Voljela bih da...

Dvije godine kasnije... 

Voljela bih da ti nikad nisam lik zamislila. Da ti glas nikad nisam pokušala pronaći u notama Betovena i piana. Voljela bih da nisam nikad zamislila za ove dvije godine kakvog bi ti ukusa suze bile. Voljela bih da se danas nikad nije desilo dvije godine ranije. Još nisi zarasla rana. 

Voljela bih da je ovaj danas dan tek još jedan u nizu novembarskih svečanosti, i da ne moram da ga pamtim po tim rođendanima i po stvaranju tebe nerođenog. Voljela bih da mi nisu danas sve te ljubavi u mislima. Voljela bih i da danas ne želim sreću nikom, iako je bar oni zaslužuju. Voljela bih da danas mogu da slavim i tvoj rođendan. Znaš, imao bi dva. Ovako samo mogu da sebe potapšem po ramenu, zagrlim u ogledalu, i kažem "Bićeš u redu, proći će". Voljela bih i da znam kad ćeš da me prođeš.

Kad ću biti u redu? danas bih makar da imam amneziju, da mi snovi nisu iscrtane maske i nagazne mine. Voljela bih da ne vrištim večeras iz sna. Da ti ne čujem plač i ogrebana koljena. Koliko bih samo voljela da ni ova noć ne postoji. Da vas sve izbrišem iz glave, iz srca, ispod kože, da me niko na današnji dan ne podsjeća. Sve bih to voljela ali ništa od toga, trepuško. Večeras, i narednih dana, dok svijeća bude gorjela u prozoru, misliću na tebe. 

Šta će tebi sad svijeće? Znaćeš ti opet da nađeš put do mene jednom. Znam,  nije bilo naše vrijeme, ali, jednom opet, srešćemo se. Držaću te u rukama, znaću da si ti. Da sam te sanjala. Tebe i tvoja mala stopala. Dovraga, kako me današnji novembar irtira. Kao da je namjerno u jedan dan sve moje stalo, i u jedan dah nestalo. Jer ti ljudi, ta srca koja danas kucaju... Dovraga, i tvoje je moglo da sam umjela. 

Nije da se kajem. Voljela bih da sam te upoznala. Ali, nije bilo pravo vrijeme za nas. Voljela bih da sam ti znala boju očiju. Voljela bih da sam ti miris kože osjetila. Da sam sebi dozvolila da te osjetim. Toliko toga bih voljela ali, bila sam uplašena. Uplašio me svijet. A znaš kako je mene teško uplašiti, ja kao zec pobjegnem kad pauka ugledam. Od aždaje se ne plašim. Ni od smrti. Plašim se da će život proći a ja te neću upoznati milo moje. Plašim se da si mi možda iskliznuo iz ruku. Jesi li? 

Srešćemo se ipak. Možda baš ovog dana, jednog novembra, četrnaestog. Ima nešto u ovom novembru i ovom datumu. Ima nešto u ovoj sumornoj kaputašici jesenjoj. Ima nešto. Sigurno ćeš me čuti večeras. Neću plakati, ne brini. Pričaću ti jednom o ovim danima kad smo se prvi put sreli i dotakli. Duše naše... Jednom opet ćemo se sresti. Pronaći ćeš me. Čekaću te, nerođeno moje. 

Krvi moje krvi

Postoji u meni neki razvrat iz davnina,

Poput obezglavljene zveri.

Tinja u meni poput žara

I pali mi kožu negdje iznutra iz dubine.

Grebe da izađe vani.

U pradavna vremena dok su se borila plemena

I obožavali kojekakvi bogovi

Sigurna sam da sam bila neka od ratnica krvavog srca

Sa ognjem u grudima.

Sigurno sam bila slobodna da jurim

Poput crnog mustanga i protiv vjetra sam se borila.

Na nogama još uvijek prezdravim tugu.

Još uvijek ne umijem plakati kad treba.

Zakasnim.

Nekad mjesecima.

Nekad životima.

