Probudi me jednom opet kad decembar prođe

Nije da nemam srca. Potrošila sam veliki komad dok sam naučila šta je ljubav. I još jednu komadinu sam iscijedila u pjesme i riječi kojim se poigravam. Ni suza nemam. I njih sam isplakala jednog decembra. Lažem. Zbog decembra. Plakala sam tek kasnije. Ali potrošila sam ih. Kupujem u apoteci neke lažne, i kapnem po jednu kap eto tek da zaiskre u zenicama, da ljudi pomisle da sam živo biće. Zubi su mi se slomili o sve neizgovorene riječi. Sve neiskazane dubine moje tame, sve neizlivene rijeke mog beznađa. Prelilo se u histeriju bića i sad nemam kud. Naslonjena na zid čekam kad će i poslednja cigla da se izvuče i da srušim i zid i sebe. 

Nije da nemam srca, kažem ti. Kuca negdje u meni, nekad u peti, nekad u dnu kičme, ali čujem ga da kuca ponekad. Aktivira se kao tempirana bomba i uplaši me da će me opet živu raznijeti. I onda utone u tišinu. I povuče i mene sa sobom. I zaćutim. Osamim se. Ne hajem za ljude. Ni za sunce. Ni za duge šetnje. Samo boravim u prostoru, čitam i lijepim riječi po potiljku, i od knjiga napravim uzglavlje da jednom u njih sebe cijelu sahranim. 

Nije to da ja ne znam da volim. O, i te kako znam. Samo, nemam snage. Negdje između poslednjeg ostavljanja i onog dana kad sam napukla po ivici bola, u mene se uvuklo ludilo, i opet se raširila rđa po meni svuda, i poput starog ciganskog lonca, zaudaram na sjetu i vatre koje su se toliko puta upalile i tako surovo gasile, da jednostavno nemam snage ponovo da gorim. Čak iako bih željela, k’o što želim, nemam snage dovoljno da zaiskrim tvoje tamne dlanove, i nemam snage da se igram mađioničara, i samo želim let. Let, tišinu i dovoljno vremena da se još jednom rodim. A rađanje je čudan proces. 

Poniknu mi žile iz kičme i neki čudan nemir me zagolica pod prstima. Krila se nakaleme na vječnost i u gomili ustajale krvi i usirenih emocija iznikne samo jedan cvijet. Na dnu tog neosmišljenog cvijeta uvijek budem ja, zakržljala i poput osušenog sjemena. Vidiš, nije to da ja neću da volim. Raspukle su mi se beonjače u sumrak kad sam gledala kako ptice odlaze na jug. Razjareni vrisak ranjene zveri se ponovo u meni rađa. 

Ah ti novembri, i decembri, datumi i uzaludni jauci. Još uvijek nisam preboljela glogov kolac zaboden u srce, i molitvu izgovorenu prije sahrane. Još uvijek nisam zaboravila sliku i racionalno udaranje prilikom pada. Još uvijek me progone slike i budim se noću, kao da sam priključena na nesanicu. Još uvijek nisam spavala. Nije to toliko strašno. Otud mi podočnjaci iako ja kažem da su to bore od smijeha se urezale, mada smijeha odavno nema. 

Ne znam zašto mi svaka noć liči na onu kad je izvršeno racionalno ubistvo mojih snova. U pravu su bili, te snove je trebalo makazama za papir odrezati, jer nisam ja još bila spremna za takav kroj. Al bojim se, da me tada zver ogrebala svojim očnjakom i osakatila me za taj osjećaj i za jednu želju. Uvela je poput kaktusa koji sam pokušala da gajim u saksiji. Još jedino se za slobodu grčevito držim kao za poslednju slamku spasa. Kao na jarbolu broda koji tone, još samo jednu strunu sebe sam sačuvala. Sebe slobodnu. Sebe oblacima ograđenu. 

Ne znaš ti koliko samo želim da predahnem. Al ova nesanica je još jedino što mi pomaže da ne vrištim. I eto, nije da nemam srca, da neću da volim, da se plašim, ili kako već zoveš ovo moje kontuzno stanje. Ja samo nemam snage da ponovo gorim. A zima ide. Idealno vrijeme za moje osamljeno uzglavlje. 

