Ako si i ti imala nekad onu Veliku Ljubav...

Krv zaleđena. Osmijeh isprekidan, rasparan poput olinjalog džempera. Zenice mutne i trepavice slomljene. I ona crna rupa u grudima, prepuna oluja i orkana s ko zna kakvih visova. Rupa za drugi svijet. Vrata za bol. Poput kamenoloma izmrvljena i razrušena. rasparčana. 

Sve te ljubavi koje te razore i ostave poput neuparenih čarapa i godinama kasnije pitaš se šta ti fali, koji djelić si ispustila kad si se lijepila i prekrajala, gdje su nestali filigrinski ukrasi duše i fina prašina iz zenica. Sve te ljubavi koje su se desile i koje su te vajale u najljepše umjetničko djelo. Oni koje si voljela i koji će uvijek da nedostaju jer nije to prokleto pravo vrijeme. I uopšte, jesu li bile ljubavi ili samo prolazna strast, želja za vazduhom, za postojanjem. Pokušaj da popuniš taj prolaz u podzemni svijet sebe. Pokušaj da nasložiš kamenčiće i od njih napraviš stijenu kojom ćeš zatrpati sve što je boljelo i sve što te detoniralo i ljude koji su te grizli i šutali poput stare lopte krpenjače. Pokušaj da ozdraviš od svih nemanja i odustajanja i od svih lažnih ljudi i preživljavanja. Od borbe za kost. 

I sretneš onda nekog za kog si mislio da je bio tvoje najveće stradanje, najveća bol i uplašena tuga. Sretneš nekog kog si voljela i zbog kog ti je ispod kože ostalo more ožiljaka i ogrebotina i izvrneš kožu naopako i počneš da grebuckaš da ih raskrvariš opet, da bar osjetiš nešto što nema veze sa crnilom u grudima. Sretneš nekog ko je bio i uzdah i suza i osmijeh i sve i ništa, kog si voljela bolom i mrzila ljubavlju i zbog kog su koljena klecala i dolazilo je do gušenja. Onog s kim si grcala do suza od bola i s kim si se smijala kao da sutra nikad neće svanuti. Sretneš tog nekog ko je u stvari bio Ona Velika Ljubav iz nastanka svijeta. 

Prošle su godine. Godine uspjeha i krvavih tabana, razbijenog srca i propalih nadanja. Prošle su godine od cjeline i onda u jednom zagrljaju u bijeloj košulji oživiš kao da si stotinama života ranije bila mrtva kao ugasla zvijezda baš u praznim grudima. U jednom zagrljaju zaboraviš na bol i na suze i ostane samo čistokrvna ljubav koja ni posle toliko godina nije nestala iako si mislila da je već odavno stavljena tačka na kraju bajke. Kao da su sve bajke već ispričane i za tebe nije ostala nijedna. 

Izgubiš dah i vrijeme nestane i ona gomila kamnečića izgleda kao dječija igrarija u pijesku jer crnia nema, ouja nema, praznine nema. Odjednom samo čuješ oči i vidiš srce i ne drži te gravitacija. Odjednom nisi više izloženi živac ni slomljeni zub ni ogoljela duša... Odjednom si cjelina. 

I vidiš da je svih tih godina praznovanja i samostalnosti falila ta ista ljubav koja te otrovala jednom poput finog bršljana. Falio je jedan dan ruke i na njemu svijet, i miris kože i unjoj fini prah narkomanske krize, i osmijeh vukanski i falile su oči u kojima se možeš izgubiti tako da godine postani minuti a svi ti sati provedeni zajedno samo su treptaj oka. Sve ove godine dok su te voljeli i dok si voljela, dok si ginula za sopstvene ideale i bila nekome strah u koži, nekom kost u grlu, nekom ljubva; sve te godine falila je jeza u kostima i najfiniji pamuk dodira. Da li te ljubavi ikad mogu proći, i životima kasnije? 

