Kad jednom ostavim puteve iza sebe...

Pratiti snove nije ni malo jednostavno. I pratiti srce još manje. Otkine se parče ovde, odlomiš parče onde, ostaneš nekako iskomadan i nepotpun, i kad ti snovi počnu disati za vrat ne znaš da li su to zaista tvoji snovi ili si ih samo usput negdje čuo; sapleo se možda od njih u unakrsnoj borbi između srca i razuma. A snovi su moji oduvijek bili puni soli. Nekad od suza, nekad od krvavog znoja koji bi me prelio kad bih morala da iznova i iznova pratim lepet krila na stranputicama za koje sam mislila da su pravi putevi i sigurne odluke. 

Soli mi nikad nije nedostajalo, al sreće... Sreća mi je uvijek nekako izmicala, ili se bar nakratko zameškoljila u mom naručju. Nekad nisam ni znala da je sreća, pa bih je i sama ispustila iz ruku, misleći to trnje neko niklo mi iz kože. I tako su mi nestale gdoine a da nisam ni bila živa. Ispucale su mi usne a da nisam ni ljubila. Duša se osušila i pretvorila u prah a da nikad nisam poletjela. Srce, iskomadano. Oči zamućene, ogrezle u krvi, i navikle na mrak. 

Pojele su mi godine dio mladosti bespovratno, ostale su zarobljene u nekim kancelarijskim fiokama, da se nikad ne oporavim. Navukla sam sivilo, Nammignula sebi u ogledalu i sklonila lik da sačeka neko ljepše vrijeme, da sačekam da ugledam nebo. Prihvatila sam običnost i živjela kako se i očekivalo od mene. I opet neke godine. I opet neko virjeme. 

I nekoliko bijelih vlasi kasnije, kad sam rekla da je dosta, i kad sam rekla Ne, i kad sam dala otkaz svima i svemu, tada sam izvukla sebe iz ogledala i uradila nemoguće. Izvukla sam jedan od snova iz teglice uvkoju sam ih spakovala, izvukla sam mali papirni čamac, i krenula. Odlazim. 

Vjerovala sam da će odlazak da bude jednostavan, da ću umjeti da prigrlim putokaze duše i da nikad više neću dozvoliti da moje godine prođu pored mene a da od njih ostane samo trag u nekom od dnevnika, da ne osjetim ponovo život u venama i sreću na usnama. Ne mogu da dozvolim sebi da moje oči ostanu uskraćene za svijet, i moji snovi da ostanu uskraćeni za let. Došla sam ovde odakle su svi moji putevi počinjali. Došla sam ovde da prezimim, da još jednom raskopam stare duhove, i kosti nezgrnute da izljubim, i da odem. Da zaboravim. Da ostavim stari lik iz ogledala u paket na tavan, i da odem. Da ne pamtim. 

Došla sam ovde da ponovo poljubim moj san, ali nisam ni slutila da ću i srce naći ovde. I sad opet moram da odem. Jer kad nekog voliš, daš mu slobodu da bude sve ono što želi i što jeste. I tako, za mjesec dana moji snovi će mi se okačiti o revere a onaj najdivniji moram ostaviti ovde, da ga sačuvam od oluja, da ga sačuvam od vjetrova, od soli koja se na mene nakalemila. Da ga ostavim kako kako bih mu se jednom opet vratila ako poželi. 

Gomilu papira kasnije, i uzburkanih emocija, prpremam se za naporan rad i eksploziju emocija. Pripremam se za život van granica, i van okvira ljudi koje sam sretala cijelog života. I ne plašim se. Ne plaše me kilometri, ni talasi, ni zemlje, ni ljudi. Ni zveri me ne plaše. Jer imam razlog za biti. Imam Nekog za voljeti. Bilo bi divno imati nekog za vratiti se. Ali ne plašim se. Jer moji snovi će me odvesti na pravi put, moj kompas u grudima koji je tako dugo bio disfunkcionalan sad ponovo pokazuje pravi smjer. I ne plašim se zakoračiti u svijet. 