Možda sam munje krala sa nebesa

I s njima se igrala kao da su bajalice.

Možda sam i perušku imala zakačenu u kosi.

Bijelu.

Možda sam za ludilom kaskala dan-dva.

Vijek poneki.

Ne znam.

Sve manje vjerujem da sam ikad bila stvorena

Da imam korijen u grudima

Poput kolca zabijenog u srce.

Zver sam bila i za nebom sam tragala.

Život sam bila.

A vidi me sad okovanu tugom ljudskom

Kao i svi obični vilenjaci,

Sjedim na kamenu i čekam sunce.

Do sad bih ga našla da sam u pohod krenula.

Do sad bih mu i srce iščupala i krvlju se napila

Da sam ona od prije nekoliko era.

Danas sam žena.

Samo čovjek mali.

Zaboravljena.

I okovana.

Slomljena milion puta i lijepljena

Danas nemam snage da u lov krenem.

U lov na sebe.

Danas sam još uvijek lancima poljubljena

I zarobljena u ovom tijelu od žene

Ali sutra možda...

Sutra možda pustim duhove da me opsjednu,

Da mi snagu uliju.

Možda sutra budem jača da izvadim kolac

I da ovu usirenu krv pomiješam sa pijeskom.

Možda sutra oživim ovu razvrat

I ovaj blud i želju za slobodom.

Sutra... Ako ikad svane.

Čini mi se nekad da sam vijekovima već u ovoj tmini

I ponekad pomislim da je moj život

Tek perce na kantaru dana.

Možda tek sutra udahnem.

Večeras još želim da budem vezana ranjena zver

Koja vrišti od bola snagom svog iscijepanog srca.

Večeras još želim da me bol pohodi.

Večeras još mogu da izdržim.

Još jednom me poharao D-moll ili je to neka druga nota Ništavila

Još jednom su ruke ostale prazne, da nemaju koga da grle. Još jednom srce napuklo, i kao izlizana gramofonska ploča, ponovo jecaj neki se para i odliježe zidovima. Ponovo dlanovi prazni da nemaju oko koga da se sviju. I opet tišina se skuplja po uglovima kao prljavština. Jer znam, morala sam tako da odlučim, morala sam da po ko zna koji put gladijatorski sebi srce izvadim. I pitaju me Neki Ljudi kako je moguće da ne tražim zagrljaj, i kako je moguće da nemam snage da volim a pogledaj me... Cijelih 65kg snage iz mene grca. Nije meni potrebna ni snaga, ni vrijeme ni volja. Meni sam ja potrebna. Meni je potrebno vrijeme da zacijelim. Kao prerano pokošena trava. 

Vidiš, prvo sam bila jako mala, i uplašena. Onda sam strah ujela za dupe. I završila sam ostavljena. Pokušali su da mi ubiju volju, da me uplaše, i da mi teror podvaljuju. I vjerovala sam da je tako bolje za mene. Kad su me ostavili na ulicu, gladnu i bosu, i tada sam morala sa strahovima da se borim u sopstvenoj areni duše. Ne znam ko je pobijedio. Na poprištu izgubljenih snaga znam da sam uvijek ležala ja rastrgnuta. I uvijek je bilo tako – odreći se srca zarad dobra drugih, jer su oni uvijek nekako povlačili te konce u poslenjem činu Mog Životnog Cirkusa. Puste me da vjerujem da imam kontrolu i cap... povuku konce i prekinu nit. Uljudno te poklone ljudima i bace te ponovo da se nadomak slobode boriš. Da isplivaš. Da ne potoneš iako nemaš više ni vazduha, ni snage, ni krvi. Iako samo želiš da ležiš i ćutiš. I da dišeš. 

