Sunday, November 27, 2016

U tvom ogledalu je lik iz bajke, za kim zvone daire i balalajke.

Jutro, jesenje i sunčano. Sjedim za pisaćim stolom, i kroz prozor me jesen miluje sa išaranog drveća. Leonard Cohen pjeva kao da nikad nije umro. Možda i nije, ko će ga znati. Čudna su ovo vremena. Jesenja. Miris kafe, i grebuckanje mojih mački. Nedeljno jutro može samo tako savršeno da bude. A nije ni život daleko od toga. Ovakav kakav je. Mi smo ga birali. Mi smo ga kreirali. Sve više vjerujem u svoju  kreaciju. Znam da će jednog dana moje najskrivenije želje biti java i ponekad se uplašim - šta ako nekad prestanem da sanjam. Šta ako se nekad odovojim od sebe? 

Pogledaj i ti kroz prozor. Pogledaj u svoj život, udahni ga, oživi ga. Sejeti se ko želiš biti, sjeti se šta želiš iskusiti. I kreni u svoju avanturu. Jednom, kad shvatiš da je sve onako kako treba, kad shvatiš da si savršen takav biće ti puno lakše da živiš. Moći ćeš i da ideš na posao, i da šetaš, i da se družiš, moći ćeš da voliš bez bola, bez straha. Jer voljeti nekog ne znači posjedovati ga. Naprotiv, voljeti nekog znači dati mu slobodu. Slobodu da bude sa tobom koliko god želi, i kad poželi da može da ode. Jer ništa i nikog ne posjedujemo. Kad naučiš da sa lakoćom puštaš stvari, biće ti lakše da pustiš i ljude.

Znam, zvuči toliko jednostavno kada se napiše, još lakše je pročitati, ali živjeti takav život je živjeti sreću. I ljubav. Bez ljubavi ništa ovo ne bi imalo smisla. Drugi su nam je iskvarili, iskvarili su mišljenje o njoj, i svoju viziju. Moju nikad nisu mogli jer ja i dalje živim u bajkama, i vjerujem u nju kao što vjerujem u sebe. Voljeti je najvažniji posao u životu. Biti srećan je jedina karijera koja je važna. Svijet je postao materijalan, ali sreća nije gomilati stvari, već uspomene. I nemoj niko da ti kaže kako je loše imati novac, i kako je loše biti bogat. To su izmislili oni koji nikad neće naučiti da vole sebe i koji ne vjeruju da zslužuju više od mišje rupe u koju su se uvukli željni sažaljenja. Ali imati novac nije uslov za sreću. S novcem možeš samo lagodnije da živiš, ako ne škrtariš i ako kao veverica ne skupljaš novčiće po računima i ako ne gomilaš stvari i drangulije koje ti nikad neće trebati. Bogatstvo je stvar duha a ne imovine. 

Zavoli sebe, zavoli svoj odraz u ogledalu. Znaj da nikad nisi sam. Znaj da si uvijek voljen. Možda ne vidiš, ali jesi. Zavoli svoje krivine, svoje površine, svoje dubine. Zavoli sebe samog, i ne daj da ti drugi kažu kako si loš. Nisi. Loša je njihova vizija tebe. Diši, i uživaj u svakom udisaju. Zagrli one koje voliš, priznaj onima kojim nisi, pomozi, uvijek pomozi slabijem od sebe, ne iz sažaljenja već zato jer to tako treba, Nasmiješi se. Stalno se smiješi. Nemojbda crtaš osmijeh, već pusti da ti se usne same razliju po licu. Zagrli roditelje, reci im da ih voliš, ne zato jer su ti kupili auto, već zato što je to tako - voliš ih. Ma koliko misliš da su loši bili. Svi radimo najbolje što znamo u uslovima u kojim se nađemo. Oprosti. Ne moraš da zaboraviš ako nećeš, ali oprosti. Veliki su oni koji praštaju. Pjevaj. Igraj. Pleši. Idi u šetnju. Iskoristi dan, Ne zatvaraj se u svoje odaje sa televizijom i internetom. 

