Friday, May 12, 2017

"Groblje zaboravljenih knjiga", Karlos Ruis (Z)Safon


Pola kutije Medelinih štrudli kasnije, uz jednu od dragih pjesama i dok sam još pod utiscima. Prethodnih desetak dana sam provela družeći se sa Hulijanom Karašom, Davidom Martinom, Alisom Gris i nevjerovatnim Ferminom. Desetak predivnih dana ispunjennih pustolovinama i misterijom, potpuno prilijepljena za korice. 

Biblioteke su oduvijek bile moja slabost. Našu gradsku biblioteku sam pročitala par puta dok je nisu preselili na 2km od grada i dok se nisam iselila iz istog. Nikad mi se bviše nije dalo da se učlanim u neku od biblioteka u gradovima u kojima sam živjela. Željela sam imati svoju sopstvenu. Dok sam čitala serijal, poželjela sam baš jednu takvu izgubljenu biblioteku. Poželjela sam imati malo više vremena da stignem da pročitam cijelu onu listu "to read" na Goodreads-u koju sam napravila i koju iz dana u dan dopunjavam naslovima znajući da se većina od toga neće nikad prevesti na ovaj naš jezik i da ću morati da čitam na engleskom. Samo malo više vremena mi treba. 

Dosta dugo sam samostalna i prosto mi je draže da kupim par knjiga mjesečno nego patike ili parče garderobe. Možda to nije dobro, ali s patikama ne mogu nikad doživjeti ono što mogu dok čitam. A ovaj serijal je vrijedniji i od omiljenih Skečersica. 

Neću da prepričavam o čemu se radi u knigama, svi su to prije mene uradili toliko puta. Ja se uvijek baziram na osjećajima pa tako ni ovaj misteriozni triler neće biti drugačiji. Jer izazvao je u meni jezu i smijeh, i zavisnost. Jer vidiš, svaka porodica (posebno na Balkanu) ima svoje tajne koje ne želi nikom reći, koje se čuvaju ispod tepiha i ma koliko da je danas sve normalno, ipak se ćuti o tome, a kamo sreće da se još i piše. Da ima više hrabrih i sposobnih ljudi, iz svake porodične priče mogli bi naučiti nešto, nešto što bi nam pomoglo da se lakše izborimo sa životom. Valjda bi pomoglo. 

Kao i uvijek, ja koja nepopravljivo vjerujem i maštam o ljubavi ne mogu da ne primjetim koliko je i ovde protkano ljubavnih niti kroz cijelu priču. Ljubav kao ultimativini vodič za greške, ali i za hrabre stvari. Svaki oblik ljubavi. Možda ljubav zaista postoji samo u knjigama i ako je tako onda ću ostati vječni zaljubljenik u papirne sonete i satkane tajne između korica. 

Nije ovaj serijal ni malo drugačiji po tom pitanju. I ovde sam pročitala da je ljubav opasna stvar, da se zbog nje čine nemoguće stvari, ali da pogrešne ambicije mogu da nas odvedu u ambis, da pohlepa i podvala imaju svoju cijenu, i da niko, ali baš niko, nije imun na dobrotu i istinu. Kao i svuda, još jedna tajna između redova, a to je da je politika kučka koja te svakog trena može ujesti i da "nož nikad ne dolazi sprijeda, već uvijek u leđa i to uz zagrljaj". 

Biti pisac je umjetnost. Zanat koji se stalno uči i ne znam kako drugi mogu zamisliti svoj život bez knjiga, ali moj bi bio apsolutno besmislen. Možda je to moja sudbina, možda je to moja svrha na ovom svijetu. Da volim i čitam. Da vjerujem u ono što su svi zaboravili. 

Kad bi kod nas postojalo Groblje zaboravljenih knjiga tražila bih da me trajno presele u njega. Da me tu nastane, da tu boravim, da budem i sama papir i mastilo, i ko zna, možda se usudim objaviti svoju priču, možda osim stihova ispletem i ja neku paučinu unutar romana. Možda. Do tada, ipak, držim se serijala na koje sam totalno navučena. 