Ne treba meni rame za plakanje, imam savršeno dobru pink deku da to. Pokrije me po glavi, umota me u svoj dlan i ćutimo. Ne treba mi ni zagrljaj za utjehu, ni prisustvo, ni disanje za vrat. Meni ja trebam, da jednom cijela osvanem, a ne ovako ostavljena i popucala sa svih strana. Tuga prođe. Ona se istopi kao karamela u vrućem mlijekom. Nije to problem. I suze presuše uvijek. Ionako ih nemam. Žal negdje nestane, izgubi se u kaskanju za mnom. Sve mogu da podnesem i prebolim, ali taj osjećaj Praznine u Stomaku me proganja svaki put, i on je taj koji nikako da prođe. Ne mogu da ga napunim slamom, ni da zalijem betonom. Ne mogu ni ucrvalu zemlju da stavim, pa makar nešto da me izgriza iznutra. Zalud. Tek kad to mjesto popunim biću cijela. A tu je krater ostao. 

Posle silnih gubitaka, i posle detonacija srca, taj krater do drugog svijeta je nepregledan. I eto, nije da ja ne znam da volim, ili ne znam da budem mezimica. Znam i te kako. Ali u danima kad je potrebno da se raspadnem, ja samo znam da zarijem zube u već ispucale usne, i da udahnem. Znam savršeno da odmahnem glavom i kažem da sam u redu. 

Dođavola, kako sam u redu?! Kako ti misliš da mogu da budem u redu kad mi je srce minirano i kad me ovaj prazan tunel u grudima proganja? Kako da budem u redu kad sam opet ono svoje od srca odlomila i ostavila tamo u nekoj nikaddođiji? Nemam više ni srce za slomiti. Nemam ni dlan za ispraziniti. Sve sam ispraznila. Istočila sam sebe iz vena i nemam više šta da dam. Mogu samo da živim, kao krpena lutka bačena sa strane ulice, pored đubrišta. Samo toliko, dok opet ne smognem snage da se tražim. Dovraga i s tim. 

Znam, noć je teška. Jutro će svanuti i biće neki novi tren i novi početak i možda novi obris mene. Znam, lakos e nslazim po danu. Noći su te kojima zalutam često. Noći su te koje me nagrizaju i kad se daju predstave mojih Ličnih Stradanja. Od bijesa se smijem, i za inat pojedem cijelu kutiju Rafaelo kuglica samo zato jer hoću udaviti bol u slatkom ukusu. Samo zato jer u stomaku i dalje stoji krater veličine mene. Ne znam više na koji način da se sastavim. 

Treba mi vrijeme za mene. Da se propisno sahranim u tišini i da se iz pepela sopstvene giljotine rodim. 

Jebi ga, još jednom sam ostala sama. Još jednom sebe minirala. 

I možda nikad nećeš znati da je kraj samo početak sa drugačijim imenom

Nikad ne možeš znati kad je Poslednja Noć sa Onim Nekim Posebnim. Ona se prikrade nečujno, ne osjetiš je kad ti priđe iza leđa i mučki, gotovo znalački ti kroz leđa izvadi srce. Da se više nikad ne pronađeš. 

Tako je bilo i tada. Jednog maja, osam godina ranije. I onog jednog juna, sad već 15 godina ranije. Bilo je tako i one noći kad sam vidjela MrRight-a. I sve moje Velike Ljubavi tako su se završile. Sa tom Poslednjom Noći koja se mučki prikrada. I neka Prijateljstva su se tako završila. Zauvijek.

Evo, dok ovo pišem moje dvije Mezimice leže pored mene, i neki je kasni sat. I ovo je naša Poslednja Noć. Danas nisam znala da će biti poslednja. Danas još sam vjerovala da ćemo se maziti bar još nekoliko dana, i da će još biti zaštićene u sigurnoj luci moje ljubavi. Danas sam još vjerovala da postoji dovoljno vremena. A nikad ne postoji. Nikad nije dovoljno vremena sa onima koje voliš. 

Kažu – kad nekog voliš oslobodi ga. 

