Rajska su vrata od srca skovana...

Znaš li šta je raj? To ti je ono mjesto u srcu gdje si svoj. Potpuno svoj. Kad znaš gdje pripadaš i kome. Kad znaš gdje ti je mjesto pod suncem i gdje želiš prah svoj rasuti. Zemlja zemlji. Pepeo pepelu. A duša... Duša nebu. Raj je u tebi rekli bi. I ja se slažem. Al ako ti moram opisati kako izgleda raj rekla bih ti idi na Lovćen. Znaš već gdje je? 

Kreni sredinom ljeta, u avgustu, kad nebo je boje mora, i još za nijansu ima više srebra nego ikad. Kad se sve zvijezde zapale na nebu, a i one u tvojim očima, tad kreni. Kreni kroz Ivanova korita, i nemoj da staješ u podivljale šume. Nemoj, pomrsiće ti sve misli, opiće te šuma, upiće te u sebe. Staneš li na tu stazu, u tebi će se krila roditi. I nećeš imati kud. Moraćeš da nađeš mjesto da letiš. 

Ti možda nećeš znati ali naći će se neko da ti ispriča legende starog kraja. Ako svratiš ljudima. Možda ćeš čuti mitraljez i bombe, možda poj ptica, možda vidiš medvjeda, ili vuka. Možda i sebe vidiš kako trčiš sa orlovim perom zataknutim u kosu. Čudesna je to šuma. Čudesno je to mjesto. A ljudi... E o ljudima tek valja pričati. Krenula sam i ja tamo. Pod nogama krcka prošlost, iznad mene otvoreno nebo budućnosti. Ljepota i krasota. I miris... Ne možeš se nadisati vazduha, ne možeš se nagledati ptica, svega ti je malo. I sam postaneš nekako mali u toj šumi okićenoj snovima. 

Ako se tu ne zaustaviš, ako te led ne okuje od radosti, nastavićeš dalje. Ka planini. Ka onome što vječnu stražu nad morem čuva. Ka raju. Jer Ivanova korita, to ti je kao predvorje. Kao da si tek ušao u hodnike i lavirinte. Opijen lutaš, i ne znaš ni sam gdje bi da oči zadržiš. To vile te gorske dozivaju da srce tu nastaniš. Ne slušaj ih. Pođi dalje. Gore uz kamen. Poput vjetra. 

Stala sam i ja na ta vrata. Prošla silne stepenice, i mislila da sam poput Alise upala u potpuno drugačiji svijet iza očiju. Ne možeš biti svjestan dok sam ne doživiš. Dok sam ne osjetiš kako se u tebi budi divlja radost, ponos, strah, snaga. Sve što je vjekovma bilo uspavano u tebi. Pogledaš oko sebe, i sve je plavo. Nebo, i more, i planine, i srce, i krv tvoja plava ključa. Podignu se duhovi, i vladike, i vladari, svi oni koji su krv lili za slobodu, svi oni koji su uspravno hodali. Sad su i sami dio te planine sazdane od istorije. 

Probudi se neki gorostas u meni, ustade žena jaka, ustade srce, probudi se svaka misao i gleda. Gledam oko sebe i da mi je krila da se ispruže moja, da uzletim još više iznad sebe. Obučem se u istoriju, u haljine i boje, pogledam oko sebe kad tamo jato ptica salutira mojim imenom. Zatvorim oči i čujem krik orla dok se obrušava na plen, na zemlju. I vidim, vidim do mora, vidim do sjevera, vidim čini mi se i majku dok ručak sprema. Zavirim u svako srce, i sve oči i ne mogu zaustaviti erupciju sopstvenog srca. Tonem u njega k’o Atlantida, nestajem u sopstvenoj istoriji. 