Na kraju ovih godina...

Znaš, posle tebe se desio cijeli jedan život bespuća, umiranja i življenja. Desilo se stotinu malih smrti od one velike koja je počela tvojom porukom da me ostavljaš. Da tako mora da bude. Desilo se i toliko trenutaka rađanja. I ljubavi su se desile. Neke velike, neke male. Neke manje bitne. I ja sam se desila nekim ljudima. 

Cijela jedna vječnost je prošla od poslednjeg zagrljaja s tobom. Ali šta smo mi znali tada. Bili smo nezreli i bili smo budale. Nismo umjeli bolje. Nije ni trebalo da znamo. Vjerovali smo da ljubav mora da boli da bi bila ljubav. A naša je boljela. 

Prošle su godine. Godine nedostajanja, neispričanih priča i neodgovrenih pitanja. Preživjeli smo gubitke, udare, narušeno zdravlje, preživjećemo sigurno još mnogo toga osim nas. Jesmo li danas zreliji ljudi? Smijem li pomisliti da smo danas bolji i manje ludi? Smijem li ti priznati da nikad nikog nisam voljela kao tebe, i sigurno nikad neću ma koliko godina da prođe. Jer bio si onaj „jednom u životu“ trenutak. Jer bio si...

Smijem li ti reći da se nikad nisam osjetila svojom kao tih godina patnje dok sam bila tvoja. Uvrnuto znam, ali jesam. I godinama kasnije, kad sam srce davala i kad sam voljela sve te divne muškarce, nikad ni jedan nije imao ništa tvoje. Nisam te ni tražila u njima. Ne bi te ni našla. Tražila sam te u pjesmama, i našoj rijeci svaki put kad bih dolazila u naš grad. 

Sad, tri sata razgovora kasnije, kao da nikad nismo prestali pričati. Kao da nikad nisi otišao od mene tog maja. Vidiš, posle nas bila sam tako izgubljena i tako sama. Slomljena. Rastrgnuta. Umrla sam tog dana. Nije mi žao. Ne može da mi bude žao. Bolio si me kao nešto izgubljeno, kao bol, kao poderotina na srcu. Bolio si tako dugo, ali na kraju bol je nestala ali je ostalo nedostajanje. Izliječili su me od tebe svi ti divni muškarci koji su me voljeli, od tog razarajućeg bola. Od ljubavi nikad nisu. Od toga nije ni trebalo. 

Bio si ljubav mog života. Možda toliko toga nisam bila kraj tebe, ali jesam bila voljena ako ništa drugo. Nisi umio da razumiješ moje godine. Dovraga, kad pomislim, ni ja nisam razumjela moje godine tada. Danas, cijelu jednu vječnost kasnije, moraš priznati da smo se voljeli. I da smo ubili jedno drugo bolom. Da smo se tugom okovali i očekivali previše od nas. Jesmo li danas pametniji moja ljubavi? Jesmo li danas imalo drugačiji? Ja sam i dalje ptica koju niko nije uspio da smjesti u kavez. Ti iz svog još nisi izašao. Ja i dalje zagrizam život, ti puštaš da život grize tebe. No ne krivim te. 

Znaš, i dalje si moja najljepša ljubav koja mi se dogodila. A voljela sam posle tebe. I živjela sam. I ostavljala, bila ostavljena, i gorela. I evo već neko vrijeme u vremenu sam ostala zamrznuta. Valjda je tako kad nogama staneš na zemlju. I dalje su naše fotografije jedini svedok da smo postojali. Ne sjećam se da sam ikad srećnije izgledala. Dvije hiljade fotografija kasnije i dalje si najljepši osmijeh koji sam imala. Eto.

Smijem li ti još i ovo reći ljubavi... Bio si najdivnija suza zbog koje sam u besmislenom ratu poginula. Još uvijek te negdje čivam pod kožom. Sigurna sam da znaš put. Više te se ne plašim. Ne drhtim. Ne boliš. Valjda je to tako u ovim godinama sada. 