Vidiš, ja sam uvijek i vjerovala da je ljubav sloboda a ne kavez. I sad, dok posmatram njih dvije ušuškne pored mene shvatam koliko je sebično od mene bilo zadržati ih toliko dugo, oduzimati im njihovu slobodu divljaštva. Oduzimati im slobodu da budu ono za šta su genetski predodređene. To je isti onaj osjećaj koji ja imam kad neko pokuša da me strpa u okove, i kaže mi da moram da radim ono što društvo i komšije i rodbina očekuje od mene. Ja sam se za svoju slobodu tako krvavo borila, zašto bih im oduzela pravo na istu? Samo zato jer su mačke, jer su ljubimci, jer su životinje? One su stvorene da budu divlje a mi, ljudi, smo tu onako usput da im damo ljubav i pažnju i hranu i sklonište onda kad one same ne mogu da ga nađu. Kad naiđu ta neka Surova Vremena. 

I po prvi put u životu postaje mi jasno koliko sam sebična bila u svojoj ljubavi prema njima. Jedna od njih me spasila kad mi je sklonište srcu bilo potrebno. Druga me oslobodila. Jer u obje njih sam spakovala komade sebe. U jednoj sam ona ranjiva i uplakana ja, u drugoj sam ona divlja i slobodna ja. I sad, kad provodim Poseldnju Noć sa njima svjesna sam šta znači kad sam pročitala da je sve u životu Dar. Jer ma koliko mi teško pada rastanak, one su me naučile toliko toga. Možda se opet Poslednja Noć prikrala kao lopov, sa namjerom da mi oduzme sjećanje, ali ovaj put sam je osjetila. 

Želim više vremena sa njima. Želim i više vremena sa onima do kojih mi je stalo. Zar ne shvataš? Svaki trenutak je poslednji, i zato mora biti dobro iskorišten. Onako da se ne bi kajao. Onako da ne bi sutra plakao. Da ne bi boljelo. Ma koliko da bih ove šapice zadržala uz sebe, znam, najveći čin ljubavi je da ih oslobodim, da ih pustim da budu to što jesu. Sutra, možda, ako jednom budem imala svoje kloniće, moj naveći dar njima biće upravo to – sloboda. Da budu ono za šta su rođeni. 

Plače mi se. Logično zar ne? Možda će neko reći da sam hladna kad mogu moje ljubimice da pustim iz toplog gnijezda u divljinu. Iako znam da će im biti dobro, biće na sigurnom, dobro zbrinute, i hranjene i biće im toplije nego onima na ulici večeras, ili onima hladnog srca. Vjeruj mi, sebično je uskratiti njima slobodu izbora baš kao što je i ja tako odlučno branim svih ovih godina. Na kraju, one su ipak biće prirode. Kao i ja što sam. Sve manje se puštam među ljude. Sve manje mi nedostaju. Jednim dijelom, kao da sebi dajem tu slobodu. I sebe oslobađam kroz njih dvije. Ato je sve što mi je potrebno. Sloboda da budem. 

Tužna sam. Jesam. Njihova uloga u mom životu je završena. Prisustvovala sam rođenju i ozdravljenju i čudesnom krugu života. Naučile su me toliko toga, onoliko koliko ljudi nikad nisu mogli. Ali vrijeme je. Te proklete Poslednje Noći. Nikad ne znaš kad ti se prikradu kao poslednji minut neke godine. Nikad ne prezdraviš potpuno. Podsjećaju te da iskoristiš svaki trenutak. Jer jedan od njih mora biti poslednji. Kad tad.

Probudi me jednom opet kad decembar prođe

Nije da nemam srca. Potrošila sam veliki komad dok sam naučila šta je ljubav. I još jednu komadinu sam iscijedila u pjesme i riječi kojim se poigravam. Ni suza nemam. I njih sam isplakala jednog decembra. Lažem. Zbog decembra. Plakala sam tek kasnije. Ali potrošila sam ih. Kupujem u apoteci neke lažne, i kapnem po jednu kap eto tek da zaiskre u zenicama, da ljudi pomisle da sam živo biće. Zubi su mi se slomili o sve neizgovorene riječi. Sve neiskazane dubine moje tame, sve neizlivene rijeke mog beznađa. Prelilo se u histeriju bića i sad nemam kud. Naslonjena na zid čekam kad će i poslednja cigla da se izvuče i da srušim i zid i sebe. 

