Spomen ploča za ljubav

Nisam hejter. Ne bojkotujem današnji dan. Ne slavim ga. Šta tu ima da se slavi? 

Da slavim neku vašu viziju ljubavi koju ste uprljali novcem, interesom i lažima? 

Vaša ljubav - prožeta prevarama i nepoštovanjem. 

Vaša ljubav - prožeta batinama, ucjenama i ljubomorom. 

Vaše "Volim te" izrečeno mlako i kiselo poput uskislog vina, oporo i lažno. 

Nemam ja šta tu da slavim. 

Slavite vi taj jedan dan, kupujte cvijeće i bombonjere, izvodite na večere... Vama ljubav traje jedan dan. 

Za mene je ljubav smisao. 

Još jedna marketinška kampanja u izlozima prodavnica i restorana. Utrkuju se ko će bolje da vam proda ljubav. 

Gomila statusa onih koji ne slave i hejtuju, i onih koji se danas najviše vole. 

Ljubav su mi pokvarili takvi. 

Te curice kao sa piste što se za noć prodaju, što se tako lako daju za uzdah na jastuku.

Ti balavci što pristaju na tako lako osvojena tijela, lutke bez srca, bez mozga i iskrenosti. 

Takvi su mi pokvarili ljubav. 

Takve treba protjerati, te što nisu pročitali ništa od Šekspira, i što ne znaju da se ljubav voli svakog trenutka. 

Tehnologija mi je ubila romantiku. 

Realiti show program, i starlete. Novac. Oni su mi ubili ljubav.

I pisma. I razglednice s ljetovanja. 

Treba ih osuditi, srce im izvaditi ako ga imaju. Takvi ne treba da vole!

Ne znate vi šta je ljubav! 

Kad tog nekog voliš samo zato jer postoji, negdje u tom divljem gradu. 

I nije važno što nije tvoj, voliš ga. 

I nije važno što nisi njegov, voliš ga. 

Voliš ga jer je dotakao dušu u tebi, i spasio te toliko puta. 

I zato jer te ranio pa si toliko suza prolio. Ali i dalje ga voliš. Tog nekog. 

I zato jer njegovo postojanje te čini srećnim, i sve njegove mane voliš jer je zbog njih savršen. 

I zato jer umije da sluša, nema veze što ti nećeš da pričaš.  

I zbog hiljadu drugih sitnica, i velikih razloga. Ljubav se diše, i sanja, i svakog trenutka se daje i daje i daje i daje... Biti nesebičan u ljubavi, biti potpuno tuđi i u svemu svoj. Dati sve i ne tražiti nazad. Nikad. 

Ni parče srca, ni dušu. Ništa. Daš i ne tražiš. Opraštaš. I voliš. 

Ne znam ni ja šta je ljubav, ali znam svoju viziju ljubavi. Znam kakvu ljubav želim. Na manje ne pristajem.

Zbog ovih lakih curica se svašta zove ljubavlju, i zbog onih koji sve gledaju kroz novac, i onih koji nemaju ambicija, i žele samo da j****

Oni ne znaju kako se vodi ljubav, ne znaju za strast, ne znaju za predaju, ne znaju za intimu, ništa takvi ne znaju. 

Takvi su mi ranili ljubav pa sad krvari pločnikom, i izdiše. Umire.

A znaš li kako je divno voljeti!

Srcem, očima, smijehom... Znaš li kako je divno biti nečiji zauvijek. Znaš li uopšte koliko to zauvijek traje...

Žao mi je, moja ljubavi, žao mi je što te ne razumiju i što pristaju na sve što ljubav nije. 

Žao mi je tih mrtvih ljudi. 

Nek im srca počivaju u miru. Razapeta između konta u banci, kuće, auta i ljubavnice. 

Moja ljubavi...

U mom srcu još nisi zaboravljena.

Oživim te u pjesmama, reanimiram te stihovima, i dam ti vazduha kroz svoje vene. 

Još uvijek nisam prestala voljeti, kod mene ćeš uvijek imati dom. 

Ne mogu te zamijeniti kopijama koje prodaju na ulici i u klubovima. 

Ne pristajem na njih, lažne. 

Nikad i neću. 

Srce ću ti moje presaditi, ali dok ja živim, ni ti nećeš umrijeti!