Odeš u mauzolej, i tamo pred spomenikom se pokloniš, bude ti malo sve što si vidio, bude ti malo sve što si udahnuo. Stepeništem uđeš u srce, u eho svojih misli. Potoneš u hladnoću, i jedino što čuješ je tupo lupanje srca. Zanemari sve što su ti pričali, istorijske činjenice i legende prenosive. Zanemari očekivanja, i pokušaj da udahneš u sebe što više možeš. Zatvori oči, i otvori srce. Ledena jeza zarije zube u kičmu i ne znaš da li bi kleknuo pred grobnicom, ili bi pogledao u nebo. Ne znaš da li bi sjedio i sit se ispričao sa vladikom, ili bi se pomolio za duše oko sebe. A mogo ih je. Tu su, kao na vječnoj straži.

Kad izađeš iz akustike svojih misli, i prođeš tamo gdje more i nebo vode ljubav u vječnom orgazmu i eksploziji čistote, znaćeš da si stigao do raja. Jer kud god okreneš zenice vidiš čistotu. Vidiš bjelinu. Plavetnilo. Tad možeš raširiti svoja krila i vinuti se nebu pod oblake, pustiti suncu da te okupa i da te vodi. Tad možeš zanti šta je sloboda i naučićeš da cijeniš ono što imaš. Jer to nebo i to more koje ja ovde imam – nema cijenu. Tu je moje mjesto. 

Možeš poći da vidiš okean, možeš se ispeti na najveći vrh svijeta, možda i zvijezdu dodirnuti. Zaboga, možeš i na Mjesec nogu spustiti. Al ništa od toga nema vrijednost ako srce ne otvoriš i ako ne osjetiš divljinu u sebi. To možeš na Lovćenu. Prepusti se unutršnjem miru, i spoji nespojive niti svog života, udahni u sebe snagu krša oko sebe, i pođi. Sa grumenom duše u džepu. 

I kad kreneš nazad, putem u civilizaciju, u sadašnji trenutak, obavezno svrati u kolibu pored puta. Mi mislili kafana, a ono kuća domaćniska.  I ljudi. Pravi ljudi. Istorijski. Pitomi. Mi mislili popiti čašu hladne vode, a tamo dušu razgalismo. Vidjećeš tu dva konja kako mirno pasu travu, i psa koji laje od radosti zbog svakog posjetioca. Vidjećeš mačku kako se spretno i vragolasto igra među cvijećem i popij jedno hladno pivo. Nikšićko. Naše. Nećeš ni osjetiti a bićeš drugačiji. Pratiće te svuda, gdje god da kreneš, miris šume sa korita, sloboda sa Lovćena i pitomost i zajednica iz te male kolibe. 

Sa sobom ponesi fotografije, i ponesi poglede, ali najvažnije – tog novog sebe nemoj nikad da izgubiš. Sloboda nema cijenu. Sloboda da letiš i budeš sve što želiš, da budeš ono ko jesi, ono za šta si rođen. Nema cijenu. Znam, pričaće ti priče, pričaće ti bajke, slušaćeš o vidikovcu, i planini, ali ti još niko nije rekao šta možeš osjetiti. 

Još ti niko nije rekao šta možeš pronaći. Jer, vidiš, ja sam svoj raj pronašla. A gdje ćeš ti? 

Lako je to sa snovima nevolje krenu onda kad tumacim stvarnost...

Sanjala sam te. Držeći se za ruke, poput male djece, umazani od poljubaca, nas dvoje na putu za Škotsku, kao da ništa na svijetu ne postoji osim nas. Kasnili smo na let jer smo se upili u želje. Zapleli se u ruke i nismo marili za bršljan u poljupcima. Taj avion ne bi pošao bez nas. Pamtim taj osmijeh jer sam ga već jednom vidjela na tvom licu. Nekad, dok sam te još mogla sresti. I šetali smo se poput dvoje ljubavnika, ne mareći za kamene ulice, ni prolaznike, ne mareći za kišu i bose noge. Bili smo sve što sam ikad sanjala da jesmo. 