Kao da nikad nisi ni prestala voljeti to biće i kao da nikad i nećeš. Voljela bih da sam godinama ranije umjela da mu ispričam ko sam, da predahnem na njegovim grudima, da mu otvorim školjku duše koju tako brižljivo čuvam. Sumnjam da sam ikad ikom dozvolila da zaviri tu onako iskreno i potpuno kao što sam željela njemu da se rastvorim posle toliko godina, da se isplačem kao dijete posle košmara, da jecam od propuštenih godina i da budem ponovo njegova Velika Ljubav. 

Bola odavno nema. Nedostajanje je ostalo da me progoni poput gladnog vuka, i opet se crnilo pojavilo i bezdan se otvorio kao da je on jedino što može da me drži u cjelini. Peku me svuda po koži poljupci, i u grlu mi čuči uzdah. Voljela bih da imam dovoljno života da mogu da mu ispričam baš sve, ali više nismo isti ljudi iako su srca ostala ista. Možda bi sve bilo previše i možda je ovo sad sasvim dovoljno za raj ovde gdje raja odavno nema. Za snove. Za još jedan kamenčić na gomilici. 

Ako te nikad više ne sretnem...

Ne znam šta mi je večeras, pa opet preturam po mislima tražeći tebe da izroniš odnekud. I ne znam otkud to da mi opet nedostaješ a prošlo je... koliko već? Koliko od poslednjeg zagrljaja? Koliko od pogleda? Prošlo je i trebalo je da ozdravim od tebe, ali ponegdje su još zaostali tvoji tragovi poput katrana, i ne mogu im ništa. Ne mogu da se odbranim. 

Dobro, i neću. 

Nedostaješ mi ponovo, kao da već nisam postala najdosadnija bajka zimske idile. Ali, jebi ga, decembar je i ne mogu da se ne sjetim, ne mogu da ne čujem taktove tvoje pjesme, i one suze koje mi cijepaju haljinu. Ponekad, kad me nostalgični inkvizitor počne mučiti izvlačeći srećne slike naše priče koja je bila prekratka da bih je pamtila kao predivnu, a jeste bila... Ponekad, ne mogu a da se ne zapitam da li sam previše tražila od tebe izmučenog, ili si ti premalo očekivao od mene zaljubljene. Ponekad, kad su noći hladne, zapitam se da li ti nedostaje trnje mojih zagrljaja, i zubi. Trnu li ti trepavice decembrom? 

Ja nikad nisam bila jaka kad je ljubav u pitanju. Uvijek sam se kao žigosana zver borila do zadnjeg obrisa uzaludnog nadanja, i toliko puta su mi kosti popucale od borbe, od zagrljaja, od uzaludnog voljenja. Nekim ljudima ni ljubav nije dovoljna za spas. Nekim ljudima ništa nije dovoljno za život. Ti, sa druge strane, ti si samo bio uplašen. I ja, zajedno s tobom. I tako, preplašenima nije mjesto u Bajci. 

Dovraga, opet me grebu trepavice, poispadale bi pune želja, i rasule bi se venama sa bojom tvojih zenica. Možda zato što nismo imali priliku da kažemo Zbogom jedno drugom, Zbogom snovima koje nećemo nikad odsanjati, zbogom svemu onome što smo potajno maštali, možda zato večeras me svrbi koža, kao da će mi svakog trena krila nići i kao da ću opet sve tvoje ogrebotine nanovo osjetiti. Kao da ponovo zube zarivaš u moj vrat i srce mi vadiš. Kao da ponovo padam na koljena i ridam, znajući da sam te nepovratno ostavila i izgubila kao i tog jednog decembra. Nikad više ništa nije bilo isto. 

Svrbi me nemir u grudima. Svrbi me ljubav u venama. 

Ako te nikad više ne sretnem... da li smijem da pomislim na to? Da li zaista nikad više neću vidjeti oči koje sam voljela, i zar je moguće da nikad više me nećeš šeretski stegnuti u zagrljaj i poljubiti u rame? Zaista, zar da se rastanemo bez riječi? 