Siba me nebo bicem oluje, al' jos se ne dam i jos me ima

Nema većeg ni boljeg učitelja od života i životnih prilika. Velika većina stvari je posledica mojih izbora i mojih odluka. Ono što su roditelji odabrali za mene ne mora biti moj put. Nikad i nije bio. Ispunila sam njihove želje, osim one da se srećno udam i svijem gnijezdo, ali sve ostale jesam. Bila sam odličan đak, student generacije, samostalna žena, nezavisna, voljela i bila voljena, pomogla koliko sam umjela i nikad nisam okrenula leđa kad je bilo potrebno. Sve ostalo sam sama odabrala da uradim i budem. 

Kad dođeš na ovaj svijet sve čemu te uče jesu bajke Andersena. Učiš da čitaš i pišeš, da računaš, učiš istoriju, geografiju, biologiju... Ali ipak tvrdim da je život najbolji učitelj. Jer on nije poput bajki. Sami učimo kako se grade prijateljstva, mnoga i sami srušimo. Sami učimo kako se voli, i kako se gubi. Ne mogu nas naučiti kako se liječi slomljeno srce. Kažu svi da treba vremena za to, ali nije tačno, i oni to znaju. To je samo utješna misao i nada, nada da će sutra biti bolje i manje će boljeti. Slomljeno srce se liječi ljubavlju i to je za mene, jedina istina. Dok ne naučiš da na ovom svijetu niko nema posjedovni list na tvoje srce, i da niko nikom ne može pripadati potpuno. Dok ne naučiš da moraš prvo biti svoj, pa onda tuđi. Dok ne naučiš da se srce ne može slomiti, da je ono stvoreno da se daje, da je to nepresušni izvor radosti jer samo dok dajemo ljubav možemo je i dobiti. Nije važno da li je poklanjaš mački, djetetu, roditeljima, partneru/ki... To je ljubav. To se voli. To se daje. sa njom se razbacuje kao da imaš milion dolara. 

Razočarenja bole. Očekivanja koja se nisu ostvarila. Ali odakle mi pravo da išta očekujem od drugih ljudi? Zašto bih očekivala? Ljudi su onakvi kakvi jesu i moja očekivanja ih neće učiniti boljim ni gorim. Zato sam prestala očekivati da budu fer, da budu iskreni, da budu ovakvi ili onakvi. Prihavtam ih onakve kakvi jesu i jedino što mogu očekivati je da me pozitivno iznenade. Sve ostalo je već viđeno. Svako ima vremenski ograničenu ulogu u mom životu i kad tad, to vrijeme će isteći. Čak i moje vrijeme sa mnom ističe. 

Nisu nas učili ni kako da živiš sam. Bar mene nisu. Učila sam sama. Ne zato jer sam željela biti samostalna i otrgnuta iz sigurnog gdnijezda. Ne zato jer sam bila buntovnik. To je bio jedini izbor koji sam imala. I više puta sam bila gladna nego sita, i više puta su mi noge bile mokre od kiše jer mi čizme propuštaju, i više puta mi je bilo hladno, i nisam imala novca, ali sam istrajala u svemu tome. Tako me život učio. To su bile lekcije za koje me niko nije mogao spremiti unaprijed. Toga nema u bajkama. Meni nije servirano ništa na porcelanskim tanjirima, nije mi poklonjen auto za rođendan, ni stan, ni zlatni lanac. I ponosna sam na to, jer danas sam ono što jesam zbog svih ne-poklona. 

Dok sam bila dijete svaku moju bolest je mama sa mnom preležala. Ona mi je skidala temperaturu rakijom i oblogama, ona mi je donosila da jedem kad sam ležala u bolnici, i ona je plakala za mnom kad sam ostajala na odeljenju KBC. Kad sam ostala sama u tuđem gradu, sama sam stavljala obloge za temperaturu, i niko me nije vodio u hitnu. Brinula sam i kad sam bila na operacijama i kad sam bila ozbiljnije bolesna. I tad me život učio da slušam svoje tijelo, da ga pazim jer to je jedina zemlja u kojoj živim i koju posjedujem. Učio me da donosim zdravije odluke i da se nikad ne predam. Danas živim sa dijagnozama, i prkosim im svakog dana. 