Još uvijek nisam nastavila Outlander-a a već sam počela Gospodstvenog nitkova. Hmmm biće ovo serijsko ljeto. 

Thursday, May 11, 2017

Umorni anđeli su samo malo rašminkani

"Zašto ćutiš?"
"Umorna sam."
"Od obaveza?"
"Od usamljenosti."
"Nisi umorna. Samo si sama."

Odjeknuše riječi i sudarih se sa sopstvenim zidom. Sama sam. Kako se to dođavola desilo? I zašto se desilo? Jesam li zaista umorna od spavanja na pola kreveta, od ručka za jedno, jedne šolje kafe ujutro? Da li sam zaista toliko sama da sam umorna od disanja?
Ja sam to izabrala. Između dva zla odabrala sam ovo manje,i gledajući u taj zid sa kojeg se mrtve suze slivaju poput crnog meda, nisam sigurna da li sam izabrala dobro. Jesam li mogla da se rasparam i da budem ono što su očekivali od mene? Ili sam se u šatoru ispod stola oblikovala po knjigama koje sam tako gladno čitala. Za koji korijen otrovnog bršljana sam zapela pa danas izgubljeno lutam bez ikakve šanse da se vratim nazad, da pokupam ponovo. Da li bih i htjela?

Šator sam zamijenila iznajmljenim stanom, koji miriše na mene, na kuhinju i začine, na dvije potpuno iščašene i razmažene mačke. Godine su prozujale i umjesto trogodišnjeg djeteta, sad imam trideset i nešto, ali i dalje u meni tinja vatra djeteta. Grad sam promijenila. Jedino što je ostalo isto su knjige. Srce poraslo za koji broj, žulja me često u grudima, sputano i umotano u trn. Sa jedne strane kaktus, sa druge čičak, dva telohranitelja koja me podsjećaju svojim bockanjem da sam živa. Pored srca kovčeg koji preliva od emocija i ljubavi. Sehara mojih snova. 

Hoću li je ikad više otvoriti? Hoću li umjeti nekom pokloniti sve to što tu čuvam kao djevojačku spremu, lični ručni rad i sitan vez na okovratniku. Bez rukava košulje, i bijeli čaršavi uvezani crvenim nitima moje krvi. Jer bez krvi ništa ne vrijedi. Jer bez nje sam samo porcelansak marioneta u pozorištu uplašenih. 

Sama sam. Odzvanja eho u stanu. Jer tako sam odabrala. jer ne mogu da se trošim uzalud na sve one koji za ljubav nisu čuli, na sve one koji je nisu osjetili, na sve one koji nikad nisu voljeli. Odabrala sam kvalitetnu samoću, prije nego ubuđale cipele koje stoje ipred vrata čekajući dame odvedu dalje od površnih ljudi, od onih kojima je važno ispeglano lice. Meni su važniji oni izgužvani čaršavi. 

Umorna sam, jesam. Iscrpljena od činjenice da sam zastrašujuća i da se od mene pobjegne na sam pomen knjiga i mački. To je postao sinonim za ovakve kao ja, za nas koji ne pristajemo na manje od ljubavi, ludila, strasti i vriska. I tako zaćutim. Jer sam umorna od objašnjavanja zašto nemam tv, zašto kupujem knjige, zašto sam vegan, zašto imam mačke, zašto nosim baletanke, zašto se kupam vrućom vodom, zašto i zašto i zašto i zašto... Dosta mi je onih koji su puni predrasuda kao da postoji generisan kod za normalno. I zato sam zaćutala.

Izgleda da sam pronašla i otrovno trnje. Pa i mogla bih prespavati ove ljude, ako je od njih išta i ostalo. 

Wednesday, May 3, 2017

Postoji reč koja vredi tek kad se odćuti..