Ako te nikad više ne sretnem... Osim onog što ti nikad nisam rekla, želim da znaš da sam srećna. Onako kako si ti želio da budem. Onako kako si se nadao da ću biti. Bez tebe.

Ako te nikad više ne sretnem... želim da znaš da nikad neću odustati od snova. Ni od sebe. Znam da bi bio ponosan na mene, kao što uvijek i jesi. Znam da ispod kože nosiš moje mirise, i kao što si mi uvijek govorio "Samo zato što ne smijem da ti pišem ne znači da manje mislim na tebe". Ne smijem ni ja da pišem, a evo, ponovo sprovodim reinkarnaciju snova. Sjećam te se, nedostaješ mi i vjerujem da ćeš biti sretan bez nas, kako si i želio. Nekad će te strah napustiti, i sigurna sam, voljeće te neko i kao pola čovjeka. 

Ne mogu da ti obećam da više nikad neću pisati o nama. Ne mogu da ti obećam da mi nećeš nedostajati. Jer hoćeš. Uvijek. 

Ali to je nešto moje. 

Ako te nikad više ne sretnem... obećaj mi samo da ćeš biti srećan. Ma kako sreća izgledala za tebe. 

"Demonski ciklus" - Peter V Beret

Decembar sa svojim zimskim predummišljajem je idealno vrijeme za kamin, vino i knjige. Dobro, i ljubav. Al poseban naglasak na knjige. Dok sam na godišnjem odmoru, i uživam u vremenu sa porodicom, i prijateljima, slobodno vrijeme obično provodim uz dobru knjigu (ništa novo) ili dobru seriju. A ove zime sam upravo završila Bretov Demonski ciklus. 

Nije da sam fan epske fantastike, i ne mogu knjige da svrstavam po žanrovima, jer to mi je kao kad ljude dijelim na ove i one, ovakve i onakve. Knjige su knjige i to je to. Dobre ili loše. Tačnnije, pisci su dobri ili loši, knjige su... Pa eto - knjige. Čarobna zemlja magičnih bića, čuda i ljubavi, ratova, zmajeva i snova. Ponekad i život bude nalik tome. 

Sjećam se da, kad sam naučila čitati, i kad su mi konačno dozvolili da se upišem u biblioteku, da sam veliku većinu knjiga pročitala u mom skrovištu ispod trpezarijskog stola. To je bilo moje tajno mjesto i tu sam živjela snove. Knjige su galvni krivci što danas vjerujem u potpuno abnormalne vizije života i "jednom u životu" ljubav. Knjige su moja prva ljubav. I pošto ne umijem pisati recenzije, već osjećaje - Demonski ciklus je takav samo po nazivu. 

Već od prvog dijela sam se naprosto oduševila pričom. Savremeni život smješten u neko izmišljeno vrijeme, ta neprestana borba između dobra i zla, između zemlje i neba, Boga i Đavola. Činjenica je da te ništa neće promijeniti kao gubitak nekog svog, i da ti ništa neće dati hrabrost i snagu kao bol. I to je ono što sam ovde pronašla. Koliko si spreman da izgubiš u tišini, iz straha? Koliko si spreman da izgubiš zato što se boriš za sebe i svoje? Koliko si spreman da se daš drugima a koliko da se zatvoriš u svoju patnju? Sve ovo će ti Arlen najbolje pojasniti. 

Serijal je prebogat opisima Krazije koju ja lično zamišljam kao Persiju i cijela njihova snaga, i borba i poredak opisan u knjizi je naprosto brilijantan. Ali isto tako, činjenica da smo svi sposobni da vodimo bitke, da smo svi rođeni jaki onoliko koliko želimo biti, da smo svi rođeni kao jednaki... I to ćeš shvatiti kroz ovu priču. Borba oko vlasti, borba za novac, borba za one nevažne stvari u životu... Borba za ono što voliš. Prihvatanje od strane društva uprkos različitostima, i osuda istih. Sa svakom stranicom sve više oduševljenja, bez obzira na demone koji ustaju iz zemlje. Ako ih posmatraš kao sopstvene demone i ako ih posmatraš kao sve ono što je loše u svijetu - shvatićeš zašto naziv Demosnki ciklus i nije toliko strašan, ali ni bezazlen. Jer ovo je sve samo ne epska fantastika. Bar meni. 