Ostala sam željna roditelja, i njihove pažnje. I sestre i njenog sina. I možda nekih prijatelja koji su ostali iza mene. Ostala sam uskraćena za mnoga prijateljstva jer mi je bilo važnije da imam hranu za mačke nego novac za izalzak u klub, i bilo mi je važnije da platim račune nego garderobu, ali hej... To me život učio kako da cijenim ljude zbog onog što jesu a ne zbog onog što imaju. Ostala sam uskraćena za porodična okupljanja, rođendane i Bajrame, za iftare i obilazak prijatelja za Božić, ali to me život učio da oni koje voliš uvijek stanuju u tebi. Uvijek su sa tobom. I svaki trenutak koji provedeš s njima je važniji od bilo kakvog površnog poznanstva u klubu. 

Mrzila sam kako su ljudi, pa i oni najbliži srcu, često bili nepravedni prema meni. Mrzila sam njihove postupke, mnoge od njih nisam dugo vidjela, ali nikad nisam mrzila ljude, samo ono što su uradili. Njih sam voljela. Uvijek ću ih voljeti, jer iako postupci govore mnogo o čovjeku, možda nisu imali drugog izbora, možda su uradili najbolje što su znali, voljeli me najjače što su umjeli, dali ono koliko su imali pa čak i ako je to bilo ništa. Život mi je dao mngo više tim iskustvom. Naučio me da ljude voliš onakve kakvi jesu, sa manama i vrlinama jer samo takvi su savršeni. 

Jedan mi je čovjek rekao "Ti si sigurno najvoljenije biće" a nije znao ništa o meni. Nije znao koliko sam ostala željna tišine i zagrljaja, i koliko je riječi neizgovoreno u meni. Nije znao da sam nekad davno provela mjesec dana u hladnoj podnastarskoj sobi, i da sam mogla da imam samo jedan obrok dnevno, nije znao ni kako su me ostavljali samu, ni kako sam više gledala u leđa nego u lica ljudi koje sam voljela. Nije znao, i još uvijek ne zna toliko toga, ali hej... To me život učio kako da budem jaka, i kako da ostanem da stojim na nogama kad su bure oko mene. Naučio me da je snaga u meni samoj i da ne moram da se držim za vlati trave. Naučio me da se ne plašim samoće ni usamljenosti. A taj čovjek to nikad nije naučio. 

Mene nisu nikad naučili kako da oprostim. Sebi. Drugima je lako. Trebalo mi je tako dugo da shvatim da moje greške to nisu nikad bile, da shvatim da sam i sama čovjek, žena, krhko lomljivo ljudisko biće i da uopšte nije važno da razumijem zašto se nešto dešava pod zvijezdama. Ne moram da znam kad će se nešto desiti, ni zašto će se desiti... To me život učio da uživam u svim trenucima koje odlučim proživjeti, da radim ono što me čini srećnom jer ta sreća je važnija od bilo kojih čizmica koje ne puštaju vodu. Učio me da haljine ne čuvam za specijalne prilike, i da flašu vina ne čuvam za rođenje sina koji se možda nikad neće roditi. 

Život je sam po sebi magija, i bajka. Ako odlučiš tako gledati na njega. Ako shvatiš da nikom ne trebaš učiniti loše, ni psu na ulici ako mu možeš pomoći, a ne čovjeku. Život je predivno putovanje u kojem ne vrijedi gledati saobraćajne znake i pratiti logiku. Prati onaj kompas u grudima, želi i maštaj, i živi. U svakom trenutku, koliko god je moguće, samo budi živ. Ne može ti niko reći koji je pravi način, to moraš sam da odabereš, ali mogu ti dati jedan savjet - uvijek se odluči za ljubav! 

Oči su slepe. Treba tražiti srcem

Darka sam upoznala još prije pet godina. Divan. Plavih očiju, šarmerskog osmijeha, originalan i neobičan. Njegove poruke su me zasmijavale, njegovo muvanje je bilo originalno i zbog njega sam bila princeza iz kristalnog dvorca. Ne, nikad nismo bili zajedno Darko i ja. Putevi su nam se razišli i ostao mi je dužan jednu Novu godinu. 

Danas mu je rođendan, i kao i svake godine pošaljem poruku, i čestitam. Vidiš ja drugima stvarno čestitam od srca. Ima ljudi kojima znače tih par riječi. Ima ih kojima je to cijeli svijet. A i takva sam, čangrizava i sitničar. Oduševio se Darko što ja pamtim takvu tričariju kao što je njegov rođendan. Al takvi smo mi pisci - pamtimo divne stvari a od tuge stvaramo poeziju. Ali Darko nikad nije čuo za tugu, on nikad nije bio povrijeđen, ni tužan. I želio bi kad bih i ja bila takva. Šokirana, kao da mi je neko upravo uzeo čokoladu iz ruke. Shvatam Darko, ti nikad nisi volio. 