Evo, pročitao si ovo. Gasi računar, ostavi telefon, i idi. Idi i budi živ. Najbolje što možeš. I malo više. 

Tuesday, November 22, 2016

Ne, nisi ti kriv sto si u blizini bio tako daleko mada cisto sumnjam da ces ikom biti blizi

Budim se jutros nekako naopako okrenutog srca. Otvaram oči sanjive i pokušavam da ispetljam nos iz zamršene kose. Nasmijem se, mada ne znam zašto bih mislila na tebe. Bio si bolji u mršenju mojih trepavica nego ja u traženju krajeva. Ustajem i pravim kafu a odnekud, sa najnižeg vrha sjećanja dopire miris višanja sa čokoladom. I opet se nasmijem, i mada nisam dugo, pomislim na doručak u krevetu, i upetljane prste, zamazane usne i pogled.

Krećem na posao, i tu, na kapiji, kao da sam potpuno poludjela od nostalgije, zaustavljam korak i vidim tebe kako me čekaš. Odzvanja vazduh smijehom u ponoć, kao kad se vampiri probude željni smijeha. Gledam u stopala pa podižem pogled jer znam da si samo fatamorgana mojih usnulih čežnji. Nedostajem li ti? Golicam li te ovako kad pomislim na tebe, jer znam da osjetiš. Ti si osjetio moj strah, i za ruku ga držao. Žuljam li te noćima kad te sanjam? Nasmiju li ti se trepavice kad te spomenem jer me pitaju za tebe, hoće da ti sude, ali te branim, kažem da nisi znao za bolje. I nisi. Saznaćeš. Onda kad te usamljene noći priviju u skute, i ogrnu ti kaput težak kilometrima. Znam da ti nedostajem iako mi nećeš nikad reći. Jer našto sad da pričamo, sad kad smo sve rekli i oćutali suze.

Znaš, nije mi žao. Nikad neće biti. Nikad se ne pitam zašto, jer znam. Zapitam se da li si srećan. Voljela bih da jesi. Zaslužio si, mada nisam sigurna da možeš biti. Nisam sigurna da će tvoji snovi imati temelje, jer ako si mogao tako lako da pustiš ljubav, kako ćeš pustiti one koje ljubav nisu. A jesmo bili. 

Posle nas nije ostala tuga. Ne brini, nisam patila, nisi me povrijedio. Nisi me ubio iako sam vjerovala da ćeš biti kapitulacija svih mojih snova. Bila sam slobodna da ponovo budem rođena za let. Znam, tvoja uloga je odigrana. Čak su i naš restoran zatvorili, tamo gdje smo prvi put pili vino, i smijali se kao ludaci u polju makova. Nije da prolazim često, ali još odjekujemo u tom praznom staklenom prostoru. Izgleda da smo ljubav utopili gdje god smo nogom stali.

Neću ti pisati više. Možda ako me opet sjećanje zagolica, i ako osjetim da ti moram reći da mi nedostaješ. Znam da tamo kod tebe i dalje stoje nepročitane knjige iznad kreveta, i prazna šolja od kafe. Patentirana teglica, naizgled prazna. Znam šta je u njoj. I neću nikom reći. Znam svaki dio te kuće koju zoveš dom. I da si želio psa, i djecu. I znam, eho je ostao da ti pravi društvo svaki put kad te prijatelji pitaju za mene. Jer moraju te pitati. Jer nikad srećniji nisi bio, ni luđi, ni slobodniji. Znam da prećutiš, i samo kažeš da je prošlo. A kad dođeš kući i shvatiš da se još uvijek negdje u nekom uglu smijem i navijam na tvoj tim u fudbalu, poželiš da mi napišeš nešto. Odustaneš. Znam. Ne pitaj kako. 

