Samo da znaš da nikad mi neće bit' svejedno...

Danas bih samo stajala na ulici na ovom sjeveru, da me dobro išamara i istrese iz mene sve što bih mogla osjetiti. Samo danas. Nije to ni malo poseban dan. Možda je očajan. Možda je predivan. Možda izgubljen. Sve sam to i ja bila na ovaj dana u nekoj godini prethodnoj. Zašto vraćam film, zašto pisati o prošlosti? Zašto ponovo osjećati sve to isto? Zar nisam ja od onih koja je prošlost ostavila iza sebe i nastavila dalje dan za danom, živeći punim plućima, svakog trena? Jesam. Ali danas ne živim za sutra. 

Danas je rođendan. Čovjeku kojeg sam ja slomila. I onom koji je mene. Njih dvojica, potpuno različiti, rođeni na isti dan, i ne znam ko mi od njih više nedostaje danas. On, kojeg nisam vidjela sedam godina, ili MrRight kojeg ne smijem da vidim a smrtonosno želim. Da, nisam ga pominjala toliko dugo, a opet, toliko toga je napisano o njemu. Čestitam im svake godine. Napišem tako neku čestitku i kažem da je dovoljno. A nije. Meni nije. Njima je i previše. Veže me isti strah za obojicu. Bojim se njihovih škorpijskih očiju, plaše me njihovi osmijesi, glasovi. Lažem. Plaši me moje srce. Jer toliko je veliko da kuca za obojicu. Na drugačiji način, ali kuca. Ja nikad nisam vjerovala da je srce skrojeno da voli jednom. 

On, kojeg sam krckala poput čokolade smrznute, koji me toliko volio... I MrRight kojeg sam ja toliko voljela. Koja ironija zar ne? Da obojici danas želim baš onoliko sreće koliko bih zadržala za sebe. I da ih sretnem opet jednom. Da ih zagrlim cijelom dušom, i da im bar jednom u životu kažem da ih volim. Jer im nikad nisam rekla. Šta strah učini od žene.

Strah koji me prošle godine poveo na neku treću stranu, samo da ne bih pisala, da ne bih čestitala, da ne bih mislila. I sad, zbog toga, svake godine na ovaj dan, neću misliti na njihove rođendane, ni na želje, ni na ljubav. Misliću na sebe, i na jedno smrznuto jutro u Beogradu. Zapaliću svijeću kad dođem kući, i pustiti je da gori. Neću plakati. Možda. Lažem, hoću sigurno. Nije mi žao što sam kreirala svoj život na taj način. Neću plakati zbog žala ili kajanja. Možda sam samo malo tužna jer sam tada udahnula život u svoje neostvarene sne. Zbog te ljubavi, od koje sam toliko bježala, kreirala sam novu koja mi je srce rastrgla. 

Jednom, u nekom od pisama za Anabell, toj ljubavi ću dati ime. A njima ću i dalje čestitati rođendane, i željeti im radost, istinu i ljubav. I sigurna sam u jedno. Da mi zaista nikad neće biti svejedno kad me neko za njih pita. Moje ljubavi, ti muškarci koje sam voljela cijelim srcem, sigurna sam da će uvijek imati dom u meni. Jer oni su mi pomogli da budem to što jesam danas. Jer oni su tako neki divni muškarci. Jer oni su bili moji. A ja sam dijelom srca i dalje ostala njihova. Oni su mi srce skrojili u ovu beskrajnu somotnu ljubav sa kojom ću nekog znati još hiljadu puta jače da volim. 

A svijeća... Ona će da gori za ono za šta nisam gorela ja. 

"Kuća orhideja", Lusinda Rajli

Sjedim juče u "Terminal"-u u novootvorenom tržnom centru i pričam s drugarom o životnim temama, i u jednom trenutku me pita "Kad si ti postala takva? Kad si odlučila da se promijeniš, da promijeniš svoj život?". Vratim se malo unazad usporenim snimkom, i tačno se sjetim tog trenutka. Kao da je juče bilo kad se u mojim grudima otvorila crna rupa i kad nisam vidjela svoj lik u ogledalu. Nije ga bilo tamo. 