Znam jednog čovjeka. U mnogim mojim pričama zvala sam ga MrRight. U svim mojim pjesmama je on moje nedostajanje. Onaj koji me obilježio svojim postojanjem. Kao čovjek. Kao prijatelj. Kao muškarac. On, u kog ću vječno ostati zaljubljena, ili bar u sjećanje na njega. Na nas. Moja čežnja koju čuvam ispod kože, u jednom tajnom pretincu, i ne otvaram. Ćutim ga i nedostajem ga stihovima. 

Pustio me da budem svoja, da budem nečija, da budem bilo čija samo ne njegova. Jer lakše je voljeti me tuđu nego obožavati kao svoju. Vezao me svojim prijateljstvom, da od njega nikad ne mogu ozdraviti. Bio je moja snaga kad je nisam imala. Bio je moj dom kad ga nisam imala nigdje. Bio je čovjek uprkos mojim suzama zbog njega. Bila sam i ostala ime njegovog straha. Bila sam želja i ostala sam uzdah. Neko ko se svakog dana moli za njegovu sreću. Važna mi je. 

Važno mi je da je njegova silueta prisutna u životu makar i kao jedan jedini otkucaj srca, makar i kao pogled, makar i tuđi. Mi najbolje znamo šta smo u neizgovorenim osmijesima. Danas nije srećan. I znam da to boli iako mi kažu da ja ne mogu znati jer šta ja znam o gubitku, šta ja znam koja sam svoje srce i svoj život iz sebe krvavim rukama iščupala i zgazila u istu tu lokvu krvi. Šta mogu ja znati o praznini koja ostane nakon toga, koja te zagrli ko vrata i ne da ti da pričaš. Samo poželiš da ćutiš, da dišeš, da ne odumreš jer drugima trebaš. A tako bi lako legao na površinu mora i pustio se da utoneš u mir. Šta znam ja o tome? 

Možda ništa, ali znam da bih taj njegov bezdan u sebe preselila. Kod mene bi se lako nastanio, kod mene bi iščezao u crnilu, samo da On bude dobro. Samo da njemu ne trnu prsti od stegnute pesnice kojom bi razbio zid. Jer boli me njegova bol. Jer se nakačila na ovu moju. Jer ga poznajem. Jer ga znam. Jer ga osjećam. Danima već pokušavam da ga pozovem, da me nemir u stopalima pusti, jer osjećam. I bilo je dovoljno da čujem glas koji se davi u vrtlogu mraka. Znam ja i te kako. 

Kažu mi da moje srce nije ni bilo živo kad sam ga pregrizla ali zar to čini bol manjom? Zar to čini presudu lakšom? Zar to nije srce satkano od mojih suza i želja, od snoviđenja, i na kraju nožem iskidano? Zar ima razlike? Ta će bol uvijek da boli. Ta će bol i njemu da postavi živu ogradu oko srca. Ta potisnuta jeka će i njemu da podvali amneziju. Ako mu dozvolim. 

Toliko bih mu toga rekla, ali ne smijem da oskrnavim tišinu u koju se zatvorio. Izrecitovala bih mu hiljadu stihova o patnji i suzama natopila svaku njegovu poru na vratu. Samo da njega ne boli. Samo da zna da ima svoju stijenu. Jer tolika je ljubav kojom ga volim i toliko je nedostajanje kojim ga čeznem. Ta ljubav koja me označila. Taj čovjek koji me žigosao. 

Tuesday, May 2, 2017

Isprale me suze i ostala je trava, neke ptice i glatki kamen namjesto zenica

Provela sam tri dana uživajući u knjigama (S)Zafona, gutajući jednu priču od 450 stranica u 24h, i prelazeći odmah na sledeći dio. Tri dana u donjem vešu, pospana i opčinjena slobodnim vremenom koje sam posvetila sebi. I ljudima s kojim mi je prijatno pričati iako ne znaju razumjeti moje postupke i stavove koji proizilaze isključivo iz mog samostalnog života. Tri dana slušajući samo muziku od koje mi krv ključa i evo me sada, sa čašom vina i poluotvorenom knjigom "Igra anđela", sa jednom mačkom na terasi, a drugom na krilu, sa blaženim osmijehom na usnama i shvatam...