Sanjala sam te. Pohodiš mi snove kao ratnik zemlje koje želi osvojiti, nemilosrdno mi kidajući osmijehe i kiteći se njima kao medaljama. Probuđena tvojim osmijehom i prstima, tvojim ludilom, nesigurno idem kroz današnji dan. Progutam kamen u grlu, i grcam. Plakala bih zbog snova i zbog stvarnosti. Zbog tebe bih plakala kao što nikad nisam. Koliko mi samo nedostaješ. A evo me gdje pišem, i ćutim o tebi svim mojim pjesmama. Ćutim i ti nikad nećeš saznati za moje snove, i za moje usne, i možda čak i ne voliš Škotsku kao ja. Ne mogu ti reći. Kako da ti ispričam da si u mojim snovima bio najsrećniji cijeli svoj vijek postojanja. Bio si isti onaj dječak koji je plakao na mom ramenu, grleći me kao da se svijet srušio. 

Sanjala sam te i bili smo srećni. Vjerujem da si i sad srećan, i bez mojih snova, bez ljubavi. Bar bez moje jesi. Jer šta će tebi ljubav zanesenjaka koji bi kasnio na let jer je gladan tvojih usana. Šta bi ti radio sa ovom propalicom koja ljubavlju okiva zvijezde i krvlju ti piše stihove po mariginama neba. Ti si za ove nove ljubavi, moderne, jednokratne. sa njima ne moraš da se smiješ, ne moraš da se daješ, ne moraš ništa sa njima osim da ih posjeduješ. Sanjaću ja za oboje. Koliko sam samo željna tvojih očiju. Kao nekad. Kao prvog dana. Još nisam ozdravila od tebe. Od nas. Onog što smo bili.

Mjesečarim i dalje. Sanjam i dišem, radujem se, volim... Život je u potpunosti normalan, i predivan, i vidiš, mogu bez tebe. I srećna sam i bez tebe. Iako svakog dana pomislim na tebe. Nehajno te spomenem najboljem drugu. Prije nego oči sklopim, poželim da budeš srećan. Poželim da budeš najbolji. Da budeš sve ono što znam da možeš biti. Neka i nije sa mnom. Ja imam snove. Imam Škotsku. 

Ja još imam uspomenu na nas. Ne znam kad će izblijediti. Ne znam hoće li proći. Neko će uspjeti da otvori sezam mog srca i nastaniće se. Hoće. I niko neće znati osim mene da sam te sakrila u same dubine svog postojanja da možda opet nekad dodirnem ti leđa, da se opet nekad svijem oko tebe kao puzavica. Niko neće znati da si bio moja velika ljubav. Da si moj uzdah. Da si moja žal.

Biti živ je stvar hrabrosti. Najlakše je biti miš.

Ne, ne plašim se života. I ne plašim se da koračam naprijed dok svi gledaju iza sebe i preživaju o prošlosti. Koračam svjesna da me negdje naprijed čeka svijetla tačka, da me čeka radost i smijeh, i ljubav, i prijateljstva, i ljudi. Ne plašim se ni kroz mrak ići sa odsjajem svojih beonjača i svojih zuba. Nije me strah gdje ću biti za pet godina jer znam gdje bih željela biti. Ne plašim se godina što neumitno prolaze i odnose svakog dana po malo ljudskosti. 

Ne bojim se ni onih koji sebe nazivaju ljudima. Oni danima oštre svoje mačeve, i posmatraju, traže zgodnu priliku da jedan od njih zariju u mlado meso na samom pragu ostvarenja. Oni s njima sijeku naše tek rođene nade poput pšenice zrele za žetvu, sa njima sijeku naše snove, naše želje, pokušavaju da nam ostave u nasledstvo tamu i svijet bez nade i ljubavi. Ne plašim se takvih osoba koje koegzistiraju sa mnom na ovoj planeti. Nema tog mača koji oni  mogu da upotrijebe a zbog kojeg bih se odrekla svoje vjere u slobodu, istinu i ljubav. Nema ništa skuplje od prećutane istine. I ništa snažnije od ljubavi. I ništa ljepše od slobode. 

Ne bojim se biti sama, jer nikad nisam. Ne bojim se ni besparice, ni siromaštva, ni nemanja, Sve sam to prošla, sve je to moje srce preživjelo i nije me slomilo. Ne bojim se ni izdaje prijatelja, oni za to i postoje. Ponekad mi ih bude žao jer znam koliko sam bila iskrena, i znam koliko sam davala a koliko dobila. Ali mi nije žao, Nekad je bilo. Danas znam da sam dobila neprocjenjivo iskustvo, i znam da u stvari nisam ništa ni izgubila. Ne možeš izgubiti prijatelja koji ti nikad to nije bio. Niti ljubav koja to nije bila. 

