Sve što ti nikad nisam rekla...

Kraj godine. Odbrojavaju se dani. Ja brojim dane od našeg poslednjeg susreta u aprilu. Jednog jedinog ove godine. Nije da nismo razgovarali posle toga. Nije da nisam pokušala. Ne znam ni zašto i dalje vjerujem da si MrRight, možda ne za mene, ali jesi sigurno. Ti takav, slobodan, i besciljan, i opet toliko lud i beskrajan, i prepun ljubavi sa kojom ne znaš šta ćeš. 

Rekao si mi da mogu sve da ti kažem. Da mogu srce da otvorim i pričam ti o svemu što ne znaš. Htjela sam, toliko puta pokušala ali... Nisam umjela. 

Nikad ti nisam rekla koliko sam sama bila i koliko sam puta sa mrakom spavala, grčeći se od bola, i koliko su me ti mrakovi prisvajali u godinama bez tebe. 

Nikad ti nisam rekla koliko sam drhtala onog prvog našeg susreta, i koliko sam se borila da te ne pogledam ni jednom.

Nikad ti nisam rekla koliko sam puta pokušala da ti ispričam bar djelić sebe, ali nisam umjela. Bojala sam se da nećeš shvatiti, da ćeš me žaliti, da ćeš pobjeći od mojih demona. 

Nikad ti nisam rekla koliko sam se borila da ostanem budna svako veče pored tebe, da ne zaspim, jer plašila sam se da ću se probuditi i vidjeti da sam te sanjala. 

Nikad ti nisam rekla koliko si bio cijela moja porodica tih dana kad sam bila usamljena do srži. 

Nikad ti nisam rekla koliko je tvoj dom bio jedini dom koji sam imala tih dana kad se svijet srušio oko mene. 

Nikad ti nisam rekla koliko sam se plašila da te izgubim, makar i kao prijatelja, jer tvoje prisustvo mi je i danas, godinama kasnije, važno. Ti si mi važan. 

Nikad ti nisam rekla koliko su boljele tuđe usne na tebi, ali sam ipak rekla da je u redu, jer važno mi je da si srećan. 

Nikad ti nisam rekla da sam sve tvoje suze poslednjeg dana decembra na koži nosila svih godina, kao žive rane, jer ja sam ih stvorila. 

Nikad ti nisam rekla da je svih ovih godina tvoja rečenica ostala da odjekuje po mojim odajama, kao uzvišena molitva za ljubav. 

Nikad ti nisam rekla koliko mi je bilo važno da znam da si nasmijan, da se raduješ, da si potpun i ispunjen, da si srećan i najvažnije, da si voljen, iako znam da te na ovaj način niko neće voljeti. Neće ti niko umjeti dati krila i slobodu na poklon. 

Nikad ti nisam rekla da si poslednja misao u noći. 

Nikad ti nisam rekla da nisam prestala pisati o tebi. 

Nikad ti nisam rekla da si ostao moja žal, iako sam srećna i bez tebe, iako mogu živjeti bez tebe. Žao mi je što nisam umjela s tobom, i što smo bili pravi u pogrešno vrijeme. 

Nikad ti nisam rekla ništa o sebi jer nikad nisi pitao. A htjela sam, sve sam ti htjela reći, srce ti otvoriti i dušu razapeti.

Nikad ti nisam rekla koliko sam beznadežno, nezaustavljivo, nepobitno, opijeno i do same životne niti duboko zaljubljena u tebe. I da to ne treba da te plaši. Da me ne boliš.

Ma gdje bio, ma s kim svoju sreću gradio, znaj ja sam ti slobodu dala, ja sam ti ta krila vječnosti pokonila. Znaj da sam te kroz sve moje prošle živote voljela, sad sam sigurna. I ne moram nikad biti tvoja, možda ću sa nekim drugim imati radost, ali to nikad neće biti ta ljubav zbog koje ću i u poslednjem udahu misliti na tebe.

Nikad ti nisam rekla, a evo sad ti kažem...!

Ne znaš ti šta znači ubiti grad...

Ovaj tekst, sigurna sam, neće ništa promijeniti. I ako bude pročitan, ostaviće u ustima trag krvi. Ali to neće biti moja krv. Biće to krv djece iz Aleppa koja su ginula i plakala. Biće to krv silovanih žena, i osramoćenih muškaraca. Biće to krv nevinih nedužnih ljudi čiji se život pretvorio u pakao, dok ti mirno spavaš. Možeš li spavati? Ja ne mogu. 