Al, šta bi knjiga bila bez ljubavi? Baš kao i život. Koliko si spreman da učiniš za ljubav, za onu/onog kojeg/u voliš? Koliko si spreman da žrtvuješ za svoju djecu, za porodicu, za ljude koje voliš? Koliko si spreman da uradiš za sve njih? Da li bi i život dao? Hmmm... Knjige su krive što život posmatram potpuno drugačije od hipnotisane gomile ljudi čiji su mozgovi isprani televizijom i usađenim programima od djetinjstva. Jer život jem nogo više od toga. Kad si spreman da učiš, i kad si spreman da dijeliš i kad želiš da voliš, sebe i one oko sebe - sve postaje drugačije. Znanje se ne čuva u zatvorenoj tegli, ono se dijeli i širi, i baš kao i ljubav - razmnožava se. Uvećava se. Tako je i sa knjigama. Kad pročitaš prvi dio, odmah tražiš i sledeći, pa sledeći...

Jedina mana jeste što su knjige zaista obimne, i za onog ko nema strpljenja - teško da će biti primamljiv. Kad pogledaš kako su dobro "ugojene" zavrti ti se u glavi, ali vrijedi svaka rečenica koja je napisana. Jer meni je jasno - nekad moraš umrijeti za drugog, i moraš ljude pustiti blizu sebe, i moraš otvoriti vrata svog svijeta za sva ta zemaljska čuda, za znanje, prijatelje, porodicu... Ne možeš živjeti sam istetoviran svojim ožiljcima i bolom. Život je previše lijep za samoću. I vjeruj - za ovaj svijet se vrijedi boriti sve dok u njemu ima ljubavi. 

Uživajte u decembru sa Arlenom i Lišom 

Putokaz za pravac ka tvojim snovima...

Kažu da je decembar. I kažu da je vrijeme praznika, da je čarobni prah blještavila počeo da se rasipa i da je vrijeme smijeha, i želja, i planova, i dječijih radosti. A šta je sa mojim radostima? Šta je sa mojim pismom Deda Mrazu? Gdje je ono zalutalo? Da li sam ga i napisala... Listam bilješke, i rokovnike, i dok odzvanja Eminem kroz stan shvatam - ja još nisam ništa poželjela.

A i čemu želje?

Da se rasipam njima tako svuda, da ih kačim po drveću i da ih neko skida s neba kao zvijezde. Moje želje su neispričane, i zatvorene u mojim kanjonima, i tek ponekad, kad je oblačno, izviri poneka na površinu zenica. Tek ponekad joj pustim na volju da se razlije i ostvari se. I znam, te želje su dragocjene. Imam sve što poželim, i volim sve što imam, i raduje me činjenica da je moj život neprestano promjenljiv i da ne mogu predvidjeti ništa. Nekad, plašilo me neznanje. Nekad, plašila me promjena. Nekad, plašila sam samu sebe.

Još uvijek nisam podvukla crtu, i nisam izvela nijednu matematičku operaciju nad prethodnom godinom. I nisam napisala listu odluka, ni želja. Još uvijek je deembar. Suv, bez snijega. Čak i on štrajkuje. U dosluhu smo, snijeg i ja. A bila je ovo godina u kojoj sam naučila neke važne stvari. Bila je ovo godina kad sam porasla za jedan pedalj duše i kad sam ugrizla strah za kost. Bila je ovo godina kad sam skočila u nebo, i još uvijek letim, još uvijek maštam. Drogiram se snovima. Na čemu si ti ove zime? 