Srećna sam što sam imala koga da volim, i što znam da sam bila voljena, na ovaj ili onaj način. Neko bi rekao da su to porazi, da su to izgubljene godine, i promašene ljubavi. Možda bih i ja mogla tako da ih nazovem. Ali danas sam malo pametnija, za jedno zrno soli iz mora znanja. Danas znam da ništa nije bilo promašeno i da nisu godine izgubljene. Ja nisam ništa izgubila. Ne možeš biti gubitnik ako si nešto poklonio. A ja jesam. Srce, dušu i gromade sebe, Iskopavala sam te gromade kao u kamenolomu i dijelila okolo kao da je to prirodna stvar. 

Ne brini. Nosila sam i ja nekad maske, i krila se pod očajem riječi, i utapala tugu u vinu. Znala sam dobro i ja šta je D moll i svaki drugi oblik tuge i suza. Znala sam sve to. I nije mi žao što znam. To me vodilo, to me učilo da znam šta je sreća, kad je konačno nađem. Danas ne prosipam suze, već dijelim osmijehe. Ne patim uz muziku već pjevam na sav glas zato što to volim, iako nije zvuk za slušanje. Pjevam jer se radujem životu, i radujem se divnim danima koji dolaze. I prijateljstvima, i ljubavima. Njima najviše. 

Ponekad me sjeta uvije u svoje skute, kao u dimije, i ne umijem se odbraniti. Možda i ne želim. Ponekad, i mene zaboli stara rana, stara bol, ali za razliku od nekad - danas se suzama liječim. I nasmijem se nakon toga jer znam koliko sam srećna, znam koga imam uz sebe, i znam koliko snage treba da shvatiš da se vrijedan ljubavi. A jesi. Svi smo. 

Prestala sam da trčim za ljudima, da ih vučem da me pogledaju, da me zagrle, da budu prisutni u mom životu. Zalud je nekog siliti na to. Nemaju svi potrebu da se daju. Umjesto toga sam naučila kako da pratim svoje snove, da gradim svoje staze i da gledam u zvijezde, da tumačim vjetrove i da letim sa galebovima. Gradim svoj svijet i ne postavljam kapije. Neko prođe, neko napravi pustoš, neko se nastani doživotno. Stanarina se plaća, da budemo jasni. Osmijesima, iskrenošću i ljubavlju. I srećna sam. Jesam. I zavalna. Neizrecivo zahvalna.

Ne plašim se mraka, ni šamara, ni smrti se ne bojim. 

Bojim se samo da mi život neće biti dovoljan da naučim da jače volim. 

Onog nekog, kad ga jednom sretnem. 

I onda snevaš snove što se snuju jednom u životu...

Ne, neću da svodim račune. Nije moj život samo jedna kalendarska godina stiješnjena između godišnjih doba, noći i dana, osmijeha i suza. Neću napraviti listu odluka jer znam da se neću držati ni jedne. Život ne treba da bude spisak odluka koje polupijan napišeš. Ali treba da bude gomila osmijeha, polupijanih od ljubavi i radosti, od iskrenosti i čežnje. Treba da bude uzdah između dva treptaja. Vrisak između dva otkucaja srca. 

Ako već moram da pogledam unazad i da ovu godinu pohvalim kao dobrog psa, ili pokudim kao nevaljalo dijete, rekla bih je zaslužila makar jednu pljusku posred lica i jedan osmijeh koji nije zaleđen. Meni tijelo cvokoće od zime i od vjetra, od ove kalendarske studeni. Mnogima su srca zaleđena preko cijele godine, i tome nije kriv ni položaj zvijezda, ni datum na kalendaru, ni sistem, ni vlada. Krivi su ti isti smrznuti ljudi koji su dozvolili da im ideali budu izraženi u brojevima umjesto u osmijesima. Hm, brojevi i dimenzije. Kakav egoističan spoj. 