Mnogo više od srca je ostalo u tvom džepu. Nije ona ruža tek tako uvela. 

Monday, November 21, 2016

U jednom gradu...Ne znam mu ime

Dugo nisam bila tamo. Neko bi rekao da je previše vremena procurilo, kao med kad se slije niz prste. Neko bi rekao da nisam ništa propustila. Možda. Vrijeme je bilo da pođem. Mi, koji odemo iz roditeljske kuće, veoma često zaboravljamo put za nazad. Mnogi dolaze u vrijeme praznika, slava, odmora, raspusta. Ja ni tada. Ja sam to parče srca odlomila i skrckala, pa mi te ulice ne nedostaju previše. Svi moji prijatelji su se rasuli na sve strane svijeta, pojelo ih vrijeme, ugrabile obaveze, okovale borbe za preživljavanje. Ja sam vojevala neke druge bitke. One sa sobom, sa sjećanjima. Oni su učili ekonomiju i pravo i kako se mijenjaju pelene. Ja sam morala prvo da saznam ko sam. 

Krenula sam, i možda po prvi put posle dugo godina sam bila iskreno otvorena da pustim srce da protrči ulicom u kojoj smo se sankali iako me niko tamo ne poznaje. I kako to biva, otac me čeka na prozoru, smederevac gori, poznat miris Majke. Kuća na uglu ulice brigade. Miriše kuhinja, i posle toliko godina potpuno drugačije doživljavam tu staru kuću. Snijega nema, al mirise ugljena prašina i dim. Snijega nema, i ne peče se domaća pogača. Al miriše kafa, nekako drugačije. Mora da je zbog komšinice, ona to prži nekako posebno. Miriše neka jesen kao kad sam bila tinejdžerka, al od tih dana samo je sjećanje ostalo. 

Ni korzo nije isti, ni čaršija, ni ljudi. Sivi su, ostarili, kao bambusove trske se drže na toj goleti koju su svi zaboravili. Moj grad, veći za srce, manji za ponekog čovjeka. Lijep je, samo rašminkan, i pomalo tužan. Iskrzan po ivicama kao ponjava stara po kojoj se previše gazilo. Skupili smo se, mi pisci, mi koji smo otišli, koji smo ostavili dio sebe u rijekama i u parku, koji smo korijen zakopali negdje gore na Vidikovcu, da odatle vidimo šta ostavljamo. Skupili smo se da na jednu noć okitimo grad stihovima, i emocijama, zagrljajima i novim rukovanjima. Dok koračam ka tom centru stihova, vidim poznata lica i svi oni pružaju ruku, domaćinski, kako i pamtim. Ostali Ljudi u tom napuštenom gradu. Kažu mi da je divno poznavati nas, pisce, i mene među njima. A ja kao da helijum dišem, rastem i letim gore do planinskih vrhova, da jedan vrisak pustim, direktno iz sreće.

Slušam stihove kako se nižu, čujem aplauze. Izlazim i ja da očijukam sa poezijom, da dio sebe ostavim tu, u vremenu, kao kad skloniš omiljenu majicu iz djetinjstva u seharu. Vidim ta lica, i kao da je od kvasca srce mi raste, jer još jednom u tom malom gradu mgu da kažem da sam srećna. Da sam na tim ulicama rođena i procvjetala. Nije grad nikad bio loš. Nije ga ni vrijeme pokvarilo. Samo su ljudi previše disali prašinu pa im je istekao rok trajanja. 

Kafa sa prijateljima, i druženje sa porodicom. Par sati i već odlazim. Ostavljam opet moj mali grad i vraćam se u svoj dom, tamo gdje mi je srce slobodno. Majka ostade, još me željna, a otac... On je svoje želje skupio u sebi. Ostade i kapija, i avlija, i moja ulica. Spakovah stihove i srce, i želje. Vratih se životu.