Ni danas nije jednostavnije. Mnogo sam naučila iz knjiga. Mnogo toga proživjela. One su glavni krivac što sam danas tako romantično zaljubljena u ljubav, što vjerujem u Deda Mraza i što sam ubijeđena da bajke postoje. Knjige su krive što su moje emocije tako smotane u klupko želja koje već neko vrijeme pokušavam da pratim. Ima dosta čvorova ali snalazim se. Ranije je sve bilo tako racionalno, analitički, sve je bilo zašto i zato. 

Znam da sve ima svoje razloge. I isto tako znam da postoji razlog zašto je ovak njiga došla u moje ruke. Kuća orhideja je u samom startu bila baš od onih "Joj što me smori početak" knjiga. Ono kad se ne mogu danima natjerati da pročitam pola stranice. Predvidive rečenice i ni traga od emocije. Ali i kao mnoge prije nje, i ova knjiga je bila jedna od onih "iznenadila sam te" knjiga, 

Toliko mene na tim stranicama, toliko situacija zbog kojih sam poželjela po ko zna koji put da odem na Tajland, samo dah da osjetim. I ta enormna "jednom u životu" ljubav. Porodične tajne, i ispunjavanje tuđih hirova, stavljanje svih drugih na prvo mjesto. Sve sam to prošla. Sve sam to vidjela. I osjetila. I zato me knjiga zaista oduševila. Jer kad shvatiš da je važno da ti budeš srećan, i da samo tako možeš i druge usrećiti onda ćeš prestati da život posmatraš kao gomilu planova za budućnos. Jer budućnost ne postoji. Postoji samo ovaj sad trenutak, kad voliš, kad si voljen, kad si sam u tišini sa sobom i srećan si tako. Prošlost jedino postoji da ti se prikrade kad ne gledaš i ujede te za guzicu. Eto, samo zato. 

Sa ovom knjigom sam potvrdila još jednu jako važnu stvar u životu - oprosti drugima ma koliko da su ti srce zagrizli. Oprosti, jer život koji živiš sa gnevom nije život. Moraš da vjeruješ da nove šanse uvijek postoje, da je svaki trenutak kad važnim ljudima kažeš da ih voliš dragocjen, da je orhideja negdje korov, a negdje rijetkost. Ono što je drugome prokletstvo nekom je sreća. Nauči da stvari gledaš srcem, i znaćeš da si na pravom putu. 

Bilo je knjiga s kojima sam plakala, neke sam htjela baciti sa terase, zbog nekih sam psovala i provodila besane noći. Ova knjiga je u meni izazvala neke neobično nove reakcije jer sam i sama na putu otkrivanja sebe, i shvatanja činjenice da je u redu da ne budeš jak svakog trena. U redu je pustiti da se neko brine o tebi. Ovde ćeš pronaći bol, gubitak, ljubav, mržnju, putovanje, strast, prijateljstvo i odanost. Ne znam šta bi više mogla da poželim u jednoj knjizi,

Do sledeće o kojoj ću pisati. 

Posađena pjesma

Posadili su te tu. Tu ćeš rasti.

Ne znam kako.

Zalivaće te suzama, i brigom, grdnjama, kritikama.

Poturaće ti komplekse i govoriti da si glup.

I očekivaće da rasteš.

Ako i iznikneš među tim kamenim srcima,

Bićeš više nalik suvoj šljivi nego čovjeku.

Ako i razviješ bilo kakav osjećaj pripadnosti,

Biće to samo površinski korijen, račvast i zakržljao.

Nećeš imati srca.

Naučićeš da se takmičiš sa drugima,

Željećeš da si visočiji, ljepši, drečaviji,

Mislićeš da si suncokret, a govoriće ti da si maslačak.

Na kraju neće ni stručak djeteline ostati od tebe.

Pićeš njihovu kišnicu, hranićeš se zabludama

I završićeš kao izgužvani stog sijena u nekom senjaku.

Poješće te.

Šta radiš to?

Posadili su te tu. Tu ćeš nići.

Niko nije rekao da moraš tu da rasteš.

Nisi drvo.

Zalivaće te suzama, hoće,

Ali ti to samo otresi sa sebe kao rosu.