Ostala sam uskraćena za neke riječi ovog decembra, i nisam još načela paket novih mudrosti. Ali naučila sam koliko je važno ostati vjeran sebi, i koliko je važno vjerovati u svoja krila. Nemoj da pitaš druge za pravac, nemoj da ti oni ukazuju na slobodne puteve i stranputice, da te vode prečicama za Sunovrat. Ne daj. Tvoj kompas je u grudima, i to je jedina mapa koja ti je potrebna da pronađeš put do sebe i od sebe. Daj otkaz, upiši kurs koji želiš, zaljubi se, ne plaši se, pjevaj i uvijek vjeruj. Vjeruj i svojim suzama, i vjeruj kad u noći nema nijednog svica. Ne vidiš ih u svojim zenicama. Vjeruj da nisi rođen za tuđe hirove već za sopstvene snove. Nikad ne odustaj! Nikad! Ne vjeruj kad ti kažu kako je vrijeme da odrasteš, i da bajke ne postoje. Ne vjeruj kad ti kažu kako je smrt kraj svega, i da iza tebe treba da ostane kuća i dvorac, i konto u banci. Ne vjeruj kad ti kažu da moraš da budeš normalan, jer ti imaš svoju definiciju normalnog i ona se uklapa u ludilo.

Nemoj da se plašiš promjene u životu. Nemoj da se plašiš da kažeš ono jebeno NE! i da okreneš leđa. Nemoj da se plašiš osude ljudi koji nisu važni i koje ne poznaješ. Nemoj da vrhunac tvog obrazovanja bude čitanje deklaracije na prašku za veš, i nemoj da vrhunac tvog druženja bude chat. Izađi iz svoje kukuljice, i zagrli svijet. Nemoj da se plašiš da kreneš ka snovima, i nemoj da slušaš kada ti kažu da je u redu da uzmeš kredit u banci. Život, ovakav kakav je, ovakav kakvim ga kreiraš je savršen. Nemoj da te plaše rečenicama da je novac izvor zla i da treba da živiš kao prosjak u pustinji. Novac je samo sredstvo za ludilo. Ali sreća je u tebi. Znam kako to izlizano zvuči, znam kako ti to jadno izgleda, ali zaista je tako. Kad budeš živio u ovom sad trenutku, baš sad, shvatićeš da je život čarobna magija, i da je sve za čim si tragao duboko u tebi već odavno probuđeno. Samo nisi znao put. A rekla sam ti, kompas je u grudima. 

Raduj se, i budi zahvalan što još uvijek dišeš, jer kad pogledaš u fotografije, naći ćeš bar pet ljudi koji ti nedostaju i koji nikad više sa tobom neće dočekati zoru. Zbog njih diši. Neka bar pola udisaja bude za njih. I kad pogledaš vijesti i vidiš kako je svijet otišao dovraga, izađi vani i pogledaj u nebo, ili u zvijezde, stani bosim stopalima na zemlju ili na beton i reci "Hvala!" Hvala za mir, hvala za nebo koje nije izrezbareno granatama, hvala za parče hljeba koje imaš, hvala za gutljaj čiste vode, hvala za osmijeh i hvala što si uopšte živ. Evo baš sad, u ovom trenutku, sklopi oči i udahni, i izgovori tu jednu jedinu čarobnu riječ i osjeti ljubav kako ključa u tebi. 

Hvala za ovih četvrt miliona pregleda! Kažu da nije sve u veličini, ali to je za mene četvrt miliona duša. I cijelo more stihova, i jednog dana, kad sve ovo bude dio neke knjige koju će neko čitati, ja ću možda juriti repove zvijezda i opet, biti zahvalna što sam dotakla bar jednu dušu među ovih četvrt miliona. I još nešto... Ovo nije kraj. Kraj ne postoji. To je samo početak nečeg novog.

Za mene, ni ova godina nema kraj, ovo je jedna uzbudljiva avantura koju sam započela trideset dvije godine ranije i svakog trena sam uživala. Čak i kad je bilo najteže, spoznala sam svoju snagu i shvatila sam da uvijek postoji način za radost, i razlog za sreću. Za ljubav mi nikad nije trebao razlog. A tebi? 