Kaže da nije, da ima prečih stvari u životu od toga, kao što je pakovanje i spremanje na put na Kubu. Tužan li je život takvih ljudi. Onih koji nikad nisu voljeli, koji nikad nisu patili zbog ljubavi, koji nikad nisu nikog izgubili. Kako li su oni osakaćene i uzaludne živote vodili. Nemoj da te uvuku u horor priče da je ljubav opasna stvar, ili još gore - da ne postoji. To će ti pričati svi oni slabi dječaci koji nisu nikad voljeli, i kojima je važno samo fizičko zadovoljenje, kao da bi i znali šta je orgazam i ekstaza. To će ti pričati i sve curice sa svojim dugim noktima kojima ovi prethodni dječaci služe kao igračke za zadovoljenje sopstvenog ega. Pričaće ti i oni povrijeđeni, ostavljeni, oni koji su varali i bili varani. Hoće, pokušaće da ti podvale takvu besmislicu kao što je sex za jednu noć, veza bez obaveza i slične drame. Tužan je to život.

Nikad ne možeš spoznati dan ako ne znaš kako izgleda mrak.

Ne možeš znati koliko je osmijeh lijep dok ne ugledaš uplakano lice. 

Ne možeš nikad znati šta je život dok ne iskusiš gubitak. 

Ne možeš ni znati šta je ljubav ako ne okusiš tugu. 

Jer život bez ljubavi - to je ono u šta svi danas žele da nas ubijede. Žele nam podvaliti laž da bi prevladali blud, i nemoral, i laž. Al ne daj se, nemoj da poklekneš. Šta znaju oni šta je život i šta znaju oni šta je ljubav, kad je nikad nisu ni imali. Ne daj da te programiraju ovakvi kao što je Darko. Nije to život za tebe. 

Poželjela sam mu srećan put, predivne dane na Kubi, i samo jedno zrno ljubavi da pronađe, biće mu dovoljno da ispuni svoj prazan život. Jer to ti je kao da živiš samo u golim zidovima, u ambisu, u nekom od onih horor priča što su se pričale pred spavanje kad nestane struje. A mnogi su životi danas takvi. Razumijem, plaše se. Odrastati u svijetu u kom te programiraju da je novac glavna stvar u život je zasita strašno. Tužno i strašno. To nije priča za mene.

Znao sam da nema polovnih anđela. Ima ih samo umornih…

Pojela me zima. Izvukla iz mene svaki atom snage i radosti, kao kad školjke jedeš za večeru. Tako lako me pregazila, da su mi oči postale umorne, tijelo rastrzano između noći i dana. Nesanica me ujeda za hladna stopala, i srce mi ozeblo. Je li zima ovakva sa svima? Da li svi oni koji su sami ovako vode rat? 

Lako mi je da pričam o dugama i jednorozima, i o bajkama, o tome je najlakše pričati jer za sreću ti ne treba mnogo razloga. Ja ih imam. I jesam srećna, unutar sebe. Spolja se ne vidi. Moji podočnjaci ne govore o sreći. I ne pišem nikom. Ne odgovaram nikom. Gasim telefon danima, pa ga uključim, pozovem mamu i ugasim opet. Pročitam par stranica knjige, pa je ostavim, okrenem se na drugu stranu, pokrijem se po glavi i zatvorim oči. I onda bude lakše. Onda nema ničeg. Probudim se u pola noći, taman kad me nesanica za mali prst na nozi ugrize. Mačka mi rpede u krilu, ali ja ne reagujem. Gledam kroz prozore u mrak. I ne mogu da zaspim. 

Nije da ne želim da ostanem budna. I trenirati, i čitati, i šetati, slušati muziku... Bože, koliko već dugo tišina odzvanja mojim iznajmljenim stanom. Ni zvuka, ni glasa. Ništa osim povremenog mjakuanja. Stegla me zima za grlo, pokidala mi glas, u okove me bacila. Nemam snage da udahnem vazduh. I možda to nema veze sa zimom. Ni sa hladnim nogama. Sa srcem ogrezlim u samoći, sa tm i te kako ima veze.

