Biti živ je stvar hrabrosti. Najlakše je biti miš.

Ne, ne plašim se života. I ne plašim se da koračam naprijed dok svi gledaju iza sebe i preživaju o prošlosti. Koračam svjesna da me negdje naprijed čeka svijetla tačka, da me čeka radost i smijeh, i ljubav, i prijateljstva, i ljudi. Ne plašim se ni kroz mrak ići sa odsjajem svojih beonjača i svojih zuba. Nije me strah gdje ću biti za pet godina jer znam gdje bih željela biti. Ne plašim se godina što neumitno prolaze i odnose svakog dana po malo ljudskosti. 

Ne bojim se ni onih koji sebe nazivaju ljudima. Oni danima oštre svoje mačeve, i posmatraju, traže zgodnu priliku da jedan od njih zariju u mlado meso na samom pragu ostvarenja. Oni s njima sijeku naše tek rođene nade poput pšenice zrele za žetvu, sa njima sijeku naše snove, naše želje, pokušavaju da nam ostave u nasledstvo tamu i svijet bez nade i ljubavi. Ne plašim se takvih osoba koje koegzistiraju sa mnom na ovoj planeti. Nema tog mača koji oni  mogu da upotrijebe a zbog kojeg bih se odrekla svoje vjere u slobodu, istinu i ljubav. Nema ništa skuplje od prećutane istine. I ništa snažnije od ljubavi. I ništa ljepše od slobode. 

Ne bojim se biti sama, jer nikad nisam. Ne bojim se ni besparice, ni siromaštva, ni nemanja, Sve sam to prošla, sve je to moje srce preživjelo i nije me slomilo. Ne bojim se ni izdaje prijatelja, oni za to i postoje. Ponekad mi ih bude žao jer znam koliko sam bila iskrena, i znam koliko sam davala a koliko dobila. Ali mi nije žao, Nekad je bilo. Danas znam da sam dobila neprocjenjivo iskustvo, i znam da u stvari nisam ništa ni izgubila. Ne možeš izgubiti prijatelja koji ti nikad to nije bio. Niti ljubav koja to nije bila. 

Srećna sam što sam imala koga da volim, i što znam da sam bila voljena, na ovaj ili onaj način. Neko bi rekao da su to porazi, da su to izgubljene godine, i promašene ljubavi. Možda bih i ja mogla tako da ih nazovem. Ali danas sam malo pametnija, za jedno zrno soli iz mora znanja. Danas znam da ništa nije bilo promašeno i da nisu godine izgubljene. Ja nisam ništa izgubila. Ne možeš biti gubitnik ako si nešto poklonio. A ja jesam. Srce, dušu i gromade sebe, Iskopavala sam te gromade kao u kamenolomu i dijelila okolo kao da je to prirodna stvar. 

Ne brini. Nosila sam i ja nekad maske, i krila se pod očajem riječi, i utapala tugu u vinu. Znala sam dobro i ja šta je D moll i svaki drugi oblik tuge i suza. Znala sam sve to. I nije mi žao što znam. To me vodilo, to me učilo da znam šta je sreća, kad je konačno nađem. Danas ne prosipam suze, već dijelim osmijehe. Ne patim uz muziku već pjevam na sav glas zato što to volim, iako nije zvuk za slušanje. Pjevam jer se radujem životu, i radujem se divnim danima koji dolaze. I prijateljstvima, i ljubavima. Njima najviše. 

Ponekad me sjeta uvije u svoje skute, kao u dimije, i ne umijem se odbraniti. Možda i ne želim. Ponekad, i mene zaboli stara rana, stara bol, ali za razliku od nekad - danas se suzama liječim. I nasmijem se nakon toga jer znam koliko sam srećna, znam koga imam uz sebe, i znam koliko snage treba da shvatiš da se vrijedan ljubavi. A jesi. Svi smo. 