Žica mi oko vrata stegnuta, bodljikava, olovna, kida mi glas i ostajem nijema. Ne znam ni kome da kažem. Ne znam koga da molim. Ne znam kome da pišem. Nesvjesna vazduha koji mi puni pluća, skliznu mi suza niz obraz. Ne znam gdje je umrla. Kao što ni ljudi u Siriji ne znaju gdje su grobovi njihovih najmiliijih koje će iskopavati za neku deceniju, a ko će identifikovate milione? Kao što ne znaju više gdje pripadaju, gdje žive, gdje su im djeca i porodice. Možeš li da spavaš? Ja ne mogu.

Tvoju djecu čeka topli krevet, čeka ih hrana u firžideru, imaju tople čizme, AJfon i Samsung, planiraju slavlje za Novu Godinu. Ne mislim da se trebaju odreći toga zarad nesereće u svijetu. Nesvjesni su oni i svog postojanja a kamoli tog brda soli u Siriji što je ostao iza isplakanih suza. Barbike i autići tvoje djece leže ispod kreveta, na tavanu, ili su uredno složene u vitrinu. Njihove lutke u Siriji plaču i jecaju ispod ruševina, jauk se čuje jer nema ko da ih grli. Nisu oni sreće kao mi što smo. Možeš li da spavaš? Ja opet ne mogu. 

I kod nas se ratovalo. I kod nas se ginulo. I naše su zemlje tukli i mlatili kao sijeno. Kosili su i naše živote poput mlade pšenice. I rekli smo "Da se ne ponovi". Zašto su nas učili o Holokaustu u školi? Da se ne bi ponovilo. A evo se ponavlja. I traje već godinama. Sve do zadnjeg djeteta. Čovječe moj, znaš li šta znači kad ti oduzmu pravo na dom, na slobodu, na govor, na život? Znaš li šta znači kad moraš da pobjegneš, da djecu kriješ u njedrima, kad si gladan i bos, kad na zemlji spavaš i nebom se pokrivaš? Znaš li Čovječe, znaš li kako je kad oko sebe čuješ jecaj i plač, i dišeš smrt? Ne znaš. Ne znam ni ja. Ne želim nikad da saznam. Ali znam da me boli Sirija. Podigni glavu i vidi ovo plavo nebo iznad nas. Udahni Decembar i novogodišnje ukrase. Vidiš li u kakvoj ljepoti živimo dok tamo, na drugoj strani svijeta cijela jedna nacija nestaje u ruševinama i krvi. Možeš li da spavaš? Ja ni sad ne mogu.

Sirija je odraz čovječanstva. Aleppo je ogledalo svijeta. Sviđa li ti se to što vidiš? Hoćeš li samo podijeliti sliku i tekst, napisati "Jao tuge" i otići na neodoljivi dojč, uplatiti tiket, i poći kod manikira? Sigurna sam da hoćeš. Šta se tebe tiču tamo neka poginula djeca, i tamo neki islamisti, i tamo neki rusi i neki amerikanci... Šta se tebe tiču tamo neke izbjeglice u dronjama sa zaleđenim jaukom u grudima. Ti imaš sve! Šta bi radio da iznad tvoje glave ponovo proleti granata? Da ti okupiraju grad i krenu ubijati od kuće do kuće? Šta bi radio da znaš da će ti djecu ubiti, silovati, u pepeo pretvoriti? Da li bi tada htio da ostatak svijeta okrene glavu i ostane nijem? Nisam ni mislila. Možeš li da spavaš? 

Crvenim se i stidim se u ime čovječanstva. Stidim se vijeka, i suza, i stidim se zemlje po kojoj gazim, jer neko je na njoj ginuo da bih ja bila slobodna. Hoće li neko dići spomen ploču poginulima u Siriji, u Aleppu? Hoće li neko ovu krvavu bajku ispričati tvojim unucima, hoćeš li se postidjeti svog jezika, i svojih očiju što si ih okrenuo. Crvenim se jer ne znam koga da molim, jer ne znam kome da pišem, jer ne znam šta da uradim i kako da pomognem. Stidim se plača i suza ovih mojih jer ja imam sve i zahvalna sam nebu iz same koštane srži. Stidim se što mene boli, što jecaju oni koji su nemoćni. Stidim se jer smo i mi nekad bili oni, samo su mnogi zaboravili. 