Niko ne kaže da moraš da upiješ sve što ti daju.

I hoće, govoriće ti da nisi vrijedan, ali otkud oni to znaju?

Ko su oni da određuju šta je vrijedno?

Potkupiće tvoj ego da te gura,

I željećeš da si veći i bolji, drečaviji.

Ali ti budi ipak svoj, za svaki slučaj.

Nema veze što oni kažu da si maslačak,

Ti budi šta god želiš biti.

Možeš biti i svitac. Možeš biti i bubamara.

Na kraju krajeva, zašto ne bi bio čovjek?

Posadili su te tu. Tu ćeš nići.

Neće te naučiti kako se cvjeta,

Jer ako to naučiš onda ćeš biti drugačiji,

Onda ćeš biti prijetnja za njihovo sivilo.

Bićeš radostan a oni ne vole radosne ljude.

Oni ne vole ni cvijeće. Tražiće da budeš korov.

Pokušaće da ti ga podmetnu ispod jastuka,

Da te začaraju svojim životom odraslih.

Reći će ti da je normalno da ideš u školu,

Učiš kao magarac i pri tome i dalje ostaneš glup za život,

Da nađeš posao i opet radiš kao magarac za nekog konja,

Da se upariš, napraviš svoje krdo,

I od njih da napraviš još veće budale nego što si sam.

To je za njih normalan život.

Al ti osjećaš u sebi

Da nisi za to došao na ovu predivnu planetu.

Znaš i nemoj da popustiš pred njihovim obećanjima

Da je život samo rad, rad, laž, rad, rad i smrt.

Ne popuštaj, ne daj da ti odrežu krila!

Posadili su te tu. Niklo ti je srce.

I to je problem.

Njima. Ne tebi.

Ne daj ga.

Brani ga životom, očima, rukama,

Ne daj da te amputiraju i pretvore u korov.

Ne daj da te hrane pesticidima.

Ne daj,

Ne vjeruj u đubrivo upakovano u kutiju za čokoladu.

Vjeruj sebi. Samo sebi.

Svom unutrašnjem tandrčku koje ti stalno šapće da možeš,

Da vjeruješ, da voliš.

Oni će ti reći da je ljubav iluzija,

Da ljubav boli, da je to zamka.

Reći će ti da je ona izmišljena

Za naivce i da se od nje ne živi.

A ona je jedini razlog zbog kojeg ti ovo pričam.

Budi naivac, i vjeruj u nju.

Nisu te posadili tu da bi bio direktor, ni kamataš, ni doktor.

Tu si da bi bio srećan

I to je jedina karijera koja ti mora biti važna.

Tu si da voliš, da učiš, da upoznaješ, da iskusiš, da osjećaš.

Sve da osjećaš.

Tu si da plačeš, i da se smiješ, da vrištiš i plešeš,

Da spavaš i da piješ, tu si da bi bio živ.

Ne daj da te umrtve, da ti mozak u paštetu pretvore.

Ne daj da te u stog sijena skupe.

Možda nisi maslačak, ni suncokret,

Ni zaljubljena makova glava,

Ali jesi jedinstven, i drečav i živ.

Budi ono što želiš.

I ne daj da ti udare etiketu, da biraju za tebe,

Da ti kažu kako moraš da odrasteš.

O nipošto to ne daj.

Nikada!

...moja ljubavnica, saborac i moj najbolji drug

Nedelja. Gromovi lupaju svoj tam tam ples. Kiša. Pljusak. Svira svoj ritam, dok moji prozori plaču. Mjesec me odnekud sažaljivo gleda. Odjekuje Mišo Kovač u stanu, i nisam sigurna da znam zašto sam danas i ja tako plačna. Znam. Rođendan mu je. Novembar je. Datumi i godišnjice, rođendani... 

Život je ponekad toliko čudan. Desi se da odmotam prašnjave rolne filma, i da pustim neki djelić iz svog bioskopa. A bilo je tu svega. Od prve ljubavi, preko cijele močvare poljubljenih žaba u nadi da će neka od njih postati princ, pa preko svih onih lopova koji su mi ukrali po dio srca, i čarobnjaka koji su znali da me začaraju da ih volim... Bilo je i prinčeva, samo ne mojih. Mogla bih da okrivim magiju, i snove, i mogla bih da kažem da ljubav ne postoji, ali to jeste bila ljubav, sve to. Samo nije bila ljubav po mojoj mjeri. 