Prestala sam da trčim za ljudima, da ih vučem da me pogledaju, da me zagrle, da budu prisutni u mom životu. Zalud je nekog siliti na to. Nemaju svi potrebu da se daju. Umjesto toga sam naučila kako da pratim svoje snove, da gradim svoje staze i da gledam u zvijezde, da tumačim vjetrove i da letim sa galebovima. Gradim svoj svijet i ne postavljam kapije. Neko prođe, neko napravi pustoš, neko se nastani doživotno. Stanarina se plaća, da budemo jasni. Osmijesima, iskrenošću i ljubavlju. I srećna sam. Jesam. I zavalna. Neizrecivo zahvalna.

Ne plašim se mraka, ni šamara, ni smrti se ne bojim. 

Bojim se samo da mi život neće biti dovoljan da naučim da jače volim. 

Onog nekog, kad ga jednom sretnem. 

I onda snevaš snove što se snuju jednom u životu...

Ne, neću da svodim račune. Nije moj život samo jedna kalendarska godina stiješnjena između godišnjih doba, noći i dana, osmijeha i suza. Neću napraviti listu odluka jer znam da se neću držati ni jedne. Život ne treba da bude spisak odluka koje polupijan napišeš. Ali treba da bude gomila osmijeha, polupijanih od ljubavi i radosti, od iskrenosti i čežnje. Treba da bude uzdah između dva treptaja. Vrisak između dva otkucaja srca. 

Ako već moram da pogledam unazad i da ovu godinu pohvalim kao dobrog psa, ili pokudim kao nevaljalo dijete, rekla bih je zaslužila makar jednu pljusku posred lica i jedan osmijeh koji nije zaleđen. Meni tijelo cvokoće od zime i od vjetra, od ove kalendarske studeni. Mnogima su srca zaleđena preko cijele godine, i tome nije kriv ni položaj zvijezda, ni datum na kalendaru, ni sistem, ni vlada. Krivi su ti isti smrznuti ljudi koji su dozvolili da im ideali budu izraženi u brojevima umjesto u osmijesima. Hm, brojevi i dimenzije. Kakav egoističan spoj. 

Ovu sam godinu najmanje provela sa dragim ljudima i sa roditeljima. Najmanje sa njima. I onda kad zamislim da sutra opet neću biti tamo, smrzne mi se arterija i srce otupi. Nije meni hladno samo od zime. Hladno mi je od nedostajanja. Od praznog zagrljaja i suvih, ispucalih usana. Od soli na trepavicama. Njih niko neće zagrliti u ponoć, njih dvoje starih koje je iskustvo sažvakalo i centrifuga života nemilosrdno zgužvala. Niko im neće obrisati suzu iz oka jer eto, ostali su sami, svoji, usamljeni jasenovi. Zgrudvaće oni svoje srce, znam, stegnuće ono što je ostalo od zuba progonjeni nedostajanjem i željom da me vide dok sam se ja liječila od sopstvenih duhova. I to je najviše što me proganja ovih dana kad me pitaju gdje ću dočekati ovaj novi broj neke godine. Njihova lica uklesana u vosku, i srce koje neumitno bije. Nedostajanje se tu završava.

Nekad, kad su hormoni upravljali mojim postupcima, i strahovi mojim razmišljanjem, kad je srce bilo samo ranjeni vuk na preriji, tad su mi bila važna slavlja, grljenje prijatelja koji su me neke od tih godina povrijedili na najjače, bila su mi važna pijanstva, haljine i što veće ludilo. Tada nisam znala šta je važno. Danas...