Jeste, vjerujem u ljubav. I vjerujem u ljudskost. Da je ima. Kad je potrebno. I nije to ono što me oborilo. Oborilo me samovanje ove zime. Oborilo me što prijatelje nisam vidjela tako dugo. I što roditelje nisam zagrlila još i duže. Svaki put mi srce sledi činjenica da me sestrić ne poznaje i možda me nikad neće upoznati tako dobro kao što bih voljela. Oborilo me što me godinama kad dođem kući čeka ta užasna samoća. Ovaj grad... Ovaj grad je takav. Vidjećeš toliko ljudi kako zajedno izlaze, piju kafu, šetaju, obilaze se, ali niko od njih nije iskren i otvoren, toliko su se svi spetljali u maske. Za njih je život nešto potpuno drugačije, oni kući dolaze roditeljima i jedina misao je "kad je sledeća žurka i sledeće sniženje". Otklapam se od ovog grada. Nikad se ovde nisam pronašla, među ovim ljudima izlizanim od sjaja i blještavila. 

Odlučila sam promijeniti nešto ove godine. Napraviti neki korak u ludilo. Zagrliti se, i uviti se u gusjenicu. Dok neko dovoljno hrabar ne zaviri unutra. Umorile su me lažne ljubavi. Umorili su me površni muškarci, slabi dječaci, i već ispričane priče. Umorili su me oni koji samo traže zamjenu za mamu, nekog da brine o njima dok oni jurcaju i dalje od kluba do kluba. Umorili su me oni koji svoje slobodne trenutke provode unutar zidova, dok ja želim šumu, i vjetar, i more i planinu... Umorili su me svi ti beživotni ljudi prepuni problema koji to nisu, i prepuni ideala koji to nisu, koji žive ljubav koja to nije. 

Pregazila me zima i ljudi i samoća. Poželim ponekad samo da jednom dođem kući i onu popodnevnu kafu popijem sa mamom, da joj pričam moje gluparije, i maštam, da je zagrlim i da znam da nisam sama. Da joj kažem da zima i samoća ne idu zajedno, nikako. Da hladan stan nije mjesto za mene. Da se ponekad plašim mraka, i zvukova. I da zaplačem možda. Onako, dječije, ženski. Nije da sam tužna, nego eto. Da zaplačem. Glasno. 

Rajska su vrata od srca skovana...

Znaš li šta je raj? To ti je ono mjesto u srcu gdje si svoj. Potpuno svoj. Kad znaš gdje pripadaš i kome. Kad znaš gdje ti je mjesto pod suncem i gdje želiš prah svoj rasuti. Zemlja zemlji. Pepeo pepelu. A duša... Duša nebu. Raj je u tebi rekli bi. I ja se slažem. Al ako ti moram opisati kako izgleda raj rekla bih ti idi na Lovćen. Znaš već gdje je? 

Kreni sredinom ljeta, u avgustu, kad nebo je boje mora, i još za nijansu ima više srebra nego ikad. Kad se sve zvijezde zapale na nebu, a i one u tvojim očima, tad kreni. Kreni kroz Ivanova korita, i nemoj da staješ u podivljale šume. Nemoj, pomrsiće ti sve misli, opiće te šuma, upiće te u sebe. Staneš li na tu stazu, u tebi će se krila roditi. I nećeš imati kud. Moraćeš da nađeš mjesto da letiš. 

Ti možda nećeš znati ali naći će se neko da ti ispriča legende starog kraja. Ako svratiš ljudima. Možda ćeš čuti mitraljez i bombe, možda poj ptica, možda vidiš medvjeda, ili vuka. Možda i sebe vidiš kako trčiš sa orlovim perom zataknutim u kosu. Čudesna je to šuma. Čudesno je to mjesto. A ljudi... E o ljudima tek valja pričati. Krenula sam i ja tamo. Pod nogama krcka prošlost, iznad mene otvoreno nebo budućnosti. Ljepota i krasota. I miris... Ne možeš se nadisati vazduha, ne možeš se nagledati ptica, svega ti je malo. I sam postaneš nekako mali u toj šumi okićenoj snovima. 

