Bakarne noći i osmijeh sa
marigina bajke. Možda sam sanjala, možda su mi ruke ostale raširene u bijesnoj
noći, naslonjene na uzdah koji sam u džep sakrilakao najdragocjeniji staklenac
iz djetinjstva. Nikom neću pričati o snovima. Čuvaću ih za sebe i plesti
vijenac oko njih i niko neće znati da su se to snovi ispisali na mojim
zglobovima, kao da sam bila u konopce vezana. Kao da su me termiti cijelu
pojeli. Sanjala sam čovjeka, i sanjala sam oči.
Negdje u
meni zapelo je jutro, kao da je ribarska mreža bačena preko mojih zenica i sve
želje ostaju zarobljene kao tužni delfini, tužno umirući. Negdje je jednom u
meni zatočena zima. Negdje sam ostala ja, izrezana kao fini duborez u umrlom
drvetu. Negdje, nisam još pronašla tajni gaz. Možda samo nisam željela da i
možda sam se krila iza cijele te farse o slobodi strahujući da jednom, kad
ostvarim svoj san, da će se desiti neka kataklizma i da će se sve rasprsnuti u
djeliće kao toliko puta ranije. Možda jednostavno nisam više spremna za
detonacije. Lakše je uvijek biti slobodno pero na oblaku snova. Lakše je biti
svoj nego nečiji. Ali sanjala sam čovjeka i zagrljaj koji me vukao iz dubina,
nazadka svjetlosti. Kao da sam brodolomac. Sanjala sam ruke i crtala sam oči.
Okitila sam
kišu suzama, i nanizala je oko vrata kao najdragocjenije perle koje sam
iskopala negdje iz dubine okeana. Prelazila sam preko njega kao da prelazim
preko ulice u gluvo doba noći, dok samo nijemi psi zavijaju na duhove koji se
vucaraju po ćoškovima. Možda sam i ja bila jedna od njih, gladna mraka koji se nastanio
u meni kao da mu je to prirodno prenoćište. Ostavljala sam upaljene svijeće kao
putokaz za umorne snove, i čekala sam čovjeka kao spas posle oluje. Posle
brodoloma. I dolazio je. Sanjala sam skrovište i gnijezdo ispod ramena, na
lijevoj strani, tik povrh srca koje me održavalo na površini. Vezao me u
konopce ruku da ne potonem, ali svaki put kad bih se našla sama kao nasukani
jedrenjak puštala bih se zovu dubina i nestajala ispod talasa. Tako sam dobro
naučila da dišem i hodam ispod vode, željna sunca i neba. I onda opet bih
sanjala, i opet bi me grabio rukama, i čuvao uz sebe, taj čovjek od snova,
čuvao bi me kao da sutra nikad neće svanuti, a opet... Sutra je uvijek
dolazilo, i od snova bi samo ostao miris na koži i odjek noći u grudima.
Ispila sam
čašu soli koju sam isplakala sakrivena ispod pokrivača. Udavila me i poput
virusa se razlila kroz moju krv i od mene su ostali samo prigušeni vrisak i
jecaj zarobljen u grudima kao galijat u srcu broda, okovan do smrnog časa.
Sanjala sam upletene prste i kožu vrelu kao da je iz samog srca ispletena.
Gorela sam i bila živa spaljena, i snovi su mi bili užareni, i dah mi je bio
vreliji od ljeta. Sanjala sam ljubav koja to nije bila, a opet, drugačijeg
imena nije imala. Već odavno sam bila samo mrtvo lišće na jesenjem olujnom
vjetru, a opet, ne sjećam se da sam ljepše cvjetala nego tih usahlih noći kad
sam sanjala usne i nježnost kože. Od snova će ostati inje, i plave niti
razvučene u kosi. Ostaće riječi upletene u vjetar da mi naprave vijenac u kosi
kad jednom opet zalutam. Ostaće uzdah, i možda neću opet umjeti da ga sanjam.
Možda ću ga zaboraviti ili ću misliti da sam izmislila i sopstvene snove. Proglasiće
me ludom i zavoriće me u iluziju i ostaće samo san u džepu skriven. San da sam
jednom bila sigurna. Da sam bila voljena bez riječi.