Voljela sam, ljubila sam, bila sam voljena, griješila sam, plakala, patila, kao i svi na planeti. I ne, ne vjerujem da je ljubav samo jedna i da je moguće voljeti samo jednog muškarca. Da, voliš onog jednog potpuno i ludački i posvetiš mu se, ali u sebi nosiš još toliko ljubavi prema onima koji su billi tu ranije i koji su te učili, oni ostanu u tebi ne samo kao uspomene. Ljubav nema ni oblik, ni granice, ni boju, ni količinu. Ljubav ne možeš odrediti, samo pokazati, i osjetiti. Zalud ja pišem pjesme i oblačim kostim pijanog pjesnika, i zalud me melanholija obavije kao biljka ljudožderka, ljubav je nemoguće opisati. Ni sve moje pjesme, ni Balašević, ni svi moji romani... Zalud je. A znaš ko me naučio šta je ljubav? Baš on! 

Mi nikad  nismo bili par, iako nam srca već godinama kucaju zajedno. On je neodraslo derište, i izluđuje me kao takav. Nekarakteran i neodgovoran i potpuno nepodnošljiv. On je moj najbolji prijatelj kojem mogu da kažem sve, ali baš sve, iako mu nikad ništa nisam ispričala. On ne zna ništa o meni. Ne zna ništa o mojim demonima, ne za ništa o mojim roditeljima iako ga moj Tata obožava a nikad ga nije upoznao. Ne zna koliko je trebalo da budem to što jesam danas. Ne zna kad mi je rođendan, koje boje su mi oči, koja mi je omiljena boja, i ne zna koje mi je omiljeno jelo. Reklo bi se da je njega nemoguće voljeti. I jeste. Ali ga ipak volim, na svaki mogući način. Nije to opsesivna ljubav, i nije to "ne mogu da  živim bez tebe" ljubav. Mogla je biti, ali nikad nije bilo pravo vrijeme. On je još uvijek dječak koji leti. Ja se ponekad zaletim u nebo, ali uglavnom stojim na zemlji. On leti za oboje. On nikad nije bio tu kad se zemlja otvarala, ali mi je zato priuštio trenutke kad nisam znala šta ću od sreće. Nikad nije ispunio ni jedno obećanje, ali je zato bio iznenađenje toliko puta. Znao je toliko puta da me nazove kasno u noć samo da bi mi pustio zvuke gitare. Zna zašto je volim. Bio je ljubomoran na moje veze, na moje ljubavi, na muškarce koje sam voljela, i nije to krio. Ali mi nikad nije rekao da ih ostavim. Toliko me volio. Toliko me voli i sad. 

On me naučio kako se vole mane, i da ne možeš voljeti nekog samo zato jer je dobar i nježan i pažljiv. On me lomio, ali me i lijepio. Nikad nije otišao od mene iako sam ga psovala i tjerala od sebe, iako sam mu spuštala slušalicu i prekidala vezu, iako sam toliko puta ga molila da me ostavi na miru, da ode od mene, nikad nije otišao. Pustio bi me da se izduvam, ne bi se javio neko vrijeme, i onda opet. Zakači se i ne pušta. Ne znam da li bi me isto volio kad bi znao baš sve o meni. On me vidi kao ljubav, kao nebo, kao mir i divlje rastinje. On me naučio kako se voli jednostavno, bez pitanja. I možda nikad neću biti apsolutno njegova, ali uvijek će biti moj najbolji prijatelj i osmijeh u srcu, ma s kim djecu rađala, ma kome pjesme pisala, i kojem god princu da jednog dana kažem Da.  