A moje lađe još uvijek plove uzvodno

Ima onih ljudi koji su jednostavno nezahvalni. Ne umiju da prepoznaju kad neko brine za njih, i kad neko pati zbog njih, i kad neko njihov želi samo radost i sreću i mir. Ima tih ljudi  koji su prostim rečnikom sebični i ne mare za svijet. Pitam se, koliko je trebalo puta da se tuga očeše od njih kao mačka zimi, pa da se pretvore u sante leda. Da li se oni rađaju takvi? Gdje se izgubi srce u njihovim grudima? 

Nikad nisam umjela da se ponašam sa takvim ljudima. Nikad nisam umjela da ih naprosto prihvatim takve, zaleđene u vremenu. Otrgnute od svemira ii postojanja, smještene u neki svoj svijet ne mareći za zvuk cijepanja srca ljudi oko njih, ne mareći za suze, ne mareći za osmijehe. Kako li siv njihov život mora biti?  

Ne volim decembar i snijegove i zimu koja mi donosi mirise sjete, i ne volim sjećanja koja me vežu za ovaj mjesec, ni odluke koje sam morala donositi. Ne volEm ni suze. Ni tugu koja se izvuče iz nekih zaboravljenih ćoškova i krene mi renovirati svijet nostalgijom. I te sebične ljude, koji moju pažnju znaju da šutnu  kao ubogo pseto koje zavija u vedro nebo i moli za ljubav. Još uvijek nisam postala imuna na bol. 

Bojim se da nikad neću umjeti da prihvatim činjenicu da su se oni, ti ljudi, rodili jednostavno bez srca, ili im je možda na rođenju izvađeno, nije se primilo, kamenom zamijenjeno, trnjem okovano. Sigurna sam da su sva ta oštećena srca ukalemili na mene, da se kod mene prime i sad ne znam šta ću sa tom silnom emotivnošću. Rastuže me takvi ljudi. 

Rastuže me i sjetim se nekog srca koje nije nikad dobilo priliku da kuca, jer su se ovi sebični ljudi uplašili sopstvene slabosti. Tužan je to život, samotan i posut pepelom sopstvenih izgorelih nadanja. Rastuže me ti ljudi  koji su odustali od osmijeha, i koji su odustali od ljubavi, i koji su davno umrli u nekoj kafani. Ostala ljuštura da bivstuje i nikad da se ne zasiti tuge i jada. Tužno je to. I zaboli. Poreže me, i u toj neiscrpnoj zemlji nakalemljenih srca koja stanuju u meni, uvijek ostane sjena. Ponekad se plašim da će me te sjene progutati, da će me zatrovati i da ću možda i sama postati mrzovoljna i ljuta što svijet nije čekao na mene. Plaše me ponekad takvi ljudi. Plaše me da bih mogla postati kao i oni i da ću okrenuti glavu i da mi neće biti važno ko živi a ko umire. Da li bih ikad mogla da postanem hodajuća žalost? 

Čak i kad sam umirala, i kad sam se iz svoje tuge rađala, kad su me sjekli na komade i kad sam se sastavljala, i kad sam letjela i kad sam padala, i svaki put kad bi ti ljudi zagrizli u moje parče ramena, u meni je ostajalo života i nikad snage da okrenem glavu. A možda je trebalo. Nisam umjela. Jer vidiš, biti živ, osjećati, voljeti, davati - to je esencija radosti. Možda sam zaspala u sopstvene snove, i možda sam samo umorna, možda ponekad ličim na smrznuto trnje, ali nikad nisam prestala biti dovoljno živa da bih voljela te iste sebične ljude. 

Naljute me ponekad. Jer cijela moja trećina vijeka je ostala uskraćena za njih. Ostala je uskraćena za njihov dlan, za pogled, za poljubac u čelo. Ni u narednim godinama se taj zdenac uskraćenosti neće popuniti. Tu će bojim se, ostati bezdan, i jednom zemljom ću ga zatrpati i neće više boljeti. Ne može da boli ono što nemaš. Valjda. 