Wednesday, November 16, 2016

"Razgovori s Bogom", Neal Donald Walsh


Ovaj tekst pišem dok sam još uvijek pod utiscima nakon knjige "Razgovori s Bogom". Tek sam je završila, trebalo mi je tri cijela dana da je pročitam, i da je djelimično shvatim. Da, djelimično, jer knjigu zaista morate pročitati više puta da bi mogli da "svarite" samu suštinu knjige. Da, znam, oni religiozni će reći da je knjiga bogohuljenje i u vašem svijetu religije - u pravu ste. U mom svijetu, u mojoj religiji koju ja zovem ljubav - ova knjiga je potpuno drugačije iskustvo. 

Pisala sam o tome koliko se moj život mijenjao, i kako poslednjih par godina živim potpuno drugačijim životom u odnosu na moju okolinu, prijatelje, roditelje, i religiju. Pisala sam o tome kako sam u meditaciji pronašla sebe, i ono što želim biti. Pisala sam koliko je promjena načina života uticala na promjenu mog načina ishrane, i posebno sada, dok učim jogu, sve te kockice dolaze na moje mjesto. Kažem "moje" jer ne shvata svak to na taj način. Ova knjiga je samo upotpunila ono što sam osjećala i što več duže vrijeme doživljavam. 

Knjigu ne preporučujem onima zatvorenog uma i srca, jer oni ne mogu ništa naučiti iz nje. Oni će reći da je to gomila gluposti, da to ne radi, da postoji unaprijed sve zapisano i da je karma kučka kakve nema. Da, bila sam i ja nekad jedna od njih. Oni će reći da novac ne možeš "privući" već moraš mukotrpno raditi i štedjeti, i mučiti se i krasti, ili te ovac jednostavno neće. To su one stvari koje su nam usadili od rođenja naši roditelji, i mediji i društvo. Kažu da je novac korijen sveg zla. Hm, pa i ja sam tako mislila nekad. Ali, zapravo, svi mi želimo imati novac. Poenta je da li samo želimo?

Vidiš, shvatila sam da je veoma važno kako se osjećaš kad misliš o nečemu/nekome. Važno je da znaš zašto se tako osjećaš. Važno je da znaš zašto nekog voliš. Važno je da znaš šta želiš imati. Najvažnije - šta želiš biti. Srećan. Tužan. Voljen. Očajan. Veliki. Mali. Savršen. Osujećen. Važno je znati ko želiš biti. Srećan. Tužan. Bijesan. Ne, nisam pogriješila. Ako želiš biti nešto od toga - budi. I onda stižemo do sledećeg - želim biti srećan, ali kako. Tako što ćeš odlučiti da budeš srećan, jer i jesi srećan samo si zaboravio. Zvuči komplikovano, znam. Bilo je i meni prije ove knjige. 

Reakcije će biti različite sigurna sam. Ali cijeli naš život je stvar perspektive. Stvar izbora. Stvar našeg ličnog iskustva. U životu, sve radimo iz ljubavi ili iz straha. Iz straha obično ne radimo ništa. I kad shvatiš da rezultat nije važan, već osjećaj i isustvo, onda potpuno drugačije počneš da doživljavaš "probleme" i ponašanje drugih. Šta još možeš da naučiš? Toliko toga i ne može to da stane u jedankratki post na blogu. Knjiga se prosto doživi. Shvatićeš da u životu imaš izbor. Tvoj l ični izbor da budeš, da imaš, da osjećaš, da iskusiš bukvalno sve, da ništa nije zabranjeno, da ne možeš spoznati lijepo ako ne znaš šta je loše, i da se sve svodi na "hoću" i "neću". 

Ja sad znam da sam na ovoj planeti samo da dijelim sreću. Da budem sreća. Zašto si ti ovde? 

Monday, November 14, 2016

Samo da znaš da nikad mi neće bit' svejedno...