Pratiti srce i juriti snove je jedino što je i važno. Kakav je to život koji će da stane u dvije riječi "Svejedno je", jer nije, jer važno je, jer život je i sreća je i ti si - i to je važno. Svaki trenutak, svaki udah i svaki treptaj - važno je. I kad se daješ, daji se cijeli, i kad voliš voli cijelim svojim bićem, i voli dodirima, i trepavicama, i usnama, i voli cijelim svojim postojanjem, ne samo onim među nogama, i grli ramenima, i usnama, i zapali cijeli svijet ako treba ali nikad nemoj odustati od sebe. Nikad nemoj prestati da sanjaš. Nikad nemoj prestati da se boriš za ono ti je važno, jer na kraju, kad i snovi postanu samo uspomene i kad te izda snaga i kad ti kosa bude bijela, neka te bore na tvom licu budu bore od radosti, neka ti srce bude ispunjeno svijetom i ljubavlju i neka oko tebe budu ljudi, i neka tvoje usne zaigraju od sreće kad pogledaš pored sebe onog kome si se uvijek vraćao. Budi živ, i budi srećan. To si dužan sebi! 

Ovde sam pronašla dio sebe za koji sam vjerovala da je davno postao prašina. Ovde sam oživjela. Sad opet imam nekog da volim, i kad pogledam svoj lik u ogledalu vidim sve borbe i sva odricanja, i sad znam da su me svi putevi uvijek vodili Njemu. I kad pođem, i ostavim drumove iza sebe i zaplovim okeanima, i kad budem pisala iz ko zna koje zemlje, On će biti moja zvijezda vodilja. Snovi bez ljubavi ničemu ne vrijede. 

Misli su mi uzburkane kao more, i osjećanja su mi pomiješana, ali kristalno je jasno - život pored mene neće prolaziti kao stranac, da me samo očeše po ramenu. Izvukla sam sve mrvice hrabrosti koje sam uspjela da pronađem, i napustila tu prividnu iluziju života, i zakoračila sam. I sve dok me On drži za ruku, ne plašim se. 

Šta tebe zadržava?

Kad ti kažem da te volim...

Kad kažem da te volim, ne mislim samo na to da volim tvoje oči i tvoj miris, i vrline i mane, i to što jesi, i sve ono što nisi. 

Kad kažem da te volim, ne mislim samo na ono što jesam pored tebe. 

Nisam ja neko ko zna da se uklopi u svijet i ko želi uopšte da živi po društvenim normama, i po tuđim pravilima. Nisam ja neko ko zna da voli kao što voli cijeli svijet koji u životu nije pročitao ni jednu bajku. Nisam i tome me učiš svakog dana i svakog trena. I sve više u meni vulkan ključa nemirima, i voljela bih da mogu da te zagrlim silinom ovog ludila koje osjećam. 

Znam, kiša je. 

I znam, tuga je. 

I znam, vrijeme je ono što nemam, i svaki tren je prekratak, i život je malo, i vječnost je sitna, i sve je naivno naspram nas. 

Znam, jer upravo vadim nož iz grla koji me sprečava da dišem, koji me sprečava da vrisnem, i pala bih na pod i rukama kidala zemlju, i suzama je zamutila, ali mi onda opet tvoji prsti pređu leđima i kosti mi trnu, i sve u meni vrišti za još jednim dodirom, za još jednim poljupcem. 

Progutam svoju glad u zoru, i onda satima još mirišem tragove, i sklapam ti lik pred očima. 

Jednom sam umrla za tobom. Za nama.

Srce sam u suze pretočila i na usta ga izbacila i zakopala pod nogama kad sam otišla. 

I naučila sam sva pravila života. I načila sam da plitko dišem, i još toliko puta sam bila meta bola, i još toliko puta sam pala na zemlju, i svaki put bih pomislila da moram da budem živa jer ako mogu bez tebe, mogu i bez sebe- 

I bila sam živa. 

Smijala sam se. I ćutala sam. Znala sam da smijeh zamrznem u petama i da kroz dane gazim kao vojnik pred strijeljanje. I ginula sam. I gubila sam. I proživljavala Poslednje dane, i novoniklo srce kidala, i krvarila iz vena i iz očiju. Sve sam. 

Htjela sam da zaboravim. Htjela sam da ćutim. I jesam. I ljutila sam se. I odlazila, i svih godina uporno mislila na nas. I kad nisam htjela. I kad nisam imala snage da dišem, i kad sam sklupčana na krevetu vrištala, i tada si bio jedini zagrljaj koji sam imala. Bio si i ljubav i bol, i suza i smijeh. 