Najtise sto moze, ko sa predstave lose, iskradam se iz sna, iz ogledala viri jedan stariji ja.

Ostarila sam. Za dan. Za tren. Fizički. Gledam podočnjake u ogledalu i pitam se kad su se tako neprimjetno pojavili. Kad sam dozvolila da izgubim moje perfektno glatko lice? Šta me slomilo toliko da sam zaboravila kako da dišem? Hmmm... 

Pa ništa toliko posebno. Samo nekoliko poslednjih zbogom. Nekoliko napuklih ljudi i prijateljstava. Nekoliko njih koje više nikad neću vidjeti. Samo bolesti koje su napale na moje srcu najbliže. Ma neke sitne promjene zbog kojih mi se život pocijepao kao stara čarapa, gore na prstima i malo na peti. Neka ljubav propala kroz zemlju. Neka kroz srce. Ma ništa, kažem ti. Ništa me nije ubilo od toga. Suza nemam da bih plakala. Ni zida nemam da bih o njega lupila glavom. Rame neko možda da bih se naslonila? Ma kome je još predah potreban? Mogu ja to. Mogu ja sve to. I još više. 

Osmjehujem se licu u ogledalu. Pomilujem se po obrazu. U poslednje vrijeme je to jedina nježnost koja mi je potrebna. To, i tople čarape. Pitam se, šta ima na dnu mojih bivanja? Odavno nisam pala tamo. Nije da želim, ali odatle sam uvijek najlakše ustajala. Uvijek sam se lakše odgurivala od zemlju nego od vazduh. Uvijek je bilo spremnih ruku da me uhvate. Odavno već sama sebe hvatam u mrežu. 

Negdje, u međuvremenu, nastupilo je ledeno doba. Osjećam, svaku prokletu sitnicu osjećam. Svaku jebenu tugu i radost, sve osjećam. Ali emocija nema. Da li je moguće biti živ bez sebe? Gdje sam se dovraga zavukla, pa ne umijem da izmigoljim. Moj osmijeh odavno nije maska zatucanog klovna pred spavanje. Odavno ne aplaudiram sopstvenim glupostima. Ne pravim ih. Suza nemam iako bih ponekad da zavrištim od slomljenih kostiju koje mi štrče iz kože. Voljela bih da mogu biti toliko jaka da se prepustim nekom da me voli. No, pitam se čemu to? 

Sad kad mi se život okreće poput poludjelog karusela, i kad se jesen opet navukla na ljeto, čemu nježnosti? Od njih ću samo da otupim, i neću ni primjetiti a iskliznuće mi neki život iz ruku. Moja kolekcija ljubavi i rastanaka ne treba još jednu stranicu. Ne sada. Sad kad sam na korak od snova. Nisam sigurna da bih umjela da izgovorim one riječi na slovo V. Nisam sigurna ni kad sam ih poslednji put izgovorila. Kome? Od maslačka je ostala samo tršava besplatna glava. 

Ne pišem već neko vrijeme. Samo neke stihove izvlačim iz duše, i krvlju ih u pjesme vežem. Dođavola, ko je ugasio svjetlo u mojim stihovima? I dalje se ponekad osjećam kao prerezana na pola onim istim nožem za pomorandže koji mi je neko servirao. Svi su nastavili svoje živote. Ja još uvijek čekam neki povoljan vjetar. Mirno more. Sebe možda. Opet me čeka pakovanje, i selidba srca, novi kroaci u starim ulicama. Ja, neka potpuno drugačija u istim starim ulicama. Opet me čekaju izlizana pitanja. A sat još uvijek stoji. Datum se još uvijek nije promijenio. Kad sam dođavola uspjela da ostarim? 

Danas nije dan za šetnju. Danas je samo ponedeljak. 

Zaboravila sam reći ono najvažnije. Srećna sam. Ovako ili onako, jesam. Srce mi kaže da sam na pravom putu. Mislima i ne dam da se rastiru poput sveže opranog veša. Bijelog. Ne koprcam se više. Ne razmišljam o sutra jer mi je ovo danas dovoljno. 