Danas bih samo stajala na ulici na ovom sjeveru, da me dobro išamara i istrese iz mene sve što bih mogla osjetiti. Samo danas. Nije to ni malo poseban dan. Možda je očajan. Možda je predivan. Možda izgubljen. Sve sam to i ja bila na ovaj dana u nekoj godini prethodnoj. Zašto vraćam film, zašto pisati o prošlosti? Zašto ponovo osjećati sve to isto? Zar nisam ja od onih koja je prošlost ostavila iza sebe i nastavila dalje dan za danom, živeći punim plućima, svakog trena? Jesam. Ali danas ne živim za sutra. 

Danas je rođendan. Čovjeku kojeg sam ja slomila. I onom koji je mene. Njih dvojica, potpuno različiti, rođeni na isti dan, i ne znam ko mi od njih više nedostaje danas. On, kojeg nisam vidjela sedam godina, ili MrRight kojeg ne smijem da vidim a smrtonosno želim. Da, nisam ga pominjala toliko dugo, a opet, toliko toga je napisano o njemu. Čestitam im svake godine. Napišem tako neku čestitku i kažem da je dovoljno. A nije. Meni nije. Njima je i previše. Veže me isti strah za obojicu. Bojim se njihovih škorpijskih očiju, plaše me njihovi osmijesi, glasovi. Lažem. Plaši me moje srce. Jer toliko je veliko da kuca za obojicu. Na drugačiji način, ali kuca. Ja nikad nisam vjerovala da je srce skrojeno da voli jednom. 

On, kojeg sam krckala poput čokolade smrznute, koji me toliko volio... I MrRight kojeg sam ja toliko voljela. Koja ironija zar ne? Da obojici danas želim baš onoliko sreće koliko bih zadržala za sebe. I da ih sretnem opet jednom. Da ih zagrlim cijelom dušom, i da im bar jednom u životu kažem da ih volim. Jer im nikad nisam rekla. Šta strah učini od žene.

Strah koji me prošle godine poveo na neku treću stranu, samo da ne bih pisala, da ne bih čestitala, da ne bih mislila. I sad, zbog toga, svake godine na ovaj dan, neću misliti na njihove rođendane, ni na želje, ni na ljubav. Misliću na sebe, i na jedno smrznuto jutro u Beogradu. Zapaliću svijeću kad dođem kući, i pustiti je da gori. Neću plakati. Možda. Lažem, hoću sigurno. Nije mi žao što sam kreirala svoj život na taj način. Neću plakati zbog žala ili kajanja. Možda sam samo malo tužna jer sam tada udahnula život u svoje neostvarene sne. Zbog te ljubavi, od koje sam toliko bježala, kreirala sam novu koja mi je srce rastrgla. 

Jednom, u nekom od pisama za Anabell, toj ljubavi ću dati ime. A njima ću i dalje čestitati rođendane, i željeti im radost, istinu i ljubav. I sigurna sam u jedno. Da mi zaista nikad neće biti svejedno kad me neko za njih pita. Moje ljubavi, ti muškarci koje sam voljela cijelim srcem, sigurna sam da će uvijek imati dom u meni. Jer oni su mi pomogli da budem to što jesam danas. Jer oni su tako neki divni muškarci. Jer oni su bili moji. A ja sam dijelom srca i dalje ostala njihova. Oni su mi srce skrojili u ovu beskrajnu somotnu ljubav sa kojom ću nekog znati još hiljadu puta jače da volim. 

A svijeća... Ona će da gori za ono za šta nisam gorela ja. 


Saturday, November 12, 2016

"Kuća orhideja", Lusinda Rajli


Sjedim juče u "Terminal"-u u novootvorenom tržnom centru i pričam s drugarom o životnim temama, i u jednom trenutku me pita "Kad si ti postala takva? Kad si odlučila da se promijeniš, da promijeniš svoj život?". Vratim se malo unazad usporenim snimkom, i tačno se sjetim tog trenutka. Kao da je juče bilo kad se u mojim grudima otvorila crna rupa i kad nisam vidjela svoj lik u ogledalu. Nije ga bilo tamo. 