Slobodna sam. Slobodna od one očajničke potrebe i želje koja me tako dugo progonila. Slobodna od pitanja šta je ispravno a šta pogrešno. Postoji li uopšte nešto takvo? Ko može da mi kaže da je pogrešno to što sam srećna i kad sam sama? Svi biramo svoje. Ko sam ja da sudim drugima na njihovim izborima? Možda je bolesno, možda je očajno, možda je poziv u pomoć... Moji su krici bili takvi. Moje su stranputice bile samo pokušaji pronalaženja sebe ili bar ostataka koji su se krunili od mene dok sam koračala putevima. Možda su bile greške, možda su bile prave stvari. Sad je to samo dobra priča za logorsku vatru srca. 

Danas, posle ovog mini odmora, mogu da kažem da nisam mislila na Procjenitelja. Ni na potrebu da me neko razumije, ovakvu zapetljanu da me odmrsi, ni da saosjeća sa mojom patetikom dok se i sam u nju ne pretvori. Možda je zbog sunca koje je cijela tri dana vodilo ljubav sa mojom kožom. Ko zna, ali možda sam konačno sazrela i procvjetala u ovom maju koji je mnogima samo usamljeni potez četkice na platnu vremena. Možda je neki cvijet mog kaktusa procvjetao. Maslačak odnio neke želje. Zar je i važno? Šta tebe pokreće? Šta tebe ispunjava? Da li smiješ biti sam? Tri dana, sam sa sobom, sa svojim zidovima u svojoj samici, u svojoj tvrđavi. Smiješ li se pogledati u ogledalo i konačno vidjeti avet koja te posmatra sa druge strane. Smiješ li joj reći da ide?

Usudila sam se. Ne pitaj me kako, ne znam. Vidjela sam sebe, sa srcem krvavim pod nogama dok mi drugo niče u grudima. I znala sam - koliko god puta ga istrgla iz grudi, koliko god puta ljudske zvijeri nahranila sa njim, meni će uvijek novo srce nići. Jer sam čovjek. Jer vjerujem. Jer volim. I ne plašim se više. 

Shvatila sam da se ne plašim ćutanja telefona, ni praznog dlana ruke, ni praznog mjesta pored mene u bioskopu. Ne plaše me predrasude onih kojima se tijelo pretvorilo u namještaj, i kojima je život samo obaveza, robovanje kreditima i bankama. Ja sam svoj život pretvorila u let. Ne plaši me samoća, ona nije simbol za tugu. Treba biti hrabar pa biti srećan sa sobom. 

Nisam nigdje putovala u ova tri dana osim u maštu. A i to je neki put. Bila sam u zagrljajima sa svojim emocijama. tražila sam ih po hridima koje su se obrušile na mene. Mislila sam da sam i ja izgorela i nestala poput prvomajskih vatri. Ali ako i jesam bila pepeo, iz njega sam se opet rodila i nisam se ni jednog trenutka uplašila zidova oko sebe. Nisam ih ni srušila, jer to je moje utočište. Mjesto na kom mogu ostati danima u donjem vešu i rasute kose poput behara na travi. Tu mogu da se okupam u svojoj soli, da istrljam sve te rane koje su boljele, da zagladim ožiljke i onda opet da poletim. Smiješ li ti skinuti maske? Smiješ li reći da se ne plašiš? Priznajem, ostali su tragovi straha po ćoškovima i još uvijek mašem metlom ka njima i plašim ih, polivam ih nekom vodom nad kojom sam izgovorila bajalicu i nasmijala se iznad nje. Možda se uplaše ti miševi moje slabosti i pobjegnu. Nisam nikad odustala od borbe sa sobom. Jesi li se ti predao? Posustaješ li? Gdje si se tješio ovih dana?