E baš njemu je danas rođendan, i možda ne bih trebala da mu pišem tekstove, napisala sam mu dovoljno za tri života, ali uvijek ostajem nedorečena. Iako smo prije par minuta razgovarali telefonom, i smijali se kao djeca, opet sam ostala nedorečena. Jer nisam mu nijednu lijepu riječ rekla, mada on zna sve što sam mislila. Zna on i moje neizgovoreno. Dao mi je krila da letim, da budem slobodna, da budem svoja. Danas je na poklon dopbio dva džempera, i parfem i pedeset eura. Nije mu niko napravio ruske kape, i nije ga niko zagrlio kao ja, i niko mu se nije nasmijao kao ja. Ali ja nemam više ništa da mu poklonim, osim par riječi, i osmijeh, i neko novo pero za njegova krila. Jer onog trenutka kad sam ga pustila da slobodno leti, tad sam mu dala najveći poklon koji ljubav može dati. Jer voljeti znači dati nekom slobodu pa čak i ako se nikad ne vrati u tvoje gnijezdo. 

Tako, srećan ti rođendan. Znam. Voliš me. 

Kažu puštaš brodove rijekom papirne...

Čuči u meni neka bol. Kao serijski ubica sa nožem u ruci. Čuči u sjenci moga srca i čeka da me iskasapi, srce da mi probode, dušu da mi iscjepka na komadiće. Ostatak zapaliti na lomači. Ostaviti tijelo da se koprca, da vrišti, da boli. Da živi tako prazno i iskasapljeno. 

Čuči u meni neka bol svakog dana. Potisnem je nekad da lakše dišem. Stavim ruku preko grudi i udaram ritam otkucaja. Da znam da je tu. Da je još živo. Suze progutam. popijem svakog dana po jedan bokal, da ne zagorči tuga. Sručim na bol da razvodnim krv, da lakše odustane. Kažem sebi da je u redu. A nije bilo. Nisam se borila. Prelako sam odustala. Prelako sam se predala. Nisam umjela drugačije. Dok sam stajala u sopstvenoj lokvi krvi i vrištala držeći u ruci srce iskasapljeno, nisam umjela drugačije. Svakog dana od tada nosim u sebi upaljenu svijeću. Za svoje srce. Za svoju dušu. Onu koju sam ja iščupala. 

Radujem se sitnicama. Smijem se. Šetam i gledam u nebo. Boljelo je svakog dana od tada. Duga je to bol. Boljelo je svakog dana, ali sam ćutala. Nikom nisam rekla da ne umijem sa mjesta da se pomjerim. Vidjeli su marionetu, navijenog robota, iščašenu dušu okačenu na drvetu da vijori na vjetru poput najveće budale. A bol čuči i dalje. Kriva sam. Jesam. Prebrzo sam digla ruke. Podigla bijelu zastavu i rekla da je u redu. A nije bilo. Nikad neće biti. 

Rastapa se noć poput kocke šećera u vrućem čaju. Rastapa se noć da se ne čuje pucanje brane. Nisam plakala. Od tada nisam, ni jednom. A moram. Moram oprati dušu, i moram reći da je konačno u redu što sam pustila taj papirni brod niz rijeku da potone. U redu je. Naći ću ga jednom opet. Naći ću ga, spakovati u džep i nikad ga više neću pustiti. Moj mali papirni čamac bez jedra. Bez imena. Nisu sve suze zle. Ne mogu biti. Trebalo je da ih pustim još tada. Ali rekli su da je u redu. A nije bilo. Tada nije bilo. Sada, kad sam oprostila sebi tu nesmotrenost i brzopletost, kad sam naučila da živim sa četvrtinom srca, sad je u redu. Sad je u redu plakati. Potopiti bol koja čuči svakog dana. Sad je u redu zakrpiti se, oprati krv sa stopala, i ostaviti svijeću da gori. Sad je u redu biti živ. 

Sipam čašu crnog vina, dok moj mali brodić odlazi niz rijeku suza. I nije mi žao jer ću ga naći u ovom vrtlogu vremena. Ponovo, negdje, vidjeću njegove bijele obrise i znaću da sam kompletna. Meni je moja četvrtina srca dovoljna za sreću. Jer sad je u redu biti srećan. Sad je u redu, sad kad sam oprostila svojoj nemani. Možda će me svaki put kad je posjetim u tamnici ugristi za prst, ili dlan, ali u redu je. Neću misliti više na nju s bolom, i neću je svaki dan obilaziti. Neću je halucinirati noću. Vrijeme je da obje mirno spavamo. 