Eh, danas vjerujem da odlazak u diskoteku, klub, na trg, u gužvu, u to ledeno kraljevstvo smrznutih srca i nije neki način za slavlje. Obući raskošnu haljinu zbog koje narednih par mjeseci nećeš imati ni za kiflu, obuti cipele i odići se od poda dodatinih desetak centimetara da bi posle sat vremena blaženi osmijeh zamijenila bolna grimasa (jer mi žene znamo koliko ljepota i štikle bole), našminkati se kao za naslovnicu magazina i piti svjestan užasa koji se dešavaju svuda u svijetu, i u tvojoj ulici čak... Nije to baš neki način za slavlje. Pustiti da te nepoznati ljudi, potpuni stranci grle i tapšu po ramenima, dok ti nepoznate žene ostavljaju trag karmina na obrazu ili košulji ili... Nije to neki način za slavlje. Slavlje je za porodicu i prijatelje. Slavlje je za ljubav, i držanje za ruke, i zvijezde u očima. Slavlje je za svijeće, i čokoladu, i iskrene želje onih koji su te na svijet donijeli. Slavlje je za najbolje prijatelje s kojima dijeliš i hljeb i krompir. Slavlje je...

Ne, neću da svodim račune jer bih se sigurno zasramila što sam pustila da prođe toliko vremena a da ne posjetim oca, i majku. Sigurno bih bila i ponosna na ono što sam postigla ove godine, i na svoju drugu knjigu, i na to što su me priznali u mom gradu kao pjesnika. Sigurno bih se ustreptalo nasmijala kad bih se sjetila ljubavi, i smijeha, i plavog džempera. Možda bih i zaplakala kad bih shvatila da sam ove godine dom ustupila nedostajanju, i kad bih shvatila da je moj rođendan bio rastrgnut između raskida predivne ljubavi i ostavljanja uplakane majke na hiruško odeljenje, bojim se da bih se raspala na komade, i zato ne, neću da svodim račune. 

Oprostiću se od ove godine onako kako najbolje znam. Ovim pismom i jednom suzom. Oprostiću sve što ima da se oprosti, i još jače ću stegnuti ovo malo ljubavi u sebi što imam da u grm procvjeta na proljeće. Biću zahvalna na svemu što sam naučila, na miru koji sam pronašla i na vrijednostima koje sam utemeljila. Biću zahvalna za svako novo srce koje se nađe u mojim redovima, i između njih, jer ovakvih kao ja ima još, samo možda nemaju riječi kojim bi se opisali. 

Srećan ti put godino stara. 

Blagosloveni bili!

...perce andjela je teg spram svih zemaljskih tegova

Otkucavaju poslednji dani. Takt po takt. 

Pjesnički se izgubim u izmaglici svojih misli, utonem u oči, pobjegnem u srce i tamo tražim sakrivene zvijezde. 

Tražim samu sebe, moje rasute komadiće, da se ušijem, da budem potpuno novi osmijeh ove sezone. 

Da li je moguće posle padova, posle poraza, posle borbi i ratova, da li je moguće biti "onaj stari" koji je zvijezde mogao jednim pogledom da otrese s neba? 

Da li je moguće ikad više vjerovati u oluje, u ludovanja pod zvijezdama, u pružene ruke i otete korake? 

Da li je moguće ponovo disati i biti živ? Pa naravno da nije. 

Nikad više zvijezde ne mogu imati isti ukus nevinosti nakon što ih pomiješaš sa zverima, skineš ih sa neba i pustiš da trče divlje i slobodno po prašumi tvog bića. 

Nikad više ne možeš biti ono isto zaljubljeno dijete kao što si bio prije nego su te rastrgli kao žrtvu paganskim bogovima. 

Nikad više neće usne biti iste prije nego su ti ih poljupcima izgrizli. 

Ne može da bude isto. Ni ruke neće isto grliti, ni prsti neće isto pričati, niti će srce ikad više voljeti tako. Sve bude drugačije. 

Promijeniš se, možda osijediš, možda grumen zemlje sa asvalta pojedeš da zagorčiš istinu. 

Možda odeš u prvu kafanu i častiš sve te bezzube ljude mlakim pivom i korom hljeba. Zapališ srce, i zakopaš ga napola živo. 

Ne osjetiš kad novo nikne. 

Ne osjetiš kad počneš da se smiješ za jedan pedalj šire, i zvijezde ti budu preblizu pa posegneš za nekim drugim univerzumom. 