Sunday, April 30, 2017

Moj dom je tek maleni svitac na nebeskoj pučini

Ponovo je neko veče i ponovo ja pored nadgrobnih ploča izmaklih sjećanja. Ne znam šta opet tražim tu na zatvorenom polju koje sam opasala sopstvenm venama. Ne znam šta sam došla da iskopam. Možda sam se samo preplašila od svijeta. Možda sam samo umorna i došla sam leći na tu hladnu zemlju ugasllih emocija. Leći i pustiti da isteče iz mene sve blokirano, sve ono što sam zanemarila. A vjetrovi i dalje duvaju kroz mene. Nepopunjene praznine i dalje stoje, i vrište kroz mene odjeci nekih prošlih dana. 

Čega se imam i sjećati? Zašto? Zar bih imala još nešto da izgubim u životi? Čega se to toliko plašim da sam došla na ugašenu majsku vatru da tražim odgovore? 

Ne mogu biti rastrgnuta jednim poljupcem. Ne mogu biti ni više živa nego što sam. Znam šta leži u toj zemlji i ne smijem ni pokušati da se iskopam. Spuštam neko poljsko cvijeće na hladnu zemlju, tu na mjestu gdje su ogrebotine još sveže. Nisam ja tražila da se oživim.  Nisam tražila ni da čujem jeku u grudima. 
I dobro, sad je zaječalo sve, odzvonile su limene kante umjesto truba i dosta je. 
Shvatila sam poruku. I ne moram ništa dalje od toga da znam. 

Zatvorila sam se u svijet. U ljude. Tu sam se tako dobro sakrila, i nemam namjeru da se ponovo skinem pod suncem i da šetam bosa, puštene kose, raširenih krila. Ne mogu. Pusti mi krila moja, neka ih, dovoljno im je što su nikla, nisu još jaka za let. 

Znam, djelujem zastrašujuće u sjenci sopstvene iskrenosti. Plaše se od mene, plaše se biti pored mene jer osjećam, jer mi je srce ili bar ono što ja zovem srcem i što pokazujem drugima, otvoreno, izloženo. Šta bih ja i mogla da sakrijem? Zbog čega bih? Zato sam i pobjegla među ljude. Tu svi misle da je to samo fol. I onda me ne diraju, ne grizu me, ne pokušavaju da me slome. Ko bi slomio nekog od krpa spojenog, zakrpljenog.

Pitam se, koliko dugo možeš da budeš razvučen na dijelove i pokidan na sitne niti? Koliko dugo možeš tako razvejan da budeš, a da se ne sastaviš, da ne poželiš da pripadaš? 
Ležim na spečenoj zemlji svojih zenica jer kiše nema, ni boli nema. Samo prašina koja se širi. 
Ležim tu i pitam se koliko još dugo mogu ostati zakopana u sopstvenim alejama besmisla. Hoće li iko ikada umjeti da me pronađe, da mi srce presadi? 
Kao da sam zagrizla otrovnu jabuku koju su mi podvalili. 
Stoji mi tu u grlu parče srca i ne mogu da se probudim. 
Ni snage za snove nemam. Samo postojim. 
Ne sanjam. Samo jesam. 
A to je malo. Znam. To nije u redu. 
Ali ja bolje od toga sama ne umijem. 

Friday, April 28, 2017

Sve ređe se usuđujem da zaronim u sebe... Jer tamo zagluvim...

Sretneš nekog slučajno. 
Izblamiraš se sam, ili te možda pas obruka, možda te namjerno povede neka nevidljiva ruka ka tom parkingu. Sretneš i hipnotišeš se. 
Ne znaš ni kad si pristao da piješ bijelo vino ni kad si počeo jesti jagode, a ono već si poljubljen, i zgrče ti se prsti na nogama i trnu ti zubi. 
U očima ti sija neonski znak i iznad glave umjesto oreola piše "Bježi". 
Bježi u mrak. Zgrabi to malo što je ostalo od tebe, strpaj u džak, baci u podrum, ugasi svijeće i ćuti. 
Bježi. 