Ne mogu pomoći ljudima u Siriji, ali znam da ću moći da učim svoju djecu pravim vrijednostima. To možeš i ti. Učiću ih da ne postoje podjele među ljudima, i učiću ih da je ljubav jedino za šta se vrijedi boriti. Učiću ih da se najmiliji grle, i to često, stalno, dok ih još imaš. Učiću ih da svađe i tričarije nisu ništa u poređenju sa ratovima, i da su jači od ljutnje i bijesa. Učiću ih da budu djeca svijeta, da im ljubav bude religija a sloboda i istina jedina molitva. 

Šta ćeš ti uraditi? Hoćeš li moći spavati?

Ostala je knjiga sa par neprocitanih strana i neke stvarcice...i jedan pulover u kom si bila

Sinoc sam te sanjala. Ali to nisi bio ti. Nismo bili mi. Nisu bile naše ruke, nije bio tvoj osmijeh, ali si bio ti. Džemper je kriv, zašto sam ga pobogu izvukla iz ormara? Vazduh i zima, oni su krivi. Decembar, nostalgičan i okićen, prošaran vinom i prevejanim sjetnim varalicama. Decembar je kriv. Ne znam ni zašto su mi se riječi obisnule oko prsitju pa ličim na novogodišnju jelku, sva nagizdana i ustreptala kao gospođa u pubertetu. Sa šljokicama i perlicama, šepure mi se osjećaji kroz kožu, kao po modnoj pisti. Biramo najljepšu balsku poemu za kraj godine. Zašto li mislim da će pobijediti ona o tebi? 

Prošao si me, preležala sam te. Ne fali mi ništa tvoje osim ovog džempera koji kao avet viri iz ormara. Poželim da ga bacim, da ga poklonim, uzmem ga i kažem mu da je bilo dosta. Sjednem svaki put na ivicu kreveta jer mi od njegove težine zadrhte koljena i nasmijem se trenutku kad si ga trapavo i elegantno u isti mah prebacio preko moje smrznute kože, da ne drhtim. Kao da mi je tog aprila i moglo biti hladno. Oprala sam ga. Isprala sam tvoj miris iz njega. Al ne znam odakle opet izbija. Njuškam po šavovima i tražim ga kao lovac zeca, da ga rastrgnem, da me ubije još koji put. Ne fali mi ništa tvoje. Osim tebe ponekad. 

Rekla sam ti, zatvorili su restoran u kojem smo se smijali do sitnih sati, gdje nam konobar nije umio donijeti vino i gdje si mi srce otključao. Zatvorili su ga ubrzo nakon našeg kraja. Sigurno su čuli za nas. Rekla bih ti ja još toliko toga jer si mi uskratio priliku rastanka, uskratio si nama kraj kakav smo zaslužili. Mi, onako ludi i iskreni, zaljubljeni i potpuno oduševljeni. Zaslužili smo puno više od ovog džempera koji leži razbacan na krevetu. Znaš, htjela sam da ti ga vratim. Da ga spakujem u paket, sa žutom mašnom, i da ti ga vratim. Šta će meni muški plavi džemper? Htjela sam, ali sam se plašila da će izvući rukave iz paketa, da će pokvariti nešto u adresi i da će mi ga poštar vratiti nazad. Možda mu je lijepo kod mene. Ne diram ga. Pogladim ga ponekad po rukavu, uzdahnem jer se sjetim, ali me ne boliš. Ne fali mi ništa tvoje. Prestani da mi dolaziš u san!