Ako se tu ne zaustaviš, ako te led ne okuje od radosti, nastavićeš dalje. Ka planini. Ka onome što vječnu stražu nad morem čuva. Ka raju. Jer Ivanova korita, to ti je kao predvorje. Kao da si tek ušao u hodnike i lavirinte. Opijen lutaš, i ne znaš ni sam gdje bi da oči zadržiš. To vile te gorske dozivaju da srce tu nastaniš. Ne slušaj ih. Pođi dalje. Gore uz kamen. Poput vjetra. 

Stala sam i ja na ta vrata. Prošla silne stepenice, i mislila da sam poput Alise upala u potpuno drugačiji svijet iza očiju. Ne možeš biti svjestan dok sam ne doživiš. Dok sam ne osjetiš kako se u tebi budi divlja radost, ponos, strah, snaga. Sve što je vjekovma bilo uspavano u tebi. Pogledaš oko sebe, i sve je plavo. Nebo, i more, i planine, i srce, i krv tvoja plava ključa. Podignu se duhovi, i vladike, i vladari, svi oni koji su krv lili za slobodu, svi oni koji su uspravno hodali. Sad su i sami dio te planine sazdane od istorije. 

Probudi se neki gorostas u meni, ustade žena jaka, ustade srce, probudi se svaka misao i gleda. Gledam oko sebe i da mi je krila da se ispruže moja, da uzletim još više iznad sebe. Obučem se u istoriju, u haljine i boje, pogledam oko sebe kad tamo jato ptica salutira mojim imenom. Zatvorim oči i čujem krik orla dok se obrušava na plen, na zemlju. I vidim, vidim do mora, vidim do sjevera, vidim čini mi se i majku dok ručak sprema. Zavirim u svako srce, i sve oči i ne mogu zaustaviti erupciju sopstvenog srca. Tonem u njega k’o Atlantida, nestajem u sopstvenoj istoriji. 

Odeš u mauzolej, i tamo pred spomenikom se pokloniš, bude ti malo sve što si vidio, bude ti malo sve što si udahnuo. Stepeništem uđeš u srce, u eho svojih misli. Potoneš u hladnoću, i jedino što čuješ je tupo lupanje srca. Zanemari sve što su ti pričali, istorijske činjenice i legende prenosive. Zanemari očekivanja, i pokušaj da udahneš u sebe što više možeš. Zatvori oči, i otvori srce. Ledena jeza zarije zube u kičmu i ne znaš da li bi kleknuo pred grobnicom, ili bi pogledao u nebo. Ne znaš da li bi sjedio i sit se ispričao sa vladikom, ili bi se pomolio za duše oko sebe. A mogo ih je. Tu su, kao na vječnoj straži.

Kad izađeš iz akustike svojih misli, i prođeš tamo gdje more i nebo vode ljubav u vječnom orgazmu i eksploziji čistote, znaćeš da si stigao do raja. Jer kud god okreneš zenice vidiš čistotu. Vidiš bjelinu. Plavetnilo. Tad možeš raširiti svoja krila i vinuti se nebu pod oblake, pustiti suncu da te okupa i da te vodi. Tad možeš zanti šta je sloboda i naučićeš da cijeniš ono što imaš. Jer to nebo i to more koje ja ovde imam – nema cijenu. Tu je moje mjesto. 

Možeš poći da vidiš okean, možeš se ispeti na najveći vrh svijeta, možda i zvijezdu dodirnuti. Zaboga, možeš i na Mjesec nogu spustiti. Al ništa od toga nema vrijednost ako srce ne otvoriš i ako ne osjetiš divljinu u sebi. To možeš na Lovćenu. Prepusti se unutršnjem miru, i spoji nespojive niti svog života, udahni u sebe snagu krša oko sebe, i pođi. Sa grumenom duše u džepu. 

I kad kreneš nazad, putem u civilizaciju, u sadašnji trenutak, obavezno svrati u kolibu pored puta. Mi mislili kafana, a ono kuća domaćniska.  I ljudi. Pravi ljudi. Istorijski. Pitomi. Mi mislili popiti čašu hladne vode, a tamo dušu razgalismo. Vidjećeš tu dva konja kako mirno pasu travu, i psa koji laje od radosti zbog svakog posjetioca. Vidjećeš mačku kako se spretno i vragolasto igra među cvijećem i popij jedno hladno pivo. Nikšićko. Naše. Nećeš ni osjetiti a bićeš drugačiji. Pratiće te svuda, gdje god da kreneš, miris šume sa korita, sloboda sa Lovćena i pitomost i zajednica iz te male kolibe. 