Ne osjetiš kad počneš da grliš ramenima, u dva kruga ruke obaviješ pa ti i to bude malo. 

Ne primjetiš da su se lampioni uselili u tvoje zenice pa sijaš u mraku kao jedan veliki svitac, a mjesec... Mjesec izgleda smiješno naspram tebe, ali postane ti najbolji drug. 

Sa njim svake večeri praviš piknik, i izvadiš parče hljeba i bokal uskislog vina. 

Promijenio si se. 

Jesi, porastao si za neku tugu, za par bolova, i nema tog analgetika koji može pomoći da prestaneš da rasteš u sebe. 

Jer više nisi samo mala šuma na obronku grada. Postaješ divljina. Postaješ džungla, predator. 

Nikad neće biti moguće da budeš ono malo uplašeno dijete koje se plaši pauka. 

I kad odrasteš, i u planinu se pretvoriš, kad te bol i tuga iskuju u snagu, nećeš zaboraviti. 

Ostaće ti slike tog djeteta iscrtane na zidu pećine u kojoj si se krio, i izgledaće ti kao da si stotinu života proživio, i bolovao, i stotinu smrti pregurao i iz svake ustao još luđi, još življi, još bješnji nego ikad. 

I svaki put tako. Jer tako se duša hrani. 

Tako se čovjek postaje. 

Tako se raste, i nemoj da se plašiš. 

Svako malo, to dijete sa pećinskog zida će te podsjetiti da treba da se smiješ svijetu, da treba da budeš drug i podijeliš klikere. 

Sjetićeš se da treba da voliš cijelim bićem, a ne samo srcem, ili rukom, ili jezikom. 

Sjetićeš se da treba da pomogneš zverima oko sebe, ma koliko te ujedale, i grebale, i krvlju se tvojom hranile. 

Ostani uspravan i budi i dalje razlika. 

Budi maslačak u džungli, jer učili su te da tamo maslačak ne cvjeta, da je tamo nemoguće biti živ. 

Učili su te da tebi tamo nije mjesto, da ne možeš bolje od toga do da budeš trava. Učili su te o pogrešnom životu, i pokušavali su te posaditi u zemlju. 

Sve su pokušali, ali djeca... Kako da djetetu objasniš da čuda ne postoje, da trave ne lete, i da je kokoški jedino mjesto na zemlji. 

Da si povjerovao, i ti bi bio na zemlji. Ali vidiš, ti letiš. 

Rekli su ti možda i da si lud, da je nemoguće da održiš krila.

A vidiš, baš sve, sve je moguće. 

Ništa, želim ti sretnu novu godinu, ćao!

Zabudalim nekad. Zateturam se nogama pijanim od ludila, i kao na perajama prohodam. Kao da imam krila. Kao da ću svakog trena zavući glavu u zemlju i omirisati majku prirodu. Zabudali budala u meni pa se nasmijem, raširim ruke na ulici, i poput djeteta zaskakakućem. Više liči na ples skakavaca ali nema veze. Meni je lijepo. 

Ostalo je još samo deset dana. Deset najdužih dana u godini, iščekivanja, odlučivanja, prekrajanja i matematičkih rezultata ove nam godine. Ja nikad nisam bila dobra u matematici osim na fakultetu. Ja sam bila dobra u emocijama. Bila sam dobra u srcu i duši. To mi je uvijek bilo važnije. Nisam nikad pravila liste odluka, nisam nikad pisala liste želja, one su se poput zvijezda rađale u srcu, i naseljavale cijeli moj univerzum. Mnoge se nisu još uvijek ostvarile, i zato još vise po mojim tavanicama. Rasula sam ih svuda gdje me bilo i svuda sam osmijeh lijepila kao tapete po zgradama, po nebu, po parkovima Suze nisam nigdje prosipala osim u svoja četiri zida sve dok me mačja njuškica ne bi prenula i rekla mi da sam srećna uprkos suzama. Suze znaju biti izvanredan lijek. 