Nije da nemam srca, kažem ti. Kuca negdje u meni, nekad u peti, nekad u dnu kičme, ali čujem ga da kuca ponekad. Aktivira se kao tempirana bomba i uplaši me da će me opet živu raznijeti. I onda utone u tišinu. I povuče i mene sa sobom. I zaćutim. Osamim se. Ne hajem za ljude. Ni za sunce. Ni za duge šetnje. Samo boravim u prostoru, čitam i lijepim riječi po potiljku, i od knjiga napravim uzglavlje da jednom u njih sebe cijelu sahranim. 

Nije to da ja ne znam da volim. O, i te kako znam. Samo, nemam snage. Negdje između poslednjeg ostavljanja i onog dana kad sam napukla po ivici bola, u mene se uvuklo ludilo, i opet se raširila rđa po meni svuda, i poput starog ciganskog lonca, zaudaram na sjetu i vatre koje su se toliko puta upalile i tako surovo gasile, da jednostavno nemam snage ponovo da gorim. Čak iako bih željela, k’o što želim, nemam snage dovoljno da zaiskrim tvoje tamne dlanove, i nemam snage da se igram mađioničara, i samo želim let. Let, tišinu i dovoljno vremena da se još jednom rodim. A rađanje je čudan proces. 

Poniknu mi žile iz kičme i neki čudan nemir me zagolica pod prstima. Krila se nakaleme na vječnost i u gomili ustajale krvi i usirenih emocija iznikne samo jedan cvijet. Na dnu tog neosmišljenog cvijeta uvijek budem ja, zakržljala i poput osušenog sjemena. Vidiš, nije to da ja neću da volim. Raspukle su mi se beonjače u sumrak kad sam gledala kako ptice odlaze na jug. Razjareni vrisak ranjene zveri se ponovo u meni rađa. 

Ah ti novembri, i decembri, datumi i uzaludni jauci. Još uvijek nisam preboljela glogov kolac zaboden u srce, i molitvu izgovorenu prije sahrane. Još uvijek nisam zaboravila sliku i racionalno udaranje prilikom pada. Još uvijek me progone slike i budim se noću, kao da sam priključena na nesanicu. Još uvijek nisam spavala. Nije to toliko strašno. Otud mi podočnjaci iako ja kažem da su to bore od smijeha se urezale, mada smijeha odavno nema. 

Ne znam zašto mi svaka noć liči na onu kad je izvršeno racionalno ubistvo mojih snova. U pravu su bili, te snove je trebalo makazama za papir odrezati, jer nisam ja još bila spremna za takav kroj. Al bojim se, da me tada zver ogrebala svojim očnjakom i osakatila me za taj osjećaj i za jednu želju. Uvela je poput kaktusa koji sam pokušala da gajim u saksiji. Još jedino se za slobodu grčevito držim kao za poslednju slamku spasa. Kao na jarbolu broda koji tone, još samo jednu strunu sebe sam sačuvala. Sebe slobodnu. Sebe oblacima ograđenu. 

Ne znaš ti koliko samo želim da predahnem. Al ova nesanica je još jedino što mi pomaže da ne vrištim. I eto, nije da nemam srca, da neću da volim, da se plašim, ili kako već zoveš ovo moje kontuzno stanje. Ja samo nemam snage da ponovo gorim. A zima ide. Idealno vrijeme za moje osamljeno uzglavlje. 

Na kraju ovih godina...

Znaš, posle tebe se desio cijeli jedan život bespuća, umiranja i življenja. Desilo se stotinu malih smrti od one velike koja je počela tvojom porukom da me ostavljaš. Da tako mora da bude. Desilo se i toliko trenutaka rađanja. I ljubavi su se desile. Neke velike, neke male. Neke manje bitne. I ja sam se desila nekim ljudima. 