Ni danas nije jednostavnije. Mnogo sam naučila iz knjiga. Mnogo toga proživjela. One su glavni krivac što sam danas tako romantično zaljubljena u ljubav, što vjerujem u Deda Mraza i što sam ubijeđena da bajke postoje. Knjige su krive što su moje emocije tako smotane u klupko želja koje već neko vrijeme pokušavam da pratim. Ima dosta čvorova ali snalazim se. Ranije je sve bilo tako racionalno, analitički, sve je bilo zašto i zato. 

Znam da sve ima svoje razloge. I isto tako znam da postoji razlog zašto je ovak njiga došla u moje ruke. Kuća orhideja je u samom startu bila baš od onih "Joj što me smori početak" knjiga. Ono kad se ne mogu danima natjerati da pročitam pola stranice. Predvidive rečenice i ni traga od emocije. Ali i kao mnoge prije nje, i ova knjiga je bila jedna od onih "iznenadila sam te" knjiga, 

Toliko mene na tim stranicama, toliko situacija zbog kojih sam poželjela po ko zna koji put da odem na Tajland, samo dah da osjetim. I ta enormna "jednom u životu" ljubav. Porodične tajne, i ispunjavanje tuđih hirova, stavljanje svih drugih na prvo mjesto. Sve sam to prošla. Sve sam to vidjela. I osjetila. I zato me knjiga zaista oduševila. Jer kad shvatiš da je važno da ti budeš srećan, i da samo tako možeš i druge usrećiti onda ćeš prestati da život posmatraš kao gomilu planova za budućnos. Jer budućnost ne postoji. Postoji samo ovaj sad trenutak, kad voliš, kad si voljen, kad si sam u tišini sa sobom i srećan si tako. Prošlost jedino postoji da ti se prikrade kad ne gledaš i ujede te za guzicu. Eto, samo zato. 

Sa ovom knjigom sam potvrdila još jednu jako važnu stvar u životu - oprosti drugima ma koliko da su ti srce zagrizli. Oprosti, jer život koji živiš sa gnevom nije život. Moraš da vjeruješ da nove šanse uvijek postoje, da je svaki trenutak kad važnim ljudima kažeš da ih voliš dragocjen, da je orhideja negdje korov, a negdje rijetkost. Ono što je drugome prokletstvo nekom je sreća. Nauči da stvari gledaš srcem, i znaćeš da si na pravom putu. 

Bilo je knjiga s kojima sam plakala, neke sam htjela baciti sa terase, zbog nekih sam psovala i provodila besane noći. Ova knjiga je u meni izazvala neke neobično nove reakcije jer sam i sama na putu otkrivanja sebe, i shvatanja činjenice da je u redu da ne budeš jak svakog trena. U redu je pustiti da se neko brine o tebi. Ovde ćeš pronaći bol, gubitak, ljubav, mržnju, putovanje, strast, prijateljstvo i odanost. Ne znam šta bi više mogla da poželim u jednoj knjizi,

Do sledeće o kojoj ću pisati. 


Tuesday, November 8, 2016

Posađena pjesma



Posadili su te tu. Tu ćeš rasti.
Ne znam kako.
Zalivaće te suzama, i brigom, grdnjama, kritikama.
Poturaće ti komplekse i govoriti da si glup.
I očekivaće da rasteš.
Ako i iznikneš među tim kamenim srcima,
Bićeš više nalik suvoj šljivi nego čovjeku.
Ako i razviješ bilo kakav osjećaj pripadnosti,
Biće to samo površinski korijen, račvast i zakržljao.
Nećeš imati srca.
Naučićeš da se takmičiš sa drugima,
Željećeš da si visočiji, ljepši, drečaviji,
Mislićeš da si suncokret, a govoriće ti da si maslačak.
Na kraju neće ni stručak djeteline ostati od tebe.
Pićeš njihovu kišnicu, hranićeš se zabludama
I završićeš kao izgužvani stog sijena u nekom senjaku.
Poješće te.
Šta radiš to?