Zarobljena sam u ovoj maloj kancelariji u kojoj živim život računovođe, menadžera, asistenta, i poslovne žene. Zarobljena sam u ovoj kutiji u kojoj sajarim o svojim snovima, o nebu iznad glave, tropskom ostrvu, Kanarima, toploj vodi i još toplijem srcu. Zarobljena sam u nekom svijetu koji možda nisam željela ali mi se desio. Neko će pitati zašto ne izađem iz male kutije, iz te ušuškane kancelarije ako me ne čini srećnom. Zašto ne dišem vazduh koji želim, posvetim se svoji talentima, željama, zenicama? Jer još uvijek nije pravo vrijeme za to. Jer još uvijek nije moje vrijeme. 

Ostalo je još deset dana da prebrojim poraze i pobjede. Da poželim želje. Da napišem pjesme. Da oprostim, podvučem crtu i okrenem novo poglavlje. Da napišem neko novo pismo. Možda čak i knjigu. Možda i srce u hartiju pretvorim pa krila razmahnem i vinem se do sunca, da me u prah pretvori. Da se raspem svuda i da me svuda ima. Kako divno može biti da si vjetar. Napraviću vudu lutkicu po liku ove godine, i u ponoć joj nakačiti krila i baciti je sa terase. Poletjeće. Mora.

Okitila sam jelku, ukrasila dom, zapalila svijeće. Vrijedi li to čemu ako ti srce nije okićeno ljubavlju, mirom, radošću, istinom, slobodom? Vrijedi li mi šta vijenac na stolu ako mi je srce osušeno trnje? Vrijedi li mi puna trpeza ako znam da tamo ratovi bijesne? Okitila sam nebo željama za svako srce koje se otvori i pogleda u svijet. Želje punjene ljubavlju, srećom, mirom, iskrenošču i divljinom, poput onih bombona koje smo jeli kao klinci - tvrde spolja a unutra slatkoća. Takve su moje želje. Kujem ih u ovoj mojoj maloj zalagaonici ludila, radim marljivo na njima i svako veče ih pred spavanje puštam da lete. Da budete zahvalni za sve što niste.

Još samo koji tren, još samo koji dan i vjerovaćemo da je nastupila nova neka era ludila. Neke nove generacije koje će da zabudale zajedno sa mnom, ruku pod ruku, srce uz srce. Uvijek ima neko srce da stane uz tebe, makar i mačje. Ja imam dva. I neću ih se odreći. One su moje tajne utkale u krzno, one su moje suze pojele, one su moje snove čuvale. Ljubav će se uklopiti oko njih. Isprešćemo zajedno neke niti. Povezaćemo se. 

Jel shvataš koliko sam izvrnula džepove i najljepše želje istresla iz njih, poderanih? Zaista, toliko toga bih ti poželjela da samo imam moć još jedno nebo stvoriti, jer ovo mi malo za sve zvijezde. Da bar mogu u more se vinuti, srcu let skrojiti. Da bar mogu... To možeš ti, za sebe kreiraj najdivnije duge, najljepše čokoladne boje. Ja znam šta želim. Meni je tako malo dosta. Meni je dlan ruke i toplo srce dovoljno za sreću. Sve ostalo će ionako donijeti Deda Mraz. 

"Sve što ti nikad nisam rekla", Selest Ing

Nije baš da je svaki dan poseban, osim ako ga ne učiniš takvim. Nije baš da je sve fol i komedija, da je baš sve maska? Ili možda jeste? Koliko zapravo poznajemo sopstvene dubine? Koliko poznajemo ljude oko sebe? Svoju porodicu, roditelje, djecu? Kad bi znali da ih od sutra više nikad nećete vidjeti, šta bi im rekli? Iskreno, nisam sigurna da bih znala.