A danas mi je ljubav. 

Danas mi je mir. 

Danas mi nije tuga. 

Nju nosim u džepu poput smrznutog mačeta i pomazim je ponkead. Ona je od juče. Njema noj mjesta u danas. A danas... 

Gledam to lice u ogledalu kako se smije i kažem - Danas si živa. 

I lijepa. Jebeš podočnjake, kome je još stalo do njih. 

Obični ljudi imaju samo jedan san. Ja imam cijelo more...

- Tetka, volim te.

- Koliko?

- Do leđa.

Nasmijem se i poljubim to dijete koje tako naivno danas pita "A kako si ti moja tetka?" To dijete koje ne viđam onoliko koliko tetka treba da viđa djecu koju voli. Zato jer mi odrasli ne umijemo da budemo tako otkačeni i iskreni poput djece, jer smo zaboravili i sami kako je kad smo bili djeca. 

Zagrizle su me uspomene danas na djetinjstvo koje je prozujalo pored mene i evo me danas, crna neudata ovca famiije, jedina sa hirovima i idejama o ludilu i slobodi. Jedina koja još nema svoje ognjište, i koja još uvijek širi krila ileti, i traži i umjesto djece ljubi mačke, i umjesto zimnice sprema knjige. Bože, da li sam stvarno toliko zaostala, ili se vakcina ljudskosti i civilizacije na mene nije primila? 

Zašto se gen dosade nije nakalemio na mene, da budem i ja obična žena, da žudim za spremanjem ručka, pranjem tepiha, kupovinom zavjesa i šerpi... Zašto i dalje želim imati ludaka pored sebe koji će poželjeti da sa mnom obiđe planetu, bar tri puta prije škole i kome krokodil u mojoj glavi neće biti toliko strašan. Jer u mojoj glavi stanuje neka zver. Neka koja se hrani nebom, i osmijehom, i putevima, i slobodom. Kako se ljudi tako lako predaju i odreknu slobode svog bića i srca, i okuju se rutinom, i kolotečinom i zapadnu u paučinu svakodnevnog života, puste stomak, i bude im svejedno. 

U meni vrišti cijela ergela konja, onih ciganskih, divljih, spremna za juriš, za vjetar. U meni još srce grca u letu, i još uvijek plačem kad vidim napušteno mače, i još uvijek volim miris dobrog vina i nove knjige. Kako se tako lako predaju i izgube miris života iz vena? 

Gledam danas te ljude koji su me zbog  mojih hirova izolovali, i koji čvrsto vjeruju da sa mnom nešto nije u redu, koji se plaše moje slobode i mojih nemira. I oni su nekad kao i ja maštali i bili živi, a danas ih vidim kako preispituju svaku moju izgovorenu riječ, vagaju i piju protivotrov da ih ne zarazi moje ludilo, i moj smijeh i moja želja da letim, i budem vjetar. Jer i oni bi, znam, i oni bi na tren skinuli okove, i poletjeli. Ali plaše se. I lakše je mene izolovati i reći "Ma, Selma, ona je posebna priča, ona živi u oblacima". 

A ja moje oblake ne dam, ni za hiljadu njihovih života. Ja moj mir ne bih dala ni za hiljadu njihovih galama, i vriskova. I ako sam drugačija, neka sam. I ako sam opasnost po obični život, neka sam. I ako me zbog toga izoluju, i proglase najvećim ludakom grada, neka i to bude. Ali ne dam se, ne dam da mi uzmu ovu ljubav i ovaj smijeh, i slobodu, ne dam da me preetvore u izmaglicu običnosti jer kako bih onda pisala, kako bih onda umjela voljeti, kuda bih onda sa ovim svojim maštanjem? 

Da li bih to bila ja? 

Neale Donald Walsh - RSB

Hoću da vam ispričam jedan događaj od prije nekoliko godina.