Minirano je to polje, minirane su te zamke, nastradćeš a ni osjetiti nećeš. Nema mape, nema uputusva, i nema nazad. Kad zakoračiš jednom na obrušenu zemlju sve što možeš jeste da balansiraš stopalima i nadaš se da nećeš nagaziti na meko tlo i propasti. Ponovo. Bez krila, jer nisu u upotrebi. Stoje okačena na ulazu u stan, sa desne strane. Služe za ponekad obrisati prašinu sa tijela. I ne pomišljaš da ih uzmeš i možda da poletiš. 

Ne vjeruješ u slučajnosti. Ne vjeruješ u letove. I ne vjeruješ da može taj bezdan u tebi da se zatrpa. Srodna duša? Kako da znaš? Ne možeš nekom na parkingu otvoriti grudi, rascijepati košulju i početi da njuškaš i čačkaš tražeći znake prepoznavanja. Kako da znaš dođavola? Gdje se to osjeti? U koštanoj srži, u malom prstu, među trepavicama? Gdje ti ugrade taj kod raspoznavanja? Ja samo osjećam paniku kako odzvanja mojim prazninama. I potrebu da pobjegnem. Da se zavežem lancima za zid, da se upakujem u kartonski paket, da usta zalijepim i da ćutim. Hoću li tako biti sigurna? 

Gledaš čovjeka i u njemu ne vidiš ništa loše. 
Vidiš nekog ko je možda lud kao ti, iako se ti kriješ u kostimu dobrote. 
Vidiš nekog ko ne gubi vrijeme, iako je tvoje razbacano na nedostajanje i nesanicu. 
Vidiš nekog ko se ne plaši tvoje snage, ko te ćuti i procjenjuje, iako si ti zamršena u sopstvene snove, i ne možeš sakriti emociju ni strast ni magnetizam, ni sebe više ne umiješ kamuflirati u svijet. Zaražena iskrenošću i trapavošću. 
Vidiš nekog priordnog, i običnog a opet sve u tebi vrišti i ide ka nazad, kao u usporenom filmu. 
Ne znam kako vi osjećate, i kako vi pobjegnete. Miniraš li se željom? Lažeš li sebe da možeš sam? Da si srećan sam? 
Moj mali kaktus je sveo, obrastao u čičak i trn. Potpuno zakržljala zemlja, i nerodna. A opet je vazduh zamirisao na procvat nevolje.

Stojim i dalje vezana za stopalo. Ponekad sjednem na sasušenu zemlju, i dišem. Ne vjerujem u slučajnosti.  Vjerujem u ovo što odzvanja u meni. Nije ljubav nikad bila moj problem. Ni igra. Ni ples. Problem mi je što ne znam gdje su mi ključevi od sebe. 

Wednesday, April 26, 2017

I nisam kadar švindlati, za sobom skele paliti da silom steknem nekog kom ću faliti

Jutro, proljeće, i moja rasuta kosa po krevetu. Ne ustaje mi se danas, ali moram natrag u život. U posao koji sam na čudan način zavoljela, koji mi se primio u zemlji snova i tu sam gdje sam. Među ljude koji su mi na neobičan način postali dragi sa svojim spletkama, osmijesima, i iskrzanim licima. Sad sam tu. Sad konačno znam. 

Trebalo mi je trideset godina da naučim da u životu ne možeš uvijek da računaš na sve ljude koje upoznaš. Ja sam im vjerovala. Davala šanse. Govorila da sam možda ja pogriješila, sa svojom impulsivnom stranom koja eksplodira u naletu emocija. Možda je i moja tvrdoglavost negdje zakočila, ali srce me uvijek vodilo i nisam htjela protiv sebe. Dugo sam godina išla protiv onog što osjećam, silovala svoju dušu, mučila tijelo samo da ne povrijedim ljude. Moje ljude. Mislila sam da su moji. A ono se pokazalo da gledam u pogrešne zvijezde. Konačno sam juče shvatila. 