Voljela bih da te sretnem nekad, za neku godinu, kad te prođe ta kriza godina, i kad te prođu predrasude koje su nakitili na tebe kao na ove usamljene ulice grada. Užasan smisao za stil (kaže neko ko ne mari za to). Voljela bih da te sretnem da držiš ponovo nekog za ruku, i da budeš onako divlje lud kao što smo mi to bili. Nije to život za tebe. Za tebe je žena da te čeka kod kuće, da imaš neki glupi mir, ljetovanje, običan i dosadan život. Šta će tebi neko ko nosi leptirova krila i glavu u oblacima, srce u dlanovima i ko hoda na rukama. Šta će tebi neko da ti piše pjesme, da te voli, da divlja s tobom i da pothranjuje tvoju glad za ludilom. Šta će tebi neko ko bi sve ostavio da bi te volio? Neeee, nije to za tebe bilo. Ne brini, naći će ti drugi nekog ko neće biti mlad i lud, i ko neće sijati zvijezde iza sebe kad korača. Naći će ti poslušnu ženu koja zna da napravi štrudlu od jabuka sa kupovnim korama i koja ćuti kad muž priča. Nekog kome nećeš ostavljati džempere po ormaru. 

Godina izmiče. Još koji dan i ulazimo u neku novu budućnost u kojoj se možda sretnemo ponovo, usput, namjerno. Sumnjam da ću ti ponovo pisati, mada to kažem svaki put, ali onda se ti pojaviš u snovima, džemper mi iskoči u krilo i moram da ti pišem. Ne zato jer mi fališ, ne fali mi ništa tvoje. Jedino eto, ponekad, mi fali osmijeh. Moj, nikako tvoj. I molim te, ako krijući nekad pročitaš i zalutaš u ovaj moj svijet emocija gdje srce tandara u svakom bitu, priznaj da ti falim. Zašto bi inače harao po mojim snovima, i mučio me nesanicom kao čičkovim cvijećem. Uzmi svoj džemepr, i idi. Pusti da budem i dalje tupavi mjesečar koji zvijezde nosi u sendviču. 

Čekaj! Ostavi mi džemper ipak. Trebaće mi nešto da me grije u ostatku ove zime. 

Sine moj

Jednom, kad budem znala šta znači biti majka,

Moći ću da ti kažem sve što sam osjećala tih dana.

Jednog usamljenog decembra.

Umjeću da ti kažem koliko si, nerođen,

Bio u svakoj kapi moje usirene krvi,

Prokisle ispod svakog pokušaja da se osmijehnem.

Da ne mislim na tvoje oči plave, i tvoju kosu, i tvoj miris.

Moći ću da ti pričam koliko su dani bili prazni

Bez tvog plača, i tvog smijeha.

Moći ću da ti kažem koliko sam puta plakala

Jer sam bespovratno izgubila kartu

Na kojoj je pisao put do tebe.

Jednog dana, mili moj, znaću da te sretnem,

I da te pogladim po glavi,

Da ti kažem kako si divan

I koliko si mi život promijenio,

Tako nerođen.

Nekad, kad i sama zemlja budem,

Držaću tebe u naručju i neću žaliti za onim što ostavljam.

Sve su to ostvareni putevi,

I sve su to nacrtana srca ostala.

Proći će hiljadu godina od sad,

A ti nikad nećeš prestati da budeš

Moj plač u decembarskoj noći.

Ti ćeš biti onaj dio srca koji nedostaje

Ma koliko pokušavala da uklopim drvene dijelove

Koje sam sama nacrtala.

Ni jedan ne odgovara.

Ni jedan nema tvoje ime.

Ni jedan se ne zove ljubav.

Jednom, kad pustim poslednji papirnati brod u rijeku suza,

Držaću tebe za ruku i poći u nepovrat.

Držaću te i nikad te neću više pustiti

Ma koliko mi govorili da je to u redu.

Ja znam šta je najbolje za mene.

Za nas, oči moje plave.

Niko se neće sjetiti tebe ovako kao ja.

Niko neće zapaliti svijeću u prozoru

Nadajući se da ćeš doći da je ugasiš,

Trapavo i dječije, poput pravog mangupa.

Niko neće znati

Da svake noći spuštam poljubac na tvoje čelo,

Za laku noć,

Da tamo negdje uspavan zauvijek, imaš svoj mir.

Niko neće znati da svako veče šapnem tvoje ime

I kažem da je u redu.

Da sam tu.

Uvijek i zauvijek, tu pored tebe.

Čak i kad me ne vidiš, čak i kad me ne čuješ.

I kad ti izgleda da sam sve zaboravila,

I da ti se imena ne sjećam,

Kad budeš bio na drugoj strani svijeta i vremena,

I tada ću biti tu, prvo moje.