I prošle su godine. 

Progutala sam misao da možda nikad neću biti na drugoj strani jastuka, i možda nikad neću ponovo biti tvoja, i možda nikad više neću biti ponovo cijela. Ni svoja. Ni ničija. 

Progutala sam misao da ću ostati tako okrnjena za cijeli život, sa škrnjavim malim prstom na nozi. I to je bilo u redu. 

I bilo bi u redu da nisam opet došla na ovo mjesto gdje su umrle moje bajke, i gdje sam ljubav zakopala. 

I bilo bi u redu da nisam disala vazduh koji si ti izdisao, i da nisam prolazila pored naših mjesta. I bilo bi u redu da sam ćutala i da sam se sakrila. 

Ali kako da se sakrijem kad u meni postoji milion mjesta koje si poljubio i kad u meni sve vrišti za tobom, kako da se sakrijem kad znam da si mi tako blizu, gotovo da te mogu opet udahnuti, i koža mi tijesna, i srce me ujeda i traži put do tebe, kao da je u meni od rođenja nacrtana mapa po tvom liku. Kako da ugušim ovaj vrisak u sebi kad se ruke same pružaju ka tvojim koracima, kako kad mi oči same lutaju ulicama, kao da je tvoj miris tajna šifra za moj život. 

Znala sam, od prvog zagrljaja u snijegu sam znala. U tom istom trenutku sve je prestalo. Sve što je ikad boljelo. Sve što je ikad nedostajalo. Sve godine koje su bile prazne i usamljene, i prognane, i sve što je postojalo. 

U tom jednom trenutku je sve nestalo i samo smo stajali nas dvoje. 

Sve moje brane su popucale, i svi zidovi su nestali u prašini, i ostao je samo tvoj zagrljaj. Ostala je samo čistokrvna ljubav kojom smo se otrovali do iznemoglosti. 

I zato kad kažem da te volim, zagrizem usne jer nemam ništa više od toga da ti pružim. 

Jer ako ti kažem da ću stati pred cijeli svijet, i pred sve armije, i pred sva oružja bez straha u očima ako me ti držiš za ruku; ako ti kažem da bih i srce izvadila sopstvenim rukama i dala ga tebi ako je potrebno; ako ti kažem da bih i zadnju kap krvi tebi dala - bojim se, ljubavi, da je i to malo. Bojim se da je i to ništavno u poređenju sa onim što osjećam kad si pored mene. 

I nebo je premalo i vječnost je prekratka. 

Voljela bih da možeš da mi kažeš da ostanem. Voljela bih i da mogu ostati. Da ne moram ponovo umrijeti, i učiti kako se živi bez tebe. Da ne moram ponovo da sadim iluzije i da ih uzgajam na plantažama Umrlih Snova. Voljela bih da i za još četrdeset godina budem tvoja maštarija i tvoje ludilo, i da pored tebe udahnem poslednji put. Jer to što u tvojim grudima kuca je moj smisao. 

Voljela bih da sa sobom ponesem sve tvoje mirise, i kad se jednom vratim, da me nikad više ne pustiš da odem. Da budeš Onaj Kome se Vraćam. 

Jer ako mi je ikad i bio potreban razlog za otići, ti jedino možeš da me vratiš. Jer ova ljubav... Više nikad se neće ponoviti. 

I zato, kad ti kažem da te volim, znaš da ne mislim samo na tvoje ruke koje obožavam, i na to što se uz tebe osjećam sigurno. 

Kažem da te volim jer ti si jedini razlog koji danas imam za disati. 

Ti si jedini razlog koji želim da imam za živjeti.

Ti si  jedini čovjek kojeg ću cijelog života voljeti. 

Još danas želim da te volim!