Jedna od onih knjiga koje me ostave u nedoumici, koje me ostave potpuno zamišljenom. Jedna od onih knjiga koju pročitaš za jedan dan. Jedna od onih knjiga zbog kojih poželiš da opsuješ i razbiješ nešto. Jesi li se ikad zapitao zašto roditelji toliko guraju svoju djecu ka naprijed, zašto im nameću stavove, karijere, izbore, odluke, škole, garderobu, pa čak i boju čarapa? Zar to već odavno nije jasno? Taj očajnički pokušaj da svoje propale ambicije i svoje neostvarene želje ostvaruju kroz svoju djecu. Zar nikom nije jasno da je to potpuno pogrešan put? 

Nametnuti djetetu pravila ponašanja, pravila življenja, pravila odlučivanja, zanemariti njegove osjećaje, njegove želje i emocije. Podjseća li te to na Balkan? Različitosti među ljudima po boji kože, imenu, razmišljanju, boji jakne ili starosti cipela. Meni i to zvuči kao Balkan, a znam - toga ima svuda u svijetu. Taj primitivizam neće izaći iz čovjeka tako lako. O svemu tome, o uklapanju u društvo, o dječijim neshvaćenim pogledima, strahovima, mislima, o napuštenosti i zaljubljenosti, o pokušaju da se uklopiš u neuklopivo, o želji da odeš... O svemu tome pa i mnogo više sam pročitala među ovim stranicama. 

Sjetila sam se svog djetinjstva. Sjetila sam se kako je odrastati kao drugo dijete, mlađe dijete, kako je kriti se pod stolom i kako je ispunjavati tuđe hirove umjesto svojih. Sjetila sam se toliko toga, da me na trenutak Hana podsjetila na mene. Hana, najmlađi lik knjige, ona koju niko ne vidi, koju niko ne primjećuje, a koja je jedina spona među cijelom porodicom.

Vjerujem da svaki roditelj treba da pročita ovu knjigu, možda drugačije počnete posmatrati svoje dijete. 

Kako se nositi sa bolom, kako se nositi sa gubitkom, neuzvraćenom ljubavi... Kako je bježanje pogrešan način rešavanja problema... Kako je bijeg na dno jezera nekom poslednji izlaz, šansa, mogućnost... Sve to ćeš naći u ovoj knjizi. Sve to i mnogo više. Sebe, svoje dječije snove, svoje roditelje, braću i sestre. Djelići svakog od nas. I još mnogo više. 

I onda se zapitam - stvarno, koliko toga ima što nikad nisam rekla. A trebalo je. 

I još nešto - nikad se nemoj smijati ako ti nije do toga. 

Sve što ti nikad nisam rekla...

Kraj godine. Odbrojavaju se dani. Ja brojim dane od našeg poslednjeg susreta u aprilu. Jednog jedinog ove godine. Nije da nismo razgovarali posle toga. Nije da nisam pokušala. Ne znam ni zašto i dalje vjerujem da si MrRight, možda ne za mene, ali jesi sigurno. Ti takav, slobodan, i besciljan, i opet toliko lud i beskrajan, i prepun ljubavi sa kojom ne znaš šta ćeš. 

Rekao si mi da mogu sve da ti kažem. Da mogu srce da otvorim i pričam ti o svemu što ne znaš. Htjela sam, toliko puta pokušala ali... Nisam umjela. 

Nikad ti nisam rekla koliko sam sama bila i koliko sam puta sa mrakom spavala, grčeći se od bola, i koliko su me ti mrakovi prisvajali u godinama bez tebe. 

Nikad ti nisam rekla koliko sam drhtala onog prvog našeg susreta, i koliko sam se borila da te ne pogledam ni jednom.

Nikad ti nisam rekla koliko sam puta pokušala da ti ispričam bar djelić sebe, ali nisam umjela. Bojala sam se da nećeš shvatiti, da ćeš me žaliti, da ćeš pobjeći od mojih demona. 

Nikad ti nisam rekla koliko sam se borila da ostanem budna svako veče pored tebe, da ne zaspim, jer plašila sam se da ću se probuditi i vidjeti da sam te sanjala. 

Nikad ti nisam rekla koliko si bio cijela moja porodica tih dana kad sam bila usamljena do srži. 