Ti ćeš znati da svaku prvu čašu vina podignem za tebe,

I da svaki put kad se kazaljke sklope

Osjetim tvoju trapavu ruku na obrazu.

I svaki put kad se zamišljaju želje, ja zamislim tebe.

Da mi se ostvariš još neki put.

Jednom, kad prođu godine, i kad moja kosa pobijeli,

I ove bore smijalice postanu uklesane u moju kožu,

I tada ćeš biti svaki skriveni uzdah

Iza bijele salvete za ručkom,

I bićeš ona sjeta u staračkim očima.

Jer ti, čije ime sam samo jednom izgovorila,

Ti ćeš znati i mislima da se odazoveš,

I u snove da mi dođeš.

Čuvaj sve naše razgovore usamljene u sebi i jedog dana,

Kad i sama budem prah,

Oprosti mi što sam bila slaba ponekad,

I što nisam umjela bolje i jače da bijem bitke.

Jednom, pronaći ćeš ove riječi

I znaćeš da sam sa tobom odrasla,

I da sam s tobom naučila živjeti i voljeti.

Naučio si me kako se ustaje

I kako se ponovo hoda po žici.

Naučio si me oproštaju i ljubavi i znam,

Kad jednom ponovo uzmem tvoju ruku

Da je nikad neću pustiti.

Ljudi ne znaju, ali ti znaš

Koliko je trebalo snage da od tebe čovjeka stvorim.

Jednom, najdivnije moje, i ti ćeš plakati od bola,

I mislićeš da je svijet stao, i da je srce puklo.

Udahni me tada, udahni mi miris i osmijeh, i sjeti se -

Srce je ono što je navažnije,

Ono nikad ne može da se slomi.

Srce će te voditi kuda ja nisam stigla.

Srce će te opet jednom u moje krilo dovesti.

Samo ga slušaj.

Kao što ja nisam.

Jednom, kad budem znala šta znači biti majka,

Moći ću da ti kažem sve što sam osjećala tih dana.

Jednog usamljenog decembra.

Umjeću da ti kažem koliko si, nerođen,

Bio u svakoj kapi moje usirene krvi,

Prokisle ispod svakog pokušaja da se osmijehnem.

Da ne mislim na tvoje oči plave, i tvoju kosu, i tvoj miris.

Moći ću da ti pričam koliko su dani bili prazni

Bez tvog plača, i tvog smijeha.

Moći ću da ti kažem koliko sam puta plakala

Jer sam bespovratno izgubila kartu

Na kojoj je pisao put do tebe.

Jednog dana, mili moj, znaću da te sretnem,

I da te pogladim po glavi,

Da ti kažem kako si divan

I koliko si mi život promijenio,

Tako nerođen.

Nekad, kad i sama zemlja budem,

Držaću tebe u naručju i neću žaliti za onim što ostavljam.

Sve su to ostvareni putevi,

I sve su to nacrtana srca ostala.

Proći će hiljadu godina od sad,

A ti nikad nećeš prestati da budeš

Moj plač u decembarskoj noći.

Ti ćeš biti onaj dio srca koji nedostaje

Ma koliko pokušavala da uklopim drvene dijelove

Koje sam sama nacrtala.

Ni jedan ne odgovara.

Ni jedan nema tvoje ime.

Ni jedan se ne zove ljubav.

Jednom, kad pustim poslednji papirnati brod u rijeku suza,

Držaću tebe za ruku i poći u nepovrat.

Držaću te i nikad te neću više pustiti

Ma koliko mi govorili da je to u redu.

Ja znam šta je najbolje za mene.

Za nas, oči moje plave.

Niko se neće sjetiti tebe ovako kao ja.

Niko neće zapaliti svijeću u prozoru

Nadajući se da ćeš doći da je ugasiš,

Trapavo i dječije, poput pravog mangupa.

Niko neće znati

Da svake noći spuštam poljubac na tvoje čelo,

Za laku noć,

Da tamo negdje uspavan zauvijek, imaš svoj mir.

Niko neće znati da svako veče šapnem tvoje ime

I kažem da je u redu.

Da sam tu.

Uvijek i zauvijek, tu pored tebe.

Čak i kad me ne vidiš, čak i kad me ne čuješ.