Kasno je podne i pola dana je izgubljeno. Ležim u krevetu, pokrivena preko glave i nastojim da dišem. Da udahnem ovaj miris koji je ostao od nas. Od Tebe. Tonem dublje u sebe, i sopstveni krevet želeći da tako zadržim vrijeme, da se što duže zadržim u ovom oblaku na koji sam se nasukala. I po prvi put u životu želim da izmislim neki način da zaustavim taj nekontrolisani tok sekundi jer me svaka odvodi dalje. Za jedan korak dalje od nas. Dok tako ležim, izolovana od svijeta koji se odvija van mojih prozora, na tren mi se učini kao da sam uspjela. Nepomična arhitektura mojih snova koju sam tu izgradila. I čim otvorim oči, i pogledam u nebo, i znam da moram da ustanem, da se suočim sa još jednim danom, i životom koji se nastavlja. Dođavola!

Naučila sam da živim bez tebe, sa nekim fotografijama i uspomenama, sa tragovima ispod kože, sa pjesmama. Naučila sam da živim kao da te nikad više neću vidjeti. Kao da te nikad više neću osjetiti. Kao da smo bili san. Naučila sam da se radujem, i svih ovih godina da se sama brinem o sebi. Da sama držim ruku na stomaku, i da se sama uvijem u noć. Naučila sam da sve ono što je ličilo na sreću nije bilo ni početno slovo od Sreće koju smo mi imali, ali sam prihvatila da je to dovoljno, sačuvala sam te u svojim snovima i vremenom, sva ljubav pretvorila se u uzdah na kraju dana. Ipak, nisam žalila. Naučila sam da volim tvoje postojanje, i bilo je dovoljno. Dovraga je bilo dovoljno!

Danas, kad još mirišem na tvoje poglede, znam da ništa u ovom predivnom životu nije bilo dovoljno bez tebe. Dok posmatram vrijeme na tvom licu, uhvatim sebe kako zaćutim, i zaboravim da dišem, i pomislim da sam ponovo zalutala u neko od sjećanja. A opet si tu. Ti koji si mi nedostajao svih ovih godina života. I pogledam na sat, i znam da vrijeme opet protiče neprimjetno, i ne znam kako ponovo jednom da se vratim životu bez tebe, sreći bez nas, kako da opet sebe ubijedim da je jednostavan život bez tebe sasvim dovoljan za sreću. Ne znam kako da opet podvalim srcu razblaženu ljubav, kako da opet pristanem na manje od nas. Samo zato što sam to naučila jednom ne znači da želim tako živjeti. Dođavola!

Ustajem i gledam na sat, i znam prolazi još jedan dan u kojem nemam želju za vazduhom, ali me preplavi tvoj miris i htjela to ili ne, dišem, i vrijeme prolazi. Još jedan dan odlazi. Još jedan dan sam bliže spakovanim snovima. Još jedan dan sam bliže onom životu u kom će opet pola mene biti detonirano, a druga polovina nagrižena, i opet ću ostati uskraćena za radost. I opet ću naučiti da dišem, i da budem, i da se radujem, i opet sve to bez tebe. A meni je mao, malo mi je vječnost da te volim. Malo mi je vječnost da te dišem. Zaćutim jer mi je malo da te gledam, da se uvjerim da ne sanjam, da nisam zalutala, da te ne haluciniram. Ne plaše me spakovani snovi. Plaši me ostatak života. Plaši me da ostanem ponovo uskraćena za život bez tebe. Dovraga i s tim!

Zvoni telefon. Poruka od tebe. Razvlačim osmijeh i puštam srce da kuca. Da bude živo. A o svemu ću misliti sutra. Danas još želim da te volim!

Ako ikad pronađem riječi...

Ako ikad pronađem drugu riječ za Voljeti, Tebi ću je napisati. Krvlju pod prozore ako treba. Jer danas, kad imam još jednu šansu u životu, šansu da te ponovo volim, riječi "Volim te" zvuče beznačajno. Zvuče obično. 

Ustajem i prilazim prozoru, uvijena u tvoje mirise koji su se raspršili svuda po sobi. Nosim izlizani džemper koji sam natopila tobom, i malo mi je da se uvijem kao gusjenica u tvoju kožu, malo mi je da te udahnem, malo mi je i u krv da te pretočim. Malo mi je da te volim. Zamislim te i preslikam te u riječi, mirišem dlanove, i zaljubljeno gledam u prolaznike. Vratim se na krevet, i dišem, obavijem se u rukave, pokrijem se preko glave i utonem u kožu. I šapnem "Volim te".