Imali smo jednu komšinicu tamo gdje sam rođena koja je svaki dan dolazila kod nas. Nekad i po više puta dnevno. Jedna od onih komšinica koju svaki komšiluk ima i bez koje ništa ne može da se desi u kući. Često sam se šalila s njom i govorila „Ti kad umreš, dođi da mi kažeš kako je tamo.“

Kad je komšinica umrla, prije pet godina, dva dana nakon toga sam je sanjala. Bila sam završna godina studija. U mom snu, bila je prelijepa žena, ni malo bolesna, zračila je neobično i sjedila je u našoj dnevnoj sobi. Rekla mi je da je srećna, da joj je „tamo“ prelijepo, i da je svi pitaju kad ću ja da dođem. U snu sam joj razdragano odgovorila „Doći ću čim diplomiram“.

Probudila sam se prestravljena.

Iskreno, bilo me strah diplomirati. Naravno, evo pet godina kasnije, ja još nigdje nisam otišla, i nisam je više sanjala. Nikad nisam razumjela taj san, ali nije bio jedini te vrste. Možda bi se neko od vas uspaničio ako bih baš sve sad ispričala. Odgovor na moje snove sam pronašla u knjizi „Kod kuće s Bogom“, od Neal Donald Walsh-a. I to je upravo ono što želim da preporučim za ovu jesen.

Oduvijek sam imala pitanje u glavi Ko sam ja, zašto sam to što jesam, Zašto ovde, zašto sada. Zašto meni? Nisam pronalazila odgovore, a nisam imala koga ni da pitam. Balkan, ovakakv kakav je oduvijek je bio skeptičan, i nazadan. Koga sam mogla pitati o svojim čudnim snovima, o čudnim pitanjima, i kome sam smjela reći kako se osjećam drugačijom. Danas znam, nisam ni morala da pitam. Odgovori su oduvijek bili tu, u meni. Samo je trebalo da pronađem putokaz ka njima. I našla sam ga u knjigama Razgovori s Bogom.

Prije četiri godine sam izgubila najboljeg druga, dio djetinjstva, i dio ljubavi. Izgubila sam i nikad nisam shvatila zašto. Sanjala sam ga. Dolazio mi je u snove da mi kaže da je srećan i da ne brinem. Prije par mjeseci sam prvi put otišla na groblje, i raspala sam se u komade. Ne znam dokle se čuo jecaj i vrisak, i do kad sam sjedila na zemlji i plakala. I neka sitna kiša je padala. I prestala je kad sam ustala i krenula nazad u život. Još uvijek mi je teško da prihvatim činjenicu da njega nema. Ali sad razumijem, i nije mi žao. Znam da je bio u pravu kad se nasmijao i rekao „Srećan sam, ne plači više“. Knjiga „Kod kuće s Bogom“ mi je dala odgovore i danas, nisam više ljuta na njega.

Čitajući knjige Walsh-a možda sam postala i ja član „sekte“, možda su mi knjige „isprale mozak“, ali ja sam pronašla sebe, i odgovore na svoja pitanja. U knjizi „Sretniji od boga“ sam pronašla i mnoge neispričane tajne Zakona privlačenja, i sve ono što nisam razumjela, kako taj zakon radi. Uz ovu knjigu Ester i Abraham i Ana su dobili smisao.

Danas mi je jasno da sam morala da iskusum svoj život, ovakakv kakav jeste, i već odavno znam da je moja sreća u meni. Da ne zavisi od spoljnih uticaja i ljudi. Odavno znam da je ljubav smisao postojanja i da nekog voliš zato što je to što jeste, i da bez njega možeš da živiš. Možeš da živiš bez svakoga. Osim bez sopstvenog srca. Čak se i moj odnos s roditeljima promijenio. S ostalima još uvijek pokušavam.

Meni su ove knjige promijenile život. Shvatila sam da je vrijeme da prihvatim da sam ja svoj heroj, i vitez, i zmaj, i čarobnjak svojih misli. Jer jesam. I ti si. Odavno sam izbrisala programe koje su mi instalirali prilikom rođenja, odavno sam precrtala predrasude i pobijedila tabue. Odavno ne živim po mjerilima društva, već po sospstvenim. I već neko vrijeme pratim samo srce. Pustim mozak da proluduje malo, i opet ga isključim, tek toliko da se ne uhvati paučina po njemu. I čitam. Čitam i dalje i radim na sebi i gradim sebe da budem najbolja verzija, i da budem ono što želim vidjeti u svijetu.