I kad ti izgleda da sam sve zaboravila,

I da ti se imena ne sjećam,

Kad budeš bio na drugoj strani svijeta i vremena,

I tada ću biti tu, prvo moje.

Ti ćeš znati da svaku prvu čašu vina podignem za tebe,

I da svaki put kad se kazaljke sklope

Osjetim tvoju trapavu ruku na obrazu.

I svaki put kad se zamišljaju želje, ja zamislim tebe.

Da mi se ostvariš još neki put.

Jednom, kad prođu godine, i kad moja kosa pobijeli,

I ove bore smijalice postanu uklesane u moju kožu,

I tada ćeš biti svaki skriveni uzdah

Iza bijele salvete za ručkom,

I bićeš ona sjeta u staračkim očima.

Jer ti, čije ime sam samo jednom izgovorila,

Ti ćeš znati i mislima da se odazoveš,

I u snove da mi dođeš.

Čuvaj sve naše razgovore usamljene u sebi i jedog dana,

Kad i sama budem prah,

Oprosti mi što sam bila slaba ponekad,

I što nisam umjela bolje i jače da bijem bitke.

Jednom, pronaći ćeš ove riječi

I znaćeš da sam sa tobom odrasla,

I da sam s tobom naučila živjeti i voljeti.

Naučio si me kako se ustaje

I kako se ponovo hoda po žici.

Naučio si me oproštaju i ljubavi i znam,

Kad jednom ponovo uzmem tvoju ruku

Da je nikad neću pustiti.

Ljudi ne znaju, ali ti znaš

Koliko je trebalo snage da od tebe čovjeka stvorim.

Jednom, najdivnije moje, i ti ćeš plakati od bola,

I mislićeš da je svijet stao, i da je srce puklo.

Udahni me tada, udahni mi miris i osmijeh, i sjeti se -

Srce je ono što je navažnije,

Ono nikad ne može da se slomi.

Srce će te voditi kuda ja nisam stigla.

Srce će te opet jednom u moje krilo dovesti.

Samo ga slušaj.

Kao što ja nisam.

"Bosonoga kraljica" Ildefonso Falkones

Šta je za tebe sloboda?

Šta je za tebe porodica? 

Koliko daleko bi bio spreman da ideš zbog svoje krvi?

Decembar mi se uvukao i u krv, i u kosti, i u zenice. Takav je. Lijen i hladan, sposoban samo za topli čaj, kafu, kuvano vino, kolače sa cimetom, Balaševića i dobru knjigu. Zima je to. To su njene čari. I upravo sam ostala bez dobre knjige. Pročitala sam je. Bosonogu kraljicu. I ostala sam sa suzama u očima. I ukusom krvi u ustima. 

Ova ciganska priča je život svakog od nas. Svi smo mi u duši Cigani. Željni slobode da živimo život ne povinujući se zakonima, željni slobode da idemo kuda god želimo, da pjevamo i igramo, da hodamo bosi bez nametnutinh pravila i osuda drugih ljudi. Šta nas, pak, i briga šta drugi kažu? Ostala sam naprosto oduševljena ovom pričom, ne samo zato što sada bolje razumijem ciganski način života, već zato što sam postavila sebi i sta ova pitanja s početka. Šta je za mene sloboda? Šta je za mene porodica? Kolliko daleko bi bila spremna da idem zbog svoje krvi? Zbog ljubavi?

Vidiš, ono što posebno volim u knjigama je mogućnost da zaroniš u sopstevene dubine, ma kako ti priča izgledala izmišljena. Jer Ti nisi izmišljen i tvoje srce je živo, od krvi, mesa, atoma, ćelija, emocija. Da li zaista misliš da ne bi mogao da oprosiš svojoj krvi, ma koliko težak grijeh bio? Vjerovala sam  da nisam sposobna za praštanje. Mešutim, kad sam naučila praštati, i kad sam konačno prevalila oproštaj preko srca, ova knjiga mi je pomogla da shvatim koliko snage nosi to u sebi. Shvatila sam koliku snagu nosi ljubav. I što je najvažnije - koliko snage ima žena. 