Godine su prošle između nas, propuštene, iscijepane, istrošene. Prošle su bespovratno dok smo oboje pokušavali da se utopimo u običan život, nas dvoje neobičnih ljubavnika. Nas dvoje, dijelovi jednog, uzalud potrošeni sa ko zna kojim ljudima, uzalud okrnjeni. Svih ovih godina sam pokušavala nositi cipele naopako, i gledati u leđa. Pokušavala sam ćutati, i biti nijema. I kad se život urušavao pod nogama, i kad sam više tražila put za nebo umjesto put do sebe, i kad sam bila potpuno izgubljena u ovom svijetu - ti si bio prisutan u svakoj poslednjoj misli. I kad nisam željela tvoji su dlanovi gorjeli na koži, i tvoji su prsti ponovo ispisivali tajne poruke na leđima. Ta je strast ostala zauvijek zatočena u meni, da je niko nikad više ne pronađe. Jer za to je potrebno srce, a ja ga nisam imala. Još manje drugi. Imala sam ruševine, i imala sam bezdan, i imala sam Tugu, i sve te blijede kopije sreće dok nisam odustala od traženja i prepustila se. Sebi, životu, moru. Svemu osim ljubavi. 

Ako ikad pronađem drugu riječ za Voljeti, Tebi ću je šapnuti. Vrisnuću je ako treba. Ne plašim se više. Ne plašim se biti bez tebe. Ne plašim se nedostajanja. Ali plaši me da nikad više neću biti srećna kao kad sam pored tebe, u tišini, prislonjena uz tvoje srce. Naučila sam živjeti sa sjećanjem na nas, ali ne želim živjeti tako. Naučila sam sve bez tebe, ali ne želim da mi ponovo prođu neke godine bez srca. Jer to onda nije sreća. Jer to ne bi bila ljubav. Jer to ne bi bilo ni više od ljubavi. Jer to ne bi bio smisao. 

Zaćutim. Zaćutim i poželim vrištati sve tuge koje su se desile i sve radosti koje sam pronašla, i poželim da mogu mjesec skinuti sa neba i u more ga položiti i na njemu sagraditi raj koji bi bar djelimično ličio na nas. Jer to smo mi. Jer to smo oduvijek i bili, od prvog pogleda prije deceniju, i to ćemo biti i u zadnjem treptaju. Zaćutim jer ne umijem da ti kažem koliko je mala riječ "Volim te" i koliko mi nedostaje krvi za neku novu. Zaćutim jer desio se cijeli jedan život bez tebe, i nisam sigurna da želim još jedan takav. Nisam sigurna da želim da se vratim ovde jednom a da to ne bude povratak tebi. Jer s tobom, i ja jesam. 

Ako ikad pronađem drugu riječ za Voljeti Tebi ću je obećati. U kožu je utisnuti. U tebe se okovati. Jednom, kad fotografije izblijede, i kad me sjećanje izda, želim reći da mi je malo bio ovaj život sa tobom. Želim reći da mi je malo bilo vazduha sa tobom. Da je i ljubav bila malo s tobom. Jer jeste malo. Uvijek je malo. Jednom, ako nikad ne ostanem uvijena u tvoju kožu, ako zaboravim boju tamnog meda u očima, ako budem živjela iluziju, i budem nepotpuno srećna, znaću da si ti ono što je bilo potrebno da budem živa. Jer ti si me spasio na milion načina u samo jednom zagrljaju. 

Na kraju, nama riječi nikad nisu ni bile potrebne. 

Nikad te više neću voljeti

Nikad te više neću voljeti. Sada znam.
Obožavaću te, opsesivno i manijakalno, i bićeš uvijek smisao i radosno svitanje.
Jer voljeti te - malo je. Reći da te volim - malo je. 

Život rijetko daje druge šanse, i to sam naučila na teži način. Ja sam ih davala, meni su ih uskraćivali, ali nemoj misliti da mi je žao. Žao mi je što su prošle godine bez tebe, godine bez nas, ali možda je to moralo tako. Možda smo oboje trebali da prokockamo ponešto da bi shvatili da se ljubav u svom najčistokrvnijem obliku samo jednom dešava. Možda je trebalo da izdahnemo da bi opet mogli da dišemo. Možda je trebalo da se slomimo da bi se zajedno sastavili. Možda je cijeli život malo za nas. Meni bi sigurno bilo. 

