda, ako nekad tom čovjeku ime spomenem,

Možda ako mu nekad oproštaj zatražim...

Ne znam,

Možda ga bijele grlice nekad podsjete na mene,

Možda zadrhti negdje kad čuje moje ime,

Možda nekad negdje spusti glavu

I uzdahne na pepelu koji sam prosula.

Ne znam.

Neću mu nikad više napisati da sam ga voljela.

Neću mu nikad više napisati pjesmu, ni zdravo.

Neću nikad više dječije sakriti pogled od njega.

Niti će koljena drhtati.

Možda ga nikad više neću sresti

I možda je ovo poslednja prilika da mu priznam.

Ja sam jednog čovjeka srušila.

Ja sam bila gad.

Nije bilo do kiše,

Ja sam tog čovjeka voljela.

Oćutaću da li ga volim sad.

Kako se ono, po naški, kaže ta teška, strana reč...

Mlađe sam dijete moje male porodice. Najmlađe. Nisam razmažena, ali jesam preosjetljiva, tako je mama govorila. Tako sam i mislila. Danas znam da sam izuzetno osjetljiva i osjećajna i ponosna na tu osobinu mog srca. Nisam oduvijek bila. Nisam - jer nisam razumjela mnoge stvari u životu. Ni život nisam shvatala. I uvijek sam prva pružala ruku pomirenja. Jer mi je mama rekla da sam mlađe dijete i da moram da popustim. Čak i kad sam bila u pravu. Nisam uvijek popuštala. Ali to su bile dječije svađe, bile su to trice i kučine. One velike stvari su se dešavale a da ih niko nije vidio. One su boljele. Kako sam mogla da popustim prva?

Gazili su me. Nisu me voljeli. Možda me mnogi ne vole ni danas. Nije ni važno. Lomili me kao suvu grančicu. Otimali su mi. Uzimali. Kad je najgore bilo svoje srce sam izvadila i pojela ga. Morala sam. Nisam umjela bolje. Boljelo je do same koštane srži, paralisalo. Pokušavala sam da oprostim toliko puta, davala šanse ali jednostavno nije išlo. Moje srce je bilo veliko za ljubav, ali nikako dovoljno veliko za oproštaj. Drugima bih možda nekako i oprostila, ali sebi nisam umjela. Znam, uradila sam najbolje što sam znala. A znala sam i bolje da sam samo imala hrabrosti da poslušam srce i njegove krike. 

Dugo vremena sam nosila trnje ispod kože. Nisam razumjela ni jedno slovo riječi "život" a još manje "ljubav". A tako sam jako vjerovala u nju. Plašila sam se starih boli, plašila sam se biti povrijeđena, ostavljena, voljena. Plašila sam se biti sama. Plašila sam se mraka, i svjetlosti, i sopstvenih osjećanja. Znam na šta je moje srce spremno, ono bi i u oganj poletjelo zbog ljubavi. Ono je mentalno napredovalo srce koje je emotivno zakržljalo. Hendikepirana potpuno. Paralisana. Svi moji strahovi su išli za mnom, uskakali um oje kofere kuda god da sam išla, pratili me u stopu, grizli me za stopala kao bijesne zveri. Moji divni demoni. Koliko su me samo naučili. 

Spakovala sam ih u tamnice. Vezala. Upalila mrak. Ostalo je samo da zatvorim vrata, oprostim, i nastavim dalje. Kako? Kako zatvoriti vrata i oprostiti svim tim hiljadama zuba koji su se zarivali u mene, kidajući me, fizički me odvajajući od života, od ljubavi, od sebe? Kako ući bez straha u tamnice, i samo ih pomaziti po glavi, i ponovo izaći vedar, nasmijan, sa krilima koja nisu oprljena katranom? Kako kad mi se svaki put kače sjećanja za rukave imole da ih ponesem sa sobom, i uveče mi ne daju da spavam jer cvile i grizu, jer i dalje bole? Znam, moram da oprostim. To je jedini način. 