Znaš, nije jednostavno kao što ljudi pričaju - ma hajd u redu je, bilo i prošlo, gledaj pravo. Nije lako rvati se sa mrakom. Pričati je lako. Ući u ring i boriti se, za to treba imati snage. 

Završila sam svoj poslednji  meč. Sad je u redu. 

Mirno spavaj papirna barko mojih pocijepanih snova. 

Kad odem, kad u prozor staviš prvu hrizantemu...

Svanulo je jutro. Sunčano, začinjeno vjetrom. Pospana sam i ne radi mi se ništa. Želim ostati u krevetu, prespavati. Vidim datum na kalendaru. Nema veze što je ponedeljak. Ima veze što mi se Svi Sveti uvijek prikradu neopaženo i kao kad proliješ bočicu sa crnim mastilom, razlije se tuga negdje svuda po meni. Smrznu mi se trepavice, a trnje i očima poraste za broj. Srce ne kuca. Stavljam ruku na grudi, na lijevu stranu, ali ne kuca. Danas štrajkuje. 

Ne idem na groblja. Ne zato što su tužna, već zato što u ovom gradu u kom ostavljam blatnjave tragove nemam nikog svog. Tamo odakle sam, tamo ljudi ne znaju da su danas Svi Sveti. Njima je Noć vještica. Kao da im život nije već nalik tome. Ali čak i kad sam tamo ne idem na groblje. Imam jedno u sebi već. Pogledam ka nebu, poput ludaka razaznajem obrise, tražim neki znak, nešto, da znam da su oni gore, moji, dobro. Da su srećniji od nas koji smo ostali ovde, živi među mrtvima. Ovi bez srca moraju biti dobro. Njih ništa ne boli. Oni neće osjetiti kišu suza koja će se proliti za ljudima kojih nema. 

Ne znam dal' iko ide na groblja. Možda su tužna, i izgledaju kao ukleta, ali to je jedino mjesto gdje možeš razumjeti život. Tu, među mermernim pločama shvatiš da se ništa nikad ne čuva za specijalne prilike jer je svaki trenutak u kom si živ specijalan. Ne razumiju to ljudi. Oni misle da se umire kad ti srce prestane kucati. Sve te ploče sa datumima ugraviranim, one ti govore kako je danas važnije od sutra. Da je ovo sad jutro važnije od noći koja će prekriti grad. Važno je smijati se, radovati se svakom trenu, biti živ, šetati. Da mogu sve bi ti oni sad rekli. Rekli bi ti da je trebalo više da se grlite, i više da pokazujete ljubav. Natpisi ugravirani u pločama ne grle isto kao ruke, ne vole isto kao srce. Džabe sad na pločama utiskujete riječi. 

Nedostaju mi moji živi. Oni koji su još uvijek tu. Nedostaju mi i oni kojih nema. Moja nenuška u čijem sam zagrljaju jedino bila dijete, da me zamota u dimije i prigrli svojim mirisom. Da izvuče pokoji orah iz kredenca i nasmije se toplo kao ognjište. Nedostaje mi moj jaran. Da mu čujem smijeh, da nas zasvrbi nos i da se pogledamo ispod obrva. Nedostaju mi i moje kolege sa fakulteta kojih više nema. Nedostaju mi i neki dragi ljudi. Život je previše kratak da bi ti neko nedostajao. Hiljade svijeća noćas će plamtiti u oknima za neke nemirne snove. Za one kojih nema i koje ne možemo zagrliti. Hiljadu i jedna svijeća će gorjeti u meni. Na mjestu gdje sam srce zakopala, ono staro srce, pohabano. Zapaliti svijeću, proliti bokal suza, zaliti trnjiku da ponovo kuca. 