Nikad pored tebe nije bilo lako disati. Možda nikad neće ni biti. Ali bilo te je tako lako voljeti. Tako jednostavno. Kao da ništa na svijetu nije prirodnije od moje ljubavi prema tebi. Znala sam da je taj osmijeh zamrznut na fotografijama bio nešto što se nikad više neće ponoviti. I nikad nije. A evo me sad, dok se pospano gledam u ogledalo, sa raščupanim krajevima dronjave kose, smijem se još luđe nego tada. Jer život ne daje druge šanse. Mi smo našu stvorili sami. Pitam se samo šta ćemo uraditi sa njom? Predati je iluzijama, zaboravu, ili je pustiti da protrči pored nas kao da je nikad nismo ni imali. Da ostanu opet samo neke uspomene za koje ću se grčevito držati kao na rubu provalije, da ne skliznem u ono crnilo koje me tako dugo nagrizalo; kojem sam se predala bez imalo borbe za dan.

Sad kad su od prošlosti ostale hartije, zapisi po nekim dnevnicima, i izritana sjećanja, i kad je bol konačno utihnula, sad shvatam - nikad te više neću voljeti. Možda nikad neću moći da ti objasnim ovo osjećanje i nikad neću moći da ti ispričam bajku o nedostajanju, i svim smrtima koje su me ubijale u ovom vremenu između Nas. Možda ti nikad neću umjeti objasniti kako zvuči kidanje lanaca i kakvog su ukusa bili zidovi u koje sam se sakrila od svijeta. Ni kako je bilo kad sam bila bez doma, bez srca, i kako me ratište sopstvene duše zamalo progutalo. I kako je zvučao pad i kako sam iz kostiju krvarila kad sam se raspala na skvašenoj zemlji.

Pokušala sam živjeti, jesam. Znaš da jesam. Voljela sam te, ali ukopala sam taj osjećaj duboko ispod stopala i posadila najgore trnje tuđih dlanova. I probala sam te iskidati, i ćutala sam, i bila daleka i mrtva poput zvijezda repatica. I probala sam, i uvijek sam ti se vraćala kao tihi ubica. Nijemo prolazila ispod prozora i nijemo lutala obalom mora znajući da su tvoji tragovi tu ostali. I živjela sam bez tebe kao bez sebe što sam bila. Dok nisi prestao da boliš. Dok nisi prestao da budeš kamen u mojim cipelama, i dok nisu vene zarasle od ugriza. I opet sam se vraćala. Postoje u nama neke tame kojim nekad nećemo moći odoljeti. Ti si moj mrak. I moja zora.

Svanuće jutro kojeg se plašim, sad kad sam dom pronašla. Svanuće i znam, živjeću opet posle tebe. Nas nikad neće nestati. Neću te nikad više voljeti. Obožavaću te sa nekog kraja svijeta, i živjeću za snove, i vrijeme će proći pored nas i osmijeha neće biti. Skupljaću školjke da ti ih poklonim, i tražiću zvijezde za tvoje oči, i kriti te ispod kože. Ako se ikad vratim posle tog jutra, vratila bih se nama. Jer znaš, cijeli svijet ne može imati ono što ti imaš na dlanu. A tu sam pronašla dom. U tebi sam pronašla izgubljeni mir. Možda će život bez nas imati smisla, možda pronađem gnijezdo bez krova, ili krov bez zida, možda negdje u svijetu još mogu biti srećna. Možda i ti bez mene možeš biti živ. Ipak, sigruna sam, nikad te više neću samo voljeti!

Sigruna sam, i posle stotina godina i ko zna koliko života, ti ćeš biti poslednja misao u noći, i prvi udah u zori. Sigurna sam da si i unazad ko zna koliko smrti bio zadnji udah života. I ako te promašim opet u ovom, srešću te i tražiću te kroz sve naredne ere čovječanstva jer uvijek ćeš biti Ljubav Mog Života. Trebalo je da prođe vječnost bez nas, da bih shvatila da si ti onaj Jednom u Životu trenutak. Onaj zbog kog se svaki put rađam, nadajući se, vjerujući da će postati više od trentuka. Više od ljubavi. Više od života i smrti.