Nije da nisam pokušala i ranije. Uvijek bih se vraćala, uvijek bih mazila moje zveri, i one najružnije bih često oslobađala da se istrče po mojoj koži. Sinoć sam ih sve pustila. Skupili su se oko mene kao da su u meni rođeni. Preteško je sve ih nositi u sebi. Prišla mi je moja zver poslednja u zubima noseći moje srce, sažvakano. Prišla mi je ona mračna zver, u zubima noseći moju dušu pohabanu. Legle su krajmojih nogu i shvatila sam. To je bila njihova svrha. Da me nauče kako da oprostim i najteže. Prigrlila sam ih još jednom uz sebe, udahnula miris buđi iz njihove kože i pustila ih. To su samo sjećanja. To su moje lekcije. To su moja iskustva koja su mi pomogla da porastem u ovo što sam danas. Danas sam slobodna. Sjetiću ih se uvijek, ali više ne bole. I svakog decembra ću zapaliti svijeću u prozoru za moju najružniju zver. Ali me neće boljeti. 

Jer iz svih mojih zveri će bijeli leptiri da se rode. 

Predstava je završena. Uloge su propale.

Srećna sam. Jesam. Vidi se to kroz moj osmijeh, kroz zenice, kroz kosu. Srećna sam, ali ne nosim masku. Spalila sam ih, i sjećam se kako su lijepo gorele maske. Sjećam se jer to nije bilo baš tako davno. Sjećam se toga kao najvažnije odluke u svom životu. Odluke da izađem iz mraka u koji sam sama sebe smjestila za dobro cijelog svijeta. Sjedila sam u tom mraku, palila neke svoje svjećice, kreirala maske i nosila ih ponosno. Nosila ih tako dobro da su urasle u moju kožu, u meso, u krv, da sam i sama postala maska. Sve dok nisam ostala bez tijela, bez kože, bez ideje za novu masku, bez svjećice za moju tamu. 

Sjedila sam na prašnjavom podu, okružena svim svojim kreacijama, a niz lice je tekla so. Nisu bile suze. Njih nisam imala. Tekla je samo so. I pekla je. Pekla jer sam gulila maske sa sebe sve dok nije ostala skorela krv. Usireno meso. Osušeno srce. Sve dok nisam zaboravila kako ja izgledam. Dok nisam zaboravila zvuk svog smijeha, zvuk svog srca, miris moje kose. Morala sam da ustanem. Nije bilo smisla trošiti svoje najljepše dane na mrak. Morala sam da ustanem i izađem, tako iskrpljena, ofucana, poput preplašene zveri. Prvo prst, pa nos, pa oko. Mali prst na nozi. Zato je sav sprčen, uvrnut, mali. On je prvi dohvatio zrak. 

Ljudi su se uplašili. Uplašili su se mog lica oguljenog, mojih trepavica okićenih željama, uplašili su se mojih tragova od soli. Uplašili su se moje golotinje i okrenuli su glavu. Okrenuli su srce. Preplašili su se moje iskrenosti, potpuno ogrezli u laži, nisu bili sposobni da čuju moje riječi jer su se i sami pretvorili u svoje maske. Gomila šarenih marioneta hoda ulicama, i ja, potpuno izgubljena u svijetu, kao na pustom ostrvu. Ali nisam odustala. Pustila sam da mi koža procvjeta, pustila sam da mi se u duši upale sve svijeće moje ludosti, da mi srce ponovo udahne. Bilo je teško ponovo izgovoriti iskrenu riječ. Bilo je preteško stati ispred ogledala, i reći da nisam dobro. Da nisam bila srećna. Bilo je preteško pogledati unutar sebe i vidjeti paučinu, i paukove mojih strahova kako se hrane. Bilo je užasno zaroniti u sebe i shvatiti sve svoje izbore, sve svoje odluke, prihvatiti ih kao takve, prihvatiti samu sebe kao osobu vrijednu postojanja, kao jedistveni primerak ljudske vrste koji je i kroz blato cvjetao, i rastao. I onda sam čula ili pročitala negdje da lotos jedino može rasti i procvjetati iz blata. Lotos je kraljevski cvijet. 