Jer biti žena je stvar ponosa, ideala, uzvišenosti. Bila ona Ciganka, crnkinja, bogata ili siromašna - žena je oličenje snage i jačine, emocije i suze. Žena je sposobna za oproštaj, za ljubav, za snagu, za borbu, za istrajnost, za ponos. Ona je ta koja je oslonac, ona je ta koja je mudrost, ona je ta koja je ljubav. Ona je ta koja prati muškarca kojeg voli, ona je ta koja gine za njega, ona je ta koja je prkosna i snažna i sposobna da zaštiti svoje. Na kraju ovih stranica sam bila ponosna što sam žena. 

Ako ikad poželiš da svoju ćerku naučiš snazi i istrajnosti, ljubavi, slobodi, poštovanju, prkosu i borbi, kupi joj na poklon ovu knjigu. Sve smo mi Ana, sve smo mi Milagros, i sve smo mi garavuše. Spremam knjigu na policu, osmjehujem se i bogatija za još koji gram ponosa i ljubavi, sa ukusom krvi u ustima, sama sebi kažem "Pjevaj..."

Višnje ljubavi

Opet mi je mjesec.

Kroz prozor se razvukao njegov sjaj,

Kao da sam pučina mora.

Gleda me i ispituje,

Osluškuje mi otkucaje kao da ima stetoskop,

Kao da će svakog trena iz grudi mi čuti šum mora.

Šum palmi na vjetru.

Kao da će svakog trena more vrisnuti iz mene,

Poput oluje praćene smijehom.

Ustajem i uzimam japanke, istresam plažu iz njih,

I ogrnem se peškirom u čijim šavovima još uvijek ima soli.

Kako mi samo nedostaje more.

I sunce.

I nebo plavo kao somot.

I ja morski zaljubljena poput vilinog konjica

Da lepršam na vjetru, da se otisnem među zvijezde.

Nedostaje mi i ljubav.

Ne puštam uspomene tako često

Iako znaju kucati na vrata poput gladne djece.

Ne bole me, ali našto se sjećati?

Da mi trnci opet grizu usne,

I da mi krv vodi ljubav sa čulima.

Zašto bih sa uspomenama dočekivala jutra?

Nije mi više to potrebno

Iako mi nedostaje zdenac crnih očiju.

Nedostaju mi krila.

Nova su izrasla, ali nisam još letjela.

Ne bojim se, samo nisam sigurna da želim.

Zatvorila sam ta vrata, stavila preko njih rešetke

Kao da se sprečavam od opsade.

Povukla sam izvidnice,

I ostavila sve da obraste u paučinu istorije.

Ne bojim se, samo nisam sigurna da želim letjeti.

Nedostaje mi vino, šetanje bosonoga i buđenje u zoru.

Nedostaje mi ljeto u kosi, sunce na koži.

Nadomjestim sve što mi nedostaje,

Ali more ne mogu nikako.

Kad samo pomislim da sam bila spremna

Mijenjati more za ljubav. 

Volim ga zbog širine, mirisa i boje.

Zato jer je ono sve što je život za mene.

Širina pogleda, boja ljubavi i dubina osjećaja.

Suština života.

Esencija mene.

Nije da mi smeta zima.

Smetaju mi čarape.

I smeta mi moje toplo ćebe u koje se umotam

Kao nekad u njegove ruke.

Smeta mi ugriz hladnoće za nos, i hladne noge.

One možda i najviše.

One su poput Aljaske.

Nikako mi nije jasno zašto muškarci uporno misle

Da treba da mi srce osvoje.

Ne znaju da je dovoljno noge da mi zgriju.

Mjesec mi čita preko ramena

I smije se mojim glupavim šalama

I kaže da će ljeto opet doći, brže nego što mislim.

Kaže mi da je svaki dan vrijedan zagrljaja i osmijeha.

Kaže mi da sam porasla, da nisam musavica,

I da sledeći put kad budem trčala bosonoga

Obavezno budem umazana višnjama.

Kaže da je to tajni trik od kog ću letjeti.

A gdje su  moje višnje?

Gdje su da ih razmažem usnama?

Višnje moje ljubavi...