Jer, više te nikad neću voljeti. Disaću te, živjeću te. Obožavaću te! Jer voljeti je tako mala riječ za nas.

Jedna mangupska za kraj

Pet dana da se utopim u zaboravu. Pet dana da se poklonim i pomolim i nastavim živjeti kao što nikad živa nisam bila. Pet dana da se potpišem, podvučem crtu i kažem "Sutra će biti bolje". Jedan kraj je uvijek jedan početak. Iza svake suze stoji sakriven i osmijeh i ne plašim se. 

Spakovaću decembar i ovu godinu u još jedan rokovnik, u još jedan dnevnik, u papirne uspomene i digitalne tragove. Uspavaću ga u krilu kao majka čedo na umiranju, i poslaću ga tamo gdje su mi zaledili prsti, i duša ispisala poslednje riječi. Jedan Decembar na samrti, i novi mjesec na rođenju. I tako u krug, i tako sa svakom godinom, i svakim danom. Jer onda kad se tama spusti, svjetlo zamre i ostanu samo moje oči da sijaju u mraku. Još jedino tu svjetlost u sebi imam. 

Ne volim se osvrtati poput izgubljenog mačeta, i ne želim svoditi račune sa ovom godinom, baš kao što ih nikad nisam svodila ni sa sobom. Godine su tu da bi prolazile, ili su možda samo iluzija u ovom nekotrolisanom rolerkosteru života. Jer šta imam od toga ako kažem da je ova godina bila jedna od najusamljenijih, a ujedno i jedna od divnih, i ako kažem da je nije ništa obilježilo, a opet odnekud istetovirane ostadoše brojke po mojim leđima.

Nije Decembar više znak kraja. Taj jedan broj koji se mijenja na kalendaru ne znači da se moje srce odavno nije promijenilo i proširilo za ko zna koju veličinu i u njega sad staje svijet i još jedno srce. Jer u njemu sad stoji vaskrsla želja i osmijeh, i nadgrobni spomen za jednu davnu bol. I molim se da bol ostane pod zemljom, i da osmijeh nikad više ne izblijedi. Jer kad ponnovo pronađeš komad sebe - čvrsto ga zagrliš. Na samom kraju rodio se opet neki početak, i kad decembar bude izdisao jedna ljubav će udahnuti. 

Negdje, u tami decembra, na samom izdisaju ponovo su se rodile zvijezde padalice i ponovo pomislim da možda nisu bile uzaludne one trepavice koje su mi otpale sa suzama jer je u svakoj od njih bio nacrtan baš taj trenutak u kom se smijem budalasto i u kom je bezdan zatvoren. Taj momenat cjelosti koji je ravan ekstazi.

Ako bih morala reći šta sam ove godine pronašla u sebi a šta u svijetu, onda bi moje stranice ostale prazne. Al ako bih morala reći šta sam sve izgubila i koliko je ukrala ova godina od mene onda bih mogla da pišem, i plačem, i da vrištim dok cijelo nebo ne poplavi suzama. Ali neću uraditi ništa od toga, već kao i prethodne noći, zahvaliću se na izuzetnoj snazi kojoj me ta bol naučila. Zahvaliću se na izuzetnoj mudrosti kojoj me sve izgubljeno naučilo. Jednom, sve to će biti djelići moje slagalice i neću zaplakati. Jednom, neće mi nedostajati. 

A do tada, draga godino, jebi se! 

Ako si i ti imala nekad onu Veliku Ljubav...

Krv zaleđena. Osmijeh isprekidan, rasparan poput olinjalog džempera. Zenice mutne i trepavice slomljene. I ona crna rupa u grudima, prepuna oluja i orkana s ko zna kakvih visova. Rupa za drugi svijet. Vrata za bol. Poput kamenoloma izmrvljena i razrušena. rasparčana. 