Ovu sam godinu najmanje provela sa dragim ljudima i sa roditeljima. Najmanje sa njima. I onda kad zamislim da sutra opet neću biti tamo, smrzne mi se arterija i srce otupi. Nije meni hladno samo od zime. Hladno mi je od nedostajanja. Od praznog zagrljaja i suvih, ispucalih usana. Od soli na trepavicama. Njih niko neće zagrliti u ponoć, njih dvoje starih koje je iskustvo sažvakalo i centrifuga života nemilosrdno zgužvala. Niko im neće obrisati suzu iz oka jer eto, ostali su sami, svoji, usamljeni jasenovi. Zgrudvaće oni svoje srce, znam, stegnuće ono što je ostalo od zuba progonjeni nedostajanjem i željom da me vide dok sam se ja liječila od sopstvenih duhova. I to je najviše što me proganja ovih dana kad me pitaju gdje ću dočekati ovaj novi broj neke godine. Njihova lica uklesana u vosku, i srce koje neumitno bije. Nedostajanje se tu završava.

Nekad, kad su hormoni upravljali mojim postupcima, i strahovi mojim razmišljanjem, kad je srce bilo samo ranjeni vuk na preriji, tad su mi bila važna slavlja, grljenje prijatelja koji su me neke od tih godina povrijedili na najjače, bila su mi važna pijanstva, haljine i što veće ludilo. Tada nisam znala šta je važno. Danas...

Eh, danas vjerujem da odlazak u diskoteku, klub, na trg, u gužvu, u to ledeno kraljevstvo smrznutih srca i nije neki način za slavlje. Obući raskošnu haljinu zbog koje narednih par mjeseci nećeš imati ni za kiflu, obuti cipele i odići se od poda dodatinih desetak centimetara da bi posle sat vremena blaženi osmijeh zamijenila bolna grimasa (jer mi žene znamo koliko ljepota i štikle bole), našminkati se kao za naslovnicu magazina i piti svjestan užasa koji se dešavaju svuda u svijetu, i u tvojoj ulici čak... Nije to baš neki način za slavlje. Pustiti da te nepoznati ljudi, potpuni stranci grle i tapšu po ramenima, dok ti nepoznate žene ostavljaju trag karmina na obrazu ili košulji ili... Nije to neki način za slavlje. Slavlje je za porodicu i prijatelje. Slavlje je za ljubav, i držanje za ruke, i zvijezde u očima. Slavlje je za svijeće, i čokoladu, i iskrene želje onih koji su te na svijet donijeli. Slavlje je za najbolje prijatelje s kojima dijeliš i hljeb i krompir. Slavlje je...

Ne, neću da svodim račune jer bih se sigurno zasramila što sam pustila da prođe toliko vremena a da ne posjetim oca, i majku. Sigurno bih bila i ponosna na ono što sam postigla ove godine, i na svoju drugu knjigu, i na to što su me priznali u mom gradu kao pjesnika. Sigurno bih se ustreptalo nasmijala kad bih se sjetila ljubavi, i smijeha, i plavog džempera. Možda bih i zaplakala kad bih shvatila da sam ove godine dom ustupila nedostajanju, i kad bih shvatila da je moj rođendan bio rastrgnut između raskida predivne ljubavi i ostavljanja uplakane majke na hiruško odeljenje, bojim se da bih se raspala na komade, i zato ne, neću da svodim račune. 

Oprostiću se od ove godine onako kako najbolje znam. Ovim pismom i jednom suzom. Oprostiću sve što ima da se oprosti, i još jače ću stegnuti ovo malo ljubavi u sebi što imam da u grm procvjeta na proljeće. Biću zahvalna na svemu što sam naučila, na miru koji sam pronašla i na vrijednostima koje sam utemeljila. Biću zahvalna za svako novo srce koje se nađe u mojim redovima, i između njih, jer ovakvih kao ja ima još, samo možda nemaju riječi kojim bi se opisali. 

Srećan ti put godino stara. 

Blagosloveni bili!