Naša civilizacija, napredna tehnološki ali emotivno tako nazadna, je zaboravila koliko je važno da tretiramo jedni druge s poštovanjem i ljubavlju, da se pomažemo i da vjerujemo. Zaboravili smo puno toga i danas, na samom rubu propasti u svijetu, imamo izbjeglice, i gladne, i žedne, i imamo djecu koja umiru. Nakon ovih knjiga, moja svijest se proširila za novu, kvantnu, dimenziju i danas znam da moja pružena ruka znači puno više. I osmijeh. Nikad više ne zaboravljam osmijeh.

Danas znam, da moje diplomiranje nije bilo vezano za završnu godinu na faksu. Poći ću kad diplomiram život. Danas to znam. I znam da sam jednom već odabrala da se vratim jer moje iskustvo nije završeno. Ali o tome neki drugi put. Pročitaj i ti pa ćeš shvatiti. Možda i promijeniš svoj život. Možda tako promijenimo i svijet.

U koštac se uhvatiš sa sobom kao sa vukom

Znaš li gdje ćeš kad ti se grudi rasklope i iz njih dopre jauk i vriska, dopre krik samog tebe iz dubine - oslobodi me! 

Hoćeš li umjeti da se raskuješ, da se otvoriš, da nebo u grudi smjestiš i zvijezde posadiš oko srca kao oko stola za večeru? 

Hoćeš li znati svakoj od njih ime da daš, da im kose umrsiš i čokoladom snove obojiš? 

Hoćeš li znati saslušati sve one uzalud zamišljene želje koje si bacio kroz prozor gledajući u nebo, ne znajući da samo je jedan tren dovoljan za čudo. 

Za tvoje čudo. 

Za tebe samog. 

Kad jednom oči otvoriš hoćeš li umjeti na dnu zdenca pronaći ugasli sjaj, hoćeš li ga umjeti u život vratiti samo jednim osmijehom, milovanjem trepavicama po obrazu, dodirom prsta po vrihu nosa, po pjegicama i borama? 

Hoćeš li smjeti da se predomisliš i umjesto da u dva po ponoći ostaneš u krevetu, izađeš van zidova i bos protrčiš neki krug po snovima. 

Smiješ li reći da si živ, da si hodajući život, da si sve ono o čemu milioni ljudi sanjaju, mrtvi prije sumraka, prepušteni monstrupznim brigama o tome koju haljinu obući i koliko je cijena goriva bila jutros. 

Smiješ li da budeš ono za šta si rođen, da budeš svoj i svačiji, da se daješ, da voliš, da izađeš iz svojih zidova i staviš nebo na glavu, nakriviš pero i zadjeneš suncokret u pohabani rever kaputa. 

Stvarno, da li uopšte znaš šta je potrebno za jedan udah, za jednu suzu, za jedan takt u prstima. 

Znaš li koliko je mraka potrebno da bi svjetlost u tvojim grudima mogla sijati, da bi mogao biti tek jedan svitac na mom dlanu, na dlanu mojih htjenja, na mojim promrzlim usnama. 

Za samo jednu želju smišljene. 

Bojiš li se? Trebalo bi. 

Bojiš li se zgužvati zemlju prstima i oplakati uveli list u ovoj septembarskoj noći dok se jesen migolji poput guje u travi, pokušavajući grčevito da se drži ljeta i suše. 

Smiješ li uhvatiti trnje dlanovima, i čvrsto se držati da ti ne isklizne i taj poslednji sumrak kad si konačno postao trajni lijek mog slomljenog srca. 

Ako takav ti i postojiš u ovoj zemlji gdje čuda obitavaju pod kamenjem.

Kad odlučim nekad ponovo biti galeb na obali od soli...