Cijela jedna vječnost je prošla od poslednjeg zagrljaja s tobom. Ali šta smo mi znali tada. Bili smo nezreli i bili smo budale. Nismo umjeli bolje. Nije ni trebalo da znamo. Vjerovali smo da ljubav mora da boli da bi bila ljubav. A naša je boljela. 

Prošle su godine. Godine nedostajanja, neispričanih priča i neodgovrenih pitanja. Preživjeli smo gubitke, udare, narušeno zdravlje, preživjećemo sigurno još mnogo toga osim nas. Jesmo li danas zreliji ljudi? Smijem li pomisliti da smo danas bolji i manje ludi? Smijem li ti priznati da nikad nikog nisam voljela kao tebe, i sigurno nikad neću ma koliko godina da prođe. Jer bio si onaj „jednom u životu“ trenutak. Jer bio si...

Smijem li ti reći da se nikad nisam osjetila svojom kao tih godina patnje dok sam bila tvoja. Uvrnuto znam, ali jesam. I godinama kasnije, kad sam srce davala i kad sam voljela sve te divne muškarce, nikad ni jedan nije imao ništa tvoje. Nisam te ni tražila u njima. Ne bi te ni našla. Tražila sam te u pjesmama, i našoj rijeci svaki put kad bih dolazila u naš grad. 

Sad, tri sata razgovora kasnije, kao da nikad nismo prestali pričati. Kao da nikad nisi otišao od mene tog maja. Vidiš, posle nas bila sam tako izgubljena i tako sama. Slomljena. Rastrgnuta. Umrla sam tog dana. Nije mi žao. Ne može da mi bude žao. Bolio si me kao nešto izgubljeno, kao bol, kao poderotina na srcu. Bolio si tako dugo, ali na kraju bol je nestala ali je ostalo nedostajanje. Izliječili su me od tebe svi ti divni muškarci koji su me voljeli, od tog razarajućeg bola. Od ljubavi nikad nisu. Od toga nije ni trebalo. 

Bio si ljubav mog života. Možda toliko toga nisam bila kraj tebe, ali jesam bila voljena ako ništa drugo. Nisi umio da razumiješ moje godine. Dovraga, kad pomislim, ni ja nisam razumjela moje godine tada. Danas, cijelu jednu vječnost kasnije, moraš priznati da smo se voljeli. I da smo ubili jedno drugo bolom. Da smo se tugom okovali i očekivali previše od nas. Jesmo li danas pametniji moja ljubavi? Jesmo li danas imalo drugačiji? Ja sam i dalje ptica koju niko nije uspio da smjesti u kavez. Ti iz svog još nisi izašao. Ja i dalje zagrizam život, ti puštaš da život grize tebe. No ne krivim te. 

Znaš, i dalje si moja najljepša ljubav koja mi se dogodila. A voljela sam posle tebe. I živjela sam. I ostavljala, bila ostavljena, i gorela. I evo već neko vrijeme u vremenu sam ostala zamrznuta. Valjda je tako kad nogama staneš na zemlju. I dalje su naše fotografije jedini svedok da smo postojali. Ne sjećam se da sam ikad srećnije izgledala. Dvije hiljade fotografija kasnije i dalje si najljepši osmijeh koji sam imala. Eto.

Smijem li ti još i ovo reći ljubavi... Bio si najdivnija suza zbog koje sam u besmislenom ratu poginula. Još uvijek te negdje čivam pod kožom. Sigurna sam da znaš put. Više te se ne plašim. Ne drhtim. Ne boliš. Valjda je to tako u ovim godinama sada. 

Najtise sto moze, ko sa predstave lose, iskradam se iz sna, iz ogledala viri jedan stariji ja.

Ostarila sam. Za dan. Za tren. Fizički. Gledam podočnjake u ogledalu i pitam se kad su se tako neprimjetno pojavili. Kad sam dozvolila da izgubim moje perfektno glatko lice? Šta me slomilo toliko da sam zaboravila kako da dišem? Hmmm... 