...perce andjela je teg spram svih zemaljskih tegova

Otkucavaju poslednji dani. Takt po takt. 

Pjesnički se izgubim u izmaglici svojih misli, utonem u oči, pobjegnem u srce i tamo tražim sakrivene zvijezde. 

Tražim samu sebe, moje rasute komadiće, da se ušijem, da budem potpuno novi osmijeh ove sezone. 

Da li je moguće posle padova, posle poraza, posle borbi i ratova, da li je moguće biti "onaj stari" koji je zvijezde mogao jednim pogledom da otrese s neba? 

Da li je moguće ikad više vjerovati u oluje, u ludovanja pod zvijezdama, u pružene ruke i otete korake? 

Da li je moguće ponovo disati i biti živ? Pa naravno da nije. 

Nikad više zvijezde ne mogu imati isti ukus nevinosti nakon što ih pomiješaš sa zverima, skineš ih sa neba i pustiš da trče divlje i slobodno po prašumi tvog bića. 

Nikad više ne možeš biti ono isto zaljubljeno dijete kao što si bio prije nego su te rastrgli kao žrtvu paganskim bogovima. 

Nikad više neće usne biti iste prije nego su ti ih poljupcima izgrizli. 

Ne može da bude isto. Ni ruke neće isto grliti, ni prsti neće isto pričati, niti će srce ikad više voljeti tako. Sve bude drugačije. 

Promijeniš se, možda osijediš, možda grumen zemlje sa asvalta pojedeš da zagorčiš istinu. 

Možda odeš u prvu kafanu i častiš sve te bezzube ljude mlakim pivom i korom hljeba. Zapališ srce, i zakopaš ga napola živo. 

Ne osjetiš kad novo nikne. 

Ne osjetiš kad počneš da se smiješ za jedan pedalj šire, i zvijezde ti budu preblizu pa posegneš za nekim drugim univerzumom. 

Ne osjetiš kad počneš da grliš ramenima, u dva kruga ruke obaviješ pa ti i to bude malo. 

Ne primjetiš da su se lampioni uselili u tvoje zenice pa sijaš u mraku kao jedan veliki svitac, a mjesec... Mjesec izgleda smiješno naspram tebe, ali postane ti najbolji drug. 

Sa njim svake večeri praviš piknik, i izvadiš parče hljeba i bokal uskislog vina. 

Promijenio si se. 

Jesi, porastao si za neku tugu, za par bolova, i nema tog analgetika koji može pomoći da prestaneš da rasteš u sebe. 

Jer više nisi samo mala šuma na obronku grada. Postaješ divljina. Postaješ džungla, predator. 

Nikad neće biti moguće da budeš ono malo uplašeno dijete koje se plaši pauka. 

I kad odrasteš, i u planinu se pretvoriš, kad te bol i tuga iskuju u snagu, nećeš zaboraviti. 

Ostaće ti slike tog djeteta iscrtane na zidu pećine u kojoj si se krio, i izgledaće ti kao da si stotinu života proživio, i bolovao, i stotinu smrti pregurao i iz svake ustao još luđi, još življi, još bješnji nego ikad. 

I svaki put tako. Jer tako se duša hrani. 

Tako se čovjek postaje. 

Tako se raste, i nemoj da se plašiš. 

Svako malo, to dijete sa pećinskog zida će te podsjetiti da treba da se smiješ svijetu, da treba da budeš drug i podijeliš klikere. 

Sjetićeš se da treba da voliš cijelim bićem, a ne samo srcem, ili rukom, ili jezikom. 

Sjetićeš se da treba da pomogneš zverima oko sebe, ma koliko te ujedale, i grebale, i krvlju se tvojom hranile. 

Ostani uspravan i budi i dalje razlika. 

Budi maslačak u džungli, jer učili su te da tamo maslačak ne cvjeta, da je tamo nemoguće biti živ. 

Učili su te da tebi tamo nije mjesto, da ne možeš bolje od toga do da budeš trava. Učili su te o pogrešnom životu, i pokušavali su te posaditi u zemlju. 