Sa sobom ponesi fotografije, i ponesi poglede, ali najvažnije – tog novog sebe nemoj nikad da izgubiš. Sloboda nema cijenu. Sloboda da letiš i budeš sve što želiš, da budeš ono ko jesi, ono za šta si rođen. Nema cijenu. Znam, pričaće ti priče, pričaće ti bajke, slušaćeš o vidikovcu, i planini, ali ti još niko nije rekao šta možeš osjetiti. 

Još ti niko nije rekao šta možeš pronaći. Jer, vidiš, ja sam svoj raj pronašla. A gdje ćeš ti? 

Lako je to sa snovima nevolje krenu onda kad tumacim stvarnost...

Sanjala sam te. Držeći se za ruke, poput male djece, umazani od poljubaca, nas dvoje na putu za Škotsku, kao da ništa na svijetu ne postoji osim nas. Kasnili smo na let jer smo se upili u želje. Zapleli se u ruke i nismo marili za bršljan u poljupcima. Taj avion ne bi pošao bez nas. Pamtim taj osmijeh jer sam ga već jednom vidjela na tvom licu. Nekad, dok sam te još mogla sresti. I šetali smo se poput dvoje ljubavnika, ne mareći za kamene ulice, ni prolaznike, ne mareći za kišu i bose noge. Bili smo sve što sam ikad sanjala da jesmo. 

Sanjala sam te. Pohodiš mi snove kao ratnik zemlje koje želi osvojiti, nemilosrdno mi kidajući osmijehe i kiteći se njima kao medaljama. Probuđena tvojim osmijehom i prstima, tvojim ludilom, nesigurno idem kroz današnji dan. Progutam kamen u grlu, i grcam. Plakala bih zbog snova i zbog stvarnosti. Zbog tebe bih plakala kao što nikad nisam. Koliko mi samo nedostaješ. A evo me gdje pišem, i ćutim o tebi svim mojim pjesmama. Ćutim i ti nikad nećeš saznati za moje snove, i za moje usne, i možda čak i ne voliš Škotsku kao ja. Ne mogu ti reći. Kako da ti ispričam da si u mojim snovima bio najsrećniji cijeli svoj vijek postojanja. Bio si isti onaj dječak koji je plakao na mom ramenu, grleći me kao da se svijet srušio. 

Sanjala sam te i bili smo srećni. Vjerujem da si i sad srećan, i bez mojih snova, bez ljubavi. Bar bez moje jesi. Jer šta će tebi ljubav zanesenjaka koji bi kasnio na let jer je gladan tvojih usana. Šta bi ti radio sa ovom propalicom koja ljubavlju okiva zvijezde i krvlju ti piše stihove po mariginama neba. Ti si za ove nove ljubavi, moderne, jednokratne. sa njima ne moraš da se smiješ, ne moraš da se daješ, ne moraš ništa sa njima osim da ih posjeduješ. Sanjaću ja za oboje. Koliko sam samo željna tvojih očiju. Kao nekad. Kao prvog dana. Još nisam ozdravila od tebe. Od nas. Onog što smo bili.

Mjesečarim i dalje. Sanjam i dišem, radujem se, volim... Život je u potpunosti normalan, i predivan, i vidiš, mogu bez tebe. I srećna sam i bez tebe. Iako svakog dana pomislim na tebe. Nehajno te spomenem najboljem drugu. Prije nego oči sklopim, poželim da budeš srećan. Poželim da budeš najbolji. Da budeš sve ono što znam da možeš biti. Neka i nije sa mnom. Ja imam snove. Imam Škotsku. 

Ja još imam uspomenu na nas. Ne znam kad će izblijediti. Ne znam hoće li proći. Neko će uspjeti da otvori sezam mog srca i nastaniće se. Hoće. I niko neće znati osim mene da sam te sakrila u same dubine svog postojanja da možda opet nekad dodirnem ti leđa, da se opet nekad svijem oko tebe kao puzavica. Niko neće znati da si bio moja velika ljubav. Da si moj uzdah. Da si moja žal.

Biti živ je stvar hrabrosti. Najlakše je biti miš.