Ili će to biti neka posve drugačija priča. 

Sad još uvijek vjetrovi duvaju kroz moje naprsline. Još uvijek ratujem protiv njih. 

Kad jednom snijegovi zavrište pod prozorima...

Nije da sam neki dekorater prostora. Ne znam ja to, da uklapam kamenčiće i peruške, da biram tapete i boje onih, kako se zovu, jastučića za stolice, da bude sve u tonu. Ne znam ti ja te dekoraterske tehnike, feng šuije ili šta već. Ne ide mi. Ja ni dvije iste čarape ne umijem da obučem, a ne da biram vazne i servise. Kod mene se sve rasklapa. Nepar mi je srednje ime. Šta ću, nisam rođena za sve i svakog. 

Više se bavim dekoracijom duše. Malo pospremim srce, malo počistim prašinu sa zenica da progledam nakon zimske noći. Dodam malo mirisa daljine, obavezno koje zrno soli bacim da zamiriše more. I maštam. Maštam jako. Na najjače. Osmijeh iscrtam gdje god stignem, na sve fasade i zidove, i nakrivim tamo neke zgrade stihovima, okačim najljepše snove svuda po krvtoku i od njih živim. Nije ti hljeb za mene nasušna hrana. Snovi bre! I knjige. Bez njih bih odavno bila prosjak života. 

Cipele naštiklane mi više ništa ne znače. Tabani, bosi, na zemlji, na travi, u rosi, to je već nešto. I odlazak kod frizera mi je nepoznat. Kosa, raščupana, i ukrašena perjem od jastuka za snove. I ti mejkapovi, te mazalice, pokrivanje bora i pjegica, i glet masa za oči. Ne prima se to na mene. Neće koža da prihvati, pa više ličim na komičara iz neke epizodne uloge. Ja zenice sanjama osvežim, i trepavice malo suzama zalijem, a što mi usne od poljubaca zacrvene. O tome ti ja pričam. O toj umjetnosti. Kad mi zrele trešnje iza uha zarumene, i kad mi krvotok projuri poput naelektrisane prašine. I onaj osjećaj kad i zvijezde budu ljubomorne na moje zenice. To je ljepota, to je ta dekoracija koju poznajem. 

I vidi, te bore ispod mojih očiju, kad se nasmijem pa mi se namreškaju kao lastavice skupljene zimi... Ne dam ih. Ne želim da ih sakrijem. Jer to su svi moji smijehovi, moje radosti, i kad sam odzvanjala sokakom, i kad sam padala na snijegu, i kad sam nizala uspjehe, i kad sam davala i pomagala, i kad sam dobila titulu tetke. Sve to sam ja. Hajde poređaj ti svoje figurice na vitirini, a ja ću moje radosti, pa da vidimo ko ima ljepšu kolekciju. Tvoje figurine će se slomiti, a meni moje niko ne može oduzeti. 

Kapiraš me? To je jedini dekorativni kurs koji sam uspjela da završim. Da uredim svoj mali život velikim snovima, i da ga ispunim mirisom vječitog sanjanja. Da mi stvari ne znače ništa, a da mi ljubav znači sve. Da mi dvorac nije zanimljiv kao koliba i biblioteka. Jao kako me mašta radi ponekad, i dok ti ispijaš ko zna koje pivo u nekoj birtiji, i gledaš sve te ogoljene žene oko sebe, ja navlačim svoje debele čarape i pokrivam dušu da mi ne nazebe. Džaba ti golo tijelo kad duša ostane sakrivena, kad mi do nje ne dopireš. Svako danas zna da nađe put do svršetka, ali niko do ekstaze. Džaba ti sve te recke, i svi ti fol orgazmi kad na kraju tijelo ne znači mnogo. Pronađi dušu po svojoj mjeri, pusti jakne i haljine. To uvijek možeš da sašiješ. Duše nema kod Kineza, druže. 