Nikad ti nisam rekla koliko je tvoj dom bio jedini dom koji sam imala tih dana kad se svijet srušio oko mene. 

Nikad ti nisam rekla koliko sam se plašila da te izgubim, makar i kao prijatelja, jer tvoje prisustvo mi je i danas, godinama kasnije, važno. Ti si mi važan. 

Nikad ti nisam rekla koliko su boljele tuđe usne na tebi, ali sam ipak rekla da je u redu, jer važno mi je da si srećan. 

Nikad ti nisam rekla da sam sve tvoje suze poslednjeg dana decembra na koži nosila svih godina, kao žive rane, jer ja sam ih stvorila. 

Nikad ti nisam rekla da je svih ovih godina tvoja rečenica ostala da odjekuje po mojim odajama, kao uzvišena molitva za ljubav. 

Nikad ti nisam rekla koliko mi je bilo važno da znam da si nasmijan, da se raduješ, da si potpun i ispunjen, da si srećan i najvažnije, da si voljen, iako znam da te na ovaj način niko neće voljeti. Neće ti niko umjeti dati krila i slobodu na poklon. 

Nikad ti nisam rekla da si poslednja misao u noći. 

Nikad ti nisam rekla da nisam prestala pisati o tebi. 

Nikad ti nisam rekla da si ostao moja žal, iako sam srećna i bez tebe, iako mogu živjeti bez tebe. Žao mi je što nisam umjela s tobom, i što smo bili pravi u pogrešno vrijeme. 

Nikad ti nisam rekla ništa o sebi jer nikad nisi pitao. A htjela sam, sve sam ti htjela reći, srce ti otvoriti i dušu razapeti.

Nikad ti nisam rekla koliko sam beznadežno, nezaustavljivo, nepobitno, opijeno i do same životne niti duboko zaljubljena u tebe. I da to ne treba da te plaši. Da me ne boliš.

Ma gdje bio, ma s kim svoju sreću gradio, znaj ja sam ti slobodu dala, ja sam ti ta krila vječnosti pokonila. Znaj da sam te kroz sve moje prošle živote voljela, sad sam sigurna. I ne moram nikad biti tvoja, možda ću sa nekim drugim imati radost, ali to nikad neće biti ta ljubav zbog koje ću i u poslednjem udahu misliti na tebe.

Nikad ti nisam rekla, a evo sad ti kažem...!

Ne znaš ti šta znači ubiti grad...

Ovaj tekst, sigurna sam, neće ništa promijeniti. I ako bude pročitan, ostaviće u ustima trag krvi. Ali to neće biti moja krv. Biće to krv djece iz Aleppa koja su ginula i plakala. Biće to krv silovanih žena, i osramoćenih muškaraca. Biće to krv nevinih nedužnih ljudi čiji se život pretvorio u pakao, dok ti mirno spavaš. Možeš li spavati? Ja ne mogu. 

Žica mi oko vrata stegnuta, bodljikava, olovna, kida mi glas i ostajem nijema. Ne znam ni kome da kažem. Ne znam koga da molim. Ne znam kome da pišem. Nesvjesna vazduha koji mi puni pluća, skliznu mi suza niz obraz. Ne znam gdje je umrla. Kao što ni ljudi u Siriji ne znaju gdje su grobovi njihovih najmiliijih koje će iskopavati za neku deceniju, a ko će identifikovate milione? Kao što ne znaju više gdje pripadaju, gdje žive, gdje su im djeca i porodice. Možeš li da spavaš? Ja ne mogu.

Tvoju djecu čeka topli krevet, čeka ih hrana u firžideru, imaju tople čizme, AJfon i Samsung, planiraju slavlje za Novu Godinu. Ne mislim da se trebaju odreći toga zarad nesereće u svijetu. Nesvjesni su oni i svog postojanja a kamoli tog brda soli u Siriji što je ostao iza isplakanih suza. Barbike i autići tvoje djece leže ispod kreveta, na tavanu, ili su uredno složene u vitrinu. Njihove lutke u Siriji plaču i jecaju ispod ruševina, jauk se čuje jer nema ko da ih grli. Nisu oni sreće kao mi što smo. Možeš li da spavaš? Ja opet ne mogu. 