Sve su pokušali, ali djeca... Kako da djetetu objasniš da čuda ne postoje, da trave ne lete, i da je kokoški jedino mjesto na zemlji. 

Da si povjerovao, i ti bi bio na zemlji. Ali vidiš, ti letiš. 

Rekli su ti možda i da si lud, da je nemoguće da održiš krila.

A vidiš, baš sve, sve je moguće. 

Ništa, želim ti sretnu novu godinu, ćao!

Zabudalim nekad. Zateturam se nogama pijanim od ludila, i kao na perajama prohodam. Kao da imam krila. Kao da ću svakog trena zavući glavu u zemlju i omirisati majku prirodu. Zabudali budala u meni pa se nasmijem, raširim ruke na ulici, i poput djeteta zaskakakućem. Više liči na ples skakavaca ali nema veze. Meni je lijepo. 

Ostalo je još samo deset dana. Deset najdužih dana u godini, iščekivanja, odlučivanja, prekrajanja i matematičkih rezultata ove nam godine. Ja nikad nisam bila dobra u matematici osim na fakultetu. Ja sam bila dobra u emocijama. Bila sam dobra u srcu i duši. To mi je uvijek bilo važnije. Nisam nikad pravila liste odluka, nisam nikad pisala liste želja, one su se poput zvijezda rađale u srcu, i naseljavale cijeli moj univerzum. Mnoge se nisu još uvijek ostvarile, i zato još vise po mojim tavanicama. Rasula sam ih svuda gdje me bilo i svuda sam osmijeh lijepila kao tapete po zgradama, po nebu, po parkovima Suze nisam nigdje prosipala osim u svoja četiri zida sve dok me mačja njuškica ne bi prenula i rekla mi da sam srećna uprkos suzama. Suze znaju biti izvanredan lijek. 

Zarobljena sam u ovoj maloj kancelariji u kojoj živim život računovođe, menadžera, asistenta, i poslovne žene. Zarobljena sam u ovoj kutiji u kojoj sajarim o svojim snovima, o nebu iznad glave, tropskom ostrvu, Kanarima, toploj vodi i još toplijem srcu. Zarobljena sam u nekom svijetu koji možda nisam željela ali mi se desio. Neko će pitati zašto ne izađem iz male kutije, iz te ušuškane kancelarije ako me ne čini srećnom. Zašto ne dišem vazduh koji želim, posvetim se svoji talentima, željama, zenicama? Jer još uvijek nije pravo vrijeme za to. Jer još uvijek nije moje vrijeme. 

Ostalo je još deset dana da prebrojim poraze i pobjede. Da poželim želje. Da napišem pjesme. Da oprostim, podvučem crtu i okrenem novo poglavlje. Da napišem neko novo pismo. Možda čak i knjigu. Možda i srce u hartiju pretvorim pa krila razmahnem i vinem se do sunca, da me u prah pretvori. Da se raspem svuda i da me svuda ima. Kako divno može biti da si vjetar. Napraviću vudu lutkicu po liku ove godine, i u ponoć joj nakačiti krila i baciti je sa terase. Poletjeće. Mora.

Okitila sam jelku, ukrasila dom, zapalila svijeće. Vrijedi li to čemu ako ti srce nije okićeno ljubavlju, mirom, radošću, istinom, slobodom? Vrijedi li mi šta vijenac na stolu ako mi je srce osušeno trnje? Vrijedi li mi puna trpeza ako znam da tamo ratovi bijesne? Okitila sam nebo željama za svako srce koje se otvori i pogleda u svijet. Želje punjene ljubavlju, srećom, mirom, iskrenošču i divljinom, poput onih bombona koje smo jeli kao klinci - tvrde spolja a unutra slatkoća. Takve su moje želje. Kujem ih u ovoj mojoj maloj zalagaonici ludila, radim marljivo na njima i svako veče ih pred spavanje puštam da lete. Da budete zahvalni za sve što niste.