Zima je. U novom sam stanu. Nedekorisanom. Različiti prekrivači, jastuci za pod glavu, snovi u glavi. Hladne cipele, al tople čarape. I Mir. Okrečila sam stan u mir. U boje sopstvene duše. U ono što vjerujem da jesam. 

A šta ćeš ti ove zime kad magle prigrle, i minus poludi? 

Kad odem...

I tako je završeno. Spakovan život. Šest kartonskih kutija, jedan dnevnik, tri torbe, police za knjige i nekih 175 knjiga kasnije, nalazim se u gnijezdu iz kog sam toliko puta odletjela. Bespovratno. Jurim nekog miša, nesanica me hipnotiše, snijeg je već počeo da pada. Koračam danas, dok mi pahuljice slijeću na nos i trepavice i smijem se, poput djeteta, onog koje odavno ovde ne postoji. Evo me, polupana kao tanjir iz neke ranije epohe, i pomalo izlizana kao nošene čarape. Još uvijek nesvjesna grada, i ulica, i neba pod kojim sam se usidrila na kratko vrijeme. 

Prije nego prigrlim more i nebo, i prije nego ponovo spakujem dio sebe i odnesem ga da se rasipam po svijetu. Da li ikad znaš gdje pripadaš? I možeš li, nakon svega, pripadati jednom mjestu, jednoj ulici? Jesi li stvoren za korinjenje i parenje, ili žudiš kao ja, za nečim većim, za nečim daljim, za nekim prostranstvima i dalekim vjetrovima? 

I slučajno danas, u redu za čekanje, pita me neko meni stran "Odakle si?" a ja, stranac u svom gradu, kažem da ne znam, jer ponkead kako da sam sa svih strana svijeta dospjela u ovu malu zabit. "Ovde sam rođena", odgovorim, i pomislim kako jedna lijepa riječ i jedan pristojan razgovor može da ti pomogne da se pripitomiš. Eto, šta te košta da budeš fin? 

I trudim se, zaista pokušavam da onima oko sebe pružim sve svoje osmijehe, i lijepu riječ, i zaista pokušavam da ova tranzicija bude što bezbolnija za sve nas, ali previše mene je ostalo tamo negdje, i previše sam se navikla na sebe a ovi  moji se odvikli od mene. Nije moje mjesto ovde, u snijegu, u maglovitim večerima i usamljenim danima. Nedostaje mi neki dio sopstva, sigurno ga nisam spakovala, ili se paket izgubio. Poželim da vrisnem, i da kažem da mi treba samo zagrljaj jedan, da mi treba predah, ali umjesto svega spustim trepavice, razmažem šminku i potonem u snove. I njih je izgleda ovaj miš načeo. 

Jedan dio mene je i želio sve ovo, jer predugo sam bila sama, i predugo sam otuđena bez svojih ljudi koji nikad nisu ni znali da su moji, i koji me nikad nisu grlili, ni marili previše za moje snove. I zaista pokušavam, ugrizem se za meso, raskrvarim usne da bih prećutala. Jer nema svrhe da kažem, nema svrhe ni da plačem, nema svrhe ni da kulu od leda napravim tamo gdje je nekad dom bio. Nema svrhe, jer tu samo trnje niklo, i rastinje zaglušilo odaje, i tu samo pritajene sjenke sad obitavaju. Srca su usahla od vjekovne borbe za preživljavanjem, snovi su sahranjeni odavno, i samo se u prošlost ljudi okreću. Ponovo mi je jasno - ja ovde nikad nisam imala dom. 

Jednom, kad svoje snove uhvatim za rep, možda ću poželjeti da premotam fotografije koje su ostale zalijepljena u jednom albumu, u nekoj škrinji, možda ću poželjeti da su uspjeli da me dresiraju kao sav ostali svijet. Jednom, ako ostarim, možda poželim da poljubim ovaj prag sa kojeg ću opet otići. Možda mi srce ostane ispred vrata kao propala čegrtaljka. Danas, još uvijek, ne pripadam ovde. Ako ovakvi ikad mogu da pripadaju jednom gradu.