Sve te ljubavi koje te razore i ostave poput neuparenih čarapa i godinama kasnije pitaš se šta ti fali, koji djelić si ispustila kad si se lijepila i prekrajala, gdje su nestali filigrinski ukrasi duše i fina prašina iz zenica. Sve te ljubavi koje su se desile i koje su te vajale u najljepše umjetničko djelo. Oni koje si voljela i koji će uvijek da nedostaju jer nije to prokleto pravo vrijeme. I uopšte, jesu li bile ljubavi ili samo prolazna strast, želja za vazduhom, za postojanjem. Pokušaj da popuniš taj prolaz u podzemni svijet sebe. Pokušaj da nasložiš kamenčiće i od njih napraviš stijenu kojom ćeš zatrpati sve što je boljelo i sve što te detoniralo i ljude koji su te grizli i šutali poput stare lopte krpenjače. Pokušaj da ozdraviš od svih nemanja i odustajanja i od svih lažnih ljudi i preživljavanja. Od borbe za kost. 

I sretneš onda nekog za kog si mislio da je bio tvoje najveće stradanje, najveća bol i uplašena tuga. Sretneš nekog kog si voljela i zbog kog ti je ispod kože ostalo more ožiljaka i ogrebotina i izvrneš kožu naopako i počneš da grebuckaš da ih raskrvariš opet, da bar osjetiš nešto što nema veze sa crnilom u grudima. Sretneš nekog ko je bio i uzdah i suza i osmijeh i sve i ništa, kog si voljela bolom i mrzila ljubavlju i zbog kog su koljena klecala i dolazilo je do gušenja. Onog s kim si grcala do suza od bola i s kim si se smijala kao da sutra nikad neće svanuti. Sretneš tog nekog ko je u stvari bio Ona Velika Ljubav iz nastanka svijeta. 

Prošle su godine. Godine uspjeha i krvavih tabana, razbijenog srca i propalih nadanja. Prošle su godine od cjeline i onda u jednom zagrljaju u bijeloj košulji oživiš kao da si stotinama života ranije bila mrtva kao ugasla zvijezda baš u praznim grudima. U jednom zagrljaju zaboraviš na bol i na suze i ostane samo čistokrvna ljubav koja ni posle toliko godina nije nestala iako si mislila da je već odavno stavljena tačka na kraju bajke. Kao da su sve bajke već ispričane i za tebe nije ostala nijedna. 

Izgubiš dah i vrijeme nestane i ona gomila kamnečića izgleda kao dječija igrarija u pijesku jer crnia nema, ouja nema, praznine nema. Odjednom samo čuješ oči i vidiš srce i ne drži te gravitacija. Odjednom nisi više izloženi živac ni slomljeni zub ni ogoljela duša... Odjednom si cjelina. 

I vidiš da je svih tih godina praznovanja i samostalnosti falila ta ista ljubav koja te otrovala jednom poput finog bršljana. Falio je jedan dan ruke i na njemu svijet, i miris kože i unjoj fini prah narkomanske krize, i osmijeh vukanski i falile su oči u kojima se možeš izgubiti tako da godine postani minuti a svi ti sati provedeni zajedno samo su treptaj oka. Sve ove godine dok su te voljeli i dok si voljela, dok si ginula za sopstvene ideale i bila nekome strah u koži, nekom kost u grlu, nekom ljubva; sve te godine falila je jeza u kostima i najfiniji pamuk dodira. Da li te ljubavi ikad mogu proći, i životima kasnije? 

Kao da nikad nisi ni prestala voljeti to biće i kao da nikad i nećeš. Voljela bih da sam godinama ranije umjela da mu ispričam ko sam, da predahnem na njegovim grudima, da mu otvorim školjku duše koju tako brižljivo čuvam. Sumnjam da sam ikad ikom dozvolila da zaviri tu onako iskreno i potpuno kao što sam željela njemu da se rastvorim posle toliko godina, da se isplačem kao dijete posle košmara, da jecam od propuštenih godina i da budem ponovo njegova Velika Ljubav. 

Bola odavno nema. Nedostajanje je ostalo da me progoni poput gladnog vuka, i opet se crnilo pojavilo i bezdan se otvorio kao da je on jedino što može da me drži u cjelini. Peku me svuda po koži poljupci, i u grlu mi čuči uzdah. Voljela bih da imam dovoljno života da mogu da mu ispričam baš sve, ali više nismo isti ljudi iako su srca ostala ista. Možda bi sve bilo previše i možda je ovo sad sasvim dovoljno za raj ovde gdje raja odavno nema. Za snove. Za još jedan kamenčić na gomilici.