Htjela bih da vrištim. Sve ono neizrečeno, ono što ne umijem da izgovorim dok mi se oblaci spuštaju na glavu i pritiskaju mi ramena i neki napušteni psi me grizu za farmerice i vuku na različite strane. Mjesec mi se nastanio u kosi i zvijezdem i vijenac isplele i ruke zavezale.

Često ponovim da nisam od one berbe kad se ljubav dijelila kao milostinja i da nisam od one sorte kojoj je potreban stalni zagrljaj i utočište. 

Nekad, da, jeste mi bilo potrebno da se oslonim na muškarca, ali posle toliko godina naučila sam se oslanjati na sebe. Znam, reći će ljudi da je to sebično ali ja sam samo pronašla najbolji način da se brinem za sebe u ovom svijetu izokrenutih vrijednosti, političke aktivnosti i naopakog kompasa. U ovom svijetu gdje ljudskost ima granicu i gdje se razmaženi dječaci igraju rata i glume muškarce. Glupi neshvaćeni razmaženi dječaci. 

Ne treba meni heroj, nije mi potrebno spašavanje. Znam, nije to ni malo ženski, ali naučila sam sama da se brinem o sebi. Umijem da otvorim i zatvorim vrata, umijem da zakucam ekser, otvorim teglu, promijenim sijalicu, i okrečim stan. 

Naučila sam i da sama popijem čašu vina kad mi je gušt, i da spavam sama, dijagonalno. 

Vidiš, ne treba mi spašavanje. 

To što znam da živim sama, ne znači da i želim. 

Ja svoj život ne želim da obavijem oko muškarca. Ne želim da mi on bude uslov za sreću. 

Želim biti s nekim zato što ga volim, želim, al ne zato jer ga trebam. Ne zato jer se plašim da ću ostati sama. Ne zbog reprodukcije, jer mi je vrijeme. Ne iz hiljadu razloga koje mi navode i zbog hiljadu pitanja koja me pitaju. Ne. 

Želim biti s nekim jer osjećam da je taj neko onaj ko me upotpunjava, ko me razumije, osjeća. Želim biti s nekim s kim sam srećna, ali svoje ciljeve i svoje želje ne želim praviti oko njega, jer on ne može i ne treba biti moj uslov za ljubav, za život. 

Naučila sam da živim bez onog svog, bez srca i mesa, mogu da živim i bez muškarca. Mogu, ali to ne znači da želim. 

Naučila sam kako da budem jaka. 

Naučila sam da sačuvam svoje srce da ne bude slomljeno, da ne bude povrijeđeno. Naučila sam trikove i izgovore, i sve laži ovog svijeta tako da me nijedna ne može iznenaditi. 

Nekad, mislila sam da trebam biti nečiji centar svijeta, ali danas znam da je to ego, i da su to moji strahovi se hranili. 

Jer može taj Neko da me voli više od neba, ali isto tako mora biti svoj. Mora imati svoje snove koji se ne vrte oko mene. Divno je ako su nam želje iste, i slične, ali divno je i kad možemo postojati posebno, a srca nam biti ujedinjena. 

Ne mora muškarac da me drži za ruku da bih bila njegova. Treba srce da mi sačuva. 

Ne mora da me pazi kao da sam od porcelana, ja sam to odbolovala. Od kamena sam sazdala ovo svoje tijelo, i svoje srce, i naučila sam da budem ekstremno jaka i kad je potrebno, a posebno kad nije. 

Ne mora da bude moj vitez. Ali mora uvijek biti spreman da me uhvati ako odlučim da se raspadnem i budem slaba. 

Ne mora da me čuva u staklenom zvonu, da se plaši da ću da izblijedim na suncu i da se istopim od kiše. 

Ne mora da bije moje bitke, ali more da bude tu kad odlučim da predahnem. 

Ne treba meni heroj, već prijatelj, partner po kazni, ludak neki kamenog srca i somotne duše. 

Jer ne znači meni noć puna strasti ako dušu ne mogu na rane priviti da ozdravim. 

Čemu onda sve to...