Bilo je teško postati ponovo ljudsko biće, spoznati sebe, svoje talente, svoje tijelo, svoje srce. Bilo je teško ponovo osjećati i biti iskren, jer ljudi bježe od toga, kao da je svjetlost kojom počneš da zračiš zarazna. Boje se jer šta će oni  biti bez tih svojih maski. Ko si ti bez svoje šarade? Možda najteže od svega je prihvatiti činjenicu da si sam. I da si kao takav srećan. Zaroniti u sebe, oprostiti sebi, oprostiti drugima, i opet ih bezuslovno voljeti. Shvatiti prošlost kao prošlost, kao ono što si morao da naučiš. Prošlo je. Gotovo. Nije lako. Ali svakog dana sam po jedan korak bliže svojoj sreći, svakog dana sam bolja od sebe koja sam bila. Svakog dana sam sve sigurnija u sebe. I ne mogu da kažem da nisam padala u međuvremenu. Jer jesam. Znala sam se vratiti svom mraku, svojoj tamnici, zatvarati se tamo i gledati zgarište na kom sam srce spalila. Znala sam se vraćati tamo i oplakivati sebe, kriviti se, grditi se kao trapavo dijete kad te nagazi u tramvaju. Ponovo sam puštala filmove iz svog života, ponovo je boljelo, ponovo i ponovo i ponovo sve dok nisam shvatila da ta bol više nije bol. Sve dok mi te slike nisu postale nestvarne, kao nešto čega se samo sjećam, i više ne boli. Jer to sam nekad bila ja. Više nisam. Sve sam to radila. I onda sam opet izlazila na svjetlost, željna svog lotosa. 

Bojala sam se pričati drugima. Bojala sam se reći kakve sam lekcije naučila, bojala sam se njihove osude, njihovog prezira, njihovih etiketa koje bi mi okačili na čelo. I oni kojima sam pričala nisu razumjeli. Nisu bili spremni da razumiju. Bojala sam se sve dok nisam shvatila da tamo, van mog domašaja postoji toliko još ljudi koji su isto tako učili lekcije kao ja. I nisu naučili. Jer im niko nije rekao kako da izađu iz mraka. Odlučila sam se pisati. I pričati. I biti pružena ruka svima koji su prošli svoje puteve, i koji su i dalje u sopstvenom mraku paleći svoje svijeće kao uspomenu na umrle snove. Odlučila sam se da im otkrijem tajnu da snovi nikad ne umiru. I zato pišem. Zato i dalje vjerujem. Zato i dalje sanjam. Jer mogu. Jer mi niko ne može reći da nisam dovoljna. Jesam. Dovoljna sam. Nekom sam i previše. Jesam. I neka sam. 

Nisam odustala. Nikad i neću. Ne mogu da odustanem od sebe. Ne mogu da odustanem od želja. Ne mogu jer toliko sreće postoji a ja sam samo malu kašiku meda zahvatila. Toliko ljubavi ima a ja sam samo jednu kap u srce kanula. I vjerujem u nju. Vjerujem u sebe i kad niko drugi neće. Ne mora. Nije mi potrebno da mi svijet udari pečet odobravanja. Ne bojim se. Ne plašim se više ni pada ni leta. Još uvijek opraštam. Sa svakim novim pismom oprostim sebi i onima koji su me učili. Oprostim im jer nismo znali bolje. Sad znam. Oni još uvijek ne. Sad znam da se krila njeguju, nikad se ne kidaju surovo, poput baštenske ograde. Tvoja krila nisu korov. Tvoj let nije pad. Jer ako ti niko nije rekao danas - zaslužuješ sreću. Možeš da je imaš. Ja vjerujem u tebe. U sebe. U sada. U ovo sad što se rađa u tebi dok čitaš ove riječi. Tvoji snovi su tvoje srce. Kad prestaneš da sanjaš - umireš. Iskoristi svaki trenutak za najbolje. Iskorisi ga za ljubav, za zagrljaj, za osmijeh, i nemoj, nikad nemoj više da brineš šta će sutra da se desi i kakvi će vjetrovi da duvaju. Kakvi god da budu negdje ćeš letjeti. Nekog ćeš sresti. Nekog voljeti. Samo vjeruj.