Još samo koji tren, još samo koji dan i vjerovaćemo da je nastupila nova neka era ludila. Neke nove generacije koje će da zabudale zajedno sa mnom, ruku pod ruku, srce uz srce. Uvijek ima neko srce da stane uz tebe, makar i mačje. Ja imam dva. I neću ih se odreći. One su moje tajne utkale u krzno, one su moje suze pojele, one su moje snove čuvale. Ljubav će se uklopiti oko njih. Isprešćemo zajedno neke niti. Povezaćemo se. 

Jel shvataš koliko sam izvrnula džepove i najljepše želje istresla iz njih, poderanih? Zaista, toliko toga bih ti poželjela da samo imam moć još jedno nebo stvoriti, jer ovo mi malo za sve zvijezde. Da bar mogu u more se vinuti, srcu let skrojiti. Da bar mogu... To možeš ti, za sebe kreiraj najdivnije duge, najljepše čokoladne boje. Ja znam šta želim. Meni je tako malo dosta. Meni je dlan ruke i toplo srce dovoljno za sreću. Sve ostalo će ionako donijeti Deda Mraz. 

"Sve što ti nikad nisam rekla", Selest Ing

Nije baš da je svaki dan poseban, osim ako ga ne učiniš takvim. Nije baš da je sve fol i komedija, da je baš sve maska? Ili možda jeste? Koliko zapravo poznajemo sopstvene dubine? Koliko poznajemo ljude oko sebe? Svoju porodicu, roditelje, djecu? Kad bi znali da ih od sutra više nikad nećete vidjeti, šta bi im rekli? Iskreno, nisam sigurna da bih znala.

Jedna od onih knjiga koje me ostave u nedoumici, koje me ostave potpuno zamišljenom. Jedna od onih knjiga koju pročitaš za jedan dan. Jedna od onih knjiga zbog kojih poželiš da opsuješ i razbiješ nešto. Jesi li se ikad zapitao zašto roditelji toliko guraju svoju djecu ka naprijed, zašto im nameću stavove, karijere, izbore, odluke, škole, garderobu, pa čak i boju čarapa? Zar to već odavno nije jasno? Taj očajnički pokušaj da svoje propale ambicije i svoje neostvarene želje ostvaruju kroz svoju djecu. Zar nikom nije jasno da je to potpuno pogrešan put? 

Nametnuti djetetu pravila ponašanja, pravila življenja, pravila odlučivanja, zanemariti njegove osjećaje, njegove želje i emocije. Podjseća li te to na Balkan? Različitosti među ljudima po boji kože, imenu, razmišljanju, boji jakne ili starosti cipela. Meni i to zvuči kao Balkan, a znam - toga ima svuda u svijetu. Taj primitivizam neće izaći iz čovjeka tako lako. O svemu tome, o uklapanju u društvo, o dječijim neshvaćenim pogledima, strahovima, mislima, o napuštenosti i zaljubljenosti, o pokušaju da se uklopiš u neuklopivo, o želji da odeš... O svemu tome pa i mnogo više sam pročitala među ovim stranicama. 

Sjetila sam se svog djetinjstva. Sjetila sam se kako je odrastati kao drugo dijete, mlađe dijete, kako je kriti se pod stolom i kako je ispunjavati tuđe hirove umjesto svojih. Sjetila sam se toliko toga, da me na trenutak Hana podsjetila na mene. Hana, najmlađi lik knjige, ona koju niko ne vidi, koju niko ne primjećuje, a koja je jedina spona među cijelom porodicom.

Vjerujem da svaki roditelj treba da pročita ovu knjigu, možda drugačije počnete posmatrati svoje dijete. 

Kako se nositi sa bolom, kako se nositi sa gubitkom, neuzvraćenom ljubavi... Kako je bježanje pogrešan način rešavanja problema... Kako je bijeg na dno jezera nekom poslednji izlaz, šansa, mogućnost... Sve to ćeš naći u ovoj knjizi. Sve to i mnogo više. Sebe, svoje dječije snove, svoje roditelje, braću i sestre. Djelići svakog od nas. I još mnogo više. 

I onda se zapitam - stvarno, koliko toga ima što nikad nisam rekla. A trebalo je. 

I još nešto - nikad se nemoj smijati ako ti nije do toga.