Pa ništa toliko posebno. Samo nekoliko poslednjih zbogom. Nekoliko napuklih ljudi i prijateljstava. Nekoliko njih koje više nikad neću vidjeti. Samo bolesti koje su napale na moje srcu najbliže. Ma neke sitne promjene zbog kojih mi se život pocijepao kao stara čarapa, gore na prstima i malo na peti. Neka ljubav propala kroz zemlju. Neka kroz srce. Ma ništa, kažem ti. Ništa me nije ubilo od toga. Suza nemam da bih plakala. Ni zida nemam da bih o njega lupila glavom. Rame neko možda da bih se naslonila? Ma kome je još predah potreban? Mogu ja to. Mogu ja sve to. I još više. 

Osmjehujem se licu u ogledalu. Pomilujem se po obrazu. U poslednje vrijeme je to jedina nježnost koja mi je potrebna. To, i tople čarape. Pitam se, šta ima na dnu mojih bivanja? Odavno nisam pala tamo. Nije da želim, ali odatle sam uvijek najlakše ustajala. Uvijek sam se lakše odgurivala od zemlju nego od vazduh. Uvijek je bilo spremnih ruku da me uhvate. Odavno već sama sebe hvatam u mrežu. 

Negdje, u međuvremenu, nastupilo je ledeno doba. Osjećam, svaku prokletu sitnicu osjećam. Svaku jebenu tugu i radost, sve osjećam. Ali emocija nema. Da li je moguće biti živ bez sebe? Gdje sam se dovraga zavukla, pa ne umijem da izmigoljim. Moj osmijeh odavno nije maska zatucanog klovna pred spavanje. Odavno ne aplaudiram sopstvenim glupostima. Ne pravim ih. Suza nemam iako bih ponekad da zavrištim od slomljenih kostiju koje mi štrče iz kože. Voljela bih da mogu biti toliko jaka da se prepustim nekom da me voli. No, pitam se čemu to? 

Sad kad mi se život okreće poput poludjelog karusela, i kad se jesen opet navukla na ljeto, čemu nježnosti? Od njih ću samo da otupim, i neću ni primjetiti a iskliznuće mi neki život iz ruku. Moja kolekcija ljubavi i rastanaka ne treba još jednu stranicu. Ne sada. Sad kad sam na korak od snova. Nisam sigurna da bih umjela da izgovorim one riječi na slovo V. Nisam sigurna ni kad sam ih poslednji put izgovorila. Kome? Od maslačka je ostala samo tršava besplatna glava. 

Ne pišem već neko vrijeme. Samo neke stihove izvlačim iz duše, i krvlju ih u pjesme vežem. Dođavola, ko je ugasio svjetlo u mojim stihovima? I dalje se ponekad osjećam kao prerezana na pola onim istim nožem za pomorandže koji mi je neko servirao. Svi su nastavili svoje živote. Ja još uvijek čekam neki povoljan vjetar. Mirno more. Sebe možda. Opet me čeka pakovanje, i selidba srca, novi kroaci u starim ulicama. Ja, neka potpuno drugačija u istim starim ulicama. Opet me čekaju izlizana pitanja. A sat još uvijek stoji. Datum se još uvijek nije promijenio. Kad sam dođavola uspjela da ostarim? 

Danas nije dan za šetnju. Danas je samo ponedeljak. 

Zaboravila sam reći ono najvažnije. Srećna sam. Ovako ili onako, jesam. Srce mi kaže da sam na pravom putu. Mislima i ne dam da se rastiru poput sveže opranog veša. Bijelog. Ne koprcam se više. Ne razmišljam o sutra jer mi je ovo danas dovoljno. 

A danas mi je ljubav. 

Danas mi je mir. 

Danas mi nije tuga. 

Nju nosim u džepu poput smrznutog mačeta i pomazim je ponkead. Ona je od juče. Njema noj mjesta u danas. A danas... 

Gledam to lice u ogledalu kako se smije i kažem - Danas si živa. 

I lijepa. Jebeš podočnjake, kome je još stalo do njih.