Ne, ne plašim se života. I ne plašim se da koračam naprijed dok svi gledaju iza sebe i preživaju o prošlosti. Koračam svjesna da me negdje naprijed čeka svijetla tačka, da me čeka radost i smijeh, i ljubav, i prijateljstva, i ljudi. Ne plašim se ni kroz mrak ići sa odsjajem svojih beonjača i svojih zuba. Nije me strah gdje ću biti za pet godina jer znam gdje bih željela biti. Ne plašim se godina što neumitno prolaze i odnose svakog dana po malo ljudskosti. 

Ne bojim se ni onih koji sebe nazivaju ljudima. Oni danima oštre svoje mačeve, i posmatraju, traže zgodnu priliku da jedan od njih zariju u mlado meso na samom pragu ostvarenja. Oni s njima sijeku naše tek rođene nade poput pšenice zrele za žetvu, sa njima sijeku naše snove, naše želje, pokušavaju da nam ostave u nasledstvo tamu i svijet bez nade i ljubavi. Ne plašim se takvih osoba koje koegzistiraju sa mnom na ovoj planeti. Nema tog mača koji oni  mogu da upotrijebe a zbog kojeg bih se odrekla svoje vjere u slobodu, istinu i ljubav. Nema ništa skuplje od prećutane istine. I ništa snažnije od ljubavi. I ništa ljepše od slobode. 

Ne bojim se biti sama, jer nikad nisam. Ne bojim se ni besparice, ni siromaštva, ni nemanja, Sve sam to prošla, sve je to moje srce preživjelo i nije me slomilo. Ne bojim se ni izdaje prijatelja, oni za to i postoje. Ponekad mi ih bude žao jer znam koliko sam bila iskrena, i znam koliko sam davala a koliko dobila. Ali mi nije žao, Nekad je bilo. Danas znam da sam dobila neprocjenjivo iskustvo, i znam da u stvari nisam ništa ni izgubila. Ne možeš izgubiti prijatelja koji ti nikad to nije bio. Niti ljubav koja to nije bila. 

Srećna sam što sam imala koga da volim, i što znam da sam bila voljena, na ovaj ili onaj način. Neko bi rekao da su to porazi, da su to izgubljene godine, i promašene ljubavi. Možda bih i ja mogla tako da ih nazovem. Ali danas sam malo pametnija, za jedno zrno soli iz mora znanja. Danas znam da ništa nije bilo promašeno i da nisu godine izgubljene. Ja nisam ništa izgubila. Ne možeš biti gubitnik ako si nešto poklonio. A ja jesam. Srce, dušu i gromade sebe, Iskopavala sam te gromade kao u kamenolomu i dijelila okolo kao da je to prirodna stvar. 

Ne brini. Nosila sam i ja nekad maske, i krila se pod očajem riječi, i utapala tugu u vinu. Znala sam dobro i ja šta je D moll i svaki drugi oblik tuge i suza. Znala sam sve to. I nije mi žao što znam. To me vodilo, to me učilo da znam šta je sreća, kad je konačno nađem. Danas ne prosipam suze, već dijelim osmijehe. Ne patim uz muziku već pjevam na sav glas zato što to volim, iako nije zvuk za slušanje. Pjevam jer se radujem životu, i radujem se divnim danima koji dolaze. I prijateljstvima, i ljubavima. Njima najviše. 

Ponekad me sjeta uvije u svoje skute, kao u dimije, i ne umijem se odbraniti. Možda i ne želim. Ponekad, i mene zaboli stara rana, stara bol, ali za razliku od nekad - danas se suzama liječim. I nasmijem se nakon toga jer znam koliko sam srećna, znam koga imam uz sebe, i znam koliko snage treba da shvatiš da se vrijedan ljubavi. A jesi. Svi smo. 

Prestala sam da trčim za ljudima, da ih vučem da me pogledaju, da me zagrle, da budu prisutni u mom životu. Zalud je nekog siliti na to. Nemaju svi potrebu da se daju. Umjesto toga sam naučila kako da pratim svoje snove, da gradim svoje staze i da gledam u zvijezde, da tumačim vjetrove i da letim sa galebovima. Gradim svoj svijet i ne postavljam kapije. Neko prođe, neko napravi pustoš, neko se nastani doživotno. Stanarina se plaća, da budemo jasni. Osmijesima, iskrenošću i ljubavlju. I srećna sam. Jesam. I zavalna. Neizrecivo zahvalna.

Ne plašim se mraka, ni šamara, ni smrti se ne bojim. 

Bojim se samo da mi život neće biti dovoljan da naučim da jače volim. 

Onog nekog, kad ga jednom sretnem.