Posadili su te tu. Tu ćeš nići.
Niko nije rekao da moraš tu da rasteš.
Nisi drvo.
Zalivaće te suzama, hoće,
Ali ti to samo otresi sa sebe kao rosu.
Niko ne kaže da moraš da upiješ sve što ti daju.
I hoće, govoriće ti da nisi vrijedan, ali otkud oni to znaju?
Ko su oni da određuju šta je vrijedno?
Potkupiće tvoj ego da te gura,
I željećeš da si veći i bolji, drečaviji.
Ali ti budi ipak svoj, za svaki slučaj.
Nema veze što oni kažu da si maslačak,
Ti budi šta god želiš biti.
Možeš biti i svitac. Možeš biti i bubamara.
Na kraju krajeva, zašto ne bi bio čovjek?

Posadili su te tu. Tu ćeš nići.
Neće te naučiti kako se cvjeta,
Jer ako to naučiš onda ćeš biti drugačiji,
Onda ćeš biti prijetnja za njihovo sivilo.
Bićeš radostan a oni ne vole radosne ljude.
Oni ne vole ni cvijeće. Tražiće da budeš korov.
Pokušaće da ti ga podmetnu ispod jastuka,
Da te začaraju svojim životom odraslih.
Reći će ti da je normalno da ideš u školu,
Učiš kao magarac i pri tome i dalje ostaneš glup za život,
Da nađeš posao i opet radiš kao magarac za nekog konja,
Da se upariš, napraviš svoje krdo,
I od njih da napraviš još veće budale nego što si sam.
To je za njih normalan život.
Al ti osjećaš u sebi
Da nisi za to došao na ovu predivnu planetu.
Znaš i nemoj da popustiš pred njihovim obećanjima
Da je život samo rad, rad, laž, rad, rad i smrt.
Ne popuštaj, ne daj da ti odrežu krila!

Posadili su te tu. Niklo ti je srce.
I to je problem.
Njima. Ne tebi.
Ne daj ga.
Brani ga životom, očima, rukama,
Ne daj da te amputiraju i pretvore u korov.
Ne daj da te hrane pesticidima.
Ne daj,
Ne vjeruj u đubrivo upakovano u kutiju za čokoladu.
Vjeruj sebi. Samo sebi.
Svom unutrašnjem tandrčku koje ti stalno šapće da možeš,
Da vjeruješ, da voliš.
Oni će ti reći da je ljubav iluzija,
Da ljubav boli, da je to zamka.
Reći će ti da je ona izmišljena
Za naivce i da se od nje ne živi.
A ona je jedini razlog zbog kojeg ti ovo pričam.
Budi naivac, i vjeruj u nju.
Nisu te posadili tu da bi bio direktor, ni kamataš, ni doktor.
Tu si da bi bio srećan
I to je jedina karijera koja ti mora biti važna.
Tu si da voliš, da učiš, da upoznaješ, da iskusiš, da osjećaš.
Sve da osjećaš.
Tu si da plačeš, i da se smiješ, da vrištiš i plešeš,
Da spavaš i da piješ, tu si da bi bio živ.
Ne daj da te umrtve, da ti mozak u paštetu pretvore.
Ne daj da te u stog sijena skupe.
Možda nisi maslačak, ni suncokret,
Ni zaljubljena makova glava,
Ali jesi jedinstven, i drečav i živ.
Budi ono što želiš.

I ne daj da ti udare etiketu, da biraju za tebe,
Da ti kažu kako moraš da odrasteš.
O nipošto to ne daj.
Nikada!