I kod nas se ratovalo. I kod nas se ginulo. I naše su zemlje tukli i mlatili kao sijeno. Kosili su i naše živote poput mlade pšenice. I rekli smo "Da se ne ponovi". Zašto su nas učili o Holokaustu u školi? Da se ne bi ponovilo. A evo se ponavlja. I traje već godinama. Sve do zadnjeg djeteta. Čovječe moj, znaš li šta znači kad ti oduzmu pravo na dom, na slobodu, na govor, na život? Znaš li šta znači kad moraš da pobjegneš, da djecu kriješ u njedrima, kad si gladan i bos, kad na zemlji spavaš i nebom se pokrivaš? Znaš li Čovječe, znaš li kako je kad oko sebe čuješ jecaj i plač, i dišeš smrt? Ne znaš. Ne znam ni ja. Ne želim nikad da saznam. Ali znam da me boli Sirija. Podigni glavu i vidi ovo plavo nebo iznad nas. Udahni Decembar i novogodišnje ukrase. Vidiš li u kakvoj ljepoti živimo dok tamo, na drugoj strani svijeta cijela jedna nacija nestaje u ruševinama i krvi. Možeš li da spavaš? Ja ni sad ne mogu.

Sirija je odraz čovječanstva. Aleppo je ogledalo svijeta. Sviđa li ti se to što vidiš? Hoćeš li samo podijeliti sliku i tekst, napisati "Jao tuge" i otići na neodoljivi dojč, uplatiti tiket, i poći kod manikira? Sigurna sam da hoćeš. Šta se tebe tiču tamo neka poginula djeca, i tamo neki islamisti, i tamo neki rusi i neki amerikanci... Šta se tebe tiču tamo neke izbjeglice u dronjama sa zaleđenim jaukom u grudima. Ti imaš sve! Šta bi radio da iznad tvoje glave ponovo proleti granata? Da ti okupiraju grad i krenu ubijati od kuće do kuće? Šta bi radio da znaš da će ti djecu ubiti, silovati, u pepeo pretvoriti? Da li bi tada htio da ostatak svijeta okrene glavu i ostane nijem? Nisam ni mislila. Možeš li da spavaš? 

Crvenim se i stidim se u ime čovječanstva. Stidim se vijeka, i suza, i stidim se zemlje po kojoj gazim, jer neko je na njoj ginuo da bih ja bila slobodna. Hoće li neko dići spomen ploču poginulima u Siriji, u Aleppu? Hoće li neko ovu krvavu bajku ispričati tvojim unucima, hoćeš li se postidjeti svog jezika, i svojih očiju što si ih okrenuo. Crvenim se jer ne znam koga da molim, jer ne znam kome da pišem, jer ne znam šta da uradim i kako da pomognem. Stidim se plača i suza ovih mojih jer ja imam sve i zahvalna sam nebu iz same koštane srži. Stidim se što mene boli, što jecaju oni koji su nemoćni. Stidim se jer smo i mi nekad bili oni, samo su mnogi zaboravili. 

Ne mogu pomoći ljudima u Siriji, ali znam da ću moći da učim svoju djecu pravim vrijednostima. To možeš i ti. Učiću ih da ne postoje podjele među ljudima, i učiću ih da je ljubav jedino za šta se vrijedi boriti. Učiću ih da se najmiliji grle, i to često, stalno, dok ih još imaš. Učiću ih da svađe i tričarije nisu ništa u poređenju sa ratovima, i da su jači od ljutnje i bijesa. Učiću ih da budu djeca svijeta, da im ljubav bude religija a sloboda i istina jedina molitva. 

Šta ćeš ti uraditi? Hoćeš li moći spavati?