Privuku se Svi Sveti neosjetno, kao mačka uz nogu. I srce zastane. I odmahnem glavom, nasmijem se jer srećna sam što sam imala moje ljude u životu, srećna sam što sam ih upoznala, i znam da su dobro, da motre na mene, i da ćemo se opet negdje jednom sresti. I ono moje srce poabano, naće će svoj put da ponovo izraste. Otresam tugu kao poslednju mandarinu sa drveta, i uvlačim se u radost. Zovem mamu, nasmijem se... Možda cu veceras i vino popiti, ono staro desetak godina, koje čuvam za neku posebnu priliku. 

"Sedam pisama iz Pariza", Samantha Verant

Koliko je već prošlo a da nisam pisala o knjigama koje čitam? Predugo ako mene pitaš. A nije da nisam čitala. Jesam. Samo ne nešto što bih mogla da ti preporučim kao krišku hljeba sa maslacem. Moj život je oduvijek ispunjen knjigama. I sigurna sam da je to moja prva ljubav. A znaš već, prva ljubav nikad ne prolazi. Jesen je stigla, i osim mirisa vlage u vazduhu, kod mene već neko vrijeme kuća miriše na kuvano vino, cimet i karanfilić. Tople papuče, Balašević, moja plava deka, i moja mačka. Tačnije moje sada već dvije mačke. Moja krznena djeca.

Ušuškam se tako u tu toplinu i ljubav, i zagnjurim nos u papirne stranice novog života. Odlutam i prepustim se. Pročitala sam neke knjige koje su mi pomogle da shvatim i prihvatim život, da oprostim, da budem otvoreni cvijet. Knjige koje su mi život promijenile. Knjige koje me uče svakog dana da budem bolja, da budem sveža, da budem dijete, da dišem. Poslednju knjigu "Papina kći", nisam uspjela da završim. I toplo ti preporučujem da je zaobiđeš.

U mojim rukama se sinoć našla jedna naizgled obična ljubavna priča. Nešto da razgalim veče, da opustim ovu rastopljenu kašu u glavi, nešto da zagrijem prste na nogama. "Sedam pisama iz Pariza". Samanta koja posle dvadeset godina pronalazi svoju evropsku avanturu. I ljubav koja nikad nije prestala ponovo živi. Znam, zvuči prosto. Ali ova knjiga je sve samo ne prosta. Proživljavala sam svaki mail, svaki poziv telefonom, njen odlazak u Pariz, strepnju na aerodromu, sjetila sam se moje poslednje ljubavi i mog odlaska preko granice, i leta, i te iste strasti i ljubavi, snova i maštanja. Sjetila sam se carinika koji mi je udario pečat u pasošu, i zagrljaja pri susretu, i poljubaca, i vožnje i predivnih dana. Smijala sam se na trenutke, kolutala očima, i nisam prestala da je čitam dok nisam zatvorila korice. Ostala sam sa knjigom u rukama pitajući se šta se desilo.

Jedna pretopla ljubavna priča koja mi je ugrijala ne samo prste na nogama, nego i cijelo tijelo i srce, i oči, i kosu. Jer ljubav, ona zbog koje vrijedi ostaviti sve, i poći na drugi kraj svijeta, postoji. Disala sam je. Ljubav zbog koje poželiš okrenuti svijet naopako. Duše se prepoznaju, sretnu se. Za ljubav se bori, od nje se ne odustaje, ona se diše svakog trena. I kad uspiješ pronaći onog nekog s kim možeš da pričaš o svemu, kome možeš sve svoje da otkriješ, onog nekog s kim možeš da se držiš za ruke, to ne puštaš više nikad. Ja nisam htjela, ali mene su pustili. Samanta je svoju ljubav sačuvala.

Nisam nikad bila u Parizu, mada imam osjećaj ako jednom tamo pođem da neću željeti da se vratim. Valjda to u meni neka umjetnička budala govori. Čitajući ovu knjigu ponovo sam poželjela poći, vidjeti polja suncokreta koje toliko volim, vidjeti polja lavande koju obožavam, osjetiti istoriju... Piti vino, i mirisati nebo. Voljela bih napisati priču iz Pariza dok sjedim u nekom ćošku, i gledam let slobodnih ptica.

Eto takva je knjiga. Preporučujem ti je kao kroasane za doručak, ali one prave domaće, sa malo maslaca i vanil šećerom u prahu.