Monday, April 17, 2017

Neka se trnje plete gušće, nebo je tvoja prečica...

Kad jednom napustiš gnijezdo od trnja, kad te izbace na silu odatle, i okrenu ti leđa, ne pokušavaj nikad više da povratiš niti. Nećeš uspjeti. 
Tu više nikad nećeš pripadati. 
Uvijek ćeš biti samo prolaznik, gost, uljez. 
Bićeš neko ko remeti tuđe životne navike i raspored, neko ko upada u planove i uvijek ćeš biti jedno mjesto više za stolom na ručku. 
Mjesto koje drugi nisu tražili, mjesto koje su drugi popunili. Jer, izbacili su te. 
Odabrao si ostati živ uprkos svemu, boriti se za sebe, boriti se za svoje snove, odlučio si ne umrijeti na prašnjavoj poljani na kojoj su mislili da će kaktus od tebe nići. 
Ne znaju oni, nikad neće znati kako je lako biti svoj, i kako je teško biti sam. 
Ne znaju oni i nikad neće znati da ćeš uvijek znati put do gnijezda od trnja, ali da više nikad nećeš moći da zakoračiš u njega. 
Nevidljivi zidovi će stajati i spržiti tvoja krila ako pokušaš. 
Suze možeš proliti, rijeku od soli neisplakane napraviti, ali tamo više nema mjesta za tebe. 
Uvijek ćeš biti neko ko je samo tu u prolazu, ko ne pripada njihovim navikama, ko ne živi njihovim mehaničkim životima. 
Ti ćeš biti vrabac, goluždrav i pokisao i nećeš moći da se uklopiš u metalne slavuje u igrački na navijanje. 
Pjevaćeš svoju pjesmu, krvarićeš na trnju, kisnućeš ispod strehe, i boljeće te na kraju dana svako slomljeno perce. Ujutru, bićeš opet živ i nastavićeš da rasteš. 
Ti ćeš se u labuda pretvoriti, a oni će i dalje ostati sive metalne ptice sa kamenom u grudima. 
I svake godine u neko svoje vrijemem uželjećeš se da dođeš starim putem, da sletiš na obod i poželiš predah. Ništa neće biti isto. 
Uvijek ćeš biti gost, i uvijek ćeš biti čudan, i bićeš drugačiji, i to više nikad neće biti tvoj dom. 
Samoća će biti blagoslov, i ako nekad budeš imao svoje gnijezdo nećeš ga trnjem kititi. 
Sve će imati drugačiji ukus, i drugačiji miris, i sve će biti drugačije. 
I uveče, kad budeš tonuo u prve snove, vidjećeš na prozoru malog vrapca i znaćeš da si uvijek ostao željan onih koji ne znaju kako se voli. 
Oni se plaše drugačijeg. 
Oni žive po pravilima i stereotipima, oni nemaju grešku u genetskom kodu i na njih su se primili programi društva. 
Ti ćeš biti greška u sistemu, nećeš nigdje umjeti da pripadaš. 
Ti ćeš biti sve ono što drugi žele biti, ali se plaše. 
Plaše se jer lakše im je da žive programirani nego sami. 
Tužni su ti životi zarobljenih ljudi. 
Ja moja krila ne dam.

Tuesday, April 11, 2017

I da znas, tri sam banke potrosio a da nisam ni slutio da sve to tek prohuji s vihorom jednom zauvek