Znaš, kad u životu padneš, i kad ližeš svoje rane, nije ti mnogo važno da li će neko da te dodatno izgebe, ili će ti pomoći da se ušiješ i ustaneš. Lijepo je kad ti pomognu, ali je uvijek lakše suzama se isprati u tišini i samoći. Meni je tako bar bilo. Znala sam da imam par brojeva telefona onih koje mogu da pozovem, da im ispričam. Znala sam da bi razumjeli. Nikad nisam zvala. To su moje rane, i to je moja bol, i ne znam koliko vremena će mi trebati, ali ustaću. Trebalo mi je trideset godina da shvatim da je puno važnije ko je pored tebe kad si radostan i ponosan. Dugo mi je trebalo. 

Prošlo je toliko toga u mom životu. Prošlo je pored mene a da ja nisam osjetila niti jedan radostan trenutak, zato jer mi je falilo prisustvo onih važnih ljudi, onih koji su rođeni sa mnom, zbog mene. Ili možda ja zbog njih. Kao da je važno. Rođendani, Nove godine, praznici, diplome, škole, promocije... Sve je to prošlo bez njih. Oni ne znaju kakav je to bio osjećaj, i ne želim da znaju, jer rekli bi "Ah, pa nije se moglo drugačije", a jeste se moglo da su samo ljudi manje mislili na sebe, i da sam im bila malo više bitna. Sve je moglo u životu, ali ne žalim što sam spoznala svoju snagu kroz sve te samostojeće trenutke. Kao bronzana statua napunjena krvlju. Ne  žalim. Ne jadikujem. Učim i dalje, i ne znam hoće li ikad prestati da odzvanja eho u meni, ali sam naučila da živim s njim. Iznaš, nisam tužna. Ni povrijeđena. Ni razočarana. Ljuta sam na sebe što mi je trebalo trideset godina da shvatim. 

Ja sam juče bila među svojima. Onima koje mogu nazvati svojima. Moj suncokret je prodisao juče na svojoj maloj promociji i desilo se sve čega sam se plašila. Desilo se sve ono što sam očekivala. I znala sam, ako se upustim u ovo, znala sam da ću pola sebe da srušim. Znala sam da ću podvući onu žutu liniju ispod stopala i prekoračiti preko nje i okrenuti leđa. Znala sam da će me oni moji raskomadati. Imala sam svaki razlog da se plašim. Otrgnuto srce i rupa u stomaku koju nikako da zakopam jer, dovraga, fali mi!

Radovala sam se juče, grlila sam te drage ljude koji su sa mnom podijelili srce, a u plućima mi ostalo zgrčeno sagorelo srce jer sam znala da sam sama. Jer sam uvijek stajala sama. Činjenica je da te ne može niko lakše ubiti nego oni koje voliš. Činjenica je da uvijek PREviše vjerujem u dobru stranu ljudi, i to se, bojim se, nikad neće promijeniti. Biću zauvijek bolesna od PREemotivnosti, jer ne umijem drugačije. Uvijek ću tražiti dobru stranu ljudi jer vjerujem da postoji, jer možda svijet jeste otišao dovraga, ali srca nisu. Vjerovaću jer sam se juče uvjerila da ti potpuni stranac može biti bliži od onog s kim te veže neki glupi DNK kod, neka najobičnija krvna veza.


Nisam plakala. Htjela sam. Nisam imala snage sinoć, a danas nema smisla. Htjela sam da tu gorčinu izbacim jer se plašim da me može otrovati. Kao da je preko noći isparila, ostala je garež svuda u meni. Ostao je divni buket suncokreta zbog kog sam zalepršala krilima. Ostali su mi osmijesi tih ljudi, i te divne djevojke čije su mi zvijezde zagolicale svijet. 

A ovi što se nazivaju mojim, i što misle da je DNK dovoljna za ljubav - oni mogu i dalje ostati u svojim pećinama od kamena i sa svojim šupljim srcima i njihovim uvjerenjima da su u pravu, Jesu. Za sebe su. Nema tu šta da se oprašta, a ni šta da se voli. Ja nemam ni snage da volim uzalud.