Novembar koji je prošao pamtice se prvenstveno po tome što je došao

Pozdravljam Novembar. Pakujem ga u prokislu kartonsku kutiju, i šaljem na prvi voz odavde u juče. neću mu mahati bijelom vezenom maramicom od čistog pamuka, niti ću zamišljeno gledati duž linije kolosjeka kad voz već odjuri. Neću se sa sjetom zagrliti, i neću pustiti suzu. Neće mi nedostajati. Već odavno mi vozovi za juče ne nedostaju. Stajaću sama na peronu, i neće biti nikog da me zagrli i kaže da će sve biti u redu. Nekad sam toliko trebala takav zagrljaj, nekad mi je tako bilo potrebno da me ubjeđuju da će ono "sve je u redu" stići i na moju adresu. Već odavno mi nije potreban lažni dodir na ramenu. 

Ljudi često imaju tu potrebu da ih neko grli i tješi, ne mareći za iskrenost srca i čistoću zagrljaja. Imaju tu potrebu da ih neko drži za ruku, i da zajedno sa njima psuje život i proklinje sudbinu prizivajući tako još veće rane jade. Mislila sam da je i meni to potrebno, ali ja nisam imala kome da plačem na ramenu kad su mi kule od karata bile srušene. Mislila sam da mi je potrebna podrška, i očekivala sam je od onih koji su, po nekom usađenom osjećaju porodičnog pripadanja, trebali da mi je pruže. Mislim da bi mi lakše bilo da sam kaktus grlila umjesto što sam čekala da mene zagrle. Ovo nije žalopojka. Ovo me naučilo da u stvari, sve u životu mogu sama. Da imam toliko snage, i još više volje. Ali isto tako shvatila sam da drugi ljudi zaista ne umiju da te podrže sa iskrenošću sopstvenog srca. Jednostavno ne umiju, jer ni njih niko nije podržavao. Emotivno hendikepirani ogranci ljudi. 

Možda sam isto tako na nekom peronu stajala i čekala ko će da me zagrli i kaže mi da ne patim za onima koji odlaze. Da ljudima treba dati slobodu, da voljenima treba dati krila, ljepša od tvojih. Nije mi niko rekao da se na rastancima ne plače, jer ćemo se opet negdje sresti, život se okreće i vrti u krug. Knjige su me naučile da se voli cijelom dubinom svog postojanja, i naučile su me kako se prašta. Jer moramo praštati. Šta bi bili kad bi u sebi nosili gnev i želju za osvetom, i bol zato jer neko nije znao da je čovjek. Umislio da je zver pa za srce ujeo. Pusti. Tebi će uvijek novo srce izrasti, a njemu će i to jedno propasti. U mrak se pretvoriti. Zato oprosti, jer to je sve što će zver ikad imati.

Bilo je dana kad me moja samoća plašila. Bilo je dana kad sam bila usamljena. Kad nisam vjerovala da sam vrijedna. Da sam voljena. A jesam bila. Vidiš, na kraju, kad prođu neke godine i kad ti tvoja samoća nije breme na leđima, shvatiš da ti nije potrebno odobravanje svijeta, već samo ono što ti srce kaže. Shvatiš da uopšte nije važno šta će ljudi da kažu, oni će uvijek imati komentar, ali važno je ono što ti vjeruješ da jesi. Ta krila, okićena samopouzdanjem, radošću, i iznad svega ljubavlju su samo tvoje djelo. Sa njima jedino možeš letjeti. Sve drugo bi bili tegovi i katran ljudske rase. Vjeruj da je novi voz iz sutra krenuo, staje na tvojoj stanici samo danas, i onda ga pusti, nek ide u juče. Nek ide, i nemoj mahati bijelom maramicom, nemoj trčati za njim da ga stigneš, i nemoj misliti o rastanku. Jer sa sobom i dalje ostaješ. 

Negdje u nekom od tih vagona naći ćeš moje zapise, možeš pronaći i stihove, i možda negdje još ima tegla uskislih osmijeha. Vjerujem da će nekom koristiti dok ne nauči kako se smije iz sebe. Nemoj da te bole ožiljci od zveri, one ionako nikad nisu umjele da se maze. Nemoj da te bole osude drugih ljudi, oni nikad ne izlaze na perone, pretvorili su se u utvare i ne znaju za život. I nemoj da te bole rastanci. Ljudi odlaze da bi napravili mjesta za nove ljude. Za nova srca, nove ljubavi, nova iskustva. 

Vozovi su čudesni. Oni nose magiju i ako vjeruješ u bajke, vidjećeš kako se sve tvoje želje ostvaruju. Zato nikad ne plači na rastancima.