Šetam večeras podgoričkim ulicama i posmatram sva ta lica usamljenih ljudi starije generacije, onako gospodski sa šeširom na glavi šetaju svoje stare umorne misli od penzije do penzije, izvrću džepove pune prašine i nasmiju se svakom djetetu u prolazu. 
Kakvu li priču pričaju njihove bore i pjege na licu? 
Koliko li je bilo borbe? 
Da li su sami ostali sa djecom rasutom po Evropi i Americi, ostavljeni da zaudaraju na starost dok mi našu mladost besomučno raspiamo na rate. 
Miriše mi bol za njima. 
I tuga. 
I usamljenost, 
Ili to miriše za mnom patetika dok šetam psa, ili on mene. 
Ne znam gdje je ljubav nestala u ovim ulicama, 
Posmatram razigranu djecu i neke kobajagi parove kako se drže za ruke ozbiljnih lica i pretpostavljam da misle o stambenom kreditu i kolicima za bebu od hiljadu evra. 
Ja sam porasla u nekim polovnim sigurno, ako sam ikad i imala kolica. 
Ne postoje na slikama a nigdje nije ostao kostur od te uspomene, 
Ne znam. Nije ni važno. 
Na njihovim licima ne vidim ljubav i patetika raste iza mene. 
Prešla sam osam, devet kilometara i nigdje je nisam srela. 
Dok ovo kuckam u telefon (kasnije ću prekucati na blog) ispred muzeja umjetnosti, razara me pomisao da ću jednog dana i sama biti smežurana sa flekicama na licu i brkovima koje neću moći izdepilirati, možda mi neće biti ni važni. 
Biću i ja jedna od seniora koja će da živi od penzije i možda ču imati pedeset pet mački, možda neku djecu rasutu po svijetu iza kojih će mi ostati samo čežnja i pune ruke nostalgije. 
Biću i ja jedna od ovih usamljeni koje koračaju nekim neznanim ulicama, i pitam se - hoću li se sjećati ukusa ljubavi tada? 
Jer danas, ona mi miriše na belgijske vafle, miriše na čokoladu i oreo i san. 
Miriše na palačinke i traove ljubavi koja je izgleda bespovratno zbrisala iz grada i ostavila mi pregršt emocija i nepopunjenih praznina da pišem stihove i romane i u trideset drugoj budem senior u duši. 
Samo mi nedostaje paunovo pero da stavim  na šešir, i paukov miris uvučen u pamuk. 
Hoću li tada, kad budem isprana vremenom, i pohabana po uglovima, hoću li imati kome da pružim ruku, da se svađam s nekim zbog hladnih nogu i visokog pritiska. 
Hoću li imati svoj smežurani par u zoru? 
Ljudi prolaze, vidim površna prijateljstva, kolonu automobila, namrštena lica i robote koji ne znaju da je večeras pun mjesec, i da je idealno vrijeme za zanemariti probleme i rate i stanarinu. 
Proljeće je i vrijeme je za ljubav. 
Ako se nije i ona smjestila u starački dom.

Wednesday, April 5, 2017

Ja još uvijek umijem da poljubim nebo

Ućutala sam se. Zbog kiše. Zbog datuma. Zbog godine. Vidiš kako mi je lako da nađem izgovor za sve. Kao da mi je ikad bilo teško naći izgovor za živjeti. Za voljeti. Sad je strah u trendu. Ponovo se plašim. Pokušala sam toliko puta. Možda zaista ne umijem voljeti. Možda zaista očekujem previše. Kako da znam da je previše? Kako da znam koliko neko može da ti pruži? Koliko hoće da se da? Ima li neki tajni znak?

Umorile su me otrcane fraze, i tehnologija koja nas je sve zbližila a puno više razdvojila. I ta savremenost, ravnopravnost, ta jednakost sa muškarcima. Umorila su me dokazivanja drugima, i objašnjavanja zašto ne puštam ljude da mi priđu. Ljude puštam, ne i zveri. Kako da dozvolim opet da me rastrgnu? Ja još u sunce gledam i radujem se kad duga zaiskri na nebu, i još uvijek brojim zvijezde i sanjam. Ne znam kako da budem drugačija. Ne znam kako da budem kao ostali ljudi. Ni oni ne umiju da budu kao ja.
Još uvijek zaneseno lutam i sanjam. Još uvijek volim ničije pse. Još uvijek čitam i pišem. Meni je tako jednostavno reći "Idemo...". Drugi moraju da igraju igrice, da se testiraju, da se probaju, da traže sniženja i rasprodaje. Zakomplikovali su sve što je lijepo i napravili od toga strategiju i biznis. Ne umijem da se snađem. I izgubila sam se. I podigla zidove. Minirala puteve iza sebe. Da li je moguće da je romantika zbrisala iz grada, da je možda negdje usput umrla, sama, u prašini, pored puta? Da li je moguće da smo svi toliko polupani da smo zaboravili i kako je izgledala? Pamtiš li je ti?

Potpuno odrvenili, okamenjenih emocija, koračamo kroz ovaj život trošeći ga na provode, alkohol, zadimljene kafane, i kupovinu stvari koje nam nisu potrebne. Trošimo se na pogrešne ljude dok nam oni pravi ostaju željni pažnje. Trošimo dane i godine i uvijek "Imamo još vremena" sve dok ga ne bude bilo i već smo u nekom staračkom domu, ostavljeni od ostatka svijeta. Zamijeniće nas neke nove generacije koje smo sami odgajili, praznije i hladnije od nas samih. I kad budemo prah, neće biti važno što smo imali original cipele i gomilu nakita. Kome će to da pripadne? Ja ću moje knjige u nasledstvo da dam, ali kome ćeš ti iznošeni par cipela u kojima si đuskala do zore, i tu Armani košulju u kojoj si nekad tako dobro izgledao? Da li je to bilo važnije od držanja za ruke, od zagrljaja, od topline tijela, od plesa? 

Plašim se. Priznajem ti, zaista se plašim biti u blizini ljudi. Tražim skrivene poruke iza riječi, analiziram rečenice, pokrete, poglede. Sve rastavim u komadiće i pod mikroskopom moram da pregledam. Nestalo je spontanosti, i nestalo je želje da budem živa. Jer se plašim da će mi neko opet otkinuti parče srca, i odnijeti ga sa sobom i nikad se neće vratiti. Plaše me i oni kojima sama dam parče, i nikad mi ga ne vrate. Plaše me ovi grabljivci i krvoločne zveri od ljudi da nisam sigurna da smijem ikad više i pomisliti da volim. Da li postoje oni koji nisu zaraženi ovim ludilom? Postoje li oni koji romantiku održavaju na aparatima reanimirajući je poezijom, i nježnošću? Bojim se... Bojim se da ću i ja izumrijeti poput nje i neće imati ko da me spasi, neće imati ko da me ljubavlju vrati u život. Da li je to uopšte moguće?

Ne umijem voditi pregovore, i ne umijem praviti ugovore, i ne znam kako da pristanem da se uklopim u ovaj sumanuti svijet nastanjen predatorima. 
Ja još uvijek zvijezdama šapućem snove, i golicam ih maštom u toplim noćima, ali zna li još neko to? 
Zna li još neko da šeta bosonog po travi? 
Da pjeva radostan, da voli do iznemoglosti, da leži na krevetu i zamišlja nebo i crta sazvežđa po leđima... 
Zna li još neko da bude živ?

Friday, March 31, 2017

ko da sam i ja leteo s njim krilima teskim olovnim i video svet sakriven iza zlatnih oblaka



Kako izabrati u životu? Kako donijeti odluku i vjerovati da je to prava stvar za tebe?
Ljudi mi kažu - poslušaj instinkt.
Drugi mi kažu - budi racionalna. 
Neko treći kaže - Razmisli šta je bolje za tebe. 
Otkud ja znam šta je bolje za mene? Kako da znam u ovom suludom vremenu kad ti nije dozvoljeno ni da misliš, ni da dišeš, ni da budeš. 
Kako da znam da li je bolje da ostanem u zemlji u kojoj je sve politika i preporuka, ili da odem što dalje, da se ne osvrnem. 
Da budem jedna od onih koji su otišli.
Kako ti znaš? 
Dugo godina su me vodili strahovi kozjim stazama i stranputicama. 
Dugo godina nisam znala ko sam, i ko želim biti. Znala sam da sam čovjek i to mi je jedino bilo važno. 
Dugo godina nisam smjela da priznam da osjećam.
Dugo godina nisam smjela da progledam.
Sad, kad znam i ko sam, kad se ne plašim, kad sam slobodna da osjećam i kad se ne stidim da to i kažem, sad opet imam izbor. 
Ostati ovde, na kamenu kao korov, ili otići, zguliti svoju kožu sa leđa, i otići. 
Možda bih se vratila. Možda bih ostala.
Napustiti to što imam a ništa nemam. Otići. Otići. Biti slobodan. Širiti krila koja mi ovde konstantno podrezuju. 
Cijeli sam život željela biti slobodna. Letjeti nebom, vrištati, disati. Sve sam to željela. 
Vezali su me. Nekad u okove svakodnevnice, nekad u predrasude, nekad u svoje vizije, ali nikad u moje sopstvene želje. 
Nekad nisam ni imala hrabrosti da napravim prvi korak, da ostavim sve one koje znam, da ostavim sve koje nemam, da ostavim uspomene, sebe onu od prije. Nisam smjela, priznajem. 
I opet se plašim. Plašim se izgubiti ovo što nemam i otići da budem nebo. 
Plašiš li se ti? Plašiš li se poći, biti svoj, biti tuđi, biti sve što nikad nisi? 
Plašiš li se da ćeš pogriješiti, plaši li te sigurnost koju sada imaš?
Nikad nisam bila dobra u donošenju odluka. 
Rijetko sam sama odlučivala, uvijek su drugi povlačili konce. Uvijek su postojali uslovi, vezivanje, sputavanje. Zagnjuriti glavu u pijesak i obući ludačku košulju da se slučajno ne oslobodim. 
Zar sloboda toliko plaši ljude?
Hoću li znati da budem slobodna?
Nebo je svuda nebo, i sunce je svuda sunce. U grudima svi imamo srce. Ljudi smo svuda. Valjda jesmo. 
Svrbe me krila svezana. Svrbi me let. 

Sunday, March 26, 2017

Jer već sam previše star da brojim zvezde...

Prosla je jos jedna godina u kojoj se nisi oženio tražeći savršenu ženu nalik svojoj majci, koja će te držati kao malo vode na dlanu i trpiti sva tvoja raspoloženja, bez umijeća da joj pokažeš koliko je voliš, jer si muškarac. 
Još jedna godina u kojoj si sam bez srca trošeći svoju zrelost na površne žene koje u tebi ne vide ništa više osim vlasnika i priliku. 
A šta ja mogu znati o tome? 
Ja sam prosto išetala iz neke bajke i potpuno se izgubila u ovom naprasnom ludilu koje je zahvatilo svijet. 
Nisi ti ni bio čovjek za snove. 
Bila je to prevelika doza ludila za tebe običnog. 
Pa šta, pišem opet o tebi i to nije zato što mi ti nedostaješ. 
Ne, ne fališ mi ti. 
Ja mi falim. 
Nisi ti umio da prepoznaš odbjeglu uspavanku u mojim stihovima i moje naivne teme kako je svijet otišao do đavola i kako je ljubav dovoljna za brak. 
Nisi znao ni da čuješ samoću koja je vrištala kad sam ti rekla da ne želim svadbu jer nemam koga da pozovem na nju. 
Ti imaš. 
Tvoj brat je spremio cijeli arsenal i bombe samo da se oženiš. 
Daleko bilo da je to neko ko tebi odgovara i koga ti izabereš da voliš. 
Neće se pucati ni ove godine jer niko neće biti dovoljno jeftin za tvoj novčanik i dovoljno dobar za njegovu pohlepu. 
Ne znaš ti šta je ljubav. 
Ostavio si je u nekom groblju, i od tada si se i sam u kost pretvorio. 
Ne žalim zbog nas. 
Mi nismo moglj ni biti više od želje, znali smo oboje, ali smo se pretvarali da je čudo moguće. 
Žalim zbog tebe jer si izgubio opet, jer si ostao sam - opet. 
Sad nema ni smisla tražiti ljuvav. 
Sad samo možeš pokušati da nađeš kopiju svojih godina, nekog da posuši pločice nakon tuširanja i ko neće da ti uprlja posteljinu svim svojim mirisima; neku koja se neće crveniti pred tobom jer su joj oni dani u mjesecu došli ranije. 
Dođavola, ona možda neće ni mati one dane. 
Kad bi samo znao šta je ljubav. 
Kad bi znao samo koliko mi tužno zvuči tvoja samoća. 
Ne fališ mi, čak ni džemperu ne fališ više. 
Navikao se na moje vlasništvo. 
Ti ionako ne umiješ da čuvaš svoje stvari, mada si srce naučio čuvati. 
Njega ne bi ni umio trošiti, ogrezao u svojoj usamljenosti toliko da i ne primjećuješ kako tužno zvuči ljubav sa tvojih usana. 
Ja sam i dalje u svojoj iščašenoj bajci. 
Ne čekam te. 
Al pomislim na tebe. 
Jer prošla je još jedna godina u kojoj si sam. 
I nisi shvatio šta je ljubav. 
Samo kost je ostala. 
A i nju će gladni psi razgrabiti.

Wednesday, March 22, 2017

Tako to biva, kad se previše sniva...

Svakog dana kad uključim računar pojavi se na ekranu fotografija na kojoj sam imala svega 2 godine i na kojoj smo ja i moja sestra i roditelji. 
Mladi, puni života, ljubavi, sa jelkom u pozadini. 
Porodična idila koja je postojala i koja se nikad više neće vratiti jer pojele su nas godine, razdvojili nas putevi, osamila nas tehnologija i napredni vijek. 
I sinoć, ostala mi je ta fotografija da igra u zenicama dugo nakon što sam sklopila oči. 
Sanjala sam selo svog djetinjstva, i nas djecu kako jurimo svice. 
Nismo ni slutili da ćemo godinama kasnije biti tako razdvojeni i tako daleko, nepoznati jedni drugima. tehnološki povezani, ali srcima udaljeni. 
Svak sa svojom porodicom, svojim borbama, svako u svom ćošku planete. 
Možda se sastanemo na nekoj sahrani kad među oblake pošaljemo najvoljenije, i možda budemo razgovarali učitivo, s poštovanjem, kao odrasli ljudi zaboravljajući da smo bili djeca. 
Poljubićemo se u obraz dva puta, neki se možda jače zagrliti.
"Kako ide posao?" "Dobro. Kod tebe?"
"Ide dobro. Familija dobro?" "Jesu jesu, hvala. Tvoji?"
"Isto."
I pogledaćemo oko sebe tražeći izlaz jer nemamo o čemu razgovarati. 
Jer smo zaboravili djetinjstvo.
Odrasli smo i zaboravili da smo se jurili bosi po travi, kupali u hladnoj rijeci kojoj sam zaboravila ime. 
Naša se djeca neće poznavati i znaće iz priča da su nekad postojali klinci u jednoj zabiti svijeta, otrgnuta od života, i neće nam vjerovati da nas je bila puna kuća koja je danas ostala potpuno sama, i umorna, prepuna naseg smijeha da odzvanja u njoj.
Čujemo se ponekad, grlimo se stikerima, čestitamo praznike i rođendane, lajkujemo fotografije i ponekad poželim da ih mogu izvući iz tih elektronskih fajlova i gomile podataka, i da ih zagrlim onako jako, ljudski, kako sestre već znaju grliti. 
Voljela bih da mogu nekad oživjeti sjenke na zidu i okružiti se ljudima koji su moji, ali život je postao tužno igralište u kojem sve manje imamo vremena za predah i jedni za druge. 
Ali razumijem, ili bar pokušavam razumjeti. 
Još uvijek imam ožiljak na koljenu od pada dok smo se ja i brat jurili po travi.
Voljela bih da se možemo sastaviti nekad, u nekoj drugačijoj prilici, zato jer tako hoćemo, jer želimo, jer nedostajemo jedni drugima. 
Da tu ljubav nakalemimo na djecu, da im je u krv urežemo. 
A nedostaju mi. 
Da se možda na nekoj Novoj godini izljubimo kao da nikad nismo prestali biti djeca. 
Otuđilo nas je vrijeme, trka sa životom, borba za opstankom, podijelile nas granice, rasuli se kroz zemlje i danas, kad smo svi sami svoji i živimo nekim potpuno drugačijim životima, danas smo stranci koje veže ista krv, i vjerujem, ista nostalgija za djetinjstvom. 
Voljela bih da je drugačije. 
Da tehnologija nije napredovala i da smo mogli ostati toliko blizu jedni drugih. 
Voljela bih da smo još dugo mogli biti djeca koja love svice i beru pečurke. 
Voljela bih toliko toga a evo nas danas, svako na svojoj strani svijeta, nadajući se da ćemo se nekad možda ponovo okupiti u staroj kući u kojoj su ostali mirisi gurabija upijeni u zidove. 
Ne znam, možda i njima nedostaje sve to. 
Možda sam ponekad i sama udaljena od sjećanja. 
Od nekih možda previše očekujem jer mene su knjige iskvarile.
Mnoge od njih nisam vidjela i po dvadeset godina. 
Svi imaju svoje porodice. 
Ja nemam, i možda baš zato ne znam zašto nas je vrijeme pojelo. 
Svejedno, oni su moji, ma koliko godina da prođe. 
I da se ne više nikad ne vidimo, opet će ostati moji, tu, blizu srca, zbog djetinjstva. 
Zbog svitaca. 
Dobro, možda malo i zbog ljubavi. 

Wednesday, March 15, 2017

A moj peščani sat troši mnogo više nego ranije...

Nekad, kad odlučim razmišljati, i kad potonem u svoje dubine bez vazduha, bude me sramota od sebe što sam toliko vremena posvetila drugima, a sebi najmanje. Bude me sramota jer sam sebe tako malo voljela dok sam druge u nebo dizala. Uvijek su me progonile one rečenice kojim su nas programirali: 
"Štedi. 
Čuvaj ovo za neku posebnu priliku. 
Čuvaj novac za stare dane. Za crne dane. Za bilo kakve dane koji tek dolaze." itd.
Zbog tih usađenih programa danas znam da uštedim novac, ali ne i ljude. Svakog mjeseca, čuvam ga na posebnom računu, i ko zna, možda će nekad koristiti za nešto. Imam neku haljinu kupljenu za jednu Novu godinu, i igrom slučaja nisam je obukla. Sačuvala sam je za neku novu posebnu priliku. Još uvijek na njoj stoji etiketa. Imam i jednu flašu vina dobijenu kad sam diplomirala drugi put. Čuvala sam je za neku specijalnu priliku, za slavlje neko možda. Sad nisam sigurna da ću imati s kim da je podijelim. 

Jer vidiš, u životu su nekad postojale specijalne prilike, kad se nije svako veče izlazilo, kad nisu postojale umjetničke fotografije, kad se vodilo računa o ponašanju, poštovanju, i kad je bilo važno da imaš nešto novca sa strane, neka, nek se nađe. Danas kad je sve kič i šund, kad je sve perje, i kad je važno samo to kako izgledaš, a ne ono što nosiš unutra, danas više te specijalne prilike ne postoje. Danas je svaki trenutak specijalna prilika, jer u ovo vrijeme napredovanja bolesti, zagađenja i masovnog ludila, nikad ne možeš znati koji dan ti je poslednji. Nema potrebe za štednjom, sve je na rate, i sve je na kredit. Gine se i ubija, ne mari se za život, i nije važno šta nosiš u duši - važno je šta nosiš na sebi. Ja još uvijek zaostajem. 

Sramota me od mene jer sam toliko sebe potrošila na druge a na sebe tako malo. I ostala sam uskraćena za sopstvenu pažnju, za luksuz sopstvene ljubavi. Postala sam nemarna, i nije mi više važno da se dokazujem ljudima. U međuvremenu sam prestala i sebi da se dokazujem. Život me pregazio nemilosrdno i ostavio me, kao da sam prošlogodišnji trend. I ja sam to prihvatila. Zanemarila sam propala prijateljstva, i prekinute rodbinske veze, zanemarila sam cijeli svijet i prigrlila sam sebe, golu, i oskudnu. Razgrabljenih emocija i rasturene pažnje, ne marim za specijalne prilike. Ni specijalne haljine. Danas moram da naučim da marim za sebe. 

Negdje tako usput sam zaboravila kako izgleda razmaziti sebe jer sam oduvijek druge mazila. Danas, potpuno potrošena, ne umijem voljeti, ne umijem se prepustiti, jer sam plaćala školu života svojim srcem i svojom iskrpljenom dušom. Danas, imam svoj mir, i dalje imam štedni račun u banci, mnogo manje prijatelja, onu flašu vina i novu haljinu. Sumnjam da ću imati priliku da je ikad obučem. Sumnjam da će postojati prilika da toj flaši ugledam dno. Sumnjam da je išta vrijedilo. Jer čuvajući se za te specijalne prilike zaboravila sam za šta se čuvam i negdje usput, ostala sam uskraćeni sebi za sebe. Ostala sam lijena da sebe volim, jer ta ljubav će mi trebati za neku specijalnu priliku. I tu smo gdje jesmo. Ja